Povežite se sa nama

INTERVJU

INTERVJU: TOMISLAV TOMA STANIĆ, PIJANISTA: Kulturno preskakanje

Objavljeno prije

na

Pijanista Tomislav Toma Stanić poznat je na svim meridijanima svjetske muzičke scene. Po rođenju Novljanin, more je zamijenio za pejzaž uzavrelog Njujorka. Za životni poziv izabrao je muziku, ali se okušao i u likovnom izrazu, interesovanju naslijeđenom od oca, poznatog slikara Vojislava Voja Stanića i majke vajarke Nade Marović Stanić. Iako član Američke muzičke fondacije, u svojoj zemlji još nije dospio na listu poželjnih. Preskaču ga na kulturan i suptilan način kako na gradskim, tako i na državnim manifestacijama.

Fotografijom se bavi iz hobija. Sakupio ih je u monografiji Kroz ozvučenu likovnost, nedavno objavljenoj u izdanju Radionice duše iz Beograda. Ni ovaj događaj nije popraćen kako je priličilo.

Uprkos takvom tretmanu u svojoj zemlji, u susjednoj Hrvatskoj, u Mimarinom muzeju u Zagrebu, nastupa već sljedećeg utorka (9.11.2010).

MONITOR: Kako je nakon Boke i evropskih gradova živjeti u Njujorku?
STANIĆ: U Njujork je teže doći iz Amerike nego iz bilo koje druge tačke svijeta. Njegova kultura je toliko drugačija od kultura obodnih gradova. Kad dođete iz „stomaka Amerike” u njegov „mozak” ili „srce”, u centar kulture i svijeta, treba dosta toga da se svari. Moj period adaptacije trajao je tri godine, a sada je Njujork toliko ušao u mene, da nemam kud. Ako ste umjetnik, dovoljno je da posjetite ovaj grad i ne morate više putovati. Na Menhetnu vam je cijeli svijet na dlanu – sve je u intenzitetu, pomnoženo sa hiljadu.

MONITOR: Recite nam kako iz američke daljine, doživljavate muzičku scenu u Crnoj Gori?
STANIĆ: Naravno, velike su razlike na muzičkoj sceni tamo i ovdje. Istina, mnogo toga se i kod nas mijenja na bolje. Ali u ovoj priči ne mogu zaobići, na primjer, i to da sam imao tri zapažena koncerta u Njujorku, ali to ovdje nije imalo nikakvog medijskog odjeka. Žulja me i saznanje da je u našim ustanovama kulture često svako protiv svakog, što je nedopustiv luksuz, pogotovu u ovom vremenu kad pravimo svoju kuću. A dok se kuća pravi, ne može poduzimač da se svađa s projektantom! Konkretno, u Crnoj Gori, bar kad je o kulturi riječ, još se sve dešava nekako sporadično, bez nužnog i širokog konsenzusa, pa često i u zavisnosti od toga – da li ovaj ovog voli, ili ne voli. A imamo sjajne potencijale, darovite ljude! No, list ipak ne može napraviti šumu. I ne kažu mudri Kinezi uzalud – Izuči dobro list da bi shvatio šumu.

MONITOR: Da li osjećate izvjesnu nostalgiju, živeći i svirajući po bijelom svijetu?
STANIĆ: Miris ove vode i šum talasa s kojima sam rastao, bila bi nostalgija na koju mislite. Govoreći o klasično-školskim postulatima nostalgije, tvrdim da je zaista nemam. Ne osjećam potrebu za rodnim krajem. U Njujorku smo svi ,,busy” tako da za tu vrstu emocije, generalno gledano, zaista nema prostora. S druge strane, po meni, Herceg Novi doživljava najgore vrijeme svoje istorije. Ova tzv. mirnodopska vremena doživljavam kao mnogo grđa od ratnih i poratnih. Upravo takva novska klima pojačava mi taj osjećaj ,,bez nostalgičnosti”. Naravno da se to ne odnosi na moje drage prijatelje, kolege i komšije. Na žalost, tih svijetlih trenutaka i vrijednog svijeta toliko je malo, da kad dođem u svoj grad imam osjećaj da sam u motelu u kojem ću boraviti par dana. Uvijek se ponavlja isto – jedva čekam da krenem nazad.

MONITOR: Kako je nastala Vaša Monografija i kakva je bila reakcija hercegnovske publike?
STANIĆ: Monografija je izašla u redakciji beogradske izdavačke kuće Monografija duše. Knjiga je dvojezičko izdanje (crnogorski-engleski) sa CD-om i DVD-om, gdje je vizuelni aspekt, moj foto- art materijal, plakati, flajeri s koncerata, kritike, tekstovi… O mojem muzičkom umijeću pisala je prof. dr Branka Radović, dok je likovni rad u knjizi sagledao Bogdan V. Musović.

Knjiga je gotovo nikako medijski propraćena. Publika je takoreći nije ni osjetila. Takvu vrstu ignorisanja zaista nijesam zaslužio, a nije mi poznato zašto i kako se to desilo.

MONITOR: Šta je s nastupima u našoj zemlji?
STANIĆ: Volio bih svirati u Herceg Novom i u Podgorici. S obzirom na to da su podgorički organizatori za sljedeće dvije godine napravili plan i program u kojem mene nema, nisam siguran da je umjesno pitati ih za učešće. Stalno me preskaču. Nemoguće da uvijek kasnim, i da uvijek imaju neku od tih floskula kao objašnjenje za kulturno preskakanje. Pitam se u ime koga ili čega se to događa. Pomišljam da su im smetnja moji poznati roditelji, ali opet mislim da nema pravog opravdanja za tu vrstu nepoštovanja i nekulture.

MONITOR: Kakva je klima na hercegnovskom festivalu klasične muzike?
STANIĆ: Dane muzike vode ljudi koji suvereno i ustoličeno vladaju nebom rezervisanim za klasičnu muziku u Herceg Novom. Nema me ni u njihovim programima. Ne pada mi na pamet da ih molim za termin. U umjetnosti nema nivoa. Ono što je vrijedno imaće svoju publiku i svoj aplauz. Smatram da je to jedino mjerilo uspjeha.

Marija ČOLPA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo