Povežite se sa nama

INTERVJU

TEOFIL PANČIĆ: Igra na sreću bez uplaćenog tiketa

Objavljeno prije

na

Svi koji od novina očekuju više nego da pročitaju vijest ili uobičajen komentar, prate kolumne Teofila Pančića, poznatog i uvažavanog u čitavoj „jugosferi”. Nedavni brutalni napad na Pančića, povezao je ponovo ljude sa raznih strana bivše zemlje.

MONITOR: Napad na vas je, ispostavio se, samo početak osmišljenih napada?
PANČIĆ: Postoji ta romantična, progresistička zabluda kako su mladi ljudi samom činjenicom mladosti napredni.To, naravno, uopšte ne mora da bude tako. Naprotiv, koliko mogu da budu takvi, mogu da budu i najveći fanatici u onom drugom smislu.

MONITOR: Upotrebljivi?
PANČIĆ: Da, oni su bili jurišni odredi svakog totalitarizma, svakog zla. Valjda niko ne misli da su SS jedinice bile sastavljene od nekakavih sredovečnih „čilaca”. Naravno, da su to bili ljudi od 20-tak godina.

Mene ne čudi da ima toliko mladih ljudi koji podležu toj vrsti fanatizma. Brine me to što je kod nas pojam bunta postao povezan sa ekstremno desnim idejama. Tto je suprotno od bilo kojeg svetskog trenda.Imate levičarske pobune širom sveta. Drugo je šta ja mislim o njima, i koliko su one suvisle.

MONITOR: Ti zahtjevi za promjene vezani su za neke druge vrste vrijednosti?
PANČIĆ: Da. Ovde se radi fundamentalnom konformizmu– pristajanju na svet dedova, na patrijarhalni svet. To je najordinarniji socijalno-kulturni konformizam,pristajanje na zadati svet.

MONITOR: To se u dijelu javnosti, pa i one analitičarske, komentariše kao socijalno motivisana pobuna, pokušaj mladih da se izraze na pozitivan način?
PANČIĆ: To je demagoška zamena teza. Postoje socijalne pobune po čitavom svetu ali ne tamo gde neko ide da razbija gej paradu. Socijalna frustracija se iskazuje na drugi način. Reč je o organizovanom divljanju ekstremnih desničara bez obzira da li oni imali 18 ili 80 godina.To je političko delovanje i pokušaj neke vrste puzajućeg državnog udara ljudi koji su bili na vlasti u najgorim godinama za zemlju, i koji pokušavaju na toj istoj politici da se vrate na vlast. Istoj ili čak i goroj, jer su okolnosti drugačije.

MONITOR: Vidi se nihilizam tih mladih ljudi. Neki su došli samo zato da pljačkaju. ,,Gde su zlatare?”, pitali su 10. oktobra. Njima moralni osnov nijesu ni te tradicionalne vrednosti?
PANČIĆ: Tradicionalne vrednosti su samopokriće, i naravno, tu nikome nije stalo do njih. Ima ljudi koji pokušavaju da nešto politički proguraju. Naravno tu imate i „kolateralne bandite svih vrsta” koji samo gledaju kako da u onoj gužvi nešto „privrede”.

MONITOR:Vrsta nasilja o kojoj govorimo mogla bi da se stabilizuje i u onoj vrsti huliganskog nihilizma. Uostalom, čemu smo se nadali nakon dvadeset godina ubjeđivanja da je nasilje „naših” prihvatljivo i čak poželjno?
PANČIĆ: Radikalno političko nasilje, i simboličko a i sasvim fizičko, ovde je legitimisano još potkraj 80-tih, i od tada ne prestaje – samo se povremeno stišava, do sledeće eksplozije i ekspanzije. Treba pogledati film Želimira Žilnika Stara mašina, snimljen još 1988. u vreme ,,antibirokratske revolucije” – prosto ne znam koja je od ove dve reči bila lažnija – i u njemu ćete videti sve što o tome i u tome treba da se vidi. Za tim su, logično, kao nakon svake dobre psihološke i logističke pripreme, usledili ratovi za komadanje i čerupanje postjugoslovenskih teritorija. Ti su ratovi imali bitna obeležja radikalnog nasilja koje su ,,legitimizovali” pesnici, popovi i razni drugi ,,književnici i fariseji”. To sistematsko nasilje ogromnih razmera prema slabijima, nemoćnima i nedužnima nije bilo uzgredno, kao nusposledica ratnog meteža, nego je bilo sama svrha tog meteža. Smisao tog ratnog napora bio je etničko čišćenje, koje je prerastalo u genocid.

Podsetiću, bitna je odlika romana (i filma) Paklena pomorandža ta da su u njemu protagonisti nasilja veoma mladi ljudi, i da su u svom nasilništvu izrazito brutalni, bez bilo kakvih inhibicija, a da im je pri tome sasvim svejedno zašto se nasilju uopšte pribegava – svaki je razlog i povod dovoljno dobar. Stratezi ,,revolucije ološa” uvek su malo – ili mnogo – stariji, ali sami izvršioci nasilnih akcija uistinu jesu “klinci”. Danas su to najčešće baš oni koji su zakonita deca Epohe Srama, oni koji su rođeni baš u vreme jednog organizovanog urušavanja multietničke i federalne Jugoslavije, i u vreme kanibalskog ratnog iživljavanja nad njenim truplom, u Vukovaru, Dubrovniku, Sarajevu, Prijedoru, Mostaru, Zvorniku, Foči, Srebrenici i na još mnogim drugim mestima. To su ,,tekovine” okruženja u kojem su odrastali, što je već dovoljno loše i potencijalno pogubno, no još je mnogo gore što ni nakon pada režima koji je svemu tome ključno doprineo, društvena atmosfera nije dovoljno promenjena da bi ova vrsta “patriotskog” nasilja postala nešto zazorno i moralno nedopustivo.

MONITOR: Događaji oko Parade ponosa pokazali su jasnije da pitanje identiteta jeste važno i zato što se često shvata kao pravo na isključivost. Kao da postoje ,,laki” i ,,teški” identiteti, prihvatljivi i neprihvatljivi. Šta je, na primjer, sa jugoslovenskim identitetom?

PANČIĆ: Manjinski identiteti proglašeni su – vraćam se pomalo na prethodni odgovor – nečim zazornim još pre 20-tak godina, onda kada je imenica ,,narod”, u svom najpatetičnijem i najpopulističkijem mogućem značenju, postala nekakav novodobni Kumir, i od tada vlada neka vrsta ,,tiranije većina” (namerno se izražavam u množini) u kojoj je svakovrsnim manjinama, u najboljem slučaju, obezbeđen status tihih podstanara koji imaju prigušeno disati i hodati na prstima, dok se lokalne Većine bahate i baškare u ,,svom” lebensraumu.

,,Jugoslovenski” identitet je sinkretičnošću i ,,unutrašnjom” pluralnošću nešto što se po prirodi stvari odupire tribalnim, nacionalističkim narativima, i zato je on neminovno proglašen nemogućim, mrtvim, sahranjenim, a iznad svega ,,veštačkim”. Najopasnije kod ovog potonjeg imenovanja jeste to što ono podrazumeva da postoje nekakvi ,,prirodni” identiteti – poglavito etnički – iz čega proizilazi da su etničke nacije nekakva prirodna datost, kao zvezde, planete, vetar, kiša. Ništa nije pogrešnije i besmislenije od toga, jer je nacija istorijska pojava ograničenog veka trajanja, društveno-kulturni konstrukt iliti ,,zamišljena zajednica” kako bi to rekao Benedikt Anderson, ali ovde i u ,,eliti” i u ,,rulji” (da se poslužim terminologijom Mirka Kovača) vlada apsurdni fundamentalizam koji obogotvoruje prolazne i efemerne istorijske fenomene. Kada nešto proglasite ,,svetom i neprolaznom vrednošću” onda vas polukorak deli od zazivanja i opravdavanja nasilja u ime tog ,,svetog” identiteta.

MONITOR: Ovih dana su u Beogradu bili koncerti Parnog valjka, objavljena su i promovisana sabrana dela Džonija Štulića. Bilo je dosta interesovanja za te događaje. Je li vas to iznenadilo?
PANČIĆ: Nije me iznenadilo. To je ona druga strana ,,identitetske priče”: nema tako malo ljudi – i to nisu samo sredovečni ,,nostalgičari” nego i mnogi mladi ljudi – koji imaju pojačanu potrebu za simboličkom identifikacijom sa nekim drugačijim vrednostima, onim koje sa ili bez neke autentične sopstvene zasluge predstavljaju kulturni obrazac radikalno drugačiji od tribalno-populističkog.

MONITOR: Pojavio se i termin ,,Jugosfera”, za koji njegov tvorac Tim Džuda tvrdi da je adekvatniji od –Zapadni Balkan?
PANČIĆ: ,,Zapadni Balkan” mi je uvek zvučao nezgrapno i pomalo bleskasto, kao tipičan proizvod ,,imperijalne mašte”, one koja negde tamo daleko džedži nad mapom Evrope pa mozga kako bi nazvala ovaj njen jugoistočni kutak, a da se pri tome niko od plemenskih nam šamana ne ,,uvredi”. ,,Jugosfera” je mnogo prikladniji termin za neku vrstu jugofuturizma koji će verovatno obeležiti naredni period u ovom delu sveta. Uopšte me ne čudi da je sam termin skovao neko kao Tim Džuda, dakle neko ko je ,,sa strane”, ali je istovremeno precizno i produbljeno upućen u to o čemu se ovde zapravo radi.

MONITOR: Opisali ste i na svoj način protumačili mnogo naših naravi i situacija. Tzv.tranzicija jeste i jedna ,,haosizacija”, spajanje nespojivog, jedno ,,čudo neviđeno”, zbrka starih navika i novih mogućnosti. Od ratnih zločina do ,,korporativne odgovornosti”. Kakav je naš ,,vojnik tranzicije”, naš ,,Švejk”?
PANČIĆ: Uplašeno i zbunjeno čeljade koje bi volelo i socijalne sigurnosti i ,,jarca pečenog”, ali samo pod uslovom da se lično uopšte ne menja, da mu sve to obezbedi neko drugi (uglavnom Država-Majka, koja se ovde doživljava kao neka vrsta socijalne službe, pa i menze kad zatreba) i da ne mora mnogo da se pretrže oko sopstvenog boljitka. To je stvorenje koje gladnim očima siromašnog provincijalca gleda na blještavilo ,,Zapada”, i čini mu se da i ono zaslužuje takav život, ali istovremeno vidi samo njegovu ,,glamuroznu” stranu, a ne i ono na čemu ta civilizacija one veberovske ,,protestantske etike i duha kapitalizma” počiva: ogroman, permanentan rad i doživotno samousavršavanje u svakom smislu. Ako bi nekako moglo bez toga, bio bi to zgoditak na lotou, samo što to nekako ne biva, naročito ako se čak ni tiket ne uplati.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo