Konačno: dugo očekivani – a nije malo onih koji bi rekli i „do detalja pripremani” – nastup Aleksandra Saše Sinđelića, od milošte zvanog Sinđo, u Specijalnom tužilaštvu dogodio se početkom nedjelje. Uz neskriveno razočarenje patrotskih medija performansu nijesu prisustvovali lideri DF-a Andija Mandić i Milan Knežević.
Tu su privilegiju čelnici NOVE i DNP stekli 7. marta, nakon dopunjene Naredbe Specijalnog državnog tužilaštva prema kojoj su Mandić i Knežević još u proljeće prošle godine postali dio „kriminalne ogranizacije sa teritorije Crne Gore, Srbije i Rusije”, pod komandom dvojice ruskih agenata. Odnosno nacionalista, prema prvoj verziji pecijalnog tužioca Milivoja Katnića.
Sada, uglavnom, izgleda kako će Specijalno tužilaštvo pokušati da dokaže da je Mandić bio zadužen za organizovanje, a Knežević za koordinaciju i komunikaciju sa nalogodavcima iz Moskve, svih grupa: pučista, zavjerenika, terorista, nacionalista, običnih kriminalaca ili ko zna koga i čega. Kvalifikacije se mijenjanju zavisno od trenutka i interesa onoga koji ih saopštava.
Primjetno je, recimo, kako čelnici DPS izbjegavaju da govore o državnom udaru pošto im je, sa nekoliko nedjelja zakašnjenja doduše, između ušiju stigla spoznaja o tome da je istovremeno održavanje navodno regularnih parlamentarnih izbora i puča (makar i bez učešća vojske, policje i naoružanih pobunjenika) teško spojivo sa demokratskim principima koje, makar verbalno, baštine i ovdašnji vlastodršci.
Kako god, pošto se Mandić i Knežević u ponedjeljak nijesu pojavili na zakazanom saslušanju, Sinđo je zavrijedio svu pažnju našeg malog mista. Pitanje je, međutim, koliko je ukazano povjerenje opravdao svjedok saradnik na čijim plećima, čini se, počiva konstrukcija o oktobarskom puču.
Na početku priče o državnom udaru Aleksandar Sinđelić slovi za organizatora cijele operacije. Ovdašnje vlasti ga potražuju, on im se iz Beograda izruguje. „Da sam u bekstvu i sve ostale informacije koje se plasiraju o meni video sam na internetu, i nasmejao se na sve to. Nisam u bekstvu, nalazim se ovde u Srbiji u Beogradu, gde se bavim poslovima obezbeđenja i štampanjem majica”, prenio je njegovu izjavu portal Srbijadanas samo par dana nakon crnogorskih izbora, dok je i priča o državnom udaru zvučala mnogo dramatičnije nego što to izgleda danas. ,,Ja iz Srbije nisam odlazio niti znam o čemu se radi”.
Sinđo se, ipak, dosjetio o čemu se radi već 21. oktobra. Tada se, navodno, poslednji put sreo sa Eduardom Šišmakovim (Sinđo mu tepa: Edi), uplašio se za svoj život, pa odlučio da ode u policiju i sve prizna. Edi mu je, kaže svjedok saradnik a prenose Vijesti, tražio „mali crni telefon” za koji Sinđelić sumnja da je služio kako bi Rus mogao da ga prati. Uplašio se da će ga Šišmakov ubiti kako bi prikrio svoju umiješanost u pokušaj terorizma (u Sinđelićevom iskazu koji prenose ovdašnji mediji (ne)naklonjeni Vladi, nema terorizma, u pitanju je klasičan puč: organizatori žele da zauzmu Skupštinu kako bi iz nje proglasili izbornu pobjedu, a niko ih ne pita kako – ako su im nedostupni oružje, uniforme i oprema na koju računaju).
„Ja sam po dolasku kući pokupio sve stvari koje su ostale kod mene i novac i otišao u policiju gdje sam ispričao sve što znam i gdje sam predao stvari”, svjedoči Sinđelić. Milivoje Katnić je početkom novembra potvrdio da su, za sada jedini, materijalni dokazi o „državnom udaru” obezbijeđeni tako što ih je u Podgoricu, krajem oktobra, proslijedila srpska policja. ,,Ove dokaze je jedno lice koje je bilo osumnjičeno da je organizator grupe dobrovoljno predalo organima Republike Srbije. Oni su ih popisali i uz potvrdu predali nama…”.
Za cijelu priču važan je i detalj kada je Sinđelić od vođe terorističke grupe preimenovan u člana kriminalne organizacije, što je nadležnima u Tužilaštvu omogućilo da sa njim dogovore status svjedoka saradnika.
,,Ovakvu odluku sud je donio nakon ocjene da će svjedok saradnik svojim svjedočenjem znatno doprinijeti dokazivanju predmetnih krivičnih djela i pomoći otkrivanju i dokazivanju drugih krivičnih djela za koja se osnovano sumnja da je kriminalna grupa vršila”, stoji u saopštenju Višeg suda, uz konstataciju da se sa Sinđelićem u dil ulazi pošto je značaj njegovog iskaza „pretežniji od štetnih posljedica krivičnog djela koje mu se stavlja na teret”. Sinđelić se tako našao na slobodi, pod zaštitom policije, uz obavezu da svjedoči.
O čemu? Izuzev praćki, suzavca i žilet žice, koje je mogao kupiti preko interneta ili u beogradskim radnjama vojne i lovačke opreme, Sinđelić – prema medijskim saznanjima – nije ispričao mnogo toga vrijednog pažnje.
Hronologija njegovog rada za „bogate nacionaliste” iz Rusije je, otprilike, sledeća:
Edija je upoznao u Rostovu 2014, tokom druženja sa ruskim Kozacima. Rekli su mu da je “veliki nacionalista”.
Edi mu rekao da će sarađivati u maju 2015. godine, nakon što je prošao testiranje na poligrafu u jednom “lijepo sređenom stanu u Moskvi”.
U martu prošle godine već su najbolji drugovi. Edi mu šalje poruku da “Đukanoviću i kriminalnu vlast” treba hitno smijenit. Zašto bi jedan kriminalac bio pretjerano osjetljiv na “kriminalnu vlast” u susjednoj državi? To nije intrigiralo ovdašnje zvaničnike.
U noći između 26. i 27. septembra Sinđelić na poziv Šišmakova hitno ide u Moskvu – ali nema dokaza tog puta. “Govorio mu je da je sve riješeno, da su dolazili iz opozicije i DF-a, da je sa njima već sve dogovoreno”, svjedoči on. Niko ga ne pita – ako je već tako, zašto je on trebao bilo kome u toj priči. Izuzev kao potencijalni svjedok saradnik.
“Pojašnjavam da mi je Edi doslovice rekao da je u posljednjem trenutku donijeta odluka od DF da se izvrši prevrat, da je DF tražio oružje, a objasnio mi je da je ta odluka posljednja donijeta u petak prije mog dolaska u Moskvu, odnosno to je septembar 2016. godine”, stoji u svjedočenju Sinđelića, koji nije navodio imena funkcionera DF-a, koji su u Rusiji navodno tražili pomoć za prevrat. Umjesto toga je sudiji ispričao kako mu je Šišmakov dao 200.000 eura za realizaciju plana. „To su bile nove novčanice”, prenose mediji. Još je pisac romana o Džems Bondu znao da se u takvim prilikama koriste stare, korišćene novčanice kojima je mnogo teže ući u trag. Ali, ko zna šta je kome tu bila namjera?
Može li se vjerovati svjedoku saradniku Aleksandru Sinđeliću?. Na stranu čak i činjenica da, prema Zakonu o krivičnom postupku (član 132), sud ne može nekoga oglasiti krivim samo na osnovu dokaza dobijenog svjedočenjem svjedoka saradnika. Ovjde imamo slučaj javnog, medijsko-političkog suđenja, van sudnice i mimo „kontradiktornog sudskog postupka”, na koji se tužilac Katnić tako rado pozivao. Do momenta kada je sa optuženima počeo potpisivati kolektivne sporazume o priznanju krivice, po kojima su potencijalne ubice premijera kažnjene sa pet mjeseci zatvora. Dok su snajperisti zaduženi da u policijskim uniformama (koje su ostale u Beogradu) pucaju u okupljenu masu (iz oružja koga ili nikada nije bilo, ili je kupljeno pa bačeno u neimenovano jezero na Kosovu) pušteni kućama da ne prave gužvu u Spužu.
Umjesto njih tamo se nalazi vozač DF-a Mihailo Čađenović, koga za moguće učešće u terorističko-pučističko-kriminalnim akivnostima tereti samo jedan penzionisani pripadnik srpskih (para)vojnih formacija. Zapravo, on tereti registarske tablice automobila koji je Čađenović vozio. Ili će biti da Tužilaštvo ima nekog „keca u rukavu”.
Ostaje pitanje Sinđelićevog kredibiliteta, odnosno njegove sposobnosti da bude svjedok na sudu.
„Sinđelić ima dijagnozu da je psihički ozbiljno poremećen, a stekao ju je nešto posle 2000. godine, kada je u kasarni ubio dva vojnika zato što su ga maltretirali. Osuđen je na sedam godina, od kojih je odležao ukupno tri, nakon čega je pušten na slobodu”, tvrde izvori tabloida Alo. Slična priča i na portalu Princip. U iskaze takvih medija, ipak, nije preporučljivo vjerovati dok ne predoče materijalne dokaze.
Medijima se u novembru prošle godine javio i rezervni oficir Vojske i MUP-a Srbije Goran Vidojević optužujući Sinđelića da je pokušao da mu smjesti učešće u puču i hapšenje u Podgorici. „Predložio mi je da do sredine oktobra, skupim 10-20 ljudi, koji su spremni da idu da ratuju za novac u Ukrajinu. Prema njegovom kazivanju, plan je bio da dođemo svi u Podgoricu, gdje se održava skup dobrovoljaca, za odlazak u Ukrajinu. Sinđelić je rekao da nađem ljude, a on će nam naknadno javiti tačan termin polaska za Crnu Goru, a dobićemo novac za putne troškove, dnevnice i za avionske karte. Pošto znam o kakavom prevarantu se radi, znao sam da je u pitanju neka mutna rabota. Znao sam da sprema neku podvalu i tek nakon hapšenja onih ljudi u Crnoj Gori, na dan izbora, shvatio sam da je i meni bila spremljena klopka”, prenijeli su Vidojevićevu priču mediji iz Srbije i Crne Gore. Nema informacije da je ona zaintrigirala nekoga iz crnogorskog tužilaštva.
A kako vrijeme odmiče, postaje nam sve jasnije da je Tužilaštvo 16. oktobra učestvovalo -svjesno ili ne – u ozbiljnoj obmani javnosti. Tada nam je saopšteno kako su pučisti uhapšeni „u trenutku kada su pošli da provjere unaprijed pripremljeno skriveno skladište i dopremljeno oružje i municiju”. Gdje je to oružje, pitali smo se tada. Sada znamo da ga nije ni bilo.
,,Zaslužujem orden da mi se dodijeli, jer sam spasio crnogorski narod i državu, a ne da mi se sudi”, izjavio je Mirko Velimirović zvani Pajo, zavjerenik koji je od Sinđelića uzeo 30 hiljada da kupi oružje, pa akciju prijavio crnogorskim vlastima. Po istom obrascu, Sinđelić je od Šišmakova uzeo 200 hiljada eura – pa sve prijavio srpskoj policiji. Nikome na pamet ne pada stara britanska: „pratiti trag novca”
Po verziji koju je Velimirović ispričao istražiteljima, on oružje nije kupio, već je u Podgorici fotografisao „unaprijed spremljene” puške. Po priči pred sudijom, on je oružje kupio pa potom rastavio i bacio u neko jezero na Kosovu. Sudije su propustile da Velimirovića pripitaju: od koga je (eventualno) kupio 50 automata i 3.500 metaka? Ako ih nije kupio – gdje su mu Sinđelićeve pare? Ili ovako: kako se zove jezero u koje je bacio kupljeno oružje? Postoji li neko iz crnogorskih snaga bezbjednosti ko bi mogao da posvjedoči da je to oružje uništeno („pod kontrolom Specijalnog tužilaštva”, kako je objašnjavao Katnić) a ne, recimo, preprodano nekom od mnogobrojnih balkanskih krijumčara?
Sada se Sinđelić poziva na – Velimirovića. Katnić se uzda u obojicu. ,,U ovu priču ulažem svoj obraz i svoju čast”, naglasio je Katnić neposredno nakon 16. oktobra, insistirajući da Specijalno tužilaštvo ima dokaze ,,za sve što kaže”. Nadajmo se da ti dokazi nijesu Sinđo i Pajo.
Koliko god to danas ličilo na farsu postojala je mogućnost da se 16. oktobra prolije krv na podgoričkim ulicama. Mogu nam iskazi i (ne)posredni dokazi izgledati (ne)ozbiljo, ali ostaje činjenica da je, dan pošto je Aleksandar Vućić potvrdio dio priče o zavjeri protiv Crne Gore, u nenajavljenu posjetu Beogradu stigao Nikolaj Petrušev, sekretar ruskog Savjeta bezbjednosti kako bi, prema pisanju dijela beogradske štampe, „zbrinuo” svoje službenike uključene u ovu operaciju.
I zato moramo saznati: u čijoj režiji je sve to pripremano. A onda ponoviti izbore, kako bi oni bili fer i slobodni.
Mali vrabac i velika zbrka
Cigla po cigla… I eto bedema sazidanog od istina, poluistina i laži, dovoljnog da zakloni ono što naručioci žele da sakriju, a navede čitaoce da povjeruju u ono što je nadležnima po volji.
Počne se od činjenice. „Prema dokumentaciji koju je Specijalno tužilaštvo prezentovalo na jednom od suđenja, okrivljeni Vladimir Popov bio je u Beogradu od 29. septembra do 22. oktobra prošle godine. Odsjeo je u hotelu Mažestik, na Obilićevom vencu”, ovlašćen je da saopšti portal CDM – elektronska varijanta Dnevnih novina (oba su, uz Pobjedu i Portal analitiku u vlasništvu Media Nea, kompanije iza koje zvanično stoji Grk Petros Statis, „partner sa povlasticom” crnogorske Vlade).
Činjenicu prati (neprovjeren) citat: „Kako je u nedjelju objavila Prva televizija, zamjenik predsjednika Upravnog odbora hotela Mažestik je Andrija Jovićević, nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Crne Gore u doba izbijanja afere S. Č. On je nakon toga smijenjen sa mjesta prvog čovjeka crnogorske policije”.
Priča biva zaokržena spekulacijom: „Da sve bude intrigantnije, prošle godine se Andrija Jovićević pominjao kao mogući kandidat Demokratskog fronta za predsjedničke izbore u Crnoj Gori 2018. godine”. Potom je čitaocima CDM-a prepušteno da sami proniknu u prirodu veza između Popova, Jovićevića i čelnika DF-a.
Pa novi krug: „Istraga je takođe utvrdila da je drugi agent ruske službe Eduard Šišmakov (alijas Širokov) stigao u Beograd 2. oktobra i rezervisao hotel Mali vrabac na Skadarliji. Podatke o njihovom boravku u Srbiji, srpska obavještajna služba dostavila je crnogorskim istražiteljima, što je značajno doprinijelo istrazi…”. Taj „doprinos” još nijesmo vidjeli ali, ko zna…
Po sličnom modelu izvještavaju i Dnevne novine. Tako citat iz govora Andrije Mandića sa završne konvencije DF-a u Podgorici: „Haosa 16. oktobra neće biti nigdje. Jedino će biti haosa u kabinetu premijera Đukanovića. On će morati te večeri da razmišlja o svojoj budućnosti”, prati urednički komentar: „Otkud ovakve poruke ako lideri Fronta nijesu znali da se priprema krvoproliće?”
Zamislite kada bi na isti način posmatrali i komentarisali i Đukanovićevu izjavu sa završnog predizbornog mitinga (13. oktobar prošle godine). „Ne damo državu. To treba da znaju svi koji bi htjeli da je sruše ili ugrade u neku drugu državu”. Dakle: Otkud ovakve poruke ako lider DPS nije znao šta nas čeka 16. oktobra?
Ili vas sada čudi kada Sinđelić na saslušanju „razotkriva” naum da se obnovi zajednička država između Srbije i Crne Gore. Pa kao prepoznatljivo barijeru tvorcima tog nauma pominje Brana Mićunovića, jedinog koga je prepoznao sa spiska od 10-15 imena onih „koji će stvarati probleme na protestima i napasti narod”. Rekao mu Edi. Valjda u Malom vrabcu.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FELJTON4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
SVIJET4 sedmice