Povežite se sa nama

FOKUS

DUVANSKI KLANOVI: MOJKOVČANI PROTIV PODGORIČANA: Bitka na Karabuškom polju

Objavljeno prije

na

duvan

Pod komandom specijalnog tužioca Saše Čađenovića, policija je prošle nedjelje u neprijavljenom magacinu nadomak Tuzi pronašla skoro četiri miliona paklica cigareta namijenjenih švercu. U iznajmljenom hangaru kompanije Golden gate, pripadnici specijalnog policijskog tima zatekli su skoro osam hiljada baksi (paket sa 50 šteka) cigareta Virginia i MAC, za koje se pretpostavlja da su proizvedene u Novom duvanskom kombinatu (NDK) tokom prošle godine, nakon što je Duvanski , nakon uvođenja stečaja, dobio novog vlasnika – BMJ Industries iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Dok se državni zvaničnici, doduše anonimno, u medijima hvale akcijom koja je dovela do „najveće kopnene zapljene švercovanih cigareta u Evropi”, množe se nepoznanice vezane za ovaj slučaj.

Prije svega: ko su nalogodavi, organizatori i izvršioci šverca? Policija i tužilaštvo su skrivene cigarete zaplijenili u akciji izvedenoj po principu „grlom u jagode”, a da prethodno nijesu priveli nijednu osobu odgovornu za proizvodnju, skladištenje i(li) dalji transport i preprodaju švercovanih cigareta.

Mediji i njihovi povjerljivi izvori iz tužilaštva i policije imaju dojavu da su dvojica prvoosumnjičenih u ovom ilegalnom poslu Isat Boljević i Viktor Drešaj, ali nema zvanične potvrde te informacije. Osim vijesti da Boljević i Drešaj trenutno nijesu dostupni organima gonjenja. Pošto su, navodno, prešli na sigurno – u susjednu Albaniju – na vrijeme upozoreni na predstojeću policijsku akciju, nekoliko sati prije zapljene sakrivene robe u jednom (opet nezvanično – ne i jedinom) od njihovih tajnih skladišta. Cigarete su, prema pisanju Dana, uz magacin Golden Gate-a, skladištene i u magacinima u podgoričkom naselju Kuće Rakića, Golubovcima i kod kuće Drešaja. Konačno, pominje se i veliko skladište (ili više njih) u blizini Rožaja. Za sada, nema zvanične potvrde ovih informacija.

Isat Boljević je, prema istim izvorima, kao predsjednik borda direktora NDK i opunomoćeni zastupnik investitora iz UAE bio „nadležan” za proizvodnju cigareta bez akciznih markica u pogonima „starog” Duvanskog kombinata. Inače, od kraja prošle godine direktor NDK bila je njegova supruga Jelena Boljević. U tom momentu je, makar zvanično, u Duvanskom već bila obustavljena proizvodnja cigareta pošto se kupac iz Dubaija žalio na kvalitet prethodne isporuke, pa je odustao od daljeg posla. Nije, međutim, izvjesno kada su zaplijenjene duvanske prerađevine izvezene iz fabričkih magacina i uskladištene u tajno skrovište blizu granice sa Albanijom. Radnici Duvanskog su na fotografijama robe zaplijenjene na Karabuškom polju prepoznali cigarete koje su proizvodili tokom prošle godine, pa se sa priličnom dozom izvjesnosti može govoriti o tome da su cigarete namijenjene ilegalnoj prodaji proizvedene u podgoričkoj fabrici.

Drešaj je na drugoj strani, kažu, bio zadužen za skladištenje i prekogranični transport „robe”. Godinama, on se nalazi među junacima takozvane Bijele knjige organizovanog kriminala, osumnjičen da sa bratom Leonom Drešajem vodi podgorički narko klan, specijalizovan za šverc marihuane i heroina iz Albanije u Crnu Goru, pa dalje na Zapad.

Ni Boljević nije bez dosijea u tužilaštvu i policiji (vidi boks).

Kako je onda moguće da su se tone i tone cigareta u Duvanskom proizvodile, pakovale i distribuirale bez ikakve kontrole nadležnih državnih organa. Od policije i poreznika do Agencije za duvan. Uz napomenu da ovdje ne pričamo o paklicama – nego o hiljadama baksi dovoljinih da napune brod, ili brodove, a koje su „izmakli pažnji” nadležnih. Sve dok se nije naredilo da ih ugledaju.

I ta priča nije od juče. Duvanski kombinat u Podgorici decenijama – od dolaska DPS-a na vlast – bije glas da proizvodi cigarete „bez papira” namijenje ilegalnoj prodaji na domaćem i stranim tržištima. Od Bliskog istoka do Skandinavije.

,,Shodno Zakonu o duvanu, registrovani uvoznici i proizvođači duvanskih proizvoda dužni su da prije stavljanja u promet duvanskih proizvoda Agenciji za duvan podnesu zahtjev za upis marki duvanskih proizvoda u Registar o markama. Kako nijedan registrovani uvoznik i proizvođač duvanskih proizvoda nije dostavio zahtjev za upis robnih marki Virginija i JPS, znači da se navedene robne marke ne nalaze u legalnoj prodaji na našem tržištu”, naveli su iz Agencije za duvan. Primjećujete – nema odgovora na pitanje da li se navedene robne marke nalaze u nelegalnoj prodaji. Verzirani kažu – ima ih.

Jednako, ni magacin na Karabuškom polju nije imao nikakvu oznaku, niti po zakonu izdat dokument da se u njemu čuvaju cigarete NDK ili nekog drugog proizvođača. Kako onda nikome nijesu zapali za oko šleperi i šleperi koji su iz NDK išli u ovaj magacin? Sjetimo se – odvoz zaplijenjenih cigareta trajao je skoro tri dana. A radnici Zetataransa koji su obavljali ovaj posao nijesu morali da budu ni malo diskretni. Da li su o diskreciji brinuli njihovi prethodnici – ne zna se.

Kroz medije je proturena tvrdnja da je prošlonedjeljna zapljena rezultat višemjesečne istrage tužilaštva i specijalnog policijskog tima. Kako je onda moguće da su u njihovu mrežu upale samo cigarete? Dok su „odgovorni” – svi do jednoga -izmakli ruci pravde.

Zato samo možemo da nagađamo o njihovom identitetu. Dok naručioci posla do daljnjeg ostaju u debeloj sjenci.

Nedugo pošto su, uglavnom anonimni, Arapi postali vlasnici NDK oprezni su nam skrenuli pažnju kako i Srećko Kestner, crnogorski duvanski mag i osuđivani švercer (kažnjen u Njemačkoj), ima firmu u Dubaiju. Koja se, očekivano, bavi proizvodnjom i prometom duvanskih prerađevina. Slučajno?

Konačno, upitna je i vrijednost zapiljenjenih cigareta. Prezentovana računica po kojoj jedna paklica vrijedi jedan euro očito se odnosi na maloprodajnu cijenu na ulicama Podgorice, Kaira, ili… NDK je prihodovao neuporedivo manji novac.

Velizar Kaluđerović, poslanik Demokratske Crne Gore u prošlom sazivu parlamenta i član Anketnog odbora za privatizaciju DKP, obznanio je kako je Duvanski preko četiri hiljade tona cigareta prodao po cijeni od sedam do devet centi po paklici. Iako je , tvrdi, realna cijena iznosila od 28 do 30 centi.

O posljedicama takvog poslovanja pred Anketnim odborom govorio je poslanik Aleksandar Damjanović: „Jasno smo utvdili da je privatizacija Duvanskog kombinata načinjena na štetu budžeta, da je samo poreski dug kroz program reorganizacije od nekoliko godina uvećan, a ne smanjen kako je bilo prvobitno rečeno, da je vrijedna imovina Duvanskog kombinata devastirana…”.

Da se vratimo švercu. I činjenici da su crnogorska policija i tužilaštvo reagovali nakon četvrt vijeka ne samo nečinjenja, nego i jasne logističke podrške švercerima sa državnim ovlašćenjima.

Postoji interpretacija prema kojoj bi prošlonedjeljne događaje trebalo posmatrati u kontekstu višegodišnih sukoba tzv. podgoričkog i mojkovačkog klana (duvanskog kartela). Prvi je, navodno, funkcionisao okupljen oko Duvanskog kombinata, dok je drugi poslove gradio na račun mojkovačke fabrike za preradu duvana Tara. Prema medijskim spekulacijama u vrhu Podgoričana navodno su bili Milan Roćen i Igor Lukšić… Mojkovčane iz establišmenta navodno su zastupali aktuelni premijer Duško Marković i bivši direktor Uprave policje Veselin Veljović. Svi oni su to demantovali.

Zato se, tvrde verzirani bez materijalnih dokaza, i prošlonedjeljnja zapljena može povezati sa promocijom Veselina Veljovića u člana kabineta premijera Markovića, u svojstvu sekretara Vijeća za nacionalnu bezbjednost (promocija obavljena sredino marta).

Opet, Duško Marković je, ne jednom, ustvrdio kako prema operativnim podacima policije i ANB-a mojkovački klan ne postoji, odnosno da isti “nije bezbjednosno tretiran ni u jednom strateškom ni operatarivnom dokumentu, već da se očito radi o političkoj manipulaciji”.

Marković je uz ove tvrdnje svjesno previdio da se o mojkovačkoj fabrici nelegalnih cigareta i njenim tajanstvenim vlasnicima piše skoro deset godina – tek nešto manje nego o nelegalnim poslovima njene konkurencije iz Podgorice.

Bivši načelnik rožajske policije Šemso Dedeić je u oktobru 2010. u Monitoru pričao o prekograničnom duvanskom švercu na terenu Rožaja, pod patronatom pojedinih službenika policije. I dvojica bivših graničnih policajaca iz Rožaja Enver Dacić i Hamdo Murić su potvrdili da u Mojkovcu postoji ilegalna fabrika duvana koji se švercuje prema Kosovu i dalje ka EU. Policajci koji su u Veljovićevo vrijeme svjedočili o prekograničnom švercu cigara iz mojkovačke fabrike najureni su iz službe. Neki su tražili, i dobili, azil u zemljama Zapadne Evrope.

Tadašnja VDT Ranka Čarapić je provjere fabrike u Mojkovcu započela krajem 2010. Iste zime su Veljović i Marković saopštili da oni nijesu suvlasnici kompanije. Nadležni su, tek 2015. godine, završili istragu (nalaz – sve je u redu) i potvrdili da pomenuti državni zvaničnici nijesu vlasnici fabrike. Ko jeste, druga je priča.

Uglavnom, aktuelni premijer je na TV Vijesti krajem 2012. rekao: ,,Slutim da fabrika u Mojkovcu služi kao dobar paravan za one koji se veoma dobro snalaze na ilegalnom tržištu cigareta… Mislim da pažnju treba usmjeriti ka tom segmentu, a ne ka fabrici koja je pred gašenjem”.

Da li su prošlonedjeljni događaji baš to – „usmjeravanje pažnje” ka nekome drugom?

Jedan od najglasnijih kritičara crnogorskih tranzicionih (čitaj švercerskih) poslova, Nebojša Medojević cijeni: „Šverc cigatreta je dobro uhodan posao vrha režima pod logističkom podrškom i zaštitom korumpiranih djelova ANB-a. Ovako velika zapljena će izazvati rat unutar DPS-a jer je jedan od režimskih kartela oštećen i postao je predmet progona tužilaštva. Oni koji malo bolje poznaju odnose dva DPS kartela i nijihove veze sa policijom, tužilaštvom i pravosuđem, znaju da ovo neće ostati bez odgovora oštećenog kartela”.

Da sačekamo.

Švercerska posla

Kontroverzni biznismen iz Bara Isat Boljević je sa svojom matičnom kompanijom Zaljevo Commerc d.o.o. bio relativno čest gost stranica crne hronike.

Barska policije je, recimo, prije tri godine Osnovnom tužilaštvu podnijela krivičnu prijavu protiv Boljevića i njegove kompanije zbog sumnji da su „na nezakonit način” preuzeli štamparsku mašinu od vlasnika, Štamparije Bar, da bi je zatim „neovlašćeno” prodali jednoj firmi u inostranstvu za 28 hiljada eura.

Mediji u Srbiji, tokom 2009. godine, pišu o usudu kraljevačkog preduzeća Papirpromet. Tu je firmu, 2002. godine, na javnoj aukciji za oko 400.000 eura kupila kompanija Zaljevo Commerce iz Bara. Šest godina kasnije, ugovor je raskinut zbog neispunjenih obaveza od strane kupca. Do tada, posao je izgubilo 300 od 400 radnika Papirprometa. Ostali su na platu čekali tri godine. Jednako, nestale su i nekretnine Papirprometa. Osim desetak lokala u centru Kraljeva firma je prije privatizacije imala svoju štampariju u Baru i radničko odmaralište na moru. Nije ostalo ništa.

„Kako se gazdovalo firmom najbolje svedoči i podatak da se prilikom prve privatizacije u popisu imovine nije našlo i 17 stanova, koji su kasnije ko zna kako raspodeljeni…”, pisala je beogradska štampa u januaru 2009. I to je palo u zaborav.

A Zaljevo Commerce se prije tri godine našla na crnoj listi Poreske uprave Crne Gore zbog neizmirenih poreskih dugovanja od 120 hiljada eura.

Konačno, Isat Boljević se i prije NDK oprobao u duvanskom biznisu.

U februaru 2004. godine on je procesuiran, zbog navodno fiktivne is¬po¬ru¬ke 429 paketa (baksi) cigareta danhil u BiH. Navodno su u Bosnu i Hercegovinu putovali samo papiri, dok su cigarete, na crnom tržištu vrijedne oko 220 hiljada eura, ostale u Crnoj Gori. Nema podataka o sudskom epilogu ove priče.

Potom su hrvatske vlasti Boljevića optužile za nedozvoljene finansijske transakcije, nakon što je utvrđeno da je on – unoseći keš u Hrvatsku – preko njihovih banaka na račune Srećka Kestnera, ozloglašenog duvankog švercera iz Podgorice, i njegove supruge otvorene u bankama u Jordanu i Tunisu prenio skoro 900 hiljada eura.

Boljević je na sudu tvrdio da je taj novac bio isplata za nekretnine koje je kupio od Kestnera, ali je tokom suđenja utvrđeno da su transakcije vršene prije potpisvanja (fiktivnog?) kupoprodajnog ugovora za stan koji je Boljević, navodno, kupio od Kestnera. Navodnom, pošto se ta nekretnina do danas vodi na starog vlasnika – Srećka Kestnera.

Konačno, Boljeviću je u Hrvatskoj 2009. godine oduzeto 180.000 eura, ali Evropski sud za ljudska prava presudio da mu se vrati taj novac. Procedure.

Sve pobrojano, ipak, nije smetalo crnogorskim zvaničnicima da odobre duvansko partnerstvo sa kompanijom iz Arapskih Emirata koju u Crnoj Gori zastupa čovjek sa pedigreom međunarodnog duvanskog švercera. A, i zašto bi? Pa većina njih je u taj „državni” posao ušla prije Boljeviće. Skupa sa Kestnerom.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo