Povežite se sa nama

FOKUS

DUVANSKI KLANOVI: MOJKOVČANI PROTIV PODGORIČANA: Bitka na Karabuškom polju

Objavljeno prije

na

Pod komandom specijalnog tužioca Saše Čađenovića, policija je prošle nedjelje u neprijavljenom magacinu nadomak Tuzi pronašla skoro četiri miliona paklica cigareta namijenjenih švercu. U iznajmljenom hangaru kompanije Golden gate, pripadnici specijalnog policijskog tima zatekli su skoro osam hiljada baksi (paket sa 50 šteka) cigareta Virginia i MAC, za koje se pretpostavlja da su proizvedene u Novom duvanskom kombinatu (NDK) tokom prošle godine, nakon što je Duvanski , nakon uvođenja stečaja, dobio novog vlasnika – BMJ Industries iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Dok se državni zvaničnici, doduše anonimno, u medijima hvale akcijom koja je dovela do „najveće kopnene zapljene švercovanih cigareta u Evropi”, množe se nepoznanice vezane za ovaj slučaj.

Prije svega: ko su nalogodavi, organizatori i izvršioci šverca? Policija i tužilaštvo su skrivene cigarete zaplijenili u akciji izvedenoj po principu „grlom u jagode”, a da prethodno nijesu priveli nijednu osobu odgovornu za proizvodnju, skladištenje i(li) dalji transport i preprodaju švercovanih cigareta.

Mediji i njihovi povjerljivi izvori iz tužilaštva i policije imaju dojavu da su dvojica prvoosumnjičenih u ovom ilegalnom poslu Isat Boljević i Viktor Drešaj, ali nema zvanične potvrde te informacije. Osim vijesti da Boljević i Drešaj trenutno nijesu dostupni organima gonjenja. Pošto su, navodno, prešli na sigurno – u susjednu Albaniju – na vrijeme upozoreni na predstojeću policijsku akciju, nekoliko sati prije zapljene sakrivene robe u jednom (opet nezvanično – ne i jedinom) od njihovih tajnih skladišta. Cigarete su, prema pisanju Dana, uz magacin Golden Gate-a, skladištene i u magacinima u podgoričkom naselju Kuće Rakića, Golubovcima i kod kuće Drešaja. Konačno, pominje se i veliko skladište (ili više njih) u blizini Rožaja. Za sada, nema zvanične potvrde ovih informacija.

Isat Boljević je, prema istim izvorima, kao predsjednik borda direktora NDK i opunomoćeni zastupnik investitora iz UAE bio „nadležan” za proizvodnju cigareta bez akciznih markica u pogonima „starog” Duvanskog kombinata. Inače, od kraja prošle godine direktor NDK bila je njegova supruga Jelena Boljević. U tom momentu je, makar zvanično, u Duvanskom već bila obustavljena proizvodnja cigareta pošto se kupac iz Dubaija žalio na kvalitet prethodne isporuke, pa je odustao od daljeg posla. Nije, međutim, izvjesno kada su zaplijenjene duvanske prerađevine izvezene iz fabričkih magacina i uskladištene u tajno skrovište blizu granice sa Albanijom. Radnici Duvanskog su na fotografijama robe zaplijenjene na Karabuškom polju prepoznali cigarete koje su proizvodili tokom prošle godine, pa se sa priličnom dozom izvjesnosti može govoriti o tome da su cigarete namijenjene ilegalnoj prodaji proizvedene u podgoričkoj fabrici.

Drešaj je na drugoj strani, kažu, bio zadužen za skladištenje i prekogranični transport „robe”. Godinama, on se nalazi među junacima takozvane Bijele knjige organizovanog kriminala, osumnjičen da sa bratom Leonom Drešajem vodi podgorički narko klan, specijalizovan za šverc marihuane i heroina iz Albanije u Crnu Goru, pa dalje na Zapad.

Ni Boljević nije bez dosijea u tužilaštvu i policiji (vidi boks).

Kako je onda moguće da su se tone i tone cigareta u Duvanskom proizvodile, pakovale i distribuirale bez ikakve kontrole nadležnih državnih organa. Od policije i poreznika do Agencije za duvan. Uz napomenu da ovdje ne pričamo o paklicama – nego o hiljadama baksi dovoljinih da napune brod, ili brodove, a koje su „izmakli pažnji” nadležnih. Sve dok se nije naredilo da ih ugledaju.

I ta priča nije od juče. Duvanski kombinat u Podgorici decenijama – od dolaska DPS-a na vlast – bije glas da proizvodi cigarete „bez papira” namijenje ilegalnoj prodaji na domaćem i stranim tržištima. Od Bliskog istoka do Skandinavije.

,,Shodno Zakonu o duvanu, registrovani uvoznici i proizvođači duvanskih proizvoda dužni su da prije stavljanja u promet duvanskih proizvoda Agenciji za duvan podnesu zahtjev za upis marki duvanskih proizvoda u Registar o markama. Kako nijedan registrovani uvoznik i proizvođač duvanskih proizvoda nije dostavio zahtjev za upis robnih marki Virginija i JPS, znači da se navedene robne marke ne nalaze u legalnoj prodaji na našem tržištu”, naveli su iz Agencije za duvan. Primjećujete – nema odgovora na pitanje da li se navedene robne marke nalaze u nelegalnoj prodaji. Verzirani kažu – ima ih.

Jednako, ni magacin na Karabuškom polju nije imao nikakvu oznaku, niti po zakonu izdat dokument da se u njemu čuvaju cigarete NDK ili nekog drugog proizvođača. Kako onda nikome nijesu zapali za oko šleperi i šleperi koji su iz NDK išli u ovaj magacin? Sjetimo se – odvoz zaplijenjenih cigareta trajao je skoro tri dana. A radnici Zetataransa koji su obavljali ovaj posao nijesu morali da budu ni malo diskretni. Da li su o diskreciji brinuli njihovi prethodnici – ne zna se.

Kroz medije je proturena tvrdnja da je prošlonedjeljna zapljena rezultat višemjesečne istrage tužilaštva i specijalnog policijskog tima. Kako je onda moguće da su u njihovu mrežu upale samo cigarete? Dok su „odgovorni” – svi do jednoga -izmakli ruci pravde.

Zato samo možemo da nagađamo o njihovom identitetu. Dok naručioci posla do daljnjeg ostaju u debeloj sjenci.

Nedugo pošto su, uglavnom anonimni, Arapi postali vlasnici NDK oprezni su nam skrenuli pažnju kako i Srećko Kestner, crnogorski duvanski mag i osuđivani švercer (kažnjen u Njemačkoj), ima firmu u Dubaiju. Koja se, očekivano, bavi proizvodnjom i prometom duvanskih prerađevina. Slučajno?

Konačno, upitna je i vrijednost zapiljenjenih cigareta. Prezentovana računica po kojoj jedna paklica vrijedi jedan euro očito se odnosi na maloprodajnu cijenu na ulicama Podgorice, Kaira, ili… NDK je prihodovao neuporedivo manji novac.

Velizar Kaluđerović, poslanik Demokratske Crne Gore u prošlom sazivu parlamenta i član Anketnog odbora za privatizaciju DKP, obznanio je kako je Duvanski preko četiri hiljade tona cigareta prodao po cijeni od sedam do devet centi po paklici. Iako je , tvrdi, realna cijena iznosila od 28 do 30 centi.

O posljedicama takvog poslovanja pred Anketnim odborom govorio je poslanik Aleksandar Damjanović: „Jasno smo utvdili da je privatizacija Duvanskog kombinata načinjena na štetu budžeta, da je samo poreski dug kroz program reorganizacije od nekoliko godina uvećan, a ne smanjen kako je bilo prvobitno rečeno, da je vrijedna imovina Duvanskog kombinata devastirana…”.

Da se vratimo švercu. I činjenici da su crnogorska policija i tužilaštvo reagovali nakon četvrt vijeka ne samo nečinjenja, nego i jasne logističke podrške švercerima sa državnim ovlašćenjima.

Postoji interpretacija prema kojoj bi prošlonedjeljne događaje trebalo posmatrati u kontekstu višegodišnih sukoba tzv. podgoričkog i mojkovačkog klana (duvanskog kartela). Prvi je, navodno, funkcionisao okupljen oko Duvanskog kombinata, dok je drugi poslove gradio na račun mojkovačke fabrike za preradu duvana Tara. Prema medijskim spekulacijama u vrhu Podgoričana navodno su bili Milan Roćen i Igor Lukšić… Mojkovčane iz establišmenta navodno su zastupali aktuelni premijer Duško Marković i bivši direktor Uprave policje Veselin Veljović. Svi oni su to demantovali.

Zato se, tvrde verzirani bez materijalnih dokaza, i prošlonedjeljnja zapljena može povezati sa promocijom Veselina Veljovića u člana kabineta premijera Markovića, u svojstvu sekretara Vijeća za nacionalnu bezbjednost (promocija obavljena sredino marta).

Opet, Duško Marković je, ne jednom, ustvrdio kako prema operativnim podacima policije i ANB-a mojkovački klan ne postoji, odnosno da isti “nije bezbjednosno tretiran ni u jednom strateškom ni operatarivnom dokumentu, već da se očito radi o političkoj manipulaciji”.

Marković je uz ove tvrdnje svjesno previdio da se o mojkovačkoj fabrici nelegalnih cigareta i njenim tajanstvenim vlasnicima piše skoro deset godina – tek nešto manje nego o nelegalnim poslovima njene konkurencije iz Podgorice.

Bivši načelnik rožajske policije Šemso Dedeić je u oktobru 2010. u Monitoru pričao o prekograničnom duvanskom švercu na terenu Rožaja, pod patronatom pojedinih službenika policije. I dvojica bivših graničnih policajaca iz Rožaja Enver Dacić i Hamdo Murić su potvrdili da u Mojkovcu postoji ilegalna fabrika duvana koji se švercuje prema Kosovu i dalje ka EU. Policajci koji su u Veljovićevo vrijeme svjedočili o prekograničnom švercu cigara iz mojkovačke fabrike najureni su iz službe. Neki su tražili, i dobili, azil u zemljama Zapadne Evrope.

Tadašnja VDT Ranka Čarapić je provjere fabrike u Mojkovcu započela krajem 2010. Iste zime su Veljović i Marković saopštili da oni nijesu suvlasnici kompanije. Nadležni su, tek 2015. godine, završili istragu (nalaz – sve je u redu) i potvrdili da pomenuti državni zvaničnici nijesu vlasnici fabrike. Ko jeste, druga je priča.

Uglavnom, aktuelni premijer je na TV Vijesti krajem 2012. rekao: ,,Slutim da fabrika u Mojkovcu služi kao dobar paravan za one koji se veoma dobro snalaze na ilegalnom tržištu cigareta… Mislim da pažnju treba usmjeriti ka tom segmentu, a ne ka fabrici koja je pred gašenjem”.

Da li su prošlonedjeljni događaji baš to – „usmjeravanje pažnje” ka nekome drugom?

Jedan od najglasnijih kritičara crnogorskih tranzicionih (čitaj švercerskih) poslova, Nebojša Medojević cijeni: „Šverc cigatreta je dobro uhodan posao vrha režima pod logističkom podrškom i zaštitom korumpiranih djelova ANB-a. Ovako velika zapljena će izazvati rat unutar DPS-a jer je jedan od režimskih kartela oštećen i postao je predmet progona tužilaštva. Oni koji malo bolje poznaju odnose dva DPS kartela i nijihove veze sa policijom, tužilaštvom i pravosuđem, znaju da ovo neće ostati bez odgovora oštećenog kartela”.

Da sačekamo.

Švercerska posla

Kontroverzni biznismen iz Bara Isat Boljević je sa svojom matičnom kompanijom Zaljevo Commerc d.o.o. bio relativno čest gost stranica crne hronike.

Barska policije je, recimo, prije tri godine Osnovnom tužilaštvu podnijela krivičnu prijavu protiv Boljevića i njegove kompanije zbog sumnji da su „na nezakonit način” preuzeli štamparsku mašinu od vlasnika, Štamparije Bar, da bi je zatim „neovlašćeno” prodali jednoj firmi u inostranstvu za 28 hiljada eura.

Mediji u Srbiji, tokom 2009. godine, pišu o usudu kraljevačkog preduzeća Papirpromet. Tu je firmu, 2002. godine, na javnoj aukciji za oko 400.000 eura kupila kompanija Zaljevo Commerce iz Bara. Šest godina kasnije, ugovor je raskinut zbog neispunjenih obaveza od strane kupca. Do tada, posao je izgubilo 300 od 400 radnika Papirprometa. Ostali su na platu čekali tri godine. Jednako, nestale su i nekretnine Papirprometa. Osim desetak lokala u centru Kraljeva firma je prije privatizacije imala svoju štampariju u Baru i radničko odmaralište na moru. Nije ostalo ništa.

„Kako se gazdovalo firmom najbolje svedoči i podatak da se prilikom prve privatizacije u popisu imovine nije našlo i 17 stanova, koji su kasnije ko zna kako raspodeljeni…”, pisala je beogradska štampa u januaru 2009. I to je palo u zaborav.

A Zaljevo Commerce se prije tri godine našla na crnoj listi Poreske uprave Crne Gore zbog neizmirenih poreskih dugovanja od 120 hiljada eura.

Konačno, Isat Boljević se i prije NDK oprobao u duvanskom biznisu.

U februaru 2004. godine on je procesuiran, zbog navodno fiktivne is¬po¬ru¬ke 429 paketa (baksi) cigareta danhil u BiH. Navodno su u Bosnu i Hercegovinu putovali samo papiri, dok su cigarete, na crnom tržištu vrijedne oko 220 hiljada eura, ostale u Crnoj Gori. Nema podataka o sudskom epilogu ove priče.

Potom su hrvatske vlasti Boljevića optužile za nedozvoljene finansijske transakcije, nakon što je utvrđeno da je on – unoseći keš u Hrvatsku – preko njihovih banaka na račune Srećka Kestnera, ozloglašenog duvankog švercera iz Podgorice, i njegove supruge otvorene u bankama u Jordanu i Tunisu prenio skoro 900 hiljada eura.

Boljević je na sudu tvrdio da je taj novac bio isplata za nekretnine koje je kupio od Kestnera, ali je tokom suđenja utvrđeno da su transakcije vršene prije potpisvanja (fiktivnog?) kupoprodajnog ugovora za stan koji je Boljević, navodno, kupio od Kestnera. Navodnom, pošto se ta nekretnina do danas vodi na starog vlasnika – Srećka Kestnera.

Konačno, Boljeviću je u Hrvatskoj 2009. godine oduzeto 180.000 eura, ali Evropski sud za ljudska prava presudio da mu se vrati taj novac. Procedure.

Sve pobrojano, ipak, nije smetalo crnogorskim zvaničnicima da odobre duvansko partnerstvo sa kompanijom iz Arapskih Emirata koju u Crnoj Gori zastupa čovjek sa pedigreom međunarodnog duvanskog švercera. A, i zašto bi? Pa većina njih je u taj „državni” posao ušla prije Boljeviće. Skupa sa Kestnerom.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 

Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ VRAĆEN U CRNU GORU: Prvi insajder Prve familije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon svega, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu. Vidjećemo hoće li tako i ostati

 

Samo dan nakon što je na ovdašnjoj televiziji A1iz Londona, predstavljajući se po ko zna koji put kao opozicionar Đukanovićevog režima i žrtva političkog progona, komentarisao hapšenja Zorana Lazovića i Milvoja Katnića „kao udarac na glavne pipke hobotnice Mila Đukanovića“i ukazivao da svi tragovi vode do bivšeg višedecenijskog vođe, usput izražavajući zebnju da ga ne bi “čudilo i da me uhapse ako bih se vratio u Crnu Goru”, odbjegli biznismen Duško Knežević izručen je Podgorici.  Pet godina nakon što su crnogorske DPS  vlasti,  za njim raspisale međunarodnu potjernicu.

Knežević  tvrdi da je dobrovoljno pristao na izručenje. Činjenice ga demantuju. Izručen je po odluci Visokog suda u Londonu, koji je 4. aprila  odbio zahtjev  njegovih advokata da podnesu žalbu na odluku prvostepenog suda kojom se dozvoljava njegova ekstradicija Crnoj Gori.

“Nema dokaza da je Knežević ikada predstavljao bilu kakvu realnu političku snagu, a kamoli bilo kakvu prijetnju po predsjednika Đukanovića”, ostao je Visoki londonski sud pri stavu  prvostepenog sudije.  I taj sud smatra da hronologija ne govori u prilog tvrdnji Kneževića,  te da su krivični postupci proistekli iz kolapsa njegovih banaka, a ne iz njegovog političkog aktivizma, a posebno ne zbog objavljivanja videa u aferi Koverta 2019. godine, na koju su se Kneževićevi branioci pozivali kao dokaz politički motivisanih optužbi.

Londonski sud ispravno cijeni tok  događaja. Duško  Knežević je , nakon decenija privilegija u Đukanovićevom sistemu u kom je postao poznat i kao „Milov tajkun“, progovorio o djelićima prirode tog sistema, tek nakon što je pao u nemilost vođe i njegovih institucija. Od tada, iako najavljuje razotkrivanje većih Đukanovićevih tajni – ništa.

Knežević danas insistira da je mogao koristiti još neke pravne mehanizme kako bi odgodio izručenje: “Pristao sam da se vratim u Crnu Goru posle odluka suda da budem izručen. Proceduralno nismo koristili mogućnosti koje smo imali, jer se vrši pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dodjem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”.  Koji su to mehanizmi, nije objasnio, obzirom da mu je Visoki sud u Lononu odbio pravo žalbe.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni Katnić

Neposredno pred dolazak u Crnu Goru, gdje mu je određen pritvor, Knežević je preko ovdašnjih medija opet priprijetio čuvenom plavom torbom. On je 2019. optužio  Đukanovića da je od njega primao novac, koji mu je jednom prilikom predao u plavoj torbi. Đukanović je to demantovao. Snimak koji Knežević tvrdi da posjeduje, još nijesmo vidjeli.

”Dolazim s plavom torbom, ide mi sa teget kombinacijom. Dostini nije prijatno što dolazim… Najgore je što ovo sad mnogi hoće da koriste za neke svoje lične benefite i lične obračune i prikažu kao svoj uspjeh. Ali dobro, nije važno izdržaću, izdržao sam i gore. Izdržao sam devedesete i tuču s Milom, tako da idemo dalje…”, rekao je Knežević, nakon što je stigao u Golubovce.

Devedesete, koje je Knežević, kako kaže „izdržao“, bile su početak njegovog poslovnog uspjeha. Rođen je 1959. u Titogradu, gdje je završio gimnaziju Slobodan Škerović i pošao na studije ekonomije u Beograd.  Potom se zaposlio u tamošnjoj državnoj eksport kompaniji bliskoj tajnim službama. Od kraja 1980-ih bio je  direktor Jupeksa.  Kako je Monitor pisao skoro prije deceniju, nikad nije dokazana pretpostavka da je  Knežević u 1990-im odigrao ulogu knjigovođe of-šor pranja para. Zbog pisanja Monitora Knežević je na sudu tada tražio  40.000 eura za povredu časti, ugleda i prava ličnosti. I izgubio spor.

Prvi milion”, objašnjavao je, ,,zaradio sam na uvozu robe široke potrošnje. U Beograd sam iz Singapura i Bangkoka uvozio odjeću, a iz Italije obuću”.

Sredinom devedesetih ulazi u bankarski posao. Atlas banka je osnovana 1995. u Beogradu a on je imenovan  za njenog predsjednika. Banka je 2005. prodata Grcima, Pireus banci, čija je filijala 2007. iz Londona odobrila kredit od 1,5 miliona eura Đukanovićevom Kapital investu.  Vijesti i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) su u januaru 2019. godine  objavili da je Knežević preko svoje firme na Kipru garantovao za Đukanovićev kredit dobijen od londonske Pireus banke. Tako je Đukanović zaradio prvi milion.

Nije to jedina njegova veza sa Đukanovićem. Kneževićevo ime se vezuje se i za aferu  Telekom. Preko of šor kompanija koje se povezuju sa njegovim bankarskim carstvom, stiglo je mito za prodaju nekadašnje državne telekomunikacione kompanije.  Jedna od kompanija na koju je uplaćen novac, preko lažnog konsultanskog ugovora,  kako su sumnjali američki istražitelji, je kompanija Fiesta investment limited, koja se povezuje sa Kneževićem. On je vezu sa tom firmom demantovao. Prema evidenciji privrednog registra, o čemu je Monitor prvi pisao, Fiesta je osnovala Attiku lend, jednu od kompanija povezanih sa Kneževićem. I tada je najavio tužbu protiv Monitora, pa odustao.

“U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od g. Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije”, govorio je svojevremeno Knežević.

Njegovo se carstvo  širilo. Atlasmont banku i Atlas grupu, koju čini preko 30 kompanija iz oblasti finansija, nekretnina, turizma, zdravstva i medija, Knežević je pokrenuo 2002. Ta grupa većinski je vlasnik prostora Jadranskog sajma u Budvi a upravljala je i bolnicom Meljine kod Herceg Novog. U Podgorici su 2006. osnovali prvi  univerzitet Mediteran. Atlas grupa imala je predstavništva u Srbiji, Rusiji i na Kipru.

Knežević je u Crnu Goru doveo arapske investitore radi izgradnje pompezno najavljivanog Atlas capital centra. Bilo je još glamura. Organizovao je dolazak nekadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona 2011. na konferenciju u Budvi.

Idilu Kneževćevog poslovanja, prekinula  je 2014.  godine  Centralna banka Rusije, oduzimajući licencu Kneževićevoj tamošnjoj banci zbog sumnji na pranje novca i navodno nezakonito iznošenje 180 miliona eura iz te zemlje. Sud je  poništio tu odluku.

Problemi nijesu prestali. Iste godine arapski investitori su istisnuli Kneževića iz Atlas capital centra,  zbog navodnog nepoštovanja dogovora, kašnjenja u gradnji ali i neadekvatnog trošenja više miliona eura bez njihovog znanja. Potom je ime tog kompleksa promijenjeno u Capital plaza.

Iste godine Đukanovićeva vlada odbila je  da prihvati izmjene ugovora o privatizaciji nekadašnje vojne bolnice u Meljinama. Bio je to početak Kneževićevih nevolja u Crnoj Gori.  Gdje je tačno nastao kuršlus u idili Đukanović Knežević, nije jasno. Osim da se to, sasvim  izvjesno,  dogodilo zbog sukoba interesa.

U oktobru 2017. uhapšeno je više službenika njegove banke, koje je Specijalno tužilaštvo, pod vođstvom Đukanovićevog specijalnog tužioca,  osumnjičilo za pranje novca. Navodno je preko Kneževićeve banke oprano više od pola milijarde eura prljavog novca. Centralna banka je krajem 2018. uvela prinudnu upravu u Kneževićeve Atlasmont i Invest banku Montenegro (IBM), da bi potom IBM oduzela dozvolu i naložila stečaj, a u Atlas banci sprovela dokapitalizaciju.

Knežević je konačno “progovorio” u januaru 2019. godine, optužujući između ostalog Đukanovića za pokušaj preuzimanja njegovih poslova i imovine. Optužio je specijalnog tužioca Milivoja Katnića i predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića da u tome pomažu Đukanoviću. Jovanić je takođe uhapšen nakon pada DPS-a, odnosno dolaska Vladimira Novovića na mjesto specijalnog tužioca.

Knežević je objavio i snimak koji je pokazao da je Nenad Vujošević, sekretar tadašnjeg vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića  od Kneževića navodno uzimao novac i davao ga tužiocu kako bi se zaustavile istrage protiv Kneževića, odnosno njegovih ljudi.

U jednom trenutku, kad je vidio da je đavo odnio šalu, Knežević je pokušao javnosti da se predstavi kao opozicionar i vođa otpora Đukanovićevom režimu. Osnovao je pokret “slobodnih građana” pod nazivom Zajedno do slobode, i na proteste pozivao sindikate, nezavisne intelektualce, opozicione partije…Nije baš prošlo kako je očekivao.  Sklonio se u London.

Kako god, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu.

Početkom 2020. godine, podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu u predmetu Karbon u kojem je Knežević navodno sa još četiri člana kriminalne grupe pričinio štetu kompaniji Global Karbon i pribavio protivpravnu korist od 1.942.000 eura. Osim u čuvenom slučaju Koverta, koji vodi sve do vrha nekadašnje vlasti,  Knežević je optužen i da je sa direktorima Atlas banke navodno oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura. Njegovi branioci kažu da Knežević negira sve optužbe.

Ministar pravde Andrej Milović kazao je da je na tužilaštvu da procijeni da li će Duško Knežević postati svjedok saradnik. “Ukoliko sud procijeni da on ima određene dokaze vjerujem da može postati”, kazao je Milović za TVCG.

Knežević je ranije preko medija poručio da ne želi da bude zaštićeni svjedok. „ A sve dokaze koje imam protiv Mila Đukanovića i koje sam iznio do sada i prijavio spreman sam da dam“,  tvrdi Knežević.

Ima onih koji vjeruju da će i Knežević svoje tajne,  pa i tajnu plave torbe,  kako je svojevremeno govorio Svetozar Marović na Kneževićevoj televiziji, dok su preko medija skupa glumili opozicionare,  “odnijeti u grob”. Vidjećemo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo