Povežite se sa nama

FOKUS

DUVANSKI KLANOVI: MOJKOVČANI PROTIV PODGORIČANA: Bitka na Karabuškom polju

Objavljeno prije

na

Pod komandom specijalnog tužioca Saše Čađenovića, policija je prošle nedjelje u neprijavljenom magacinu nadomak Tuzi pronašla skoro četiri miliona paklica cigareta namijenjenih švercu. U iznajmljenom hangaru kompanije Golden gate, pripadnici specijalnog policijskog tima zatekli su skoro osam hiljada baksi (paket sa 50 šteka) cigareta Virginia i MAC, za koje se pretpostavlja da su proizvedene u Novom duvanskom kombinatu (NDK) tokom prošle godine, nakon što je Duvanski , nakon uvođenja stečaja, dobio novog vlasnika – BMJ Industries iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Dok se državni zvaničnici, doduše anonimno, u medijima hvale akcijom koja je dovela do „najveće kopnene zapljene švercovanih cigareta u Evropi”, množe se nepoznanice vezane za ovaj slučaj.

Prije svega: ko su nalogodavi, organizatori i izvršioci šverca? Policija i tužilaštvo su skrivene cigarete zaplijenili u akciji izvedenoj po principu „grlom u jagode”, a da prethodno nijesu priveli nijednu osobu odgovornu za proizvodnju, skladištenje i(li) dalji transport i preprodaju švercovanih cigareta.

Mediji i njihovi povjerljivi izvori iz tužilaštva i policije imaju dojavu da su dvojica prvoosumnjičenih u ovom ilegalnom poslu Isat Boljević i Viktor Drešaj, ali nema zvanične potvrde te informacije. Osim vijesti da Boljević i Drešaj trenutno nijesu dostupni organima gonjenja. Pošto su, navodno, prešli na sigurno – u susjednu Albaniju – na vrijeme upozoreni na predstojeću policijsku akciju, nekoliko sati prije zapljene sakrivene robe u jednom (opet nezvanično – ne i jedinom) od njihovih tajnih skladišta. Cigarete su, prema pisanju Dana, uz magacin Golden Gate-a, skladištene i u magacinima u podgoričkom naselju Kuće Rakića, Golubovcima i kod kuće Drešaja. Konačno, pominje se i veliko skladište (ili više njih) u blizini Rožaja. Za sada, nema zvanične potvrde ovih informacija.

Isat Boljević je, prema istim izvorima, kao predsjednik borda direktora NDK i opunomoćeni zastupnik investitora iz UAE bio „nadležan” za proizvodnju cigareta bez akciznih markica u pogonima „starog” Duvanskog kombinata. Inače, od kraja prošle godine direktor NDK bila je njegova supruga Jelena Boljević. U tom momentu je, makar zvanično, u Duvanskom već bila obustavljena proizvodnja cigareta pošto se kupac iz Dubaija žalio na kvalitet prethodne isporuke, pa je odustao od daljeg posla. Nije, međutim, izvjesno kada su zaplijenjene duvanske prerađevine izvezene iz fabričkih magacina i uskladištene u tajno skrovište blizu granice sa Albanijom. Radnici Duvanskog su na fotografijama robe zaplijenjene na Karabuškom polju prepoznali cigarete koje su proizvodili tokom prošle godine, pa se sa priličnom dozom izvjesnosti može govoriti o tome da su cigarete namijenjene ilegalnoj prodaji proizvedene u podgoričkoj fabrici.

Drešaj je na drugoj strani, kažu, bio zadužen za skladištenje i prekogranični transport „robe”. Godinama, on se nalazi među junacima takozvane Bijele knjige organizovanog kriminala, osumnjičen da sa bratom Leonom Drešajem vodi podgorički narko klan, specijalizovan za šverc marihuane i heroina iz Albanije u Crnu Goru, pa dalje na Zapad.

Ni Boljević nije bez dosijea u tužilaštvu i policiji (vidi boks).

Kako je onda moguće da su se tone i tone cigareta u Duvanskom proizvodile, pakovale i distribuirale bez ikakve kontrole nadležnih državnih organa. Od policije i poreznika do Agencije za duvan. Uz napomenu da ovdje ne pričamo o paklicama – nego o hiljadama baksi dovoljinih da napune brod, ili brodove, a koje su „izmakli pažnji” nadležnih. Sve dok se nije naredilo da ih ugledaju.

I ta priča nije od juče. Duvanski kombinat u Podgorici decenijama – od dolaska DPS-a na vlast – bije glas da proizvodi cigarete „bez papira” namijenje ilegalnoj prodaji na domaćem i stranim tržištima. Od Bliskog istoka do Skandinavije.

,,Shodno Zakonu o duvanu, registrovani uvoznici i proizvođači duvanskih proizvoda dužni su da prije stavljanja u promet duvanskih proizvoda Agenciji za duvan podnesu zahtjev za upis marki duvanskih proizvoda u Registar o markama. Kako nijedan registrovani uvoznik i proizvođač duvanskih proizvoda nije dostavio zahtjev za upis robnih marki Virginija i JPS, znači da se navedene robne marke ne nalaze u legalnoj prodaji na našem tržištu”, naveli su iz Agencije za duvan. Primjećujete – nema odgovora na pitanje da li se navedene robne marke nalaze u nelegalnoj prodaji. Verzirani kažu – ima ih.

Jednako, ni magacin na Karabuškom polju nije imao nikakvu oznaku, niti po zakonu izdat dokument da se u njemu čuvaju cigarete NDK ili nekog drugog proizvođača. Kako onda nikome nijesu zapali za oko šleperi i šleperi koji su iz NDK išli u ovaj magacin? Sjetimo se – odvoz zaplijenjenih cigareta trajao je skoro tri dana. A radnici Zetataransa koji su obavljali ovaj posao nijesu morali da budu ni malo diskretni. Da li su o diskreciji brinuli njihovi prethodnici – ne zna se.

Kroz medije je proturena tvrdnja da je prošlonedjeljna zapljena rezultat višemjesečne istrage tužilaštva i specijalnog policijskog tima. Kako je onda moguće da su u njihovu mrežu upale samo cigarete? Dok su „odgovorni” – svi do jednoga -izmakli ruci pravde.

Zato samo možemo da nagađamo o njihovom identitetu. Dok naručioci posla do daljnjeg ostaju u debeloj sjenci.

Nedugo pošto su, uglavnom anonimni, Arapi postali vlasnici NDK oprezni su nam skrenuli pažnju kako i Srećko Kestner, crnogorski duvanski mag i osuđivani švercer (kažnjen u Njemačkoj), ima firmu u Dubaiju. Koja se, očekivano, bavi proizvodnjom i prometom duvanskih prerađevina. Slučajno?

Konačno, upitna je i vrijednost zapiljenjenih cigareta. Prezentovana računica po kojoj jedna paklica vrijedi jedan euro očito se odnosi na maloprodajnu cijenu na ulicama Podgorice, Kaira, ili… NDK je prihodovao neuporedivo manji novac.

Velizar Kaluđerović, poslanik Demokratske Crne Gore u prošlom sazivu parlamenta i član Anketnog odbora za privatizaciju DKP, obznanio je kako je Duvanski preko četiri hiljade tona cigareta prodao po cijeni od sedam do devet centi po paklici. Iako je , tvrdi, realna cijena iznosila od 28 do 30 centi.

O posljedicama takvog poslovanja pred Anketnim odborom govorio je poslanik Aleksandar Damjanović: „Jasno smo utvdili da je privatizacija Duvanskog kombinata načinjena na štetu budžeta, da je samo poreski dug kroz program reorganizacije od nekoliko godina uvećan, a ne smanjen kako je bilo prvobitno rečeno, da je vrijedna imovina Duvanskog kombinata devastirana…”.

Da se vratimo švercu. I činjenici da su crnogorska policija i tužilaštvo reagovali nakon četvrt vijeka ne samo nečinjenja, nego i jasne logističke podrške švercerima sa državnim ovlašćenjima.

Postoji interpretacija prema kojoj bi prošlonedjeljne događaje trebalo posmatrati u kontekstu višegodišnih sukoba tzv. podgoričkog i mojkovačkog klana (duvanskog kartela). Prvi je, navodno, funkcionisao okupljen oko Duvanskog kombinata, dok je drugi poslove gradio na račun mojkovačke fabrike za preradu duvana Tara. Prema medijskim spekulacijama u vrhu Podgoričana navodno su bili Milan Roćen i Igor Lukšić… Mojkovčane iz establišmenta navodno su zastupali aktuelni premijer Duško Marković i bivši direktor Uprave policje Veselin Veljović. Svi oni su to demantovali.

Zato se, tvrde verzirani bez materijalnih dokaza, i prošlonedjeljnja zapljena može povezati sa promocijom Veselina Veljovića u člana kabineta premijera Markovića, u svojstvu sekretara Vijeća za nacionalnu bezbjednost (promocija obavljena sredino marta).

Opet, Duško Marković je, ne jednom, ustvrdio kako prema operativnim podacima policije i ANB-a mojkovački klan ne postoji, odnosno da isti “nije bezbjednosno tretiran ni u jednom strateškom ni operatarivnom dokumentu, već da se očito radi o političkoj manipulaciji”.

Marković je uz ove tvrdnje svjesno previdio da se o mojkovačkoj fabrici nelegalnih cigareta i njenim tajanstvenim vlasnicima piše skoro deset godina – tek nešto manje nego o nelegalnim poslovima njene konkurencije iz Podgorice.

Bivši načelnik rožajske policije Šemso Dedeić je u oktobru 2010. u Monitoru pričao o prekograničnom duvanskom švercu na terenu Rožaja, pod patronatom pojedinih službenika policije. I dvojica bivših graničnih policajaca iz Rožaja Enver Dacić i Hamdo Murić su potvrdili da u Mojkovcu postoji ilegalna fabrika duvana koji se švercuje prema Kosovu i dalje ka EU. Policajci koji su u Veljovićevo vrijeme svjedočili o prekograničnom švercu cigara iz mojkovačke fabrike najureni su iz službe. Neki su tražili, i dobili, azil u zemljama Zapadne Evrope.

Tadašnja VDT Ranka Čarapić je provjere fabrike u Mojkovcu započela krajem 2010. Iste zime su Veljović i Marković saopštili da oni nijesu suvlasnici kompanije. Nadležni su, tek 2015. godine, završili istragu (nalaz – sve je u redu) i potvrdili da pomenuti državni zvaničnici nijesu vlasnici fabrike. Ko jeste, druga je priča.

Uglavnom, aktuelni premijer je na TV Vijesti krajem 2012. rekao: ,,Slutim da fabrika u Mojkovcu služi kao dobar paravan za one koji se veoma dobro snalaze na ilegalnom tržištu cigareta… Mislim da pažnju treba usmjeriti ka tom segmentu, a ne ka fabrici koja je pred gašenjem”.

Da li su prošlonedjeljni događaji baš to – „usmjeravanje pažnje” ka nekome drugom?

Jedan od najglasnijih kritičara crnogorskih tranzicionih (čitaj švercerskih) poslova, Nebojša Medojević cijeni: „Šverc cigatreta je dobro uhodan posao vrha režima pod logističkom podrškom i zaštitom korumpiranih djelova ANB-a. Ovako velika zapljena će izazvati rat unutar DPS-a jer je jedan od režimskih kartela oštećen i postao je predmet progona tužilaštva. Oni koji malo bolje poznaju odnose dva DPS kartela i nijihove veze sa policijom, tužilaštvom i pravosuđem, znaju da ovo neće ostati bez odgovora oštećenog kartela”.

Da sačekamo.

Švercerska posla

Kontroverzni biznismen iz Bara Isat Boljević je sa svojom matičnom kompanijom Zaljevo Commerc d.o.o. bio relativno čest gost stranica crne hronike.

Barska policije je, recimo, prije tri godine Osnovnom tužilaštvu podnijela krivičnu prijavu protiv Boljevića i njegove kompanije zbog sumnji da su „na nezakonit način” preuzeli štamparsku mašinu od vlasnika, Štamparije Bar, da bi je zatim „neovlašćeno” prodali jednoj firmi u inostranstvu za 28 hiljada eura.

Mediji u Srbiji, tokom 2009. godine, pišu o usudu kraljevačkog preduzeća Papirpromet. Tu je firmu, 2002. godine, na javnoj aukciji za oko 400.000 eura kupila kompanija Zaljevo Commerce iz Bara. Šest godina kasnije, ugovor je raskinut zbog neispunjenih obaveza od strane kupca. Do tada, posao je izgubilo 300 od 400 radnika Papirprometa. Ostali su na platu čekali tri godine. Jednako, nestale su i nekretnine Papirprometa. Osim desetak lokala u centru Kraljeva firma je prije privatizacije imala svoju štampariju u Baru i radničko odmaralište na moru. Nije ostalo ništa.

„Kako se gazdovalo firmom najbolje svedoči i podatak da se prilikom prve privatizacije u popisu imovine nije našlo i 17 stanova, koji su kasnije ko zna kako raspodeljeni…”, pisala je beogradska štampa u januaru 2009. I to je palo u zaborav.

A Zaljevo Commerce se prije tri godine našla na crnoj listi Poreske uprave Crne Gore zbog neizmirenih poreskih dugovanja od 120 hiljada eura.

Konačno, Isat Boljević se i prije NDK oprobao u duvanskom biznisu.

U februaru 2004. godine on je procesuiran, zbog navodno fiktivne is¬po¬ru¬ke 429 paketa (baksi) cigareta danhil u BiH. Navodno su u Bosnu i Hercegovinu putovali samo papiri, dok su cigarete, na crnom tržištu vrijedne oko 220 hiljada eura, ostale u Crnoj Gori. Nema podataka o sudskom epilogu ove priče.

Potom su hrvatske vlasti Boljevića optužile za nedozvoljene finansijske transakcije, nakon što je utvrđeno da je on – unoseći keš u Hrvatsku – preko njihovih banaka na račune Srećka Kestnera, ozloglašenog duvankog švercera iz Podgorice, i njegove supruge otvorene u bankama u Jordanu i Tunisu prenio skoro 900 hiljada eura.

Boljević je na sudu tvrdio da je taj novac bio isplata za nekretnine koje je kupio od Kestnera, ali je tokom suđenja utvrđeno da su transakcije vršene prije potpisvanja (fiktivnog?) kupoprodajnog ugovora za stan koji je Boljević, navodno, kupio od Kestnera. Navodnom, pošto se ta nekretnina do danas vodi na starog vlasnika – Srećka Kestnera.

Konačno, Boljeviću je u Hrvatskoj 2009. godine oduzeto 180.000 eura, ali Evropski sud za ljudska prava presudio da mu se vrati taj novac. Procedure.

Sve pobrojano, ipak, nije smetalo crnogorskim zvaničnicima da odobre duvansko partnerstvo sa kompanijom iz Arapskih Emirata koju u Crnoj Gori zastupa čovjek sa pedigreom međunarodnog duvanskog švercera. A, i zašto bi? Pa većina njih je u taj „državni” posao ušla prije Boljeviće. Skupa sa Kestnerom.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe

 

Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.

Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.

Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili  postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.

Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.

Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za  formiranje podgoričkih vlasti.

Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni  članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?

Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.

Mogućnost da će proruske i antiNATOvske  snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.

Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.

Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.

Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.

To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.

Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo,  konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.

Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele.   Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.

Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom  stavu prilikom  usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta  ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.

Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka  – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.

Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti.  Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.

Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima.  Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što   on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.

Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.

U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?

„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“

Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).

Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.

Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.

Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine.  Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.

Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o  državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se  novi ne razlikuju bitnije od  starih po sklonostima za  korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.

„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“

„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.

Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde  da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani  optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo