Povežite se sa nama

FOKUS

POBJEDNICI VUČIĆEVIH IZBORA: Svi za sebe

Objavljeno prije

na

Aleksandar Vučić će i nadalje biti na čelu Srbije, od 1. juna pa najmanje do sredine 2022. godine, nakon što je pobijedio u prvom krugu predsjedničkih izbora, sa preko 55 odsto glasova. Izlaznost je bila više od 56 procenata.

Iza njega, Saša Janković je osvojio16,27 odsto glasova, dok je za trećeplasiranog Luku Maksimovića glasalo 9,44 odsto izašlih birača. Haški optuženik Vojislav Šešelj, vođa Srpske radikalne strank (SRS) je uoči izbora kazao da će oni učesnici koji budu plasirani iza Belog završiti političku karijeru. Plasirao se na peto mjesto, sa nepunih pet odsto.

Vučić nije dobio čestitke od rivala u Srbiji. No, u Crnoj Gori je premijer Duško Marković već sjutradan razdragano pozdravio njegovu pobjedu. „Više puta sam rekao da smo u vrijeme njegovog mandata kao predsjednika Vlade Srbije uspostavili najbolje međudržavne odnose u posljednjih 20 godina. Zato i očekujem da i kao predsjednik Srbije da snažan doprinos takvom razvoju srpsko – crnogorskih odnosa”, kazao je Marković.

Srpskog premijera je, uoči samih izbora, podržao i predsjednik Filip Vujanović. On je, prilikom obilježavanja dana Opštine Ulcinj, ugrabio da primijeti Vučićevu posvećenost ekonomskom razvoju i postizanje boljeg životnog standarda. „Uvjeren sam da se to prepoznalo i da će on uspjeti da na ovim izborima postane predsjednik Srbije”. I bi tako.

Marković i Vujanović su, kao što je red, samo ponovili stavove DPS-a koje je još jesenas formulisao Milo Đukanović, insistirajući kako odnosi između dvije zemlje „nikada u novijoj istoriji nijesu bili bolji”.

No ni najljući opozcioni rival nije htio da zaostane. Andrija Mandić, lider najjače partije u Demokratskom frontu (DF), svojim prisustvom je uveličao Vučićev završni promotivni skup. Objasnio je da su Vućić i on ,,prijatelji”, ali da ima dobre odnose i sa drugim kandidatima. To ga je, u principu, trebalo obavezivati da se ne svrstava ni uz koga u sujednoj državi. Ali nije. Nešto je prevagnulo da ovaj put, kao i Đukanović stane uz Vučića.

,,Srbija je pokazala snage da može da organizuje kvalitetne izbore. Za razliku od Crne Gore gdje nažalost, evo, punih 30 godina mi ne možemo da dobijemo demokratske izbore na kojima bi došlo do prve promjene vlasti. U Srbiji se to dešavalo više puta”, smatra Mandić, ne mareći što priličan broj srpskih glasača ne dijeli njegovo oduševljenje po pitanju ,,kvaliteta” prošlonedjeljnih izbora. Poslije ovakvog Mandićevog nastupa realno je očekivati još veću suzdržanost opozicione Srbije prema aktivnostima DF u Crnoj Gori. Nema nade da će Mandić podržati proteste studenata i mladih u Beogradu zbog neregularnih izbornih uslova.

Pojačanu medijsku pažnju u Crnoj Gori za predsedničke izbore u Srbiji pored ostalog, objašnjava i ,,sličnost” vladajućih garnitura u obje zemlje.

,,Ove dvije vlasti, ona koju personifikuje Vučić i vlast koju personifikuje Đukanović, iako on nije formalno ni na kakvoj poziciji, na neki način (su) skopčane. I po obliku i po načinu svoje vladavine i po matricama i po sistemu koji izgrađuje Vučić, a koji po mnogima liči na sistem Đukanovića. Ova dva sistema potpomažu jedan drugi”, izjavio je politički analitičar Dragiša Janjušević za Radio Slobodna Evropa.

Politika nije sve što povezuje vladare iz Podgorice i Beograda.

Ratko Knežević, biznismen, bivši Đukanovićev blizak saradnik i prijatelj, je u više navrata tvrdio kako su se Tomislаv Nikolić i Vučić nekoliko puta susreli sa Đukanovićem i Stankom Subotićem u Parizu, u hotelu Ric u prvoj dekadi 2000-ih. Posrednik između Đukanovića i tada čelnika novoosnovane SNS, otcijepljene od Srpske napredne stranke (SRS) Šešlja, bio je navodno Subotić, kontroverzni biznismen i skriveni finаnsijer strаnih lobistа koji su još tada željeli dа vide Nikolića kao predsjednikа Srbije.

Nikolić i Vučić su tada potvrdili da su ,,jednom bili u Ricu”, gdje su, kako su objasnili, „slučajno sreli Đukanovića”. Jedan od tadašnjih čelnika SRS Dragan Todorović je izjavio da i SRS ,,ima saznanja da su se Nikolić i Vučić sastali s Đukanovićem i Subotićem i u Cirihu i Moskvi”.

Po Kneževiću, prvi susret Đukanovića sa Nikolićem i Vučićem u Ricu u Parizu je bio oktobra 2007. i prisustvovao mu je novinar iz Beograda Milomir Marić, danas jedan od omiljenih Vučićevih TV domaćina. Knežević je smatrao da je do susreta dolazilo zato što su Subotić i Ðukanović odavno imali plan da zavladaju medijskim i političkim prostorom bivše Jugoslavije, zarad svojih poslovnih interesa i ilegalnih aktivnosti.

Subotić je u Srbiji pod vlašću Aleksandra Vućića amnestiran optužbi za šverc cigara. Oslobođen je zbog zastare. Optužnica ga je teretila da je bio na čelu grupe koja je švercovala cigarete tokom 1995. i 1996. godine i tako oštetila budžet za 28 miliona njemačkih maraka i šest miliona američkih dolara. Apelacioni sud u Beogradu pravosnažno ga je, poslije osam godina suđenja, oslobodio odgovornosti za sva djela: ona iz 1995. su apsolutno zastarjela, dok za djela iz 1996. godine nije bilo dokaza.

Vučić je u medijima negirao da postoji veza između te presude i podrške koju Subotić daje SNS-u. Kada je Šešelj izašao iz Ševeningena, iz svoje perspektive je pojasnio taj savez: ,,Milo Đukanović je finansirao dolazak na vlast SNS, a ranije je davao velike novčane podstreke Tomislavu Nikoliću i Aleksandru Vučiću da se otcepe i da pokušaju puč. Subotić je, naravno, tu takođe igrao ključnu ulogu. Sada se, kao, vodi borba protiv kriminala u Srbiji, na čijem su udaru određeni ljudi. Neki su zaštićeni, a među privilegovanima je najistaknutiji Stanko Subotić”, kazao je Šešelj Danu.

Draža Petrović, urednik Danasa, podsjetio je ranije kako je „Subotić poslednjih godina za svoj progon optuživao prethodne vlasti, posebno onu Borisa Tadića, i nigdje nijednom rečju nije pomenuo Vučića i Nikolića, koji su ga kao radikali medijski linčovali daleko žešće od svih ostalih političara”.

Subotić je od medija u Srbiji, regionu a i na Zapadu označen kao biznismen sumnjive prošlosti koji je poslije 5. oktobra pokušаo da legalizuje stečeni kapital. Poslovno partnerstvo i blisko prijateljstvo između Đukanovića i Subotića, odavno je poznato. Bili su zajedno i na italijanskoj optužnici, za šverc duvana. Oslobođeni su.

Ne vezuju ih samo optužnice, nego i ljudi. Prema brojnim tvrdnjama imaju i neformalnog zajedničkog medijskog savjetnika – Vladimira Bebu Popovića.

Na konstataciju novinara da je njegov savjetnik Beba Popović blizak Stanku Subotiću, Vučić je uzvratio: „Vladimir Beba Popović je pomagao nešto što je mislio da može da pomogne, to sam veoma poštovao a nikad nije bio moj savjetnik.”

Sam Popović je Utisku nedjelje na B92 izjavio da mu je ,,Vučić partner kao Vlada Srbije”, te da se njegov Institut ,,bavi poslovima koji su direktno vezani za rad Vlade, a to je intenziviranje, pojačavanje i osnaživanje procesa evrointegracija”.

Veze Subotića i Bebe Popovića, prema tvrdnjama različitih izvora, datiraju odavno. Srpski mediji su ih ilustrovali i podacima o iznajmljivanju poslovnog prostora. Institut za javnu politiku, čiji je osnivač i direktor Beba Popović, u kom radi Emina Kolarević, sestrična Mila Đukanovića, nalazi se u Subotićevom stanu u Ulici kneza Miloša 68, objavio je beogradski Kurir na osnovu uvida u katastar. Pokojni Aleksandar Tijanić je tvrdio da je Beba Popović ključni medijski savjetnik Stanka Stubotića: „On stoji iza svake Canetove reči, garderobe, košulje, kravate, fotografije, intervjua, izbora jela i pića”.

Monitor je prije nepune dvije godine pisao: ,,Politbiro – Cane, Milo i Vučić – koji sada vlada Srbijom i Crnom Gorom – ima zajedničke poslovne partnere iz Emirata i političke saveznike na Zapadu. Jedno je sigurno – Đukanović i Subotić više ne mogu bez Vučića…”

Nakon objavljivanja dokumenata srpske BIE u Blicu, prema kojima je Beba Popović redovno bio u kontaktu sa vođom surčinskog klana Ljubišom Buhom Čumetom, oglasio se Nebojša Medojević, lider PZP-a.

„Evo sad se objavljuju izvještaji BIA koji dokazuju da je Đukanović bio dio ove zločinačke organizacije i da je ključna veza bio Beba Popović. Vođe zemunskog i surčinskog klana Ljubiša Buha, Dušan Spasojević, Mile Luković su još od 1998. godine saradnici crnogorskog DB-a, imaju crnogorsko državljanstvo i crnogorske lične karte. Upisani su u birački spisak i glasali su na čuvenim predsjedničkim izborima 1998. godine. Imali su službene legitimacije crnogorskog DB-a i zadužili su neregistrovano oružje u MUP”, kazao je on. Na čelu DB-a u tom periodu bio je Duško Marković.

Medojević je nedavno ukazao na još neke veze . „Građani Crne Gore, a posebno sirotinja koja prosi od opština i Vlade milostinju da bi mogla prehraniti svoje porodice, treba da zna da Bogoljub Karić, Milo Đukanović i Aleksandar Vučić sređuju Maroviću politički azil u Bjelorusiji i da on nikad neće otići u zatvor”. Pitanje je samo – otkud tamo koalicioni Mandić?

„Čudno je da je ova Srbija i opstajala pored takvih kao što je Bogoljub Karić, koji su joj radili o glavi”, udarao je Vučić po Kariću 2005. U nedjelju veče Karić je bio među njegovim najbližim saradnicima na proslavi izborne pobjede.

Opšte je uvjerenje da će Vučić i dalje imati svu stvarnu moć u Srbiji, uprkos činjenici kako predsednička ovlašćenja ni izbliza nisu jaka kao premijerska. Unutar SNS-a, nikakav konkurent nije na pomolu, tako da ne treba očekivati ograničavanje Vučićevog svevlašća ni unutar stranke. On zna kako da ucijeni ljude i isposluje lojalnost. On ima uvid u sve tajne dosijee prijatelja i neprijatelja. On se pajta sa vlasnicima populističkih medija. Ostale zastrašuje i proziva.

,,Težište ide za ličnošću. Tamo gde je Milo Đukanović, tamo je vlast, tamo gdje je Milorad Dodik, tamo je vlast, tamo gde je Aleksandar Vučić, tamo je vlast”, komentarisao je profesor na banjalučkom Filozofskom fakultetu Ivan Šijaković.

Ne treba da čudi tolika isprepletanost likova i bliskost vladajućih dvorova u Podgorici i Beogradu. Tamo gdje je vlast neograničena tu je i veliki novac, nadzemlja i podzemlja. U sprezi. Udruženi, a svi za sebe.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRIPREMLJEN TEMELJNI UGOVOR VLADE I SPC: Vrelo tajnovitosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sagledaju poznate okolnosti o načinu na koji je pripreman Temeljni ugovor između SPC i Crne Gore, može se zaključiti da ga  je Srpska pravoslavna crkva usaglašavala sama sa sobom

 

Kako vrijeme odmiče nova vlast, sve brže, mijenja proklamovane prioritete. Jesenas su govorili o zakonu o lustraciji i zakonu o preispitivanju porijekla imovine. Zimus, nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, najavljivan je budžet za 2021. i set zakona koji će pokrenuti borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. I dalje ih očekujemo, svakodnevno svjedočeći o potrebi da se postupci, procedure i međusobni odnosi izvršnih i zakonodavnih vlasti urede zakonima o vladi i skupštini. Pa ipak, dolazak proljeća obilježili su, privremeno obustavljeni, pokušaji izmjene kriterijuma za dobijanje crnogorskog državljanstva i najave formalizacije novih odnosa vlasti i Srpske pravoslavne crkve (SPC). A tenzije rastu, na zadovoljstvo onih koji su navikli na lov u mutnom.

Sve je spremno za potpisivanje Temeljnog ugovora između Crne Gore i SPC, pohvalio se premijer Zdravko Krivokapić.

„Razgovarao sam sa njegovom svetošću patrijarhom srpskim Porfirijem i uskoro ćemo usaglasiti termin potpisivanja Ugovora“, tvitnuo je premijer. Uz opasku: „ Ovo pitanje ne smije biti predmet politizacije ili podmetanja, ne bi li se ostvario koji politički poen“. Premijer Krivokapić je morao biti svjestan da je to pitanje, odavno, izašlo iz okvira rutinskih odnosa države i jedne vjerske zajednice. A ako slučajno nije imao tu spoznaju, to su mu stavile do znanja već prve reakcije na najavu potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC.

Sa prvim najavama potpisivanja Temeljnog ugovora između Crne Gore i SPC susreli smo se još sredinom marta. Muštulugdžija je bio ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić. Insistirajući kako je SPC jedina tradicionalna crkva sa kojom država nije sklopila temeljni ugovor o saradnji, Leposavić je kazao da će se uskoro otkloniti i ta diskriminacija. Ministar se nije sjetio da se država sa istim ili još većim stepenom diskriminacije odnosi i prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC), i pored njene viševjekovne tradicije i utemeljenosti. Pošteno govoreći, od njega to nijesmo ni očekivali.

,,Ministarstvo, zajedno s pravnim ekspertima i predstavnicima Crkve, uspješno je obavilo dijalog i usaglasilo tekst budućeg sporazuma, pa su sada stvoreni svi uslovi da se ovaj sporazum potpiše”, rekao je Leposavić za beogradsku Politiku. „Predstavnici ministarstva i Vlade prekinuli su praksu ucjenjivanja Crkve, brinući prevashodno o tome da temeljni ugovor bude u skladu s Ustavom i pravnim poretkom Crne Gore“.

Na istu temu Leposavić se osvrnuo i početkom aprila, nakon što je objelodanjen njegov sukob sa premijerom. Pohvalio se nadljudskim naporima koje je uložio kako bi se u najkraćem roku usvojio novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti (po istom scenariju po kome je to, godinu ranije, radio DPS sa satelitima). Onda je  najavio: ,,Posao usaglašavanja teksta sporazuma sam uspješno obavio, čime je predsjedniku Vlade omogućeno da zaključi Temeljni ugovor sa drugom stranom kad god to ugovorne strane požele – bez bojazni da taj sporazum, kao i novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, ikada može biti pravno osporen”.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVA I DRŽAVLJANI: Od ljudskih prava do izbornog inženjeringa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio

 

Uoči predstojećih lokalnih izbora u biračkom spisku u Herceg Novom upisano je 2.714 birača koji se, istovremeno, nalaze i u biračkom spisku Republike Srbije, Republike Srpske ili u oba (82 birača). To je u suprotnosti sa važećim propisima u Crnoj Gori.

Do podatka da je neregularan svaki deseti glasač u Novom, Centar za monitoring došao je uporednom analizom tri biračka spiska. Prethodno, nepotpune analize su pokazale da je i na nedavnim izborima u Nikšiću pravo glasa imalo makar hiljadu birača upisanih i u birački spisak Srbije (nijesu provjeravani svi glasači i nije konsultovan birački spisak iz BiH).

Jedan od osnivača organizacije KOD Srđan Perić izjavio je, a sedmicu nakon njegovog javnog nastupa nijesmo čuli ni riječ koja bi ga demantovala, da je u Vladi Zdravka Krivokapića stanje gore nego u Herceg Novom. Tamo, od 12 ministara, makar dvojica imaju registrovano  prebivalište u dvije države – Crnoj Gori i Srbiji. Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić i njegov kolega, ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić  zavjetno ćute, odbijajući da odgovore na Perićeve prozivke. On je, objašnjavajući kako su za upis u birački spisak odlučujuća tri elementa – punoljetstvo, prebivalište i državljanstvo – pojasnio: „Državljanstava možete imati više, prebivališta i godina možete imati samo jedno, ne možete imati i 18 i 42 godine. Znači jedna osoba ne može biti u dva prebivališta upisana. A vi imate dva ministra koji imaju dva prebivališta u Crnoj Gori i Srbiji. Govorim o ministru Spajiću i ministru Leposaviću…”.

Nijesu Leposavić i Spajić ni prvi ni posljednji funkcioneri iz Crne Gore koji, znajući da krše zakon, imaju po neko rezervno prebivalište. A možda i državljanstvo. Njihov slučaj je dobio na značaju od kada je Vlada naumila da izmjenom zakonskih i podzakonskih akata (uredbe, odluke, mišljenja…) zavede red baš tamo gdje dvojica ministara sebi dozvoljavaju bezakonje. Uz prećutnu podršku ostalih.

U danu (četvrtak, 8. april) kada je Vlada, pod pritiskom demonstranata odustala od samovoljnog usvajanja Odluke o izmjeni Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, iako je na to imala zakonsko pravo, odmetnuti ministar Leposavić pohvalio se učešćem u pripremi zakona o državljanstvu (i zakona o porijeklu imovine). „Koji su inače u isključivoj nadležnosti drugih resora“, konstatovao je ministar pravde, sporeći se sa premijerom: „To sugeriše da moj rad u zakonodavnim stvarima nije bio baš tako nezadovoljavajući“.

O tome bi se, već, dalo polemisati. Uzmimo, recimo, novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti kome je Leposavić doprinio, „ulažući nadljudske napore“. A baš takvi su i bili neophodni da bi se, sa prikazanom lakoćom, prešlo preko viševjekovne istorije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i pravoslavnih Crnogoraca. Da li bi se slična rabota mogla ponoviti i prilikom „liberalizacije“ postojećeg Zakona o državljanstvu? Pod uslovom, a to je još jedna među brojnim nepoznanicama, da izvršna i zakonodavna vlast (parlamentarna većina) krenu u taj rizičan poduhvat. Najave postoje.

Zadržimo se za sada, ipak, na onome što je nedvosmisleno poznato. Vlada je, krajem marta, zadužila MUP da „u roku od sedam dana“ pripremi i dostavi na odlučivanje izmjene važeće Odluke kojom se preciziraju uslovi za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom. To je urađeno nakon analize postojećih propisa i zaključka da je Oduka, usvojena 2008, u suprotnosti sa Zakonom o državljanstvu. Zakon propisuje da se državljanstvo prijemom može dobiti nakon što podnosilac zahtijeva „u Crnoj Gori zakonito i neprekidno boravi 10 godina“. Uz ispunjenje još sedam propisanih kriterijuma.

Odlukom koja je trebala da preciznije definiše propisane uslove taj rok je produžen na 15 godina. Tako što je kao neophodan uslov propisano 10 godina „stalnog nastanjenja“, odnosno trajnog boravka. A dozvola o trajnom boravku se, prema Zakonu o strancima, može dobiti tek poslije pet godina neprekidnog privremenog boravka u Crnoj Gori.

„Želimo da ispravimo jednu nezakonitu Odluku“, objašnjavali su iz MUP-a, tvrdeći da njihov naum neće značajnije uticati na faktičko stanje kada je u pitanju broj crnogorskih državljana (on, od referenduma, raste za dvije hiljade godišnje, u prosjeku).

U opoziciji nijesu bili tog mišljenja. Ili su priču o izmjenama Odluke o državljanstvu prijemom, dočekali kao šansu za dodatno podizanje tenzija i produbljavanje rovova između patriota pod njihovom kontrolom i novih vlasti. DPS  je sjednicu predsjedništva održanu 7. aprila, navodno, posvetio problemima sa Zakonom o državljanstvu poručujući da će nacionalne i državne interese Crne Gore braniti svim sredstvima. „Aktuelna parlamentarna većina jeste osvojila potrebnu većinu da bi formirala Vladu kako bi vodila unutrašnju i spoljnu politiku, ali to ne znači da je dobila pravo da svojim djelovanjem obezdržavi Crnu Goru i uvede je u velikosrpski nacionalni projekat“, stoji u saopštenju sa tog sastanka. „Odluka kojom se mijenjaju uslovi za sticanje crnogorskog državljanstva je u direktnoj suprotnosti sa državnim interesima“, ocijenile su i Socijaldemokrate. Poslanik Damir Šehović je ustvrdio kako je glas za takvu promjenu „glas za izdaju sopstvene države“.

Prema podacima koje smo dobili od MUP-a, među potencijalnim aplikantima za crnogorsko državljanstvo sa stalnom dozvolom boravka kojima bi se, izmjenama postojeće Odluke, mogao skratiti rok za sticanja tog prava nalazi se i 900 djece „čiji je jedan roditelj, u trenutku njegovog rođenja, crnogorski državljanin i ima prebivalište u Crnoj Gori ili čija oba roditelja, u trenutku njegovog rođenja, imaju odobren stalni boravak; ili čiji jedan roditelj, u trenutku njegovog rođenja, ima odobren stalni boravak, a drugi roditelj je nepoznat ili je umro”. Može li pomoć toj djeci da dođu do državljanstva biti izdaja sopstvene države? Ili je to, zapravo, ulaganje u njenu budućnost?

S druge strane, a na istom spisku do koga je Monitor došao, nalazi se i blizu 3.800 stranih preduzetnika, većinskih vlasnika i izvršnih direktora ovdašnjih preduzeća koji bi, ukoliko to požele, mogli doći do crnogorskog državljanstva. Pet godina prije nego što su to očekivali. Tu im mogućnost nijesu dali Krivokapić, Aleksa Bečić i Dritan Abazović, već bivše DPS vlasti.

Ne znamo ima li među njima onih kojima bi to državljanstvo moglo poslužiti kao garancija da neće biti izručeni u zemlje iz kojih su pobjegli zbog privrednog ili nekog drugog kriminala. Ali na to se mora ozbiljno računati. Kada kažu da potencijalni državljani moraju proći provjeru ANB-a i dobiti potvrdu da nijesu „smetnja za bezbjednost i odbranu Crne Gore”, sjetite se kako je tu potvrdu dobio i Darko Šarić, u isto vrijeme dok se u dokumentima policije vodio kao bezbjednosno interesantna osoba za koju se pretpostavljalo da se bavi međunarodnim švercom narkotika.

Uz preduzetnike, izmjena Odluke mogla bi ubrzati put do državljanstva i strancima – vlasnicima nekretnina. Doduše, trenutno samo njih nešto više od 1.800 ima prijavljeno prebivalište u Crnoj Gori, ali bi se taj broj, u perspektivi, mogao i desetostruko uvećati. Posebno, ukoliko bi to bio politički interes vlasti zemalja iz kojih dolaze.

Između ovih „ekstrema“ javnost je pažnju usmjerila na nekadašnje izbjeglice i raseljena lica koja su u Crnu Goru, početkom posljednje decenije prošlog vijeka, stigla iz Albanije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova. Riječ je o desetinama hiljada ljudi koji su, uglavnom, već riješili svoj status. Crna Gora, praktično, 25 godina nema vladu u kojoj neko od ministara ili njihovih pomoćnika nije, u nekom trenutku, imao status izbjeglog ili raseljenog lica. Nezvanično, baš uoči referenduma o nezavisnosti, imali smo u vladi i ministra koji nije imao pravo glasa – pošto nije bio državljanin Crne Gore. Dok skupljači sigurnog glasa nijesu uočili problem. I riješili ga preko noći. Isto je i u parlamentu.

Tek pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio.

Odlukom bivših DPS vlasti, raseljeni i izbjegli sa prostora bivše SFR Jugoslavije od 2011. imaju status stalno nastanjenih građana. I oni već od ove godine stiču uslov za podnošenje zahtjeva za prijem u crnogorsko državljanstvo. Bez pomoći ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića ili bilo koga drugoga. Riječ je o nepunih 10.000 osoba. Plus nešto više od 14.000 građana bivših SFRJ republika koji su već imali prijavljeno prebivalište i crnogorsku ličnu kartu. Druga je priča da li će oni to pravo željeti da ostvare, odričući se matičnog državljanstva. Ili ga zadržavajući, tajno i nezakonito, što je takođe mogućnost sa kojom smo se, u praksi, često susretali.

Zemlje iz okruženja državljanstva dijele „šakom i kapom“, u nastojanju da brojnošću ojačaju položaj svoje nacionalne zajednice. Po pravilu, na račun nekoga drugog.

U isto vrijeme kada i Crna Gora, i Srbija je (2007) pripremala svoj zakon o državljanstvu. Njime je upis u državljanstvo Srbije omogućeno „pripadnicima srpskog naroda“ bez obzira na njihovo prebivalište ili i drugo državljanstvo „ukoliko podnesu pismenu izjavu da se smatraju pripadnicima srpskog naroda i da Republiku Srbiju smatraju svojom državom“. U pripremi tog zakona naglašavano je kako bi „Srbi iz bivših jugoslovenskih republika mogli da predstavljaju značajan resurs u svakom pogledu za državu Srbiju…“. A tadašnji ministar policije u vladi Vojislava Koštunice, Dragan Jočić, pohvalio se u Danu kako je srpska Vlada prihvatila amandman koji će omogućiti da ostane tajna ko je iz Crne Gore dobio dvojno državljanstvo. „Niko neće imati pravo da provjerava ko je od Srba iz Crne Gore dobio dvojno državljanstvo“, objasnio je. I ta je odluka, uvjerile su se i nove crnogorske vlasti, i danas na snazi.

Vlasti u Srbiji, naravno, dobro  razumiju posljedice takvog postupanja. Neku godinu prije usvajanja tog Zakona, javno su se usprotivili naumu Mađarske da državljanstvo da vojvođanskim Mađarima, tumačeći to kao najavu „teritorijalnih pretenzija“ sjevernog susjeda.  Baš kao što danas, na našeg sjevernog susjeda, gleda veći dio crnogorske opozicije. I ne samo oni.

A, opet, svi znamo makar jednu osobu koja Crnoj Gori nije dala manje od nas, ali nema zakonsko pravo da predaje u školi ili se zaposli u državnoj administraciji. Pošto nema crnogorsko državljanstvo. Koje imaju njihov bračni drug, djeca, roditelji… Čujmo jedni druge, za početak.

 

Čovjek ili glas

U sjenci nedonijete Odluke i protesta koji su je pratili, ostale su najave donošenja Zakona o registrima boravišta i prebivališta.

O tom prijedlogu tek će se razgovarati na najavljenoj javnoj raspravi i u parlamentu. Poznat je, ipak, naum predlagača da birački spisak pročisti tako što će iz njega izbrisati sve one koji u Crnoj Gori borave samo na papiru, tako što se nijesu odjavili onda kada su odlučili da život, privremeno ili trajno, nastave van granica domovine.

Problem je evidentan – Crna Gora ima oko 750.000 državljana i jedva 100–120.000 manje onih koji u ovom trenutku imaju prijavljeno prebivalište u njoj. To bi značilo da naša disjapora „teži” nepunih sto hiljada duša. Svi znamo da je broj mnogo veći.

Čuli smo iz DF kako ti glasači iz Luksemburga partijama aktuelne opozicije, a prije svega nacionalnim partijama Bošnjaka i Albanaca, donose tri mandata (!?). Opet, lideri partija koji sve češće, javno, po mišljenje idu u Beograd, ne govore o eventualnim mandatima koje njima, na isti način, donose glasači iz Srbije i Bosne (RS). Pravila su bila jasna: na izborima može glasati samo punoljetni crnogorski državljanin koji ima prijavljeno prebivalište. Nema, međutim, nikakve sankcije za one koji ta pravila krše. Ni za one koji kao „mještani” u mjesto boravka dolaze samo na glasanje i, eventualno, odmor. Kao ni za one koji su imaju dva ili tri državljanstva i, po potrebi, idu i glasaju tamo gdje im partija naredi. Ili se dobro plati.

Logično je da državljanin Crne Gore iz Srbije ima ista prava i obaveze (pa i ograničenja) kao i onaj koji boravi u Luksemburgu/Njemačkoj/SAD. Ali ne treba smetnuti s uma da su Luksemburžani, u dobroj mjeri, otjerani sa svojih ognjišta. Što, prije tridesetak godina, konkretnim nasiljem prema pripadnicima manjinskih naroda (i danas nas poruke mržnje znaju dočekati sa fasada u vlasništvu „nepodobnih”), što konstantnim održavanjem siromaštva u krajevima koji su većinski naseljeni nepravoslavnim življem. Sjetite se sa kojom smo lakoćom „prečuli” podatak da je vrijednost javnih radova u Ulcinju, po stanovniku, hiljadu puta manja nego u Mojkovcu. I da iznosi jedan euro po stanovniku godišnje.

Zato bi se ovom pitanju trebalo prići sa posebnom pažnjom. I senzibilitetom ljudi kojima čojstvo i junaštvo ne predstavlja samo lektiru.

 

Stranci u Crnoj Gori

Prema podacima koje je Monitor dobio od MUP-a, ukupan broj stranaca koji boravi u Crnoj Gori na privremenom ili stalnom boravku je 59.001 (28.062 – privremeni; 30.939 stalni boravak).

Stalni boravak

Od ukupnog broja stranaca koji imaju trenutno stalni boravak, odluka se neće reflektovati na njih 9.952 zato što su ta lica dobila stalni boravak kao raseljena (BIH I RHR), odnosno interno raseljena lica (Kosovo).

Takođe, odluka se neće reflektovati na 14.145 stranaca (u pitanju su državljani država nastalih na prostoru bivše SFRJ, koji su imali prijavljeno prebivalište i ličnu kartu izdatu od nadležnog organa u Crnoj Gori, i koji su danom stupanja na snagu Zakona o strancima, po službenoj dužnosti upisani u evidenciju stranaca sa stalnim boravkom.

Ostalih 6.842 stranaca koji imaju stalni boravak su potencijalni kanditati da u narednih pet godina dobiju crnogorsko državljanstvo, u zavisnosti od toga kada im je odobren prvi privremeni zakoniti i neprekidni boravak.

Privremeni boravak

Od ukupnog broja stranaca koji imaju privremeni boravak, stanje je sljedeće:

  • Boravak po osnovu spajanja porodice – 9.816 (potencijalni kanditati, ali samo oni koji su u braku sa crnogorskim državljaninom).
  • Produženi boravak po osnovu spajanja porodice (autonomni boravak) – 110 (potencijalni kanditati).
  • Školovanje – 367 (nije moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje).
  • Učešće u programima međunarodne razmjene učenika i studenata ili drugim programima mladih – nema odobrenih privremenih boravaka.
  • Specijalizacije, stručno osposobljavanje ili praktična obuka stranaca – 7 (nije moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje).
  • Naučno-istraživački rad – 3 (nije moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje).
  • Liječenje – 54 (nije moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje).
  • Humanitarni razlozi – 13 (moguće da 10 godina borave po ovom osnovu, odluka ih ne isključuje).
  • Korišćenje i raspolaganje pravom na nepokretnosti koju posjeduje u Crnoj Gori – 1.866 (ovo su potencijalni kandidati).
  • Obavljanja vjerske službe – 51 (moguće da 10 godina borave po ovom osnovu).
  • Obavljanja volonterskog rada u okviru Evropske volonterske službe mladih – nema odobrenih privremenih boravaka.
  • Lica bez državljanstva – 1 (moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje – ovo su potencijalni kandidati).
  • U drugim slučajevima u skladu sa zakonom i međunarodnim ugovorom – 253 (ovo su potencijalni kandidati: npr. lica koja dolaze da pružaju poršku CG u evropskim integracijama shodno međunarodnim ugovorima ili stranci koji borave čitavu godinu u luci na jahtama shodno zakonu o jahtama).

Privremeni boravak po osnovu rada

Od ukupnog broja stranaca koji imaju dozvolu za privremeni boravak i rad, stanje je sljedeće:

  • 486 stranaca ima izdatu dozvolu za privremeni boravak i rad, koja se izdaje sa rokom važenja do jedne godine, Ona se može produžiti najduže do dvije godine, tako da ova kategorija stranaca ne bi mogla da potpadne pod ovu odluku;
  • 91 stranac ima izdatu dozvolu za privremeni boravak i rad koja se izdaje sa rokom važenja do šest mjeseci u vremenskom periodu od jedne godine, tako da ova kategorija stranaca ne bi mogla da potpadne pod ovu odluku;
  • 463 stranca ima izdatu dozvolu za privremeni boravak i rad koja se izdaje sa rokom važenja do jedne godine i može se produžiti do završetka ugovorenih usluga, odnosno najduže do dvije godine, tako da ova kategorija stranaca ne bi mogla da potpadne pod ovu odluku;
  • 718 stranca ima izdatu dozvolu za privremeni boravak i rad radi kretanja lica unutar stranog privrednog društva; dozvola se izdaje sa rokom važenja do jedne godine i može se produžiti do završetka poslova, odnosno najduže do dvije godine, tako da ova kategorija stranaca ne bi mogla da potpadne pod ovu odluku;
  • treba pomenuti još 3.786 dozvola koje su izdate izvršnom direktoru privrednog društva i preduzetniku, koji su registrovani u Crnoj Gori u skladu sa zakonom kojim se uređuju oblici obavljanja privrednih djelatnosti i njihova registracija. Među ovim strancima može biti budućih aplikanata za državljanstvo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA KRIZA VLASTI: Vladimir ili vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio odluku o smjeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine su odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima

 

Još nema naznaka kada bi se na dnevnom redu Skupštine Crne Gore mogao naći prijedlog premijera Zdravka Krivokapića o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava Vladimira Leposavića. Zato je sve izvjesnije da se i u Vladi i u parlamentu nadaju da izjašnjavanja na tu temu neće biti neophodno, već da će se Leposavić smilovati, vjerovatno je preciznije – nagoditi, i podnijeti ostavku. Kako bi aktuelna većina, uz neslaganja kojima sve češće svjedočimo, sačuvala makar jedinstvo u matematičkom iskazu trenutnog odnosa snaga vlasti i opozicije u Skupštinu (41:40)

O svojoj „najtežoj odluci“ Krivokapić nas je obavijestio u ponedjeljak, objašnjavajući da sa ministrom Leposavićem pregovara već nedjelju dana, pokušavajući da ga privoli da podnese ostavku, odnosno „da se sam vadi za ono što je sam uradio“. Pošto je ministar premijeru odbio poslušnost – u pitanju je vanredno rijetka prilika da svjedočimo takvom postupku – Krivokapić se obratio javnosti i parlamentu. Istog jutra kada je sa svojom odlukom upoznao i ostale članove Vlade.

Formalni razlog za prijedlog o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, naveo je Krivokapić, bilo je njegovo odbijanje da prihvati i potvrdi kako je u Srebrenici 1995. izvršen genocid. Takav stav je u suprotnosti sa obavezujućim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde i deklaracijama/rezolucijama Skupštine Crne Gore i Evropskog parlamenta. Uz to, prisjetio se premijer, Leposavić je već pravio probleme Vladi.

Prvi put nedugo po izboru za ministra pravde, kada je najavio da bi nepravosnažno osuđeni akteri afere državni udar, u slučaju da njihova osuda postane pravosnažna, mogli biti amnestirani. Pa su to mnogi protumačili kao direktan pritisak resornog ministra na pravosuđe. I, opet, kada je u ime Vlade prihvatio prijedloge tzv. tužilačkih zakona koje su pripremili predstavnici skupštinske većine. Da bi se pokazalo kako ti prijedlozi ni formom ni suštinom ne odgovaraju standardima na čije poštovanje se Crna Gora obavezala tokom pregovora o pristupanju EU. Tako je, uz kritike Venecijanske komisije, dodatno produbljena kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast.

Iz premijerovog obraćanja u ponedjeljak nijesmo mogli sa sigurnošću zaključiti da se njegovo lično mišljenje suštinski razlikuje od onoga što je javnosti predočio Vladimir Leposavić. Zato je bilo očigledno da on ministru pravde spočitava da Vladi kvari započete poslove. „Vlada, čiji sam predsjednik, ne pretenduje da sudi o događajima koji su se odigrali dvije i po decenije prije njenog konstituisanja“, rekao je Krivokapić, uz objašnjenje: „Ne ulazeći u lično mišljenje koje Vladimir Leposavić ima o ratnim događajima u bivšoj Jugoslaviji, smatram da je bio dužan da, kao ministar zadužen za oblast pravde i manjinskih prava, iskaže poseban senzibilitet za pravosnažne sudske odluke i osjećanja manjinskih naroda u Crnoj Gori“.

Potom je, u obrazloženju zahtjeva upućenog Skupštini, Krivokapić svom ministru spočitao: da doprinosi porastu međuetničkih tenzija u Crnoj Gori; narušava obaveza Crne Gore iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (puna saradnja sa Haškim tribunalom); ne poštuje Rezoluciju Evropskog parlamenta o Srebrenici i Deklaraciju o njenom prihvatanju koju je 2009. usvojila Skupština Crne Gore; ugrožava međunarodni ugled države i Vlade kojoj pripada.

Dok je Krivokapić Leposavića ubjeđivao da podnese ostavku, dio opozicionih partija obratio se tužilaštvu, zahtjevom da ispitaju da li je ministar pravde, relativizujući presude o genocidu u Srebrenici, prekršio zakon. Konkretno član 370 Krivičnog zakonika (Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje) koji propisuje da će se zatvorskom kaznom, od šest mjeseci do pet godina, kazniti onaj ko „javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“.

Još Krivokapićev prijedlog o razrješenju Leposavića nije stigao u parlament, a započelo je izjašnjavanje. Prvo na ulicama. Od Bara do Pljevalja, preko Podgorice, Nikšića i Berana, manje ili veće grupe, uglavnom pristalica koalicije Za budućnost Crne Gore, stali su u odbrani lika i djela ministra Leposavića ali i zločinaca iz Srebrenice. „Ako padne Vlado, neka padne i Vlada”, čitamo sa transparenata. Ili „Crna Goro gorska vilo genocida nije bilo”. Ko je pročitao: „Zbog Srebrenice sa funkcije se Srbin skida, upamtite nije bilo genocida”, znao je šta slijedi. Zdravko Krivokapić je izdao, zaključili su pokupljeni na ovdašnjim ulicama. A potom i mediji pod kontrolom Aleksandra Vučića. Pa se neko prisjetio kako je Aleksa Bečić, neki dan, koleginici sa Kosova čestitao izbor za predsjednicu Skupštine. Tako se proširio krug izdajnika kojima se na ulicama pjevaju pogrdne pjesme.

Prebrojavanja su nastavljena i u Skupštini.

„Svaki Srbin u Crnoj Gori dijeli Leposavićevo mišljenje (da u Srebrenici nije bilo genocida)”, uputio nas je poslanik Slaven Radunović tvrdeći nešto što je, očigledno, neistina. I saopštio da DF neće glasati za razrješenje odmetnutog ministra. Što je i bilo očekivano. Kako zbog njihovog prepoznatog stava o tim događajima („Vi plamtite kad se govori o Srebrenici i još nekim zločinima, koji nisu genocid“, spočitava kolegama iz opozicije poslanik DF Jovan Vučurović, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode). Tako i zbog odluke DF da neće podržati nijedan vladin prijedlog prije usvajanja tužilačkih zakona koji omogućavaju smjenu glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i preuzimanje kontrole nad tužilaštvom.

I iz PzP su se izjasnili protiv Krivokapićevog prijedloga, ocjenjujući da to nije način da se dođe do optimalnog rješenja. „Krivokapić će sigurno naći nekoga da smijeni ministra, ali kako će izabrati novoga? Još veći problem stvara”, konstatovao je poslanik Branko Radulović. I ponovio: „Ova Vlada je po mnogim stvarima defektna, bilo da je u pitanju sama organizacija, bilo da je u pitanju program, ili ličnosti koje će pokriti tu organizaciju”.

Na drugoj strani, iz nacionalnih partija Bošnjaka i Albanaca, SD, SDP i URA potvrđeno je da će oni glasati za razrješenje ministra pravde. Pa je ostalo da se vidi šta će o Krivokapićevom prijedlogu da kažu Demokrate i DPS. A oni su riješili da pažljivo izvagaju političke posljedice svoje odluke.

Demokrate su, na prvu loptu, saopštile da neće podržati zahtjev za smjenu ministra pravde ukoliko se po tom pitanju ne postigne dogovor u vladajućoj koaliciji. Pošto, pokušali su da objasne, ne žele da glasaju isto što i DPS!? Onda se postavilo pitanje njihovih budućih odnosa sa premijerom Krivokapićem, koji su, nakon lokalnih izbora u Nikšiću, podignuti na poseban nivo. Demokratama je problem bio i zatečeni obrazac prema kome je prihvatanje međunarodnih presuda o Srebrenici znak veleizdaje i neoborivi dokaz tinjajućeg antisrpstva. Pa bi i glas za smjenu Leposavića bio ozbiljan udar na njihov imidž. Baš kao što bi i podrška problematičnom ministru bacila sjenku na proklamovane građanske i proevropske stavove. Tako su Demokrate shvatile da njihova poslovična neopredijeljenost, oličena u izjavi „nećemo ga braniti ali ni smjenjivati sa DPS“, ovog puta ne pije vodu.

DPS se vodio drugom računicom. Njih je interesovala procjena da li će neprijateljima na vlasti veću štetu nanijeti smjena jednog ministra, uz protivljenje značajnog dijela većine koja je izabrala vladu, ili propast premijerove inicijative u Skupštini. Uz ostanak nepodobnog ministra na čelu resora koji bi morao biti nosilac najavljenih, i neophodnih, reformi.

Krivokapić se otvorenim pismom obratio „narodu Crne Gore“. Ne građanima.

Zapravo, samo „dragim saborcima“. Da bi im objasnio kako je odluku o razrješenju Leposavića donio teška srca. „Ali sam je donio da bih vas sačuvao, a ne da bih vas izdao. To možda ne razumijete danas, ali ćete jednog dana, siguran sam, razumjeti u kakvom položaju smo se nalazili u ovom istorijskom trenutku. A taj položaj je takav da poništava bitnost svakog pojedinca pred strateškim ciljem razvlašćivanja DPS-a, što neminovno podrazumijeva ako ne saglasnost, a onda bar razumijevanje jednog dijela međunarodne zajednice…“. Premijer je pismom potvrdio da „pred strateškim ciljem“ pravi „kompromise koji ne moraju uvijek biti jasno uočljivi časnom i poštenom svijetu“. Ali nije ponovio tvrdnje da se njegova vlada ruši iznutra. Svjestan da su na ulicama upravo glasači onog dijela vladajuće koalicija koja njega i njegovu vladu psuje od srca a glasa iz nužde, u strahu od gubitka teško stečene vlasti.

Aleksa Bečić je bio pragmatičniji. Pa je, uz podsjećanje na sve navodne izdaje koje su njemu i njegovim Demokratama spočitane od osnivanja partije do danas, predložio i način za izlazak iz postojeće pat pozicije. Jednostavno koliko i efikasno: da Vladimir Leposavić, ipak, podnese ostavku. „Ostavka nije znak slabosti. Ostavka je znak mudrosti i spremnosti na žrtvu zarad opšteg dobra. Nijedna ostavka nije vrednija od slobodne, pomirene i uređene Crne Gore“, preporučuje predsjednik Skupštine. „Zato svaki pojedinac, ko god bio, počevši od mene do svakog ministra, ne smije biti iznad potrebe očuvanja volje naroda, očuvanja odnosa unutar Vlade i parlamentarne većine“.

Zaludu se trudio predsjednik parlamenta. „Nemam pravo da podnesem ostavku, iako sam uvijek spreman, kao što sam to već učinio, da se izvinim svakome koga su moje riječi povrijedile“, odgovorio je Leposavić na javno izrečen poziv. I pritvrdio da ni za milimetar ne odstupa od stavova koji ga – razumio on to ili ne – diskvalifikuju sa mjesta ministra pravde. „Iznio sam jasan stav i stručno utemeljen komentar o onome što su drugi spremni da napuste i pri najmanjoj prijetnji ostavljajući društvu da se vječito nosi sa manipulacijama, nametanjem krivice i neprijateljstvom“, nadovezao se ministar na već definisanu podjelu na nacionalne heroje i kukavice/izdajnike. Pa ponovio: „Nastaviću da vršim dužnost dokle god mi Skupština Crne Gore daje to povjerenje.”

Tek treba da vidimo na šta će to da liči. Dok DPS, sa satelitima, nastavlja da podstiče haos, nastojeći da dokaže kako su jedini koji mogu voditi državu. Tako su, prije nego smo ugrabili njihov stav o opozivu ministra pravde, otvorili novi problem. Pa, nakon optužbi o neadekvatnim mjerama za suzbijanje epidemije, nezakonitom zaduživanju, zakašnjelom budžetu, saradnji sa stranim agentima i otkrivanju njihovog identiteta, stiže nova „afera“: pitanje državljanstva za osobe koje u Crnoj Gori, uredno prijavljene, borave duže od decenije…

Kao rezultat te proizvodnje skandala i sukoba imamo potpuno odsustvo političkog i društvenog dijaloga o suštinskim problemima koji opterećuju našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Od ratnih zločina u kojima Crna Gora nije bila neutralni posmatrač, preko sudbine tada izbjeglih i raseljenih koje vlast tretira u skladu sa procjenom njihove političke (nacionalne) opredijeljenosti, do zdravstvene i ekonomske krize. Umjesto razmjene argumenata, DPS se opet pozvao na zakon sile i na ulice izveo pristalice novoformiranih komitskih i patriotskih udruženja. „Otvoriti kavez da zvijeri izađu“, preporučuje potpredsjednica DPS Sanja Damjanović na pitanje „Šta nam je činjeti?“. I eto, opet, policijski kordoni i metalne rešetke pred Skupštinom i vladom. Samo su demonstranti, valjda, drugi.

Sa dan ili dva zakašnjenja, oglasili su se i iz Vlade, „povodom dezinformacija koje su se pojavile kao sredstvo sabotaže rada Vlade i narušavanja mira u zemlji“. Pa kažu da oni, zapravo, i nijesu imali u planu da danas (četvrtak) u dnevni red sjednice Vlade uvrste Prijedlog odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva. Samo se nijesu dosjetili potrebe da nam to kažu na vrijeme. Dok su ministri pred novinarima obrazlagali pripremljenu Odluku.

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio želju da smijeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima. Dok DPS ne odustaje od nauma da, po svaku cijenu, brani svoje švercerske zabrane. I preostale čuvare prvilegija u sistemu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo