Povežite se sa nama

FOKUS

POBJEDNICI VUČIĆEVIH IZBORA: Svi za sebe

Objavljeno prije

na

Aleksandar Vučić će i nadalje biti na čelu Srbije, od 1. juna pa najmanje do sredine 2022. godine, nakon što je pobijedio u prvom krugu predsjedničkih izbora, sa preko 55 odsto glasova. Izlaznost je bila više od 56 procenata.

Iza njega, Saša Janković je osvojio16,27 odsto glasova, dok je za trećeplasiranog Luku Maksimovića glasalo 9,44 odsto izašlih birača. Haški optuženik Vojislav Šešelj, vođa Srpske radikalne strank (SRS) je uoči izbora kazao da će oni učesnici koji budu plasirani iza Belog završiti političku karijeru. Plasirao se na peto mjesto, sa nepunih pet odsto.

Vučić nije dobio čestitke od rivala u Srbiji. No, u Crnoj Gori je premijer Duško Marković već sjutradan razdragano pozdravio njegovu pobjedu. „Više puta sam rekao da smo u vrijeme njegovog mandata kao predsjednika Vlade Srbije uspostavili najbolje međudržavne odnose u posljednjih 20 godina. Zato i očekujem da i kao predsjednik Srbije da snažan doprinos takvom razvoju srpsko – crnogorskih odnosa”, kazao je Marković.

Srpskog premijera je, uoči samih izbora, podržao i predsjednik Filip Vujanović. On je, prilikom obilježavanja dana Opštine Ulcinj, ugrabio da primijeti Vučićevu posvećenost ekonomskom razvoju i postizanje boljeg životnog standarda. „Uvjeren sam da se to prepoznalo i da će on uspjeti da na ovim izborima postane predsjednik Srbije”. I bi tako.

Marković i Vujanović su, kao što je red, samo ponovili stavove DPS-a koje je još jesenas formulisao Milo Đukanović, insistirajući kako odnosi između dvije zemlje „nikada u novijoj istoriji nijesu bili bolji”.

No ni najljući opozcioni rival nije htio da zaostane. Andrija Mandić, lider najjače partije u Demokratskom frontu (DF), svojim prisustvom je uveličao Vučićev završni promotivni skup. Objasnio je da su Vućić i on ,,prijatelji”, ali da ima dobre odnose i sa drugim kandidatima. To ga je, u principu, trebalo obavezivati da se ne svrstava ni uz koga u sujednoj državi. Ali nije. Nešto je prevagnulo da ovaj put, kao i Đukanović stane uz Vučića.

,,Srbija je pokazala snage da može da organizuje kvalitetne izbore. Za razliku od Crne Gore gdje nažalost, evo, punih 30 godina mi ne možemo da dobijemo demokratske izbore na kojima bi došlo do prve promjene vlasti. U Srbiji se to dešavalo više puta”, smatra Mandić, ne mareći što priličan broj srpskih glasača ne dijeli njegovo oduševljenje po pitanju ,,kvaliteta” prošlonedjeljnih izbora. Poslije ovakvog Mandićevog nastupa realno je očekivati još veću suzdržanost opozicione Srbije prema aktivnostima DF u Crnoj Gori. Nema nade da će Mandić podržati proteste studenata i mladih u Beogradu zbog neregularnih izbornih uslova.

Pojačanu medijsku pažnju u Crnoj Gori za predsedničke izbore u Srbiji pored ostalog, objašnjava i ,,sličnost” vladajućih garnitura u obje zemlje.

,,Ove dvije vlasti, ona koju personifikuje Vučić i vlast koju personifikuje Đukanović, iako on nije formalno ni na kakvoj poziciji, na neki način (su) skopčane. I po obliku i po načinu svoje vladavine i po matricama i po sistemu koji izgrađuje Vučić, a koji po mnogima liči na sistem Đukanovića. Ova dva sistema potpomažu jedan drugi”, izjavio je politički analitičar Dragiša Janjušević za Radio Slobodna Evropa.

Politika nije sve što povezuje vladare iz Podgorice i Beograda.

Ratko Knežević, biznismen, bivši Đukanovićev blizak saradnik i prijatelj, je u više navrata tvrdio kako su se Tomislаv Nikolić i Vučić nekoliko puta susreli sa Đukanovićem i Stankom Subotićem u Parizu, u hotelu Ric u prvoj dekadi 2000-ih. Posrednik između Đukanovića i tada čelnika novoosnovane SNS, otcijepljene od Srpske napredne stranke (SRS) Šešlja, bio je navodno Subotić, kontroverzni biznismen i skriveni finаnsijer strаnih lobistа koji su još tada željeli dа vide Nikolića kao predsjednikа Srbije.

Nikolić i Vučić su tada potvrdili da su ,,jednom bili u Ricu”, gdje su, kako su objasnili, „slučajno sreli Đukanovića”. Jedan od tadašnjih čelnika SRS Dragan Todorović je izjavio da i SRS ,,ima saznanja da su se Nikolić i Vučić sastali s Đukanovićem i Subotićem i u Cirihu i Moskvi”.

Po Kneževiću, prvi susret Đukanovića sa Nikolićem i Vučićem u Ricu u Parizu je bio oktobra 2007. i prisustvovao mu je novinar iz Beograda Milomir Marić, danas jedan od omiljenih Vučićevih TV domaćina. Knežević je smatrao da je do susreta dolazilo zato što su Subotić i Ðukanović odavno imali plan da zavladaju medijskim i političkim prostorom bivše Jugoslavije, zarad svojih poslovnih interesa i ilegalnih aktivnosti.

Subotić je u Srbiji pod vlašću Aleksandra Vućića amnestiran optužbi za šverc cigara. Oslobođen je zbog zastare. Optužnica ga je teretila da je bio na čelu grupe koja je švercovala cigarete tokom 1995. i 1996. godine i tako oštetila budžet za 28 miliona njemačkih maraka i šest miliona američkih dolara. Apelacioni sud u Beogradu pravosnažno ga je, poslije osam godina suđenja, oslobodio odgovornosti za sva djela: ona iz 1995. su apsolutno zastarjela, dok za djela iz 1996. godine nije bilo dokaza.

Vučić je u medijima negirao da postoji veza između te presude i podrške koju Subotić daje SNS-u. Kada je Šešelj izašao iz Ševeningena, iz svoje perspektive je pojasnio taj savez: ,,Milo Đukanović je finansirao dolazak na vlast SNS, a ranije je davao velike novčane podstreke Tomislavu Nikoliću i Aleksandru Vučiću da se otcepe i da pokušaju puč. Subotić je, naravno, tu takođe igrao ključnu ulogu. Sada se, kao, vodi borba protiv kriminala u Srbiji, na čijem su udaru određeni ljudi. Neki su zaštićeni, a među privilegovanima je najistaknutiji Stanko Subotić”, kazao je Šešelj Danu.

Draža Petrović, urednik Danasa, podsjetio je ranije kako je „Subotić poslednjih godina za svoj progon optuživao prethodne vlasti, posebno onu Borisa Tadića, i nigdje nijednom rečju nije pomenuo Vučića i Nikolića, koji su ga kao radikali medijski linčovali daleko žešće od svih ostalih političara”.

Subotić je od medija u Srbiji, regionu a i na Zapadu označen kao biznismen sumnjive prošlosti koji je poslije 5. oktobra pokušаo da legalizuje stečeni kapital. Poslovno partnerstvo i blisko prijateljstvo između Đukanovića i Subotića, odavno je poznato. Bili su zajedno i na italijanskoj optužnici, za šverc duvana. Oslobođeni su.

Ne vezuju ih samo optužnice, nego i ljudi. Prema brojnim tvrdnjama imaju i neformalnog zajedničkog medijskog savjetnika – Vladimira Bebu Popovića.

Na konstataciju novinara da je njegov savjetnik Beba Popović blizak Stanku Subotiću, Vučić je uzvratio: „Vladimir Beba Popović je pomagao nešto što je mislio da može da pomogne, to sam veoma poštovao a nikad nije bio moj savjetnik.”

Sam Popović je Utisku nedjelje na B92 izjavio da mu je ,,Vučić partner kao Vlada Srbije”, te da se njegov Institut ,,bavi poslovima koji su direktno vezani za rad Vlade, a to je intenziviranje, pojačavanje i osnaživanje procesa evrointegracija”.

Veze Subotića i Bebe Popovića, prema tvrdnjama različitih izvora, datiraju odavno. Srpski mediji su ih ilustrovali i podacima o iznajmljivanju poslovnog prostora. Institut za javnu politiku, čiji je osnivač i direktor Beba Popović, u kom radi Emina Kolarević, sestrična Mila Đukanovića, nalazi se u Subotićevom stanu u Ulici kneza Miloša 68, objavio je beogradski Kurir na osnovu uvida u katastar. Pokojni Aleksandar Tijanić je tvrdio da je Beba Popović ključni medijski savjetnik Stanka Stubotića: „On stoji iza svake Canetove reči, garderobe, košulje, kravate, fotografije, intervjua, izbora jela i pića”.

Monitor je prije nepune dvije godine pisao: ,,Politbiro – Cane, Milo i Vučić – koji sada vlada Srbijom i Crnom Gorom – ima zajedničke poslovne partnere iz Emirata i političke saveznike na Zapadu. Jedno je sigurno – Đukanović i Subotić više ne mogu bez Vučića…”

Nakon objavljivanja dokumenata srpske BIE u Blicu, prema kojima je Beba Popović redovno bio u kontaktu sa vođom surčinskog klana Ljubišom Buhom Čumetom, oglasio se Nebojša Medojević, lider PZP-a.

„Evo sad se objavljuju izvještaji BIA koji dokazuju da je Đukanović bio dio ove zločinačke organizacije i da je ključna veza bio Beba Popović. Vođe zemunskog i surčinskog klana Ljubiša Buha, Dušan Spasojević, Mile Luković su još od 1998. godine saradnici crnogorskog DB-a, imaju crnogorsko državljanstvo i crnogorske lične karte. Upisani su u birački spisak i glasali su na čuvenim predsjedničkim izborima 1998. godine. Imali su službene legitimacije crnogorskog DB-a i zadužili su neregistrovano oružje u MUP”, kazao je on. Na čelu DB-a u tom periodu bio je Duško Marković.

Medojević je nedavno ukazao na još neke veze . „Građani Crne Gore, a posebno sirotinja koja prosi od opština i Vlade milostinju da bi mogla prehraniti svoje porodice, treba da zna da Bogoljub Karić, Milo Đukanović i Aleksandar Vučić sređuju Maroviću politički azil u Bjelorusiji i da on nikad neće otići u zatvor”. Pitanje je samo – otkud tamo koalicioni Mandić?

„Čudno je da je ova Srbija i opstajala pored takvih kao što je Bogoljub Karić, koji su joj radili o glavi”, udarao je Vučić po Kariću 2005. U nedjelju veče Karić je bio među njegovim najbližim saradnicima na proslavi izborne pobjede.

Opšte je uvjerenje da će Vučić i dalje imati svu stvarnu moć u Srbiji, uprkos činjenici kako predsednička ovlašćenja ni izbliza nisu jaka kao premijerska. Unutar SNS-a, nikakav konkurent nije na pomolu, tako da ne treba očekivati ograničavanje Vučićevog svevlašća ni unutar stranke. On zna kako da ucijeni ljude i isposluje lojalnost. On ima uvid u sve tajne dosijee prijatelja i neprijatelja. On se pajta sa vlasnicima populističkih medija. Ostale zastrašuje i proziva.

,,Težište ide za ličnošću. Tamo gde je Milo Đukanović, tamo je vlast, tamo gdje je Milorad Dodik, tamo je vlast, tamo gde je Aleksandar Vučić, tamo je vlast”, komentarisao je profesor na banjalučkom Filozofskom fakultetu Ivan Šijaković.

Ne treba da čudi tolika isprepletanost likova i bliskost vladajućih dvorova u Podgorici i Beogradu. Tamo gdje je vlast neograničena tu je i veliki novac, nadzemlja i podzemlja. U sprezi. Udruženi, a svi za sebe.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo