Povežite se sa nama

FOKUS

DRŽAVNI UDAR – NOVA EPIZODA: Dok zbori Sinđo

Objavljeno prije

na

Konačno: dugo očekivani – a nije malo onih koji bi rekli i „do detalja pripremani” – nastup Aleksandra Saše Sinđelića, od milošte zvanog Sinđo, u Specijalnom tužilaštvu dogodio se početkom nedjelje. Uz neskriveno razočarenje patrotskih medija performansu nijesu prisustvovali lideri DF-a Andija Mandić i Milan Knežević.

Tu su privilegiju čelnici NOVE i DNP stekli 7. marta, nakon dopunjene Naredbe Specijalnog državnog tužilaštva prema kojoj su Mandić i Knežević još u proljeće prošle godine postali dio „kriminalne ogranizacije sa teritorije Crne Gore, Srbije i Rusije”, pod komandom dvojice ruskih agenata. Odnosno nacionalista, prema prvoj verziji pecijalnog tužioca Milivoja Katnića.

Sada, uglavnom, izgleda kako će Specijalno tužilaštvo pokušati da dokaže da je Mandić bio zadužen za organizovanje, a Knežević za koordinaciju i komunikaciju sa nalogodavcima iz Moskve, svih grupa: pučista, zavjerenika, terorista, nacionalista, običnih kriminalaca ili ko zna koga i čega. Kvalifikacije se mijenjanju zavisno od trenutka i interesa onoga koji ih saopštava.

Primjetno je, recimo, kako čelnici DPS izbjegavaju da govore o državnom udaru pošto im je, sa nekoliko nedjelja zakašnjenja doduše, između ušiju stigla spoznaja o tome da je istovremeno održavanje navodno regularnih parlamentarnih izbora i puča (makar i bez učešća vojske, policje i naoružanih pobunjenika) teško spojivo sa demokratskim principima koje, makar verbalno, baštine i ovdašnji vlastodršci.

Kako god, pošto se Mandić i Knežević u ponedjeljak nijesu pojavili na zakazanom saslušanju, Sinđo je zavrijedio svu pažnju našeg malog mista. Pitanje je, međutim, koliko je ukazano povjerenje opravdao svjedok saradnik na čijim plećima, čini se, počiva konstrukcija o oktobarskom puču.

Na početku priče o državnom udaru Aleksandar Sinđelić slovi za organizatora cijele operacije. Ovdašnje vlasti ga potražuju, on im se iz Beograda izruguje. „Da sam u bekstvu i sve ostale informacije koje se plasiraju o meni video sam na internetu, i nasmejao se na sve to. Nisam u bekstvu, nalazim se ovde u Srbiji u Beogradu, gde se bavim poslovima obezbeđenja i štampanjem majica”, prenio je njegovu izjavu portal Srbijadanas samo par dana nakon crnogorskih izbora, dok je i priča o državnom udaru zvučala mnogo dramatičnije nego što to izgleda danas. ,,Ja iz Srbije nisam odlazio niti znam o čemu se radi”.

Sinđo se, ipak, dosjetio o čemu se radi već 21. oktobra. Tada se, navodno, poslednji put sreo sa Eduardom Šišmakovim (Sinđo mu tepa: Edi), uplašio se za svoj život, pa odlučio da ode u policiju i sve prizna. Edi mu je, kaže svjedok saradnik a prenose Vijesti, tražio „mali crni telefon” za koji Sinđelić sumnja da je služio kako bi Rus mogao da ga prati. Uplašio se da će ga Šišmakov ubiti kako bi prikrio svoju umiješanost u pokušaj terorizma (u Sinđelićevom iskazu koji prenose ovdašnji mediji (ne)naklonjeni Vladi, nema terorizma, u pitanju je klasičan puč: organizatori žele da zauzmu Skupštinu kako bi iz nje proglasili izbornu pobjedu, a niko ih ne pita kako – ako su im nedostupni oružje, uniforme i oprema na koju računaju).

„Ja sam po dolasku kući pokupio sve stvari koje su ostale kod mene i novac i otišao u policiju gdje sam ispričao sve što znam i gdje sam predao stvari”, svjedoči Sinđelić. Milivoje Katnić je početkom novembra potvrdio da su, za sada jedini, materijalni dokazi o „državnom udaru” obezbijeđeni tako što ih je u Podgoricu, krajem oktobra, proslijedila srpska policja. ,,Ove dokaze je jedno lice koje je bilo osumnjičeno da je organizator grupe dobrovoljno predalo organima Republike Srbije. Oni su ih popisali i uz potvrdu predali nama…”.

Za cijelu priču važan je i detalj kada je Sinđelić od vođe terorističke grupe preimenovan u člana kriminalne organizacije, što je nadležnima u Tužilaštvu omogućilo da sa njim dogovore status svjedoka saradnika.

,,Ovakvu odluku sud je donio nakon ocjene da će svjedok saradnik svojim svjedočenjem znatno doprinijeti dokazivanju predmetnih krivičnih djela i pomoći otkrivanju i dokazivanju drugih krivičnih djela za koja se osnovano sumnja da je kriminalna grupa vršila”, stoji u saopštenju Višeg suda, uz konstataciju da se sa Sinđelićem u dil ulazi pošto je značaj njegovog iskaza „pretežniji od štetnih posljedica krivičnog djela koje mu se stavlja na teret”. Sinđelić se tako našao na slobodi, pod zaštitom policije, uz obavezu da svjedoči.

O čemu? Izuzev praćki, suzavca i žilet žice, koje je mogao kupiti preko interneta ili u beogradskim radnjama vojne i lovačke opreme, Sinđelić – prema medijskim saznanjima – nije ispričao mnogo toga vrijednog pažnje.

Hronologija njegovog rada za „bogate nacionaliste” iz Rusije je, otprilike, sledeća:

Edija je upoznao u Rostovu 2014, tokom druženja sa ruskim Kozacima. Rekli su mu da je “veliki nacionalista”.

Edi mu rekao da će sarađivati u maju 2015. godine, nakon što je prošao testiranje na poligrafu u jednom “lijepo sređenom stanu u Moskvi”.

U martu prošle godine već su najbolji drugovi. Edi mu šalje poruku da “Đukanoviću i kriminalnu vlast” treba hitno smijenit. Zašto bi jedan kriminalac bio pretjerano osjetljiv na “kriminalnu vlast” u susjednoj državi? To nije intrigiralo ovdašnje zvaničnike.

U noći između 26. i 27. septembra Sinđelić na poziv Šišmakova hitno ide u Moskvu – ali nema dokaza tog puta. “Govorio mu je da je sve riješeno, da su dolazili iz opozicije i DF-a, da je sa njima već sve dogovoreno”, svjedoči on. Niko ga ne pita – ako je već tako, zašto je on trebao bilo kome u toj priči. Izuzev kao potencijalni svjedok saradnik.

“Pojašnjavam da mi je Edi doslovice rekao da je u posljednjem trenutku donijeta odluka od DF da se izvrši prevrat, da je DF tražio oružje, a objasnio mi je da je ta odluka posljednja donijeta u petak prije mog dolaska u Moskvu, odnosno to je septembar 2016. godine”, stoji u svjedočenju Sinđelića, koji nije navodio imena funkcionera DF-a, koji su u Rusiji navodno tražili pomoć za prevrat. Umjesto toga je sudiji ispričao kako mu je Šišmakov dao 200.000 eura za realizaciju plana. „To su bile nove novčanice”, prenose mediji. Još je pisac romana o Džems Bondu znao da se u takvim prilikama koriste stare, korišćene novčanice kojima je mnogo teže ući u trag. Ali, ko zna šta je kome tu bila namjera?

Može li se vjerovati svjedoku saradniku Aleksandru Sinđeliću?. Na stranu čak i činjenica da, prema Zakonu o krivičnom postupku (član 132), sud ne može nekoga oglasiti krivim samo na osnovu dokaza dobijenog svjedočenjem svjedoka saradnika. Ovjde imamo slučaj javnog, medijsko-političkog suđenja, van sudnice i mimo „kontradiktornog sudskog postupka”, na koji se tužilac Katnić tako rado pozivao. Do momenta kada je sa optuženima počeo potpisivati kolektivne sporazume o priznanju krivice, po kojima su potencijalne ubice premijera kažnjene sa pet mjeseci zatvora. Dok su snajperisti zaduženi da u policijskim uniformama (koje su ostale u Beogradu) pucaju u okupljenu masu (iz oružja koga ili nikada nije bilo, ili je kupljeno pa bačeno u neimenovano jezero na Kosovu) pušteni kućama da ne prave gužvu u Spužu.

Umjesto njih tamo se nalazi vozač DF-a Mihailo Čađenović, koga za moguće učešće u terorističko-pučističko-kriminalnim akivnostima tereti samo jedan penzionisani pripadnik srpskih (para)vojnih formacija. Zapravo, on tereti registarske tablice automobila koji je Čađenović vozio. Ili će biti da Tužilaštvo ima nekog „keca u rukavu”.

Ostaje pitanje Sinđelićevog kredibiliteta, odnosno njegove sposobnosti da bude svjedok na sudu.

„Sinđelić ima dijagnozu da je psihički ozbiljno poremećen, a stekao ju je nešto posle 2000. godine, kada je u kasarni ubio dva vojnika zato što su ga maltretirali. Osuđen je na sedam godina, od kojih je odležao ukupno tri, nakon čega je pušten na slobodu”, tvrde izvori tabloida Alo. Slična priča i na portalu Princip. U iskaze takvih medija, ipak, nije preporučljivo vjerovati dok ne predoče materijalne dokaze.

Medijima se u novembru prošle godine javio i rezervni oficir Vojske i MUP-a Srbije Goran Vidojević optužujući Sinđelića da je pokušao da mu smjesti učešće u puču i hapšenje u Podgorici. „Predložio mi je da do sredine oktobra, skupim 10-20 ljudi, koji su spremni da idu da ratuju za novac u Ukrajinu. Prema njegovom kazivanju, plan je bio da dođemo svi u Podgoricu, gdje se održava skup dobrovoljaca, za odlazak u Ukrajinu. Sinđelić je rekao da nađem ljude, a on će nam naknadno javiti tačan termin polaska za Crnu Goru, a dobićemo novac za putne troškove, dnevnice i za avionske karte. Pošto znam o kakavom prevarantu se radi, znao sam da je u pitanju neka mutna rabota. Znao sam da sprema neku podvalu i tek nakon hapšenja onih ljudi u Crnoj Gori, na dan izbora, shvatio sam da je i meni bila spremljena klopka”, prenijeli su Vidojevićevu priču mediji iz Srbije i Crne Gore. Nema informacije da je ona zaintrigirala nekoga iz crnogorskog tužilaštva.

A kako vrijeme odmiče, postaje nam sve jasnije da je Tužilaštvo 16. oktobra učestvovalo -svjesno ili ne – u ozbiljnoj obmani javnosti. Tada nam je saopšteno kako su pučisti uhapšeni „u trenutku kada su pošli da provjere unaprijed pripremljeno skriveno skladište i dopremljeno oružje i municiju”. Gdje je to oružje, pitali smo se tada. Sada znamo da ga nije ni bilo.

,,Zaslužujem orden da mi se dodijeli, jer sam spasio crnogorski narod i državu, a ne da mi se sudi”, izjavio je Mirko Velimirović zvani Pajo, zavjerenik koji je od Sinđelića uzeo 30 hiljada da kupi oružje, pa akciju prijavio crnogorskim vlastima. Po istom obrascu, Sinđelić je od Šišmakova uzeo 200 hiljada eura – pa sve prijavio srpskoj policiji. Nikome na pamet ne pada stara britanska: „pratiti trag novca”

Po verziji koju je Velimirović ispričao istražiteljima, on oružje nije kupio, već je u Podgorici fotografisao „unaprijed spremljene” puške. Po priči pred sudijom, on je oružje kupio pa potom rastavio i bacio u neko jezero na Kosovu. Sudije su propustile da Velimirovića pripitaju: od koga je (eventualno) kupio 50 automata i 3.500 metaka? Ako ih nije kupio – gdje su mu Sinđelićeve pare? Ili ovako: kako se zove jezero u koje je bacio kupljeno oružje? Postoji li neko iz crnogorskih snaga bezbjednosti ko bi mogao da posvjedoči da je to oružje uništeno („pod kontrolom Specijalnog tužilaštva”, kako je objašnjavao Katnić) a ne, recimo, preprodano nekom od mnogobrojnih balkanskih krijumčara?

Sada se Sinđelić poziva na – Velimirovića. Katnić se uzda u obojicu. ,,U ovu priču ulažem svoj obraz i svoju čast”, naglasio je Katnić neposredno nakon 16. oktobra, insistirajući da Specijalno tužilaštvo ima dokaze ,,za sve što kaže”. Nadajmo se da ti dokazi nijesu Sinđo i Pajo.

Koliko god to danas ličilo na farsu postojala je mogućnost da se 16. oktobra prolije krv na podgoričkim ulicama. Mogu nam iskazi i (ne)posredni dokazi izgledati (ne)ozbiljo, ali ostaje činjenica da je, dan pošto je Aleksandar Vućić potvrdio dio priče o zavjeri protiv Crne Gore, u nenajavljenu posjetu Beogradu stigao Nikolaj Petrušev, sekretar ruskog Savjeta bezbjednosti kako bi, prema pisanju dijela beogradske štampe, „zbrinuo” svoje službenike uključene u ovu operaciju.

I zato moramo saznati: u čijoj režiji je sve to pripremano. A onda ponoviti izbore, kako bi oni bili fer i slobodni.

Mali vrabac i velika zbrka

Cigla po cigla… I eto bedema sazidanog od istina, poluistina i laži, dovoljnog da zakloni ono što naručioci žele da sakriju, a navede čitaoce da povjeruju u ono što je nadležnima po volji.

Počne se od činjenice. „Prema dokumentaciji koju je Specijalno tužilaštvo prezentovalo na jednom od suđenja, okrivljeni Vladimir Popov bio je u Beogradu od 29. septembra do 22. oktobra prošle godine. Odsjeo je u hotelu Mažestik, na Obilićevom vencu”, ovlašćen je da saopšti portal CDM – elektronska varijanta Dnevnih novina (oba su, uz Pobjedu i Portal analitiku u vlasništvu Media Nea, kompanije iza koje zvanično stoji Grk Petros Statis, „partner sa povlasticom” crnogorske Vlade).

Činjenicu prati (neprovjeren) citat: „Kako je u nedjelju objavila Prva televizija, zamjenik predsjednika Upravnog odbora hotela Mažestik je Andrija Jovićević, nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Crne Gore u doba izbijanja afere S. Č. On je nakon toga smijenjen sa mjesta prvog čovjeka crnogorske policije”.

Priča biva zaokržena spekulacijom: „Da sve bude intrigantnije, prošle godine se Andrija Jovićević pominjao kao mogući kandidat Demokratskog fronta za predsjedničke izbore u Crnoj Gori 2018. godine”. Potom je čitaocima CDM-a prepušteno da sami proniknu u prirodu veza između Popova, Jovićevića i čelnika DF-a.

Pa novi krug: „Istraga je takođe utvrdila da je drugi agent ruske službe Eduard Šišmakov (alijas Širokov) stigao u Beograd 2. oktobra i rezervisao hotel Mali vrabac na Skadarliji. Podatke o njihovom boravku u Srbiji, srpska obavještajna služba dostavila je crnogorskim istražiteljima, što je značajno doprinijelo istrazi…”. Taj „doprinos” još nijesmo vidjeli ali, ko zna…

Po sličnom modelu izvještavaju i Dnevne novine. Tako citat iz govora Andrije Mandića sa završne konvencije DF-a u Podgorici: „Haosa 16. oktobra neće biti nigdje. Jedino će biti haosa u kabinetu premijera Đukanovića. On će morati te večeri da razmišlja o svojoj budućnosti”, prati urednički komentar: „Otkud ovakve poruke ako lideri Fronta nijesu znali da se priprema krvoproliće?”

Zamislite kada bi na isti način posmatrali i komentarisali i Đukanovićevu izjavu sa završnog predizbornog mitinga (13. oktobar prošle godine). „Ne damo državu. To treba da znaju svi koji bi htjeli da je sruše ili ugrade u neku drugu državu”. Dakle: Otkud ovakve poruke ako lider DPS nije znao šta nas čeka 16. oktobra?

Ili vas sada čudi kada Sinđelić na saslušanju „razotkriva” naum da se obnovi zajednička država između Srbije i Crne Gore. Pa kao prepoznatljivo barijeru tvorcima tog nauma pominje Brana Mićunovića, jedinog koga je prepoznao sa spiska od 10-15 imena onih „koji će stvarati probleme na protestima i napasti narod”. Rekao mu Edi. Valjda u Malom vrabcu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i krimogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije’”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan AbazovićBošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo