Nakon Miloša Medenice od zatvora je pobjegla i nekadašnja specijalna državna tužiteljka Lidija Mitrović. I nikom ništa. A tek nas čekaju presude Milivoju Katniću, Saši Čađenoviću i ostalima

Sedmicu nakon bijega Miloša Medenice raspisana je potjernica i za bivšom specijalnom tužiteljkom Lidijom Mitrović  “u cilju njenog pronalaženja i dovođenja na izdržavanje kazne zatvora”. Ta vijest je ne samo neobična, nego i uznemiravajuća kada je stavimo u kontekst aktuelnih dešavanja u Crnoj Gori.

No, krenimo hronološki. Tužiteljka Mitrović se krajem prošle godine, nakon što su joj odbijene žalbe i molbe za odlaganje kazne, nije javila na izdržavanje sedmomjesečne zatvorske kazne, na koju je prošlog proljeća pravosnažno osuđena zbog zloupotrebe službenog položaja. Zato je Osnovni sud u Podgorici, 14. januara izdao naredbu za njeno prinudno sprovođenje u prostorije Uprave za izvršenje krivičnih sankcija u Spužu (ZIKS). Dvije nedjelje kasnije, 30. januara, Uprava policije obavještava sud –  “da osuđenu nijesu uspjeli pronaći na prijavljenoj adresi, te da postoji osnovana sumnja da izbjegava policiju”.

Čim su primili dopis iz policije, 2. februara ove godine, Osnovni sud donosi naredbu o izdavanju potjernice za Lidijom Mitrović.

Dva dana kasnije, kada je i javnost saznala za nestanak bivše specijalne tužiteljke, portal Javnog servisa objavljuje, pozivajući se na izjave članova njene šire porodice, da je tužiteljka Mitrović ostavila pismo “u kome navodi da ne može više da trpi nepravdu, zbog čega je odlučila da pokuša da izbjegne izdržavanje kazne”. Vjerodostojnost te informacije nije potvrđena iz zvaničnih izvora.

Vijest o bjekstvu Mitrović stigla je nedjelju dana nakon što je Miloš Medenica bjekstvom iz kućnog pritvora izbjegao sprovođenje u ZIKS. Medenica je pobjegao  istog dana kada je nepravosnažno osuđen na deset godina i dva mjeseca zatvora “zbog stvaranja i vođenja kriminalne organizacije” koja se bavila trgovinom narkotika, švercom cigareta, podmićivanjem i nedozvoljenim držanjem oružja.

U istom postupku osuđena je, na deset godina zatvora, i njegova majka Vesna Medenica. Bivša Vrhovna državna tužiteljica i predsednica Vrhovnog suda Crne Gore oslobođena je optužbi za stvaranje kriminalne organizacije, a osuđena za protivzakoniti uticaj, primanje mita i uticanje na sudske odluke tokom i nakon njena tri mandata na čelu crnogorskog pravosuđa.

SDT i branioci Medenice najavili su žalbe na presudu, dok pred očima zaprepašćene javnosti i dalje traju rasprave i sporenja o zakonskim rješenjima, procedurama i postupcima svih onih koji su doprinijeli da Miloš Medenica uspije, za sada, izbjeći odlazak u zatvor.

Među najglasnijim kritičarima nesposobnosti pravosudnih i izvršnih vlasti da provedu pravosnažne sudske odluke našao se predsjednik države Jakov Milatović. Navodeći da bjekstvo Mitrović “pokazuje duboke slabosti vladavine prava i urušava povjerenje građana u pravni sistem”. Kritike je adresirao prvenstveno na Milojka Spajića.

“Premijer je dužan da obezbijedi da institucije rade, a ne da se raspadaju pred očima građana Crne Gore. Više nije moguće da se krije iza birokratije, lanaca komande, ni iza fraza. Ovo je njegov posao, njegova Vlada i njegova odgovornost, jer ništa nije uradio kada je pobjegao Miloš Medenica”, poručio je predsjednik.

Premijer se nije oglašavao nakon saznanja da bivša specijalna tužiteljka nije dostupna policiji. Možda čeka da se prvo zakaže i održi sastanak sa čelnicima UP i MUP-a (Lazar Šćepanović i Danilo Šaranović) koji je najavio prošle nedjelje, nakon bjekstva Medenice. Ili računa da nije politički profitabilno dalje zaoštravanje odnosa sa Demokratama koje u njegovoj Vladi pokrivaju kompletan sektor bezbjednosti. Posebno nakon izlaska DNP-a Milana Kneževića iz vladajuće koalicije i neizvjesne buduće saradnje, preciznije – neizbježnog odmjeravanja snaga, sa Andrijom Mandićem i njegovom NSD.

Jednako je upadljivo da o slučaju Mitrović, skoro jednoglasno, ćute tri najveća poslanička kluba u parlamentu: PES, DPS i NSD. Ta suzdržanost dodatno podstiče sumnju da političari pokušavaju smanjiti štetu umjesto da se bave uzrocima problema i rješenjima. Najsumnjičaviji, opet, naglas razmišljaju da predstavnici političke elite zapravo ne žele zatvoriti vrata kroz koja su se bježeći od pravde, provukli Medenica i Mitrović. Za zlu ne trebalo.

Mnogima je nakon bjekstva Miloša Medenice i Lidije Mitrović prva asocijacija slučaj Marović. Podsjetimo, Svetozar Marović, bivši potpredsjednik DPS-a i nekadašnji predsjednik državne zajednice Srbije i Crne Gore potpisao je Sporazum sa tadašnjim, Katnićevim SDT  2016. godine, priznajući da je bio organizator kriminalne grupe  koja je, prema optužnici, oštetila budžet Opštine Budva za desetine miliona eura kroz niz spornih poslova sa zemljištem i investicijama. Na osnovu tog sporazuma osuđen je na jedinstvenu kaznu od tri godine i devet mjeseci zatvora i obavezu da uplati više od milion eura kazne. Njegov sin Miloš Marović priznao je učešće u nezakonitoj prodaji državnog zemljišta i osuđen je na godinu zatvora i novčanu kaznu.

Obojica su nakon presuda otišla u Srbiju i nijesu se vratila na izdržavanje kazni, pa je za njima raspisana međunarodna potjernica. Bjegunci su locirani ali nijesu izručeni Crnoj Gori. Bez formalnog objašnjenja. I bez primjetne ljutnje iz Podgorice, kako u vrijeme vladavine DPS-a tako ni danas. Zato je javnost s razlogom stekla utisak da je slučaj Marović okončan tajnim političkim dogovorom okrivljenih, njihovih nekadašnjih saradnika (ali i političkih konkurenata) iz Crne Gore i novih/starih pokrovitelja i zaštitnika iz vrha vlasti Republike Srbije.

Apsolutna zastara kazne Miloša Marovića nastupila je sredinom septembra 2020. U slučaju Svetozara Marovića apsolutna zastara nastupa 10. oktobra ove godine. Ako do tada ne bude priveden, izručen Crnoj Gori i upućen na izdržavanje kazne, postojeća presuda gubi izvršnu snagu. Kako mu se za već presuđeno djelo ne može ponovo suditi, to znači da će za nekih sedam mjeseci i on biti slobodan čovjek. Makar što se ovdašnjeg pravosuđa tiče.

Već je izračunato da apsolutna zastara u slučaju presude Lidiji Mitrović nastupa za otprilike tri i po godine, u maju 2029. Ima li i ona poput Marovića i (vjerovatno) Medenice logističku podršku i finansijska sredstva neophodna da se tako dugo skriva, odnosno, ostane van dometa pravde?

Pitanje je i šta će vlasti i institucije uraditi da suzbiju rastući osjećaj pravne nejednakosti: jedni odu u zatvor zbog najmanjeg prekršaja učinjenog iz nemaštine ili nehata (neodobreno korišćenje palih stabala iz šume koja je u njihovom vlasništvu), drugi ostanu na slobodi i pored pravosnažne osuđujuće presude. Zadržavajući veliki dio nelegalno stečenog bogatstva.

Za razliku od Miloša i Vesne Medenica (“podmićivanje, primanje mita”) u presudi Lidiji Mitrović ne pominje se novac kao motiv njenog postupanja. Osuđena je jer je kao specijalna tužiteljka primijenila institut odlaganja krivičnog gonjenja u predmetu poreske utaje, iako je sud zaključio da za to nije postojao zakonski osnov. Dio osumnjičenih je izmirio poreske obaveze i tužiteljka ih nije izvela na optuženičku klupu.

Laički objašnjeno, sud je ocijenio da je Mitrović prešla dozvoljeni granicu  profesionalne diskrecije u procjenjivanju povjerenog slučaja (afera Klap) i zašla u zonu krivične odgovornosti.

Takve dileme osjetljive su i u evropskom pravosuđu. Poznat je slučaj španskog sudije Baltasara Garzona, međunarodno poznatog po strogom postupanju u procesima protiv korupcije i ratnih zločina. On je suspendovan 2012., nakon što je Vrhovni sud Španije ocijenio da je nezakonito odobrio prisluškivanje razgovora između advokata i optuženih u jednom predmetu korupcije.

Dio komentatora smatrao je da je kažnjen jer je bio previše revnostan sudija, dok su drugi tvrdili da je svjesno prešao dozvoljene procesne granice. Upravo ta linija razgraničenja, između prava na grešku i svjesne zloupotrebe ovlašćenja, našla se i u središtu slučaja Mitrović.

Ali, Garzona nije pobjegao, a Lidija jeste. Pokazujući da nema ni povjerenja ni poštovanja prema institucijama pravde u kojima je, kao sudija i tužilac, službovala duže od dvadeset godina.

Sistem upućivanja na odsluženje zatvorske kazne, naslijeđen iz SFR Jugoslavije, oslanja se na praksu da se osuđeni, ukoliko nije riječ o dokazanim zločincima i kriminalcima, sami jave na izdržavanje kazne kada ih tamo pozovu.

Ali,  SFRJ  je bila država snažnog autoriteta kojoj su njeni stanovnici – vjerovali. Danas, očigledno, to nije slučaj.

Brojne su zemlje EU u kojima osuđujuća presuda automatski aktivira policijski nalog u sistemu. Makar da se ne može nasmetano odšetati preko granice. Kad su osuđeni osobe sa političkim ili ekonomskim uticajem sistem zna biti još stroži.

Kojim će putem Crna Gora?

Skorašnji propusti ukazuju da ovaj problem ima makar dvije dimenzije: političku i pravosudnu. Javnost je već stekla utisak da funkcija ne predstavlja dodatnu obavezu nego štiti od odgovornosti, dok je institucionalna pravda kategorija za pregovore a ne sveobavezujući standard.

A tek nas čekaju presude Milivoju Katniću, Saši Čađenovići i ostalima.

Zoran RADULOVIĆ

Bjekstvo Miloša Medenice je  mnogo puta od strane stručne javnosti najavljivano kao konačni cilj odugovlačenja sudskog procesa protiv njega. Na kraju se to i desilo. Na oči bezbjednosnog sektora, na dan izricanja presude.  Utvrđivanje odgovornosti mora biti naredni korak

Pravi „istorijski rezultat“  bezbjednosnog sektora, kako to njegovi čelnici vole reći – Miloš Medenica nonšalatno je napustio Crnu Goru uoči izricanja osuđujuće presude u Višem sudu u Pogorici. Iako je bio u kućnom pritvoru. Po svemu sudeći bez nanogice i adekvatnog nadzora.

Medenica je bjekstvom uspio da izbjegne hapšenje zbog desetogodišnje robije koja mu je u srijedu ove sedmice izrečena u podgoričkom Višem sudu. Optužen je da je organizovao kriminalnu grupu, čija je članica i njegova majka Vesna Medenica, dugogodišnja  bivša predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore. Oboje su osuđeni na po deset godina zatvora.

Nakon izricanja presude prvo je nezvanično objavljeno da Miloš Medenica nije na adresi na kojoj je morao biti, i da su ga policajci na toj adresi zatekli u utorak veče, noć uoči izricanja presude.. . Te informacije naknadno su potvrđene saopštenjem Uprave policije u kom se navodi da je „provjerom mjere nadzora, dan prije izricanja presude, u 17:30 časova, Miloš Medenica  zatečen u svom stanu“. UP takođe, pravdajući se,  ističe „da u kontrolisanom periodu od 18.10.2025. godine do 27.1.2026. godine, nije zabilježeno kršenje mjera nadzora od strane ovog lica“.

Ni Miloš Medenica, kao ni Vesna Medenica nijesu prisustvovali izricanju presude, što zakon omogućava.  Obrazloženje osuđujuće presude u Višem sudu od strane sutkinje Vesne Kovačević  trajalo je više od dva sata. Nepoznato je kada su pripadnici podgoričke policije pošli na adresu Miloša Medenice u Podgorici, što je adresa njegovog kućnog pritvora,  kako bi ga uhapsili i sproveli do spuškog zatvora. Vijest o tome da ga nijesu našli nezvanično je potvrđena par sati nakon izricanja presude.

Uprava policije naknadno je zvanično saopštila : „Juče, 28.01.2026.godine, prije nego što je dostavljeno obavještenje i doneseno rješenje o određivanju pritvora za osuđenog Miloša Medenicu, policijski službenici su izvršili obilazak stana u kojem nije zatečen. Od strane supruge imenovanog lica koja se nalazila u stanu obaviješteni da je isti pošao na suđenje“, saopštili su. Sudeći po saopštenju, nadzor nad Medenicom od popodnih sati na dan prije suđenja ,do izricanja presude sledećeg nije vršen.

Viši sud, koji je naknadno raspisao potjernicu za Medenicom, saopštio je da punu odgovornost za njegovo bjekstvo snosi Uprava policije. „Zakonikom o krivičnom postupku propisano je da mjeru nadzora – zabrana napuštanja stana izvršava policija, a obaveza je te institucije da spriječi bjekstvo okrivljenog iz stana, jer se vrijeme provedeno na izdržavanju te mjere nadzora uračunava u izrečenu kaznu zatvora”, saopštili su. Naglašavajući , da  u spisima predmeta koji se tiče predmeta  Miloša Medenice “ne egzistiraju dopisi – izvještaji Uprave policije o kontroli poštovanja određene mjere.”

Iz Uprave policije su uzvratili: „Članom 169, stavom 1, Zakona o krivičnom postupku propisano je da sud može u svako doba naložiti provjeru mjera nadzora i zatražiti izvještaj od organa nadležnog za njeno izvršenje”. U saopštenju se dalje navodi: “ Sud je taj koji u svako doba nalaže provjeru i traži izvještaj od Uprave policije, što u konkretnom slučaju nije urađeno od strane Višeg suda u Podgorici”.

Ako je vjerovati institucijama, niko nije obavio svoj dio posla.

Oglasila se i Agencija za nacionalnu bezbjednost: “ANB nema nikakvu zakonsku nadležnost za nadzor mjera u krivičnom postupku niti ovlašćenja da prati izvršenje izrečenih mjera nadzora”.

Odmah nakon što je objavljeno da Miloš Medenica nije na adresi kućnog pritvora, javno se među prvima oglasio premijer Milojko Spajić na društvenoj mreži X. Napisao je da je za njega neprihvatljiva informacija da je  Medenica nedostupan nadležnim institucijama: “Jer je, prema današnjoj presudi, riječ o organizatoru ozbiljne kriminalne grupe koja je izvršila brojna krivična djela u Crnoj Gori. Već večeras ću inicirati sastanak sa direktorom Uprave policije i resornim ministrom, na kojem ću zahtijevati sve detalje u vezi sa ovim slučajem, kako bi se što prije utvrdilo gdje je došlo do propusta i ko za njih mora snositi odgovornost”, napisao je u srijedu veče Spajić.

Potom se, na istoj mreži, oglasio i ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović. Ne da javnosti objasni  kako je moguće da Miloš Medenica pobjegne iz kućnog pritvora na dan izricanja presude, već da replicira premijeru. „Ministar unutrašnjih poslova i direktor Uprave policije se uvijek odazivaju pozivu na sastanke, a očekujem da će sastanku o predmetnoj temi prisustvovati i ministar pravde, predstavnici sudstva i direktor ANB-a”, napisao je.

Da li je do sastanka došlo, ko je sve prisustvovao njemu i da li će zbog bjekstva Miloša Medenice iko snositi odgovornost, do izlaska u štampu ovog broja Monitora, nije poznato.

Predsjednik Jakov Milatović nazvao je  bjekstvo Miloša Medenice „neviđenim skandalom i krahom neozbiljnog sistema, pred očima javnosti“. Saopštio je da je premijer taj koji je dužan da obezbijedi da sistem funkcioniše, a ne da se raspada kada je najvažnije.

„Ako je država na dan presude izgubila osuđenog za organizovani kriminal, onda premijer nema kontrolu nad sopstvenim Vladom“, kazao je Milatović. I poručio: „Spajić  mora odmah da smijeni sve odgovorne za ovaj propust , od rukovođenja do operativnog nivoa. Bez odlaganja. Bez izgovora. Bez taktiziranja.“  Milatović je zatražio i da se odmah objavi ko je bio zadužen za mjere nadzora,  ko je kontrolisao  „i da li su mjere bile stvarne ili je sve bila gluma“.

Da se ti podaci moraju dati na uvid javnosti, smatraju i u civilnom sektoru.  Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS)  saopštila je da su od MUP-a zatražili objavu informacije o svim do sada sačinjenim zabilješkama o kontroli poštovanja mjere kućnog pritvora za Miloša Medenicu.

” Imajući u vidu da je izricanje presude u predmetu protiv pripadnika OKG Miloša Medenice bila najavljeno u medijima makar 24 časa ranije, nije jasno kako nadzor poštovanja mjere kućnog pritvora nije intenziviran od strane službenika policije upravo u tom periodu”, saopštili su iz te NVO. Akcentovali su da se ovaj predmet  u javnosti već duže profiliše kao jedan od onih koji bi trebalo da ‘poprave’ takozvani track record Crne Gore u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala.

“Pa je bilo za očekivati da će, ako ne svi subjekti, onda makar tzv. šef organizovane kriminalne grupe mora biti pod pojačanim nadzorom, naročito uoči samog izricanja presude”, ističe MANS. Pozvali su da se bez odlaganja identifikuje odgovornost za činjenicu da Miloš Medenica nije dostupan nadležnim institucijama.

Reagovali su i iz opozicije. Iz Građanskog pokreta URA ocijenili su da nemogućnost policije da pronađe i uhapsi osuđenog šefa organizovane kriminalne grupe Miloša Medenicu, koji se nalazio u kućnom pritvoru, predstavlja najveći bezbjednosni propust u savremenoj istoriji Crne Gore. Moguće da su u toj partiji zaboravili slučaj Tunel, koji se desio u vrijeme vlade Dritana Abazovićeva. Do danas nije utvrđena odgovornost.

Dok su se reakcije nizale, policija je bezuspješno tragala za Medenicom. Prema informacijama Monitora, policijski službenici čak su nadgledali i njegovu imovinu u Kolašinu, kada je već uveliko za njim raspisana potjernica.

Medenica je pušten iz pritvora 17. oktobra 2025. godine, kada mu je određen kućni pritvor. Vanraspravno sudsko vijeće takvu odluku donijelo je nakon što je proteklo tri godine bez prvostepene presude od podizanja optužnice, što je nakon njegovog bjekstva ponovo otvorilo i priču o izmjenama Zakona o krivičnom postupku, koje je vlast godinama obećavala, ali nije donijela.

Te zakonske izmjene trebalo je da riješe procesne probleme zbog kojih suđenja traju duže od tri godine, koliko je zakonski maksimalni rok za pritvor, što je bio slučaj  i sa Milošem Medenicom.  Nakon što je istekao taj rok, pušten je iz pritvora i određen mu je kućni pritvor.

Medenica je osuđen je na 10 godina i dva mjeseca zatvora za krivična djela stvaranje kriminalne organizacije, produženo krivično djelo krijumčarenje, dva krivična djela protivzakoniti uticaj putem pomaganja, te sprečavanje dokazivanja. Sud je izrekao i  sporednu jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 50.000 eura. On je oslobođen optužbe za nedozvoljeno držanje oružja i omogućavanje uživanja opojne droge za više osoba…

Istom presudom  Vesna Medenica osuđena je na 10 godina zatvora za dva krivična djela:  protivzakoniti uticaj i jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 50.000 eura. Izrečena joj je mjera zabrana napuštanja Kolašina i oduzimanje pasoša. Ostali optuženi osuđeni su na nešto više od 30 godina zatvora i novčanu kaznu u ukupnom iznosu od blizu 200 hiljada eura. Osim toga optuženi Miloš Medenica, Marko Vučinić, Nikola Raičević, Petar Milutinović, Jovan Miković, Vojin Perunović, Milorad Medenica, optuženi Marjan Bevenja, Stevo Karanikić, Ivana Kovačević, Goran Jovanović, Miladin Pejović i Božidar Doderović, dužni su da solidarno plate 2.736.715,89 eura na ime oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, u korist budžeta Crne Gore u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude.

Bjekstvo Miloša Medenice  je bezbroj puta od strane stručne javnosti najavljivano kao konačni cilj odugovlačenja procesa protiv njega i Vesne Medenice. Na kraju se i desilo. Na oči bezbjednosnog sektora, na dan izricanja presude. Utvrđivanje odgovornosti mora biti naredni korak

Svetlana ĐOKIĆ

Regionalna iskustva kazuju da PowerChina neće pobjeći od mogućnosti da dodatno zaradi na tuđem neznanju ili lakomosti.  Na nama je da spriječimo. Ili ćemo opet platiti cijenu nenaučenih lekcija sa prve dionice

Kada je 2014. u Skupštini Crne Gore usvojen Zakon o autoputu Bar – Boljare, samo su najveći pesimisti mogli pretpostaviti da bi do početka gradnje druge dionice te saobraćajnice moglo proteći skoro punih 12 godina. A i to pod uslovom da se obistine najave iz Monteputa kako će ugovor sa konzorcijumom predvođenim kineskom državnom kompanijom PowerChina o projektovanju i izgradnji dionice Mateševo – Andrijevica biti potpisan krajem ovog ili početkom narednog mjeseca.

To da će druga dionica biti, makar u startu i po kilometru planiranog puta, znatno skuplja od prve (Smokovac – Mateševo)  nikome nije padalo na pamet. Izgubljeno vrijeme, loše prethodno iskustvo i promjena procedura učinili su svoje.

Nakon što je iz EU obezbijeđana finansijska pomoć u vidu granta od 150 miliona i 200 miliona kredita Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj (EBRD), tender za izbor projektanta i izvođača radova na dionici Mateševo – Andrijevica proveden je po evropskim pravilima. Na pretkvalifikacionom tenderu dokumentaciju je dostavilo 10 kompanija/konzorcijuma od kojih je pet ušlo u narednu fazu kvalifikacija. Konkretnu finansijsku ponudu dostavila su četiri učesnika a tri ponude su ocijenjene kao kompletne. Među njima, kao najpovoljnija je izabrana ponuda kineskog konzorcijuma PowerChina Ltd.–Stecol–PCCD teška 694 miliona eura. Po kilometru autoputa to dođe malo više od 31,5 miliona eura.

Ako to  uporedimo sa izgrađenom dionicom, prvo ćemo vidjeti da, ni više od tri godine nakon puštanja u saobraćaj dionice Smokovac – Mateševo, ne znamo konačnu cijenu tog projekta. U izjavama državnih zvaničnika uglavnom figurira iznos od 809 miliona, ili nešto veći. Otud proizilazi da su 42 kilometra prve dionice autoputa izgrađena po cijeni od 19,7 miliona po kilometru. Uključimo li naknadne troškove zaboravljene petlje Smokovac, vodovodnih i električnih instalacija koje nijesu obuhvaćene osnovnim projektom, te da je gradnja trajala sedam umjesto ugovorene četiri godine dolazimo do računice od preko 25 miliona po kilometru. Ukupno,  između 1,2 i 1,3 milijarde eura.

Istina, i to je manje od najavljenih 31,5 miliona po kilometru.

Stručnjaci kažu da je to, dobrim dijelom, cijena izgubljenog vremena. Cijene materijala i rada danas su mnogo veće nego pred kraj prošle decenije kada su prve, prilično paušalne, procjene, Nacionalne investicione komisije Vlade Duška Markovića (novembar 2018.) govorile da će dionica autoputa Mateševo – Andrijevica koštati 273 miliona eura. Ubrzo po smirivanju pandemije korona virusa stiglo se do procjene od 550 miliona da bi, skupa sa EBRD, u tenderski potupak ušli sa pretpostavljenom cijenom između 630 i 640 miliona. Prispjele ponude izašle su i iz tih okvira.

Nije ni to bez razloga. Od 22 kilometra  dužine dionice Mateševo – Andrijevica skoro polovina otpada na “objekte”: mostove (54 mosta kada se računaju lijeva i desna traka autoputa) u ukupnoj dužini većoj od 7,1 kilometara; dvocijevni tunel Trešnjevik ukupno dug nešto manje od četiri kilometra; te galerije i pokrivene iskope duge približno 1,7 kilometara. I na otvorenoj, uglavnom planinskoj, trasi treba obezbijediti kosine i regulisati do tada podzemne vodotoke koji se mogu pojaviti tokom zemljanih radova.

Ostane li po najavljenom, sve će to biti briga izvođača pod vođstvom PowerChina. Naše je bilo da ispostavimo narudžbu (šta želimo da se sagradi) i da dobro iskontrolišemo da naručeno dobijemo.

Prva dionica Smokovac – Mateševo ugovorena je po modelu FIDIC crvene knjige, prema kome se odabrani izvođač radova (kineska CRBC) drži projekta koji je pripremio investitor. U našem slučaju to je bila država. Pokazalo se da je projekat urađen sa mnogo manjkavosti (nepotpuna geološka istraživanja, neprecizan plan postojećih i budućih instalacija…) koje je izvođač morao da savlada u hodu. Aneks po aneks. To je koštalo mnogo dodatnog novca i mnogo vremena.

Problemi nijesu bili u betonu i asfaltu, već u ugovoru, pripremi projekta i političkoj toleranciji prema probijanju rokova i troškova.

Zato će dionica Mateševo – Andrijevica, vjerovatno na insistiranje Evropljana, biti građena po modelu FIDIC žute knjige, koja odgovornost za loše projektovanje i većinu neplaniranih problema i troškova prebacuje na stranu izvođača. Kako objašnjavaju stručnjaci, “u startu platite više da se ne bi izlagali dodatnim troškovima”.

To ne znači kako dodatnih troškova neće biti. Iz Monteputa nas već pripremaju i na tu mogućnost. “Iskustva sa realizacijom sličnih infrastrukturnih projekata u regionu pokazala su da inicijalne procjene vrijednosti mogu biti značajno izmijenjene tokom realizacije, naročito u uslovima rasta cijena i tržišnih poremećaja”.

Moguće je da se dio iskustava na koja se pozivaju iz državne kompanije odnosi upravo na odabranog partnera – PowerChina i njihove poslove u Srbiji. Tamo su, pored drugih poslova, angažovani i na projektovanju i izgradnji Novog Savskog mosta, objekata za tzv. EXPO, beogradskom metrou, toplovodu Obrenovac – Beograd…

Kako to izgleda na terenu, kada se PowerChina udruži sa podizvođačima vezanim uz vladajući establišment (dio tih firmi poput Milenijum tima već je osnovao podružnice u Crnoj Gori)  možemo vidjeti iz jedne od nezavisnih analiza dostupnih na internetu: “PowerChina ulazi na projekte gdje su politički prioriteti visoki, rokovi ambiciozni, a institucije često nespremne da dosljedno sprovode ugovor. U takvom ambijentu, kašnjenja se normalizuju, a produženja rokova postaju pregovaračka valuta…”.

To ne znači da će se isto desiti u Crnoj Gori. Pravila žute knjige nude model relativno finansijski bezbjedne saradnje, u kome je najvažnije dobro ispratiti kvalitet radova. Pošto je izvođač, zbog nemogućnosti da olako diže cijenu i probija rokove, motivisan da radi što brže ispunjavajući samo propisani minimum kvaliteta. Ali može da se desi. Posebno ako podizvođači budu birani na mig politike a država se pojavi kao arbitar u eventualnim nesporazumima njih i nosioca posla.

Regionalna iskustva kazuju da PowerChina neće pobjeći od mogućnosti da dodatno zaradi na tuđem neznanju ili lakomosti. Na nama je da to spriječimo. Ili ćemo opet platiti cijenu nenaučenih lekcija sa prve dionice.

Paralelno, Crna Gora gradi dva važna puta. .Jedan bi nas trebao odvesti u EU. Drugi povezati sa mrežom evro-azijskih kopnenih saobraćajnica. Oba su puta turbulentna. Neizvjesno je: hoćemo li prije u Brisel ili Berane?

“Spajićeve ceste” između obećanja i realnosti

Na početku premijerskog mandata Milojko Spajić je najavio kako će do 2030. godine Crna Gora biti premrežena autoputevima i brzim cestama na sve četiri strane svijeta. Uz obećanje da će, već ove godine, pogled na državu pretvorenu u veliko gradilište biti “da se naježiš”. Provjerili smo, na osnovu dostupnih podataka koliko smo blizu od obećanog.

A1 (Auto-put Bar Boljare + Podgorički prsten)

Dionica Andrijevica – Boljare  (oko 49 km, podijeljenih na dvije približno jednake dionice Andrijevica-Berane i Berane-Boljare). Monteput početkom 2025. zaključio ugovor o izradi idejnog projekta uz rok izrade od 14 mjeseci. Prema najavama, dionica vrijedna oko 880 miliona eura biće završena skupa sa dionicom Mateševo – Andrijevica. Navodno 2030.

Dionica Mateševo–Andrijevica (oko 22 kilometra). Očekuje se skoro potpisivanje ugovora sa izabranim izvođačem za projektovanje i gradnju. Rok završetka radova pet godina.

Obilaznica Smokovac–Tološi (oko 10 kilometara). U februaru prošle godine potpisan ugovor za izradu idejnog projekta, čime je projekat prešao iz najave u fazu dokumentovane realizacije.

Dionica Tološi–Virpazar (oko 41,5 kilometara koji obuhvataju petlje Farmaci, Rijeka Crnojevića i Virpazar, kao i više tunela i mostova). Početkom godine raspisan tender za izradu idejnog projekta, procijenjenje  vrijednosti 4,1 milion eura (bez PDV) i rok izrade od 14 mjeseci nakon potpisivanja ugovora.

Dionica Virpazar–Stari Bar (oko 26 kilometara sa više petlji i drugu cijev tunela kroz Sozinu). Tender za izradu idejnog projekta raspisan u decembru 2024. i od tada nema javne objave o njegovom ishodu.

A2 Jadransko-jonski autoput

Dionica Nudo (granica s BiH) – Grahovo – Čevo (oko 33 + 33 km). “Konceptualni dizajn”  u fazi izrade, odabran je izvođač za pripremu idejnog rješenja (faza koja prethodi izradi idejnog projekta) kako bi se precizirala trasa saobraćajnice. Kao ciljani rok izgradnje u Vladinim dokumentima pominje se 2035.

Dionica Čevo – Gradac (oko 21 kilometar, do poveznice sa autoputem Bar-Boljare). Trasa definisana u Prostornom planu Crne Gore a sada se radi “na pregledu rješenja i konceptualnim studijama”.

Dionica  Gradac – Virpazar – Bar zamišljena kao zajednička dionica dva autoputa i njena gradnja se provodi kroz rad na A1 (Bar–Boljare).

Dionica Bar–Ulcinj–Sukobin  (oko 42 kilometra sa šest petlji). Tender za idejno rješenje dionice koja treba da nas poveže sa Albanijom raspisan  u julu 2024. godine, nalazi se u fazi “varijantna analiza”.

Najavljene saobraćajnice na primorju

Obilaznica Budva (9,3 kilometara od kojih je preko 70 odsto trase u tunelima i mostovima). Tender za izbor izvođača po modelu projektuj i izgradi (građevinski radovi) raspisan u oktobru prošle godine. Procijenjena vrijednost radova 196 miliona a rok realizacije četiri godine.

Brza saobraćajnica Markovići–Ljubotinj (oko 16 kilometara kojim bi se povezali autoput Bar – Boljare i budvanska obilaznica). Tender za izradu idejnog projekta raspisan u decembru 2025.

Brza cesta Herceg Novi–Budva (50-60 kilometara, zavisno od trase koja još nije određena). Saobraćajnica prvobitno planirana kao dio Jadransko-jonskog autoputa,  trenutno se nalazi više u fazi političke najave nego planirane investicije sa realnim rokovima.

Najavljene saobraćajnice na sjeveru

Brza cesta Crnča–Pljevlja–granica BiH (oko 93 km). Ugovor o izradi idejnog rješenja potpisan u novembru 2024. Rok završetka bio pet mjeseci. Nema aktuelnih informacija o projektu.

Dionica Autoputa Andrijevica–Čakor (granica sa Kosovom). Procijenjena dužina oko 27 kilometara, saobraćajnica zamišljena kao dionica autoputa koji povezuje A1 i Peć (Kosovo).  Ugovor o izradi idejnog rješenja potpisan u novembru 2024. Rok završetka bio pet mjeseci. Nema aktuelnih informacija o projektu.

Brza cesta Podgorica – Nikšić – Žabljak – Pljevlja

Dionica Podgorica–Danilovgrad  (oko 21 km) planirana je “kao nastavak” postojećeg bulevara.  Ugovor o izradi idejnog rješenja potpisan u novembru 2024. Rok završetka bio je pet mjeseci. Prema dostupnim informacijama, u toku je izrada idejnog rješenja za definisanje trase i tehničkih parametara dok se, prema drugim informacijama, razmatraju i alternativni koridori prema Prostornom planu Danilovgrada.

Dionica Danilovgrad–Nikšić (oko 34 km). Tender za idejno rješenje raspisan u maju 2024. Nejasno je (bez javne odluke) u kojoj je fazi projekat.

Dionica Nikšić–Žabljak–Pljevlja (oko 96 kilometara). Ugovor o izradi idejnog rješenja potpisan u aprilu prošle godine, sa rokom izrade od šest mjeseci.

Brza cesta Podgorica –Tuzi – Božaj (oko 23 kilometra).  Sredinom 2024. potpisan  ugovor o izradi idejnog rješenja. Nema novih informacija.

Uprkos premijerovim najavama, biće dobro ukoliko se pokaže da će najavljeni projekti biti realizovani tokom važenja aktuelnog Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine. I to je upitno.

Zoran RADULOVIĆ