Povežite se sa nama

FOKUS

DRŽAVNI UDAR – NOVA EPIZODA: Dok zbori Sinđo

Objavljeno prije

na

Konačno: dugo očekivani – a nije malo onih koji bi rekli i „do detalja pripremani” – nastup Aleksandra Saše Sinđelića, od milošte zvanog Sinđo, u Specijalnom tužilaštvu dogodio se početkom nedjelje. Uz neskriveno razočarenje patrotskih medija performansu nijesu prisustvovali lideri DF-a Andija Mandić i Milan Knežević.

Tu su privilegiju čelnici NOVE i DNP stekli 7. marta, nakon dopunjene Naredbe Specijalnog državnog tužilaštva prema kojoj su Mandić i Knežević još u proljeće prošle godine postali dio „kriminalne ogranizacije sa teritorije Crne Gore, Srbije i Rusije”, pod komandom dvojice ruskih agenata. Odnosno nacionalista, prema prvoj verziji pecijalnog tužioca Milivoja Katnića.

Sada, uglavnom, izgleda kako će Specijalno tužilaštvo pokušati da dokaže da je Mandić bio zadužen za organizovanje, a Knežević za koordinaciju i komunikaciju sa nalogodavcima iz Moskve, svih grupa: pučista, zavjerenika, terorista, nacionalista, običnih kriminalaca ili ko zna koga i čega. Kvalifikacije se mijenjanju zavisno od trenutka i interesa onoga koji ih saopštava.

Primjetno je, recimo, kako čelnici DPS izbjegavaju da govore o državnom udaru pošto im je, sa nekoliko nedjelja zakašnjenja doduše, između ušiju stigla spoznaja o tome da je istovremeno održavanje navodno regularnih parlamentarnih izbora i puča (makar i bez učešća vojske, policje i naoružanih pobunjenika) teško spojivo sa demokratskim principima koje, makar verbalno, baštine i ovdašnji vlastodršci.

Kako god, pošto se Mandić i Knežević u ponedjeljak nijesu pojavili na zakazanom saslušanju, Sinđo je zavrijedio svu pažnju našeg malog mista. Pitanje je, međutim, koliko je ukazano povjerenje opravdao svjedok saradnik na čijim plećima, čini se, počiva konstrukcija o oktobarskom puču.

Na početku priče o državnom udaru Aleksandar Sinđelić slovi za organizatora cijele operacije. Ovdašnje vlasti ga potražuju, on im se iz Beograda izruguje. „Da sam u bekstvu i sve ostale informacije koje se plasiraju o meni video sam na internetu, i nasmejao se na sve to. Nisam u bekstvu, nalazim se ovde u Srbiji u Beogradu, gde se bavim poslovima obezbeđenja i štampanjem majica”, prenio je njegovu izjavu portal Srbijadanas samo par dana nakon crnogorskih izbora, dok je i priča o državnom udaru zvučala mnogo dramatičnije nego što to izgleda danas. ,,Ja iz Srbije nisam odlazio niti znam o čemu se radi”.

Sinđo se, ipak, dosjetio o čemu se radi već 21. oktobra. Tada se, navodno, poslednji put sreo sa Eduardom Šišmakovim (Sinđo mu tepa: Edi), uplašio se za svoj život, pa odlučio da ode u policiju i sve prizna. Edi mu je, kaže svjedok saradnik a prenose Vijesti, tražio „mali crni telefon” za koji Sinđelić sumnja da je služio kako bi Rus mogao da ga prati. Uplašio se da će ga Šišmakov ubiti kako bi prikrio svoju umiješanost u pokušaj terorizma (u Sinđelićevom iskazu koji prenose ovdašnji mediji (ne)naklonjeni Vladi, nema terorizma, u pitanju je klasičan puč: organizatori žele da zauzmu Skupštinu kako bi iz nje proglasili izbornu pobjedu, a niko ih ne pita kako – ako su im nedostupni oružje, uniforme i oprema na koju računaju).

„Ja sam po dolasku kući pokupio sve stvari koje su ostale kod mene i novac i otišao u policiju gdje sam ispričao sve što znam i gdje sam predao stvari”, svjedoči Sinđelić. Milivoje Katnić je početkom novembra potvrdio da su, za sada jedini, materijalni dokazi o „državnom udaru” obezbijeđeni tako što ih je u Podgoricu, krajem oktobra, proslijedila srpska policja. ,,Ove dokaze je jedno lice koje je bilo osumnjičeno da je organizator grupe dobrovoljno predalo organima Republike Srbije. Oni su ih popisali i uz potvrdu predali nama…”.

Za cijelu priču važan je i detalj kada je Sinđelić od vođe terorističke grupe preimenovan u člana kriminalne organizacije, što je nadležnima u Tužilaštvu omogućilo da sa njim dogovore status svjedoka saradnika.

,,Ovakvu odluku sud je donio nakon ocjene da će svjedok saradnik svojim svjedočenjem znatno doprinijeti dokazivanju predmetnih krivičnih djela i pomoći otkrivanju i dokazivanju drugih krivičnih djela za koja se osnovano sumnja da je kriminalna grupa vršila”, stoji u saopštenju Višeg suda, uz konstataciju da se sa Sinđelićem u dil ulazi pošto je značaj njegovog iskaza „pretežniji od štetnih posljedica krivičnog djela koje mu se stavlja na teret”. Sinđelić se tako našao na slobodi, pod zaštitom policije, uz obavezu da svjedoči.

O čemu? Izuzev praćki, suzavca i žilet žice, koje je mogao kupiti preko interneta ili u beogradskim radnjama vojne i lovačke opreme, Sinđelić – prema medijskim saznanjima – nije ispričao mnogo toga vrijednog pažnje.

Hronologija njegovog rada za „bogate nacionaliste” iz Rusije je, otprilike, sledeća:

Edija je upoznao u Rostovu 2014, tokom druženja sa ruskim Kozacima. Rekli su mu da je “veliki nacionalista”.

Edi mu rekao da će sarađivati u maju 2015. godine, nakon što je prošao testiranje na poligrafu u jednom “lijepo sređenom stanu u Moskvi”.

U martu prošle godine već su najbolji drugovi. Edi mu šalje poruku da “Đukanoviću i kriminalnu vlast” treba hitno smijenit. Zašto bi jedan kriminalac bio pretjerano osjetljiv na “kriminalnu vlast” u susjednoj državi? To nije intrigiralo ovdašnje zvaničnike.

U noći između 26. i 27. septembra Sinđelić na poziv Šišmakova hitno ide u Moskvu – ali nema dokaza tog puta. “Govorio mu je da je sve riješeno, da su dolazili iz opozicije i DF-a, da je sa njima već sve dogovoreno”, svjedoči on. Niko ga ne pita – ako je već tako, zašto je on trebao bilo kome u toj priči. Izuzev kao potencijalni svjedok saradnik.

“Pojašnjavam da mi je Edi doslovice rekao da je u posljednjem trenutku donijeta odluka od DF da se izvrši prevrat, da je DF tražio oružje, a objasnio mi je da je ta odluka posljednja donijeta u petak prije mog dolaska u Moskvu, odnosno to je septembar 2016. godine”, stoji u svjedočenju Sinđelića, koji nije navodio imena funkcionera DF-a, koji su u Rusiji navodno tražili pomoć za prevrat. Umjesto toga je sudiji ispričao kako mu je Šišmakov dao 200.000 eura za realizaciju plana. „To su bile nove novčanice”, prenose mediji. Još je pisac romana o Džems Bondu znao da se u takvim prilikama koriste stare, korišćene novčanice kojima je mnogo teže ući u trag. Ali, ko zna šta je kome tu bila namjera?

Može li se vjerovati svjedoku saradniku Aleksandru Sinđeliću?. Na stranu čak i činjenica da, prema Zakonu o krivičnom postupku (član 132), sud ne može nekoga oglasiti krivim samo na osnovu dokaza dobijenog svjedočenjem svjedoka saradnika. Ovjde imamo slučaj javnog, medijsko-političkog suđenja, van sudnice i mimo „kontradiktornog sudskog postupka”, na koji se tužilac Katnić tako rado pozivao. Do momenta kada je sa optuženima počeo potpisivati kolektivne sporazume o priznanju krivice, po kojima su potencijalne ubice premijera kažnjene sa pet mjeseci zatvora. Dok su snajperisti zaduženi da u policijskim uniformama (koje su ostale u Beogradu) pucaju u okupljenu masu (iz oružja koga ili nikada nije bilo, ili je kupljeno pa bačeno u neimenovano jezero na Kosovu) pušteni kućama da ne prave gužvu u Spužu.

Umjesto njih tamo se nalazi vozač DF-a Mihailo Čađenović, koga za moguće učešće u terorističko-pučističko-kriminalnim akivnostima tereti samo jedan penzionisani pripadnik srpskih (para)vojnih formacija. Zapravo, on tereti registarske tablice automobila koji je Čađenović vozio. Ili će biti da Tužilaštvo ima nekog „keca u rukavu”.

Ostaje pitanje Sinđelićevog kredibiliteta, odnosno njegove sposobnosti da bude svjedok na sudu.

„Sinđelić ima dijagnozu da je psihički ozbiljno poremećen, a stekao ju je nešto posle 2000. godine, kada je u kasarni ubio dva vojnika zato što su ga maltretirali. Osuđen je na sedam godina, od kojih je odležao ukupno tri, nakon čega je pušten na slobodu”, tvrde izvori tabloida Alo. Slična priča i na portalu Princip. U iskaze takvih medija, ipak, nije preporučljivo vjerovati dok ne predoče materijalne dokaze.

Medijima se u novembru prošle godine javio i rezervni oficir Vojske i MUP-a Srbije Goran Vidojević optužujući Sinđelića da je pokušao da mu smjesti učešće u puču i hapšenje u Podgorici. „Predložio mi je da do sredine oktobra, skupim 10-20 ljudi, koji su spremni da idu da ratuju za novac u Ukrajinu. Prema njegovom kazivanju, plan je bio da dođemo svi u Podgoricu, gdje se održava skup dobrovoljaca, za odlazak u Ukrajinu. Sinđelić je rekao da nađem ljude, a on će nam naknadno javiti tačan termin polaska za Crnu Goru, a dobićemo novac za putne troškove, dnevnice i za avionske karte. Pošto znam o kakavom prevarantu se radi, znao sam da je u pitanju neka mutna rabota. Znao sam da sprema neku podvalu i tek nakon hapšenja onih ljudi u Crnoj Gori, na dan izbora, shvatio sam da je i meni bila spremljena klopka”, prenijeli su Vidojevićevu priču mediji iz Srbije i Crne Gore. Nema informacije da je ona zaintrigirala nekoga iz crnogorskog tužilaštva.

A kako vrijeme odmiče, postaje nam sve jasnije da je Tužilaštvo 16. oktobra učestvovalo -svjesno ili ne – u ozbiljnoj obmani javnosti. Tada nam je saopšteno kako su pučisti uhapšeni „u trenutku kada su pošli da provjere unaprijed pripremljeno skriveno skladište i dopremljeno oružje i municiju”. Gdje je to oružje, pitali smo se tada. Sada znamo da ga nije ni bilo.

,,Zaslužujem orden da mi se dodijeli, jer sam spasio crnogorski narod i državu, a ne da mi se sudi”, izjavio je Mirko Velimirović zvani Pajo, zavjerenik koji je od Sinđelića uzeo 30 hiljada da kupi oružje, pa akciju prijavio crnogorskim vlastima. Po istom obrascu, Sinđelić je od Šišmakova uzeo 200 hiljada eura – pa sve prijavio srpskoj policiji. Nikome na pamet ne pada stara britanska: „pratiti trag novca”

Po verziji koju je Velimirović ispričao istražiteljima, on oružje nije kupio, već je u Podgorici fotografisao „unaprijed spremljene” puške. Po priči pred sudijom, on je oružje kupio pa potom rastavio i bacio u neko jezero na Kosovu. Sudije su propustile da Velimirovića pripitaju: od koga je (eventualno) kupio 50 automata i 3.500 metaka? Ako ih nije kupio – gdje su mu Sinđelićeve pare? Ili ovako: kako se zove jezero u koje je bacio kupljeno oružje? Postoji li neko iz crnogorskih snaga bezbjednosti ko bi mogao da posvjedoči da je to oružje uništeno („pod kontrolom Specijalnog tužilaštva”, kako je objašnjavao Katnić) a ne, recimo, preprodano nekom od mnogobrojnih balkanskih krijumčara?

Sada se Sinđelić poziva na – Velimirovića. Katnić se uzda u obojicu. ,,U ovu priču ulažem svoj obraz i svoju čast”, naglasio je Katnić neposredno nakon 16. oktobra, insistirajući da Specijalno tužilaštvo ima dokaze ,,za sve što kaže”. Nadajmo se da ti dokazi nijesu Sinđo i Pajo.

Koliko god to danas ličilo na farsu postojala je mogućnost da se 16. oktobra prolije krv na podgoričkim ulicama. Mogu nam iskazi i (ne)posredni dokazi izgledati (ne)ozbiljo, ali ostaje činjenica da je, dan pošto je Aleksandar Vućić potvrdio dio priče o zavjeri protiv Crne Gore, u nenajavljenu posjetu Beogradu stigao Nikolaj Petrušev, sekretar ruskog Savjeta bezbjednosti kako bi, prema pisanju dijela beogradske štampe, „zbrinuo” svoje službenike uključene u ovu operaciju.

I zato moramo saznati: u čijoj režiji je sve to pripremano. A onda ponoviti izbore, kako bi oni bili fer i slobodni.

Mali vrabac i velika zbrka

Cigla po cigla… I eto bedema sazidanog od istina, poluistina i laži, dovoljnog da zakloni ono što naručioci žele da sakriju, a navede čitaoce da povjeruju u ono što je nadležnima po volji.

Počne se od činjenice. „Prema dokumentaciji koju je Specijalno tužilaštvo prezentovalo na jednom od suđenja, okrivljeni Vladimir Popov bio je u Beogradu od 29. septembra do 22. oktobra prošle godine. Odsjeo je u hotelu Mažestik, na Obilićevom vencu”, ovlašćen je da saopšti portal CDM – elektronska varijanta Dnevnih novina (oba su, uz Pobjedu i Portal analitiku u vlasništvu Media Nea, kompanije iza koje zvanično stoji Grk Petros Statis, „partner sa povlasticom” crnogorske Vlade).

Činjenicu prati (neprovjeren) citat: „Kako je u nedjelju objavila Prva televizija, zamjenik predsjednika Upravnog odbora hotela Mažestik je Andrija Jovićević, nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Crne Gore u doba izbijanja afere S. Č. On je nakon toga smijenjen sa mjesta prvog čovjeka crnogorske policije”.

Priča biva zaokržena spekulacijom: „Da sve bude intrigantnije, prošle godine se Andrija Jovićević pominjao kao mogući kandidat Demokratskog fronta za predsjedničke izbore u Crnoj Gori 2018. godine”. Potom je čitaocima CDM-a prepušteno da sami proniknu u prirodu veza između Popova, Jovićevića i čelnika DF-a.

Pa novi krug: „Istraga je takođe utvrdila da je drugi agent ruske službe Eduard Šišmakov (alijas Širokov) stigao u Beograd 2. oktobra i rezervisao hotel Mali vrabac na Skadarliji. Podatke o njihovom boravku u Srbiji, srpska obavještajna služba dostavila je crnogorskim istražiteljima, što je značajno doprinijelo istrazi…”. Taj „doprinos” još nijesmo vidjeli ali, ko zna…

Po sličnom modelu izvještavaju i Dnevne novine. Tako citat iz govora Andrije Mandića sa završne konvencije DF-a u Podgorici: „Haosa 16. oktobra neće biti nigdje. Jedino će biti haosa u kabinetu premijera Đukanovića. On će morati te večeri da razmišlja o svojoj budućnosti”, prati urednički komentar: „Otkud ovakve poruke ako lideri Fronta nijesu znali da se priprema krvoproliće?”

Zamislite kada bi na isti način posmatrali i komentarisali i Đukanovićevu izjavu sa završnog predizbornog mitinga (13. oktobar prošle godine). „Ne damo državu. To treba da znaju svi koji bi htjeli da je sruše ili ugrade u neku drugu državu”. Dakle: Otkud ovakve poruke ako lider DPS nije znao šta nas čeka 16. oktobra?

Ili vas sada čudi kada Sinđelić na saslušanju „razotkriva” naum da se obnovi zajednička država između Srbije i Crne Gore. Pa kao prepoznatljivo barijeru tvorcima tog nauma pominje Brana Mićunovića, jedinog koga je prepoznao sa spiska od 10-15 imena onih „koji će stvarati probleme na protestima i napasti narod”. Rekao mu Edi. Valjda u Malom vrabcu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

GODINU POSLIJE: Čija je nula veća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ova Vlada sve više liči na DPS, makar u (ne)transparentnosti rada, (ne)poštovanju propisa, podsticanju podjela i favorizovanju partijskog na uštrb javnog interesa – da li je to ,,potreban i dovoljan uslov” da se njihovi prethodnici, u orginalu, vrate tamo odakle su otišli prije godinu dana. Ili je vrijeme da se pozabavimo alternativama

 

Aplauz socijalnih partnera za plan i predstojeće mjere ove Vlade najbolje pokazuje naš put, pohvalio se na Tviteru Milojko Spajić, ministar finansija u aktuelnoj/odlazećoj Vladi. Onda smo i od zvaničnika Unije poslodavaca i dvije reprezentativne sindikalne asocijacije čuli da oni podržavaju najavljeno povećanje zarada i smanjenje dažbina za poslodavce.

Tako su Spajić i ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, njegov najbliži saradnik u promociji tzv. Maršalovog plana za Crnu Goru, dobili formalne partnere sa kojima će podijeliti teret ali i odgovornost za eventualni (ne)uspijeh najavljenog eksperimenta. Ali smo, ponovo, ostali bez odgovora na nekoliko jednostavnih i izuzetno važnih pitanja bez kojih je nemoguće dati valjan sud o stvarnim dometima Spajićevog plana.

Recimo: kako će Vlada nadomjestiti smanjenje prihoda od 180 – 200 miliona eura po osnovu ukidanja doprinosa za zdravstveno osiguranje uz najavljeni rast izdataka za plate u javnom sektoru (zdravstvo, obrazovanje, pa redom…)? Šta će biti sa obećanim kapitalnim budžetom ,,najvećim u istoriji Crne Gore”? Da li će poslodavci, kada za to dođe vrijeme, bespogovorno prihvatiti ,,mali” rast troškova do koga će dovesti najavljeno povećanje minimalne i prosječne zarade i kako će se to odraziti na održivost njihovog biznisa? Kolika je vjerovatnoća da će neki od njih na povećane izdatke odgovoriti otpuštanjem radnika? Da li će najavljene mjere dovesti do nastavka trenda gašenja postojećih radnih mjesta, posebno na sjeveru zemlje?

Na kraju možda najvažnije – kako će armija penzionera i nezaposlenih preživjeti neminovni skok cijena koji je, makar to je jasno, neizbježan – što zbog globalnog rasta cijena hrane i energenata, što zbog Spajićeve namjere da sa sadašnjeg modela oporezivanja dohotka pređemo na oporezivanje potrošnje. Po uvećanim stopama poreza i dažbina (akcize…). Dok bi penzije i socijalne naknade ostale iste. Prema važećim propisima, usklađivanje sa najavljenim rastom zarada i cijena može uslijediti tek početkom 2023. godine.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆI U JOŠ JEDNOJ MEĐUNARODNOJ AFERI: Odškrinuta Pandorina kutija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslovi Mila i Blaža Đukanovića su se našli u fajlovima koji su procurili iz vodeće advokatske kancelarije u Panami Alcogal koja ima predstavništva na svim poznatijim offshor destinacijama uključujući i Britanska Djevičanska Ostrva (BVI) preko kojih su vođeni poslovi porodice Đukanović. Šema firmi i poslova Đukanovća je napravljena tako da bude veoma komplikovana i za javnost teško razumljiva

 

U nedjelju 3. oktobra je odjeknula vijest na glavnim svjetskim medijima da je mreža Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara (ICIJ) sa sjedištem u Vašingtonu (SAD) objavila rezultate globalnog istraživanja sa svojim partnerima iz 117 zemalja o offshore poslovima raznih svjetskih lidera, državnika i poznatih ličnosti pod nazivom Pandorini papiri. Procurilo je skoro 12 miliona fajlova (dokumenata, fotografija, emailova, bilansa i dr.)  iz 14 offshore agencija. Podaci su pokazali da su mnoga poznata imena skrivala svoja bogatstva i izbjegavala plaćanje poreza preko svojih firmi i trastova na egzotičnim destinacijama koje su im jamčile diskreciju. U dokumentima su se našli premijer Češke, kraljevska kuća u Jordanu, predsjednici Ukrajine, Ekvadora, Rusije, bivši britanski premijer Toni Bler itd. Među njima, za sada, po skrivenom bogatstvu i broju transakcija vodi porodica autokratskog predsjednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva koja je u zadnjih 15 godina prometovala oko 400 miliona funti (450 miliona eura) u raznim nekretninama po Velikoj Britaniji. U transakcijama je učestvovao i tada 11-godišnji sin Alijeva Hejdar sa vjerovatno fantastičnim smislom za biznis koji je naslijedio od oca. U dokumentima koji su procurili se našao i veliki prijatelj Alijeva – predsjednik Crne Gore Milo Đukanović sa sinom Blažom.

Mreža za afirmaciju nevladinog sekrora (MANS) je kao saradnik ICIJ-a objavila da su Milo i Blažo 2012. godine sklopili tajne ugovore o upravljanju njihovom imovinom „skrivajući se iza komplikovane mreže povezanih kompanija iz Velike Britanije, Švajcarske, Britanskih djevičanskih ostrva, Paname i Gibraltara“. Poslovi Đukanovića su se našli u fajlovima koji su procurili iz vodeće advokatske kancelarije u Panami Alcogal koja ima predstavništva na svim poznatijim offshor destinacijama uključujući i Britanska Djevičanska Ostrva (BVI) preko kojih su vođeni poslovi porodice Đukanović.

MANS navodi da je u dokumentaciji Alcogal-a pronašao ovjerene kopije ugovora o uspostavljanju trastova koje su Milo i Blažo Đukanović sklopili 21. juna 2012. godine sa kompanijom CM Skye 2 (PTC) Limited registrovanom na Britanskim Djevičanskim Ostrvima. Predsjednik Crne Gore je formirao Victoria Trust a njegov sin Capecastel Trust. Takođe trastovi su uspostavljeni na period od 80 godina, a kompanija koja njima upravlja je ovlašćena da za račun Đukanovića može kupovati i prodavati nekretnine i firme, otvarati nove kompanije i žiro račune, davati i uzimati kredite i obavljati razne druge poslove. Predsjednik je pri registraciji priložio kopiju svoga diplomatskog pasoša i račun za vodu sa adrese u Podgorici na kojoj živi dok je njegov sin priložio ličnu kartu i račun za iznajmljivanje stana u Londonu u kome je živio tokom studija. Blažo je 23. februara 2012. uz pomoć Alcogala-a (kako pokazuju interna dokumenta firme), a uz posredovanje tadašnjeg CM Management (Suisse) SA, na Britanskim Djevičanskim Ostrvima formirao kompaniju Victoria Bridge Finance Ltd. Inače Alcogal je osnovao skoro 15.000 kompanija.

Sedam dana nakon uspostavljanja Blažovog trasta, 28. juna 2012, njegova firma Victoria Bridge Finance zajedno sa Arcola International Ltd sa Britanskih Djevičanskih Ostrva, u Londonu osniva DGT Energy.

Prvo sjedište te kompanije je bilo na istoj adresi na kojoj se nalazila firma londonske advokatske kancelarije Charles Mia Limited, koja je ovjeravala Blažova i Milova lična dokumenta za potrebe osnivanja trastova.

U međuvremenu, 15. januara 2014. godine, Blažo Đukanović formira još jednu skrivenu kompaniju na Djevičanskim Ostrvima, Resilton Investments Ltd. Njeni direktori su isti kao i u drugim firmama vezanim za poslove Đukanovića, Cellar Limited i Clambake Limited, dok je poslovna dokumentacija čuvana na adresi u Švajcarskoj. Onda se dalje ređaju razne kompanije koje ili preuzimaju vođenja postojećih kompanija ili se osnivaju ćerke fime na drugim destinacijama. Resilton je jedan od osnivača i crnogorske firme Proenergy Montenegro osnovane10. aprila 2014. godine i nikada nije predavala finansijske izvještaje.

Cijela šema firmi i poslova je napravljena tako da bude veoma komplikovana i javnosti teško shvatljiva. Kod politički eksponiranih osoba i kriminalaca cilj je da se pravi vlasnici, njihova imovina i računi sakriju i ostanu tajni.

Samo po sebi, vlasništvo nad offshore firmama i trastovima ne predstavlja ništa nezakonito. Obične offshore firme daju sa jedne strane velike prednosti regularnim poslovnim ljudima. Njihovo osnivanje je jednostavno i brzo. Na većini tih destinacija korporativni porez je ili izuzetno nizak ili ga nema kao što je slučaj na Britanskim Djevičanskim Ostrvima. U većini zemalja EU korporativna taksa je između 20 posto i 32 posto. U Velikoj Britaniji je 19 posto, Americi 21 posto dok je u većini balkanskih zemalja oko 10 posto. U Crnoj Gori je 9 posto i njenom niskom stopom se dugo hvalio sadašnji predsjednik i raniji premijer. On i njegov tadašnji šef agencije za promociju investicija MIPA Petar Ivanović su se često hvalili da stvaraju „odlične uslove i povoljnosti za inostrane partnere kako bih ih privukli da investiraju u Crnu Goru“. No, sve te povoljnosti za „investitore“ nisu bili dovoljna garancija samom kreatoru „najpovoljnijeg biznis ambijenta u regionu“ Milu Đukanoviću koji se odlučio da svoje poslove i bogatstvo vodi preko inostranih advokatskih kuća, trustova i offshore-va i to još u vremenu kada je suvereno vladao Crnom Gorom. Naravno nikada ništa nije prijavio Agenciji za sprečavanje korupcije (ASK) iako mu je to bila dužnost, a Agencija nikada nije ništa uradila povodom svih otrkića.

Dugo se godina pričalo u javnosti i opozicija je optuživala Đukanovića da novac, za koji se vjeruje da je nelegalno stečen kroz pljačkaške privatizacije, namještene i naduvane tendere i šverc droge i cigareta, on sa kumovima i prijateljima iznosi iz Crne Gore na egzotične destinacije. Prvi opipljiv dokaz da Đukanović ima nešto neprijavljeno je došao od njegovog bivšeg saradnika i finansijera Duška Kneževića koji je dostavio dokumenta 2019. godine tadašnjem uredniku Dana Nikoli Markoviću. Marković je u televizijskom intervjuu pitao predsjednika da li je ikada osnivao firme i bavio se biznisom van Crne Gore, na šta je Đukanović decidno rekao „nigdje, nikada“. Nakon toga je Marković pokazao papire firme Vagor Investment Limited sa Kipra koju je Đukanović kupio od kompanije IONICS Nominees Ltd. poznate po šemama pranja novca. Njen direktor Kristodulos Vasiliades je slovio za eksperta pravljenja složenih šema utaje poreza i čije usluge je koristila i ruska mafija. Đukanović je kupio firmu od njega u decembru 2006. što je on malo kasnije u emisiji i priznao ali je rekao da firma nije radila ni dan. Knežević je tada optužio Đukanovića da je firma trebala da se pojavi kao „investitor“ vezano za bolnicu u Meljinama. Slični „investori“ sa Kipra su se pojavili i u slučaju Miloša Marovića, sina nekadašnjeg vladara Budve Svetozara Marovića. Milošev kiparski offshore Numerico Trading Limited je predstavljen kao „renomirana španska firma sa ogromnim iskustvom u izgradnji akva parkova“ kojoj je 2006. budvanska opština žirirala za kredit od 1.6 miliona eura za „investiciju“ i na kraju sama otplatila dok je novac ispario zajedno sa Marovićem.

Da je DPS-ovo rukovodstvo zaljubljeno u offshore poslovanje pokazuje to što su sve glavne privatizacije i pljačkaške „investicije“ urađene preko offshore sistema. Tako su Kombinat Aluminijuma Podgorica, Željezara Nikšić, Vjetroelektrana Možura i mnoga druga preduzeća i hoteli postali meta takvih „investitora“ koji su ta ista preduzeća ili uništili i/ili isisali stotine miliona eura i odnijeli vani kroz sistem državnih garancija i subvencija koje je Đukanović odobravao kao „podsticaj za biznis“.  

Vezano za Pandoru i nedavno objavljenja dokumenta, izgovor crnogorskog vladara i njegovog sina je bio isti kao i u televizijskoj emisiji 2019. Predsjednik je tvrdnje MANS-a nazvao „iskonstruisanom aferom“ i još jednim „u nizu pokušaja diskreditacije Predsjednika Crne Gore i članova njegove porodice“. Iz kabineta Predsjednika je pojašnjeno „da je tokom 2012. god., u vrijeme kada nije obavljao državne poslove, radio na uspostavljanju infrastrukture za otpočinjanje poslovnih aktivnosti zajedno sa sinom“. U to vrijeme osnovao je Victoria Trust, koji, „dok je on bio vlasnik, nije imao nikakvih poslovnih transakcija, nije otvorio niti jedan bankarski račun, jer jednostavno nikada nije ni aktiviran“. Takođe, nakon što se te iste godine „neplanirano vratio na funkciju Premijera, cjelokupno vlasništvo nad Victoria Trust-om prenio je na sina Blaža Đukanovića“. Blažo je istraživačkom timu odgovorio da se „sjeća da je bilo priče o njemu kao dijelu moguće poslovne strukture“ dok je živio u Velikoj Britaniji, ali se „ne sjeća da li je uspostavljen“. Ako jeste „ja nisam imao nikakve veze sa njim i sigurno je davno ugašen“. Procurjela dokumenta hvataju predsjednika i sina u pokušaju obmane javnosti jer papiri pokazuju da je, kako kaže MANS,  u novembru 2014. godine Milo Đukanović kao premijer „i dalje bio jedini vlasnik Victoria Trust-a, a njegov sin Capecastel Trusta. Dokumentacija švajcarske kompanije LJ Management (Suisse) svjedoči o tome. Takođe složena šema koju su Đukanovići napravili budi otvorene sumnje da su imali nešto da kriju jer za obično i zakonito preduzetništvo je takav model suvišan.

Ono što je dodatna karakteristika ciljano skrivenih poslova je da offshore kompanije ili one koje njima upravljaju njima često mijenjaju imena ili se nakon obavljenih sumnnjivih transakcija gase. Firma CM Skye 2 (PTC) Limited, koja je skrivala poslove Đukanovića, u aprilu 2013. godine promijenila je ime u LJ Skye 2 (PTC) Limited. Tako se prethodno zvala njena sestra kompanija koja je za samo sedam dana tri puta promijenila naziv. MANS navodi da je ravno mjesec nakon promjene vlasti u Crnoj Gori, 30. septembra 2020. godine, firma LJ Skye 2  (PTC) Limited koja je upravljala tajnim poslovima Đukanovića, pokrenula postupak dobrovoljne likvidacije i ubrzo je ugašena.

Kako na Britanskim Djevičanskim Ostrvima ne postoji obaveza dostavljanja finansijskih izvještaja offshore kompanija, nije bilo moguće dobiti ni podatke o poslovanju Đukanovića. Njihova poslovna dokumentacija se čuva kod Clambake Limited u Švajcarskoj, zemlji poznatoj po škrtosti u dijeljenju informacija sa vanjskim svijetom. Izuzetak je bio američki i njemački politički pritisak prije nekoliko godina kada su Švajcarci morali dati na uvid dokumentacije poreskih utajivača iz pomenutih zemalja.

U Velikoj Britaniji kompanije su dužne da daju finansijske izvještaje, pa je otkriven trag novca koji je išao iz Londona – firme DGT Energy koju je tamo Blažo osnovao sa dva hrvatska konsultanta za naftu i gas (Vedran Perše i Jasmin Umićević). Novac je slat Blažovoj firmi Victoria Bridge Finance Ltd na Djevičanskim Ostrvima u nekoliko navrata kao pozajmica u ukupnom iznosu od 132.500 eura. Kako je firma iz Londona ugašena, tako je i ukupan dug Blažovoj firmi na Karibima oprošten jer je novac koji je uzet kroz DGT korišćen za uspostavljanje neuspješnog biznisa pa je, po riječima Blaža Đukanovića, i otpisan. Isto je ptovrdio MANS-u i ICIJ-u i njegov partner Vedran Perše koji je naglasio da taj novac nije otišao gospodinu Đukanoviću, niti je on od njega imao lične koristi“ već je „potrošen za plaćanje početnih troškova eksternih stručnjaka – advokata, računovođa itd.

Vrlo je upitno koliko je onih i među najvatrenijim pristalicama lika i djela Mila Đukanovića, koji više vjeruju u njegove priče i objašnjenja. Stoga je Đukanović u srijedu veče odustao od pokušaja daljih „objašnjenja“ i prebacio narativ na njemu blizak teren direktnih uvreda i sijanja mržnje prema kritičarima. On je naglasio da se nije „povlačio po podu i lizao kašike (rugajući se pravoslavnom vjerskom obredu), širio pandemiju i iza toga raspoređivao ljude, svoje prijatelje vjerske fanatike iz te vjerske zajednice na odgovorna mjesta u državi“. Istina je da Đukanović, dok je mogao, nije na važne državne poslove raspoređivao svoje prijatelje koji su bili vjerski fanatici Srpske pravoslavne crkve ali su bili vjerski fanatici antičkih bogova novca i bogatstva – Janusa i Plutusa. U njihovom vjerskom zanosu Crna Gora je 30 godina vučena po podu i ostavljena sa malim izgledima da vrati ono što je odneseno na egzotična odredišta.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREDIZBORNA EKONOMIJA: Spajić i bajke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plan ministra Spajića o povećanju zarada ponajviše se tiče same Vlade i tri koalicije koje joj (ne)daju podršku u parlamentu. Obećali smo ljudima povišicu od 200 eura, pa da vidimo ko će da nas sruši, poručuje im ministar. I najavljuje: ukoliko neko, ipak, ishoduje nove izbore, naš predizborni program već je spreman

 

Prvo smo dobili izvinjenje, potom obećanje. Racionalno sagledavanje dostupnih činjenice ukazuje da slijedi – alibi. Nepoznanica je, samo, da li ćemo  izgovore slušati nakon rekonstrukcije Vlade ili uoči (neizbježnih?) vanrednih parlamentarnih izbora.

Milojko Spajić, prvi ministar u Vladi Zdravka Krivokapića, učinio je merak  građanima željnim promjena na bolje, kupio nešto vremena za postojeću Vladu i, možda, ojačao pozicije na političkom tržištu onog njenog dijela koji javnost, još od lokalnih izbora u Nikšiću, prepoznaje kao buduće osnivače demohrišćanske partije. Ali posao nije završio.

Crnogorska ekonomija bolja je nego što vidite, objavio je ministar finansija. Zato je Vlada riješila da od januara naredne godine, ukine plaćanje obaveznog  zdravstvenog osiguranja i ,,iz drugih izvora” obezbijedi više od 180 miliona očekivanih godišnjih prihoda (iznos je iz ovogodišnjeg budžeta i, u budućnosti, može biti samo veći), minimalnu zaradu poveća sa 250 na 450 eura – uz tvrdnju da će to poslodavcima donijeti minimalne izdatke, smanji poreska opterećenja sa sadašnjih 39 na 21 odsto zarade kako bi omogućila rast plata od cirka 17 odsto (,,trebalo bi”, kaže ministar finansija). Tako će do kraja naredne godine prosječna neto zarada u Crnoj Gori biti povećana na 700 eura, obećao je Spajić. I sve navedeno potvrdio slikovnicom od tridesetak strana u kojoj najduže obrazloženje ima dužinu tvita – manje od 250 slova.

Na primjer: ,,Na zahtjev sindikata povećanje minimalne zarade, a na zahtjev poslodavaca smanjenje poreskog opterećenja na zarade, što će rezultirati smanjenjem sive ekonomije i proširenjem poreske baze”, piše na strani 34. Nakon što je stranicu ranije obećano: ,,Sa pomenutim povećanjima doći će do usklađivanja penzija i drugih socijalnih davanja na godišnjem, odnosno polugodišnjem nivou”. Bez objašnjenja kako ćemo sve to da platimo.

Ko ne bi bio zadovoljan – veće plate i penzije, manji porezi i doprinosi, smanjenje sive ekonomije, optimizacija javne uprave… Radost vas preplavi,  ono kao u djetinjstvu, dok vam neko od ukućana čita kako je lovac iz utrobe zlog vuka izvukao svih sedam jarića – živih i zdravih. Sindikati i poslodavci su dali ,,načelnu” podršku ministrovom, nazovimo ga, planu. Dok ne saznaju detalje. Odnosno, punu cijenu nenadanog dara.

Dok Spajić nije predstavio svoju zamisao, skromno naslovljenu kao Maršalov plan za Crnu Goru, vjerovali smo u ekonomsku zakonitost koja je definisala  neophodan redosljed koraka: rast produktivnosti – rast prihoda – nova radna mjesta – rast zarada. Alternativa je ono što je vlast radila u godinama nakon osamostaljenja. Zaduži se i potroši na plate, nadajući se da će o vraćanju duga glavoboljati neko drugi.

U utorak smo saznali da za rast zarada – od 17 do 80 odsto – nijesu neophodne ekonomske reforme, ni novi krediti (valjda?), već samo paket ovlaš definisanih poresko-administrativnih mjera kojima se vrši preraspodjela navodno postojećeg novca.

Zašto navodno?

Crna Gora je lider u ekonomskom oporavku (regionalni, evropski, globalni…) ubjeđuju čelnici Vlade od sredine ljeta. A koliko je taj oporavak nevjerovatan mogli smo se uvjeriti i protekle nedjelje, kada je u samo pet dana projektovani rast BDP-a skočio za tri odsto. ,,Zahvaljujući aktivnostima ove Vlade, Crna Gora će zabilježiti ekonomski rast od 10 odsto u 2021. godini”, pohvalio se prošlog petka premijer Krivokapić u autorskom članku Činjenice koje ne čujemo od njihove buke. Da bi  već u utorak ministar Spajić predočio najnoviju nezvaničnu procjenu Ministarstva finansija, prema kojoj je ,,stopa ekonomskog rasta 13 odsto u 2021. godini”.

Iako je procjena o rastu BDP jedan od nekoliko ključnih ,,podataka” iz kojih Krivokapić i Spajić crpe  optimizam, ni jedan ni drugi ne pominu da, bio on 10 ili 13 odsto, to još nije dovoljno da nadoknadimo prošlogodišnji strmoglav. I da u narednu godinu ulazimo sa manjim bruto društvenim proizvodom nego što je bio u 2019. Dobar osnov za ekstremno uvećanje zarada?

Bez brige, nepopravljivi optimisti. U državnoj kasi ima viška novca, hvališu se Spajić i Krivokapić. ,,U periodu jun-avgust 2021. godine, ostvaren je budžetski suficit od preko 100 miliona eura”. Da bi stekli predstavu o tom višku, uzmimo sopštenje Ministarstva finansija u kome nadležni obavještavaju kako je u julu ostvaren suficit od 41,3 miliona. I pročitajmo ono što je zapisano sitnim slovima. Tamo fino piše da su ostvareni prihodi za sedam mjeseci ove godine naznatno manji od planiranih. Pa je suficit, saznali smo, posljedica toga što su i izdaci iz državne kase bili manji od plana. I to za 90 miliona. Skoro pola tog novca (39,5 miliona) uštedjeli smo na kapitalnim investicijama. Onima koje nijesu urađene po planu, i onima koje su urađene ali još nijesu plaćene. Ti će dugovi prije ili kasnije – zavisi od volje ministra Spajića – doći na naplatu. I suficita više biti neće.

Iznos državnog duga je još jedan statistički podatak koji čelnici Vlade rado koriste kako bi pokazali svoj uspjeh. Interpretacija tih brojki i procenata ukazuje na spremnost izvršnih vlasti da manipulišu brojevima (računaju da ih pravda to što su i njihovi prethodnici radili isto).

Kako smo to uradili?, divi se sam sebi Milojko Spajić. Pa kaže: ,,Državni dug koji smo zatekli na nivou od 103 odsto bruto domaćeg proizvoda projektovan je da se smanji na nivo od 78 odsto”. Prvi dio rečenice sadrži ozbiljnu neistinu. Spajić nije zatekao dug veći od BDP-a, već ga je prvih dana svog mandata uvećao za 750 miliona. Vjerovatno opravdano i, jednako vjerovatno, mimo postojećih pravila. Tako smo stigli do pomenutih 103 odsto.

Druga polovina rečenica je manipulacija. Crna Gora nije u prethodnih devet mjeseca smanjila dug za milijardu eura, već je ministar finansija u javnim prezentacijama državni dug umanjio za iznos postojećeg depozita u trezoru. I dalje nas ubjeđujući da će taj novac biti korišćen isključivo za vraćanje dospjelih dugova i investicije. Iako i mi i on znamo da to nije tačno.

Ako državu zamislimo kao pojednica, tzv. dobrog domaćina, onda aktuelni suficit i smanjenje državnog duga za četvrtinu možemo opisati primjerima iz  svakodnevice. Višak (suficit) smo napravili ne plaćajući posljednji račun za struju. A dug umanjili tako što u džepu nosimo 20 eura koje dugujemo komšiji. I svako malo taj novac upotrijebimo za nešto preče. Do sljedeće plate…

Na tim temeljima Spajić gradi priču o povećanju plata i penzija. U procentima za koje normalnim državama trebaju godine. A da se prethodno nije konsultovao sa ostatkom Vlade, parlamentom, poslodavcima, sinidkatima, udruženjima penzionera i, možda, Svjetskom bankom i MMF-om. Oni će, kaže, sa detaljima biti upoznati kad bude pripremljen budžet za narednu godinu. Sredinom novembra, obećava. Kao zaboravljajući da bi u međuvremenu moglo doći do rekonstrukcije Vlade i podjele nekih ministarstava na nove resore. Što bi priču o budžetu moglo vratiti daleko unazad. Pod uslovom da se situacija dodatno ne zakomplikuje propašću tek započetih pregovora.

Da bi potkrijepio priču u finansijskom čudu koje je pripremio, ministar finansija pokazuje slajd (crtež u boji) prema kome će povećanje minimalne zarade za 200 eura, odnosno 80 odsto, poslodavca koštati 15 eura!? Spajić navodno zna, to nijesmo čuli ali možemo vidjeti na sitnoj sličici, da crnogorski poslodavci na jugu i na sjeveru, radnicima osiguranim na minimalac dodatno, na crno, daju 150 eura u kešu. Pa je taj iznos dodao u svoju formulu. Šta poslodavci misle o tome tek treba da čujemo.

Ministar nije ni rječju objasnio odakle će država nadomjestiti ogromne troškove koje nosi šerifov plan. Uz troškove zdravstvenog osiguranja, na teret budžeta pašće i novac potreban za povećanje plata i usklađivanje penzija i socijalnih davanja. Riječ je o desetinama a možda i stotinama miliona. A izgleda kako ih Ministarstvo finansija planira obezbijediti povećanjem akciza na duvan, koka kolu, bombone i čokoladu; novim porezima i boljom naplatom odavno nenaplativih poreskih dugova. Konačno, pominje se i ,,povećanje finansijske discipline”. A o tome  govore ljudi koje ni vlastita pristojnost ni strah od propisanih kazni (a oni su ih propisali) ne može natjerati da stave masku na javnom skupu.

Da bi bolje razumjeli razmjere problema koje je najavio Spajić:  računica nalik onoj koju je prezentovao u utorak (sa znatno manjim iznosima povećanja plata i poreskih olakšica) moguće je pod uslovom da Crna Gora ima makar 200 hiljada zaposlenih koji plaćaju poreze i doprinose. A ima ih, otprilike, 50 hiljada manje. Dok broj nezaposlenih raste iz mjeseca u mjesec. Pride, više od polovine trenutno zaposlenih (preko 80 hiljada) radi za državu, lokalne samouprave, javna i komunalna preduzeća ili akcionarska društva koja su u većinskom vlasništvu države. I svima treba obezbijediti povišicu. Dok, paralelno, ministar najavljuje ,,optimizaciju”.

Računa li neko ozbiljan da će, ukoliko minimalna plata bude povećana na 450 eura, prosvjetni radnici nastaviti da rade za prosječnu zaradu od 550 eura? A medicinsko osoblje za 650? Teško.

Da bi sve ono što je ispričao ministar Spajić, kao i ono što je prećutao ne želeći da kvari veselje, dobilo smisao, u formulu se mora ubaciti faktor politike. Ono što je premijer slikovito iskazao u dvije rečenice: ,,Svima onima, kojima su lični ili partijski interesi iznad CG, poručujemo: pustite nas da radimo! Konačno će mladi i vrijedni ljudi dobiti priliku da učestvuju u stvaranju svjetlije i prosperitetnije budućnosti ove prekrasne zemlje”.

Pustite nas da radimo – eto suštine Spajićevog plana. Zato njega ne prate konsultacije, ulazni podaci, projekcije, mogući scenariji (npr. procenat bjekstva akciznih roba u sivu ekonomiju), računica o troškovima i očekivanim prihodima…Milojko Spajić zna da je njegovu zamisao nemoguće provesti, uz postojeće okruženje, u zadatom roku. Uostalom, Skupština još nije glasala o zakonima bez kojih je nemoguće realizovati planirane prihode i rashode sadašnjeg budžeta. Dok Ministarstvo finansija krije podatke o poslovima teškim blizu milijardu eura (ugovor o hedžingu). I planove za svojevrsnu okupaciju privrednih preduzeća u državnom vlasništvu (Montenegro work d.o.o.).

Zato se Spajićev plan ponajviše tiče same Vlade i triju koalicija koje joj (ne)daju podršku u parlamentu. Obećali smo ljudima povišicu od 200 eura, pa da vidim ko će da nas sruši, poručuje im ministar finansija. I najavljuje: ukoliko neko, ipak, ishoduje pad Vlade i nove izbore, naš predizborni program je već spreman.  Svima veće plate, svima manji porezi, besplatna zdravstvena zaštita (nova kuća, auto i pas)… I Bože pomozi.

Iskustvo nas uči. Plan Milojka Spajića nije naivan. Aleksandar Vučić je, u januaru 2016. građanima Srbije obećao da će do kraja godine imati prosječnu platu veću od 500 eura. I obećanje je ispunjeno u decembru 2019. Tako što je prosječna plata u jednom mjesecu porasla za 10 odsto, zahvaljujući odluci Vlade Srbije da poveća zarade u javnom sektoru.

Nije predsjednik Srbije jedini na koga se Spajić može ugledati. Derk Troter svom bratu Rodniju, u prvoj epizodi Mućki obećava: ,,Sledeće godine u ovo doba bićemo milioneri”. Obećanje ponavlja u svakoj od 64 epizode serije koja je snimana deset godina (sedam sezona). Mi je još gledamo. I na televiziji i u stvarnom životu. Neko se smije. Neko čeka sljedeću godinu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo