Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠAN VULEKOVIĆ, REDITELJ: Transformacija grada

Objavljeno prije

na

Sedmo izdanje UnderhillFesta, Međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma, svečano je otvoreno premijerom filma Transformersi: Megdan polje Podgorica reditelja Dušana Vulekovića. Film je priča o mladom umjetniku Danilu Baletiću, autoru ogromnih robota transformersa napravljenih od starih djelova automobila, kamiona i raznih mašina sa otpada. Direktor fotografije je Blažo Tatar, a producenti filma su Andrija Krivokapić i Sanja Jovanović. Film je nastao u okviru IPA Adriatic projekta Artvision, koji u Crnoj Gori realizuje Ministarstvo kulture.

MONITOR: Pretpostavljam da je film predstavljao veliki izazov, a i odgovornost ispričati priču o mladom podgoričkom umjetniku kojeg zna cijeli grad. Kako ste se odlučili da radite ovaj dokumentarni film?
VULEKOVIĆ: Ovaj film je nastao u koprodukciji Ministarstva kulture i Artvisiona. Artvision je projekat EU u okviru internacionalnog Ipa Adriatic programa u kom je učestvovala i Crna Gora, preko Ministarstva kulture i Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju. Fifteentakes produkcija preuzela je realizaciju ovog filma i oni su me pozvali da radim na filmu.

Ja u tom trenutku nisam znao mnogo o Danilu i Transformersima u Podgorici, ali to mi je bilo veoma uzbudljivo i izazovno i prihvatio sam se tog zadatka. Mene interesuju i privlače promjene perspektive iz koje posmatramo našu svakodnevicu. Kada pred sobom imate nešto tako veliko i neobično, drugačije od onoga na šta smo navikli u javnim prostorima u našim gradovima, probudi vam se radoznalost i želite da saznate šta se krije iza tog poduhvata. Moje prve ideje u radu na ovom filmu bile su upravo vezane za tu ekstremnu promjenu ugla posmatranja, što je rezultiralo direktnom vizuelnom metaforom – kako Transformersi vide nas.

Pratili smo neke osnovne zamisli i ideje, ali upoznavanje sa Danilom i njegovom porodicom, kao i ljudima koji su na različite načine bili uključeni u stvaranje Transformersa, uticalo je na to da rad na ovom filmu često dobije neočekivane obrte. Odabrali smo da budemo fleksibilni i da posmatramo stvari dok se događaju, da se adaptiramo i mijenjamo mnoge inicijalne zamisli i planove da bismo na najbolji način upoznali i predstavili čudan svijet ovih željeznih figura u nihovoj crnogorskoj inkarnaciji.

MONITOR: Najavili ste da se film bavi transformacijama – od smeća do robota, do umjetničkog djela, ali i promjenama koje se dešavaju kod protagoniste pa do svih vas koji ste učestvovali u realizaciji filma. Sa kojim nedoumicama i problemima ste se susretali tokom snimanja?
VULEKOVIĆ: Na samom početku shvatio sam da je ova izložba neodvojiva od unutrašnjeg svijeta njenog autora Danila Baletića. Oni su plod njegove imaginacije, ali i više od toga, kao što sam kaže, svaki od Transformersa vezan je za neku njegovu životnu priču, za neki dio njegovog iskustva ili mašte. Trebalo je nekako prodrijeti u taj Danilov svijet i prevesti to što on osjeća, njegovu inspiraciju, želju i nagon da radi to što je uradio u neku koliko toliko razumljivu strukturu dokumentarnog filma. Uklopiti sve te djelove imaginarnog, ličnog i realnog je po meni bio najveći izazov.

Takođe, dugo sam razmišljao da li da u film uključimo priču koja je, nažalost, pratila ovu izložbu, a to je namjerno rušenje i uništavanje skulptura. Nekoliko puta su Transformersima bili ukradeni djelovi, otkinute glave i slično. Ali, na kraju shvatite da bi taj element u filmu dobio poziciju nekakvog antagoniste, a to jednostavno ne zaslužuje. Za to nema snage ni veličine, ne može da se poredi sa energijom koja stvara. Ipak ostavili smo nekoliko nagovještaja da je bilo i toga.

MONITOR: Da li Vam je teško bilo da zadobijete povjerenje protagoniste i ostalih aktera filma – da se opusti pred kamerama, da ne glume?
VULEKOVIĆ: Da, to je bilo veoma teško. Vrlo brzo smo odustali od toga da na bilo koji način pokušamo da utičemo na to kako Danilo govori o svom radu. Shvatili smo da je najbolje pustiti ga da radi, da brusi, vari i da čeprka po otpadu. U tim trenucima dobijali smo najbolja objašnjenja i najiskrenije rečenice koje su neposredno prenosile njegove namjere i osjećanja. Čovjek je proveo nekoliko godina na otpadu, to je bilo njegovo ,,prirodno” okruženje i tu se osjećao kao kod kuće. Bolje nego kod kuće, zapravo. Ljude zaposlene na otpadu doživljavao je kao svoju drugu porodicu, a i oni njega. Meni je definitivno najdraži dio filma onaj kada ljudi sa otpada govore o Danilu i njegovom poduhvatu dok rastavljaju odbačene mašine na sastavne djelove. One kojima je Danilo dao novi život kroz Transformerse.

MONITOR: Koliko vremena ste proveli u istraživanju i pripremi za „Transformerse”?
VULEKOVIĆ: Po mom mišljenju nedovoljno, ali ne što se tiče samih Transformersa, već upoznavanja sa Baletićima i ostalom ekipom. Upravo zbog rokova koje je nametao sam projekat ja sam se u to igrom slučaja uključio prilično kasno, tako da je ovo za mene bilo vrlo dinamično putovanje. Kao što sam rekao, u ovoj priči ne možete odvojiti Transformerse od autora, tako da sve što sam imao pripremljeno o njima iz raznih sfera, od popularne kulture pa do nekakvih estetičkih egzibicija, sve je to postalo drugi plan u odnosu na priču o ljudima.

MONITOR: Zanimljiv je početni scenario. Koliko se razlikuje ono što ste snimili od prvobitne zamisli?
VULEKOVIĆ: Pratili smo neke osnovne ideje koje su ostale do kraja, ali mnoge stvari su se dešavale sa Transformersima tokom samog snimanja, čak i tokom postprodukcije filma, tako da smo dosta mijenjali. Mislim da nije bilo te fleksibilnosti i adaptacije da ne bismo na pravi način ispričali priču o Danilu i njegovim skulpturama.

Inače, jedan od uobičajenih postupaka prilikom pravljenja ovakvih dokumentarnih filmova je da prvo snimite najveći dio materijala, a tek onda, praktično u montaži formirate scenario. To je živa priroda ovog žanra. Radite sa materijalom koji ima svoju volju i treba ga pustiti da se razvija. Tek na kraju oblikujete svoju formu od tih elemenata realnosti. Drugo, sami transformersi su found-object i ready-made umjetnost, pa smo se i u filmu, uslovno rečeno, poslužili tom metodom.

MONITOR: Film je imao premijeru na „UnderhillFestu” u punoj sali bioskopa „Cineplexx”. Kakve su Vaše impresije?
VULEKOVIĆ: Jako sam srećan i počastvovan što je naš film otvorio UnderhillFest, zaista sjajan festival sa više nego aktuelnim i odličnim programom kako u regionalnoj tako i internacionalnoj selekciji, još od prve godine održavanja. Sala je bila puna, film je izgledao odlično na velikom platnu, a što je najvažnije vidjelo se da publika reaguje na njega, velika je satisfakcija kada vidite da neka mjesta u filmu ,,rade” i komuniciraju. Bilo je ovo često neizvjesno putovanje, godinu dana rada na ovom filmu, ali premijera u Cineplexxu nagovještava da se trud isplatio.

Miroslav MINIĆ
Foto: Dalibor ŠEVALJEVIĆ

Komentari

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

MONITOR: Gdje je Crna Gora danas u odnosu na ,,evropske vrijednosti”?

ULJAREVIĆ: Sva istraživanja ukazuju da velika većina naših građana i građanki želi da bude dio EU, i da živi ono što označavamo kao set „evropske vrijednosti“. Ista istraživanja ukazuju na priličnu otuđenosti donosilaca političkih odluka od građanstva.

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati.

Da bi te vrijednosti prostrujale društvom i bile široko prihvaćene, veliki dio društvenih i političkih elita, mora ne samo da ih deklarativno i povremeno propagira, već da ih primjenjuju u djelo, a posebno kad to ograničava njihove okvire moći. Time se najbolje pokazuje i dokazuje da te vrijednosti donose suštinske promjene  i da su u javnom interesu.

Jedan od primarnih propusta prethode vlasti je taj što se samo nominalno zalagala za te vrijednosti, a nije željela istinsku emancipaciju Crne Gore. Moj je utisak da nova vlast nastavlja i tim pogrešnim putem DPS-a.

MONITOR: Da li je realna ocjena glavne pregovaračice za EU Zorke Kordić da Crna Gora ima ,,realnu šansu da do 2025. godine završi sve obaveze i postigne unutrašnju spremnost za članstvo u Evropskoj uniji”?

ULJAREVIĆ: Ne znam na čemu glavna pregovaračica temelji taj optimizam.

Činjenica je da smo ušli u desetu godinu pregovora sa EU sa ocjenema iz Brisela koje ukazuju na regresiju procesa pregovora. Još nisu ispunjena ni privremena mjerila iz poglavlja 23 i 24, što je preduslov da dobijemo konačna mjerila za koje će trebati godine kako bi se dostigla. Institucionalna memorija procesa je manje-više razorena, nova pregovaračka struktura uspostavljena kasno i bez ikakve analize i potrebnog restruktuiranja koje bi odgovorilo učinkovito na novu metodologiju, a opterećenje je što ni premijer ni većina ministara nemaju elementarno razumijevanje kompleksnosti ovog procesa. Nedavna odluka Vlade da produži postojeći kontroverzan sistem dodjele ekonomskog državljanstva je ponajbolje ogolila i to neznanje, ali i neprincipijelnost i arogantnost Vlade. To, naravno, nije promaklo ni Briselu.

Svjedoci smo činjenice i da se unutar postojeće parlamentarne većine evropski standardi i vrijednosti još doživljavaju kao švedski sto. Na primjer, u decembru smo imali paradoksalnu situaciju u kojoj opozicioni DPS predlaže amandmane na Zakon o unutrašnjim poslovima, koji su u skladu sa zahtjevom Evropske komisije, a da samo jedan, i to najmanji, činilac parlamentarne koalicione trojke glasa za te izmjene. Takve stvari pokazuju da i unutar parlamentarne većine partijski interesi u praksi nadvladavaju proces usklađivanja sa EU, za koji se svi glasno zalažu.

Bojim se da je ova vlast prerano došla u dekadentnu fazu DPS-a i da u njoj postoji iskrivljeno pragmatično mišljenje da nominalno mogu sporovoditi politiku integracija bez suštinskih reformi i da će to biti dovoljno za političku odluku da Crna Gora postane članica EU. S jedne strane, može se reći da je to politički amaterizam, ali s druge, moramo imati uvid u štetnost takve politike za sve građane Crne Gore koji se iskreno nadaju da će nas evropeizacija kao društvo i državu upristojiti i obezbijediti jednakost pred zakonom kao preduslove za dostojanstven život.

MONITOR: Kako komentarišete ocjene iz opozicije da Vladi ističe rok?

ULJAREVIĆ: Svim parlamentarnim akterima odgovara smjena Vlade Krivokapića.

Ne treba posebno obrazlagati zašto je to u interesu opozicije. No, jasno je i razumljivo da DF, na primjer, kao najveći subjekt vladajuće većine, ne želi da ,,pomaže sirotu, na svoju sramotu”, odnosno da Krivokapić formira partiju i da je sa pozicije premijera, sa svojim pulenima ministrima, jača ili da sjutra on i njegova Vlada kontrolišu izborni proces.

Ta Vlada ima i iznimno lošu percepciju javnosti i dalja podrška Demokrata i URA-e, kao vladajućih koalicija, stavlja i njih u poziciju da nose teret tog lošeg imidža Vlade u kojoj faktički nemaju moć donošenja odluka.

Sada je samo procjena skoro svih subjekata parlametarne većine kako i kad će oboriti Vladu, a da im to donese što manje turbulencija unutar biračkog tijela.

MONITOR: Kako će se  rasplesti aktuelna politička kriza?

ULJAREVIĆ: Nezahvalno je predviđati bilo šta u crnogorskom političkom kontekstu, jer se tu odluke često donose na neracionalnim osnovama ili spletu partikularnih i/ili partijskih interesa.

Međutim, treba naglasiti da ne možemo govoriti o stabilnosti dok god je tanka parlamentarna većina od 41 poslanika, kao i dok god svi konstituenti parlamentarne većine ne vide Crnu Goru kao svoju državu.

To znači da je potrebno razmišljati izvan postavljenih rovova, gledati šire da bi se stiglo do reformi u javnom interesu i raditi na društvenoj inkluziji u praksi a ne samo na riječima. Nema brzih i bezbolnih rješenja, moraće se fazno iz ovog izlaziti a poželjno je da to uključi i (samo)refleksiju unutar partija i među liderima.

 

Pogubni populizam

MONITOR: Kako komenarišete fotografije Vesne Pećanac, supruge Živka Nikolića, iz Narodne kuhinje, te najavu predsjednika Borda  EPCG  da ,,će predložiti Elektroprivredi da bude na usluzi porodici Živka Nikolića”?

MONITOR: Fotografiju ne bih komentarisala, jer je i previše i manipulativno medijski eksploatisana.

Međutim, osvrnula bih se na reakcije javnosti, a prije svega predstavnika vlasti. Teška situacija Vesne Pećanac je već nekoliko godina poznata, ali izgleda da političari reaguju samo kada procijene da te informacije mogu da im donesu neke poene. U cijelom ovom slučaju, uključujući i najavu predsjednika Borda EPCG, vidimo koliko je populizam poguban za društvo.

Ako postoji namjera da se pomogne u jednoj nesporno mučnoj životnoj situaciji, to trebaju da urade i da za to budu spremne odgovorne institucije. Degutantno je da se otvara utrka za ishitrena i ad hoc rješenja od slučaja do slučaja, često i upitne zakonitosti, čime se samo može nanijeti dodatna šteta onom kome se navodno želi pomoći.

Milena PEROVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo