Povežite se sa nama

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Neznanje vlasti nije izgovor

Objavljeno prije

na

MONITOR: Na kojem su nivou zaštita ljudskih prava i sloboda u Crnoj Gori u odnosu na Evropu i evropske standarde?
GORJANC-PRELEVIĆ: Nije na dovoljnom nivou, a dovoljni nivo je kad možete da kažete da su kršenja ljudskih prava u svim oblastima slučajni izuzetak. Treba se ravnati prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima – to su zapravo minimalni standardi Savjeta Evrope, kao i prema najboljim evropskim primjerima, jer bi i naš svet radije živeo u Švedskoj, Nemačkoj ili Sloveniji, nego u Rusiji, Rumuniji ili Bugarskoj. Poređenja Crne Gore sa Makedonijom, sa Kosovom i Srbijom su nezahvalna, jer stvaraju utisak da je ovde čak i bolje. Odavno je bilo uslova da se poštuju ljudska prava u Crnoj Gori da je za to bilo volje. Bilo je toliko skupih obuka u ovoj maloj zemlji da niko više ne može da se izvlači na to da nešto ne zna, posebno kada je trebalo kazniti torturu, obezbediti socijalnu pomoć dovoljnu za preživljavanje ili zabraniti partijsko zapošljavanje.

Ovde se prava krše jer vlast u najmanju ruku toleriše takva kršenja. Na primer, prava seksualnih manjina su doživela napredak zahvaljujući prvo heroizmu Zdravka Cimbaljevića, onda i drugih, ohrabrivanju Evropske unije i SAD-a, pa se pojavila i politička volja.

Volje još nema kad je viši cilj da se zaštite od odgovornosti za kršenje ljudskih prava oni koji su posebno važni za vlast – kao što je specijalna jedinica policije SAJ, koja brutalno prebije građane, pa onda skoro – ,,nikom ništa”. To i ne liči na vladavinu prava i poštovanje ljudskih prava. Da je u slučaju snimljenog prebijanja Mija Martinovića ministar policije izašao i rekao ,,to je očigledno neprihvatljivo u državi vladavine prava i ljudskih prava kao što je Crna Gora… pokrenuo sam disciplinske postupke… danas smo direktor policije i ja ponudili ostavke”, a državni tužilac odmah preduzeo krivično gonjenje protiv svih šefova koji su očigledno sprečavali sprovođenje pravde i pomagali učiniocima krivičnih dela, onda bismo se osećali drugačije, kao da nas država štiti bez obzira na to ko se usudi da bije, osećali bismo vladavinu prava i bili na pragu članstva u EU. Ali nismo još dotle došli, i ne verujem da ćemo uskoro i zbog padanja na tako prostim ispitima… ovde građani moraju da se zapitaju da li stvarno žele da žive u državi u kojoj mogu da završe kao Mijo Martinović, na primer.

MONITOR: Prošle nedjelje, povodom 24. godišnjice deportacija bosnasko–herecegovačkih izbjeglica iz Crne Gore, rečeno je da je to jedan od najvećih poraza crnogorskog pravosudnog sistema…
GORJANC-PRELEVIĆ: Da, to je lepo rečeno, nažalost. Ispravno poravnanje sa žrtvama nije pratio ispravan krivični postupak. Svesno ili podsvesno, državno tužilaštvo i sud su zajedničkim snagama doveli do toga da svi optuženi budu oslobođeni i to ne zato što nije bilo dokaza da su se nezakonito hapsile izbeglice po Crnoj Gori i izručivale njihovim dželatima pod vođstvom Radovana Karadžića i Ratka Mladića – za to je bilo pisanih dokaza sa potpisom i pečatom – nego zato što prvo tužilac nije smogao snage da to delo nazove pravim imenom, a onda sud nije smogao snage da osudi, već je uradio savršenu političku egzibiciju – ne samo što je oslobodio optužene odgovornosti, već je oslobodio i državu odgovornosti da je aktivno podržavala Srpsku Republiku u BiH u to doba tako što je hvatala taoce po Crnoj Gori i slala Karadžiću da ih razmeni ili poubija, što se i desilo. Sud je proglasio da optuženi nisu imali svojstvo pripadnika strane u sukobu u BiH, koje im je navodno bilo neophodno da bi bili kažnjeni za ratni zločin – iako je crnogorska policija u to doba faktički imala to svojstvo, iako je ono sasvim nepotrebno u međunarodnom pravu da bi se odgovaralo za zločin protiv civila. Tu kritiku Akcije za ljudska prava je potvrdio ekspert Evropske unije, državni tužilac u Italiji i međunarodni sudija na Kosovu Mauricio Salustro, što nam veoma znači.

MONITOR: U slučaju deportacije odavno ćutei nadčležni u BiH. Je li moguće da su se vlasti Crne Gore i BiH dogovorile da ovaj ratni zločin nikad ne dobije sudski epilog?
GORJANC-PRELEVIĆ: Razgovarala sam sa glavnom nadležnom tužiteljicom za istraživanje ratnih zločina u BiH Gordanom Tadić, koja tog slučaja nije mogla da se seti, iako znam da je davno prijavljen. Ostalo je da provere. Znam da su poginuli neki za koje se sumnjalo da su odgovorni za ubistvo izbeglica upućenih iz Herceg Novog u Republiku Srpsku 27. maja 1992. To bi tužilaštvo BiH trebalo temeljno da istraži. Haški tribunal je davno osudio upravnika fočanskog logora za zločine i u toj presudi utvrdio da su u logor dovedeni ljudi nezakonito uhapšeni u Herceg Novom. Samo želim da naši završe svoj deo posla. To što je ovde urađeno bilo je krajnje surovo, puno mržnje prema ljudima drugačijeg imena, vere, sve u atmosferi gde kao Crna Gora i Srbija, tj. SRJ nisu bile u ratu. Bilo bi samo licemerno da nije ispalo i tragično.

MONITOR: Kakvo je Vaše mišljenje o medijskim slobodama i uopšte o stanju u medijima?
GORJANC-PRELEVIĆ: Mislim da je svaki privatni medij vođen privatnim interesom, koji se u pojedinačnim slučajevima manje ili više poklapa sa javnim, tj. nesebičnim interesom. Kad su privatni mediji profesionalni i forsiraju i teme od javnog interesa koje nisu baš popularne, obradujem se, jer objektivno posmatrano na Balkanu je nažalost pretežno isplativ kič i ulizivanje vlastima. Zato, šire posmatrano, stanje u medijima u Crnoj Gori i nije toliko loše, ima šta da se pročita i ima sadržaja u medijima koji podstiču javni diskurs ka neophodnim promenama i progresu. Ali, štampani mediji i televizija po pravilu nisu isplativi, zato mislim da država treba da ih pomaže, da li smanjivanjem poreza ili fondom za podršku projektima i sadržajima od javnog interesa u štampanim medijima i na televizijama – kao što postoji fond samo za radio stanice. Javni servis, koga plaćaju svi građani pa bi morao da bude takav – nesebičan – suštinski to još nije, otprilike je odgovoran prema svim građanima onoliko koliko je to i vlast. Tu su potrebne korenitije promene da bi i po objektivnosti i kvalitetu programa ličio na BBC. Ne možemo da utičemo na to da se više privatnih medija bavi istraživačkim, kritičnim novinarstvom, ali zato nema opravdanja da javni servis to ne radi, da čak skine s programa emisiju nagrađenog novinara Boškovića.

MONITOR: A kad je riječ o zaštiti slobode medija…
GORJANC-PRELEVIĆ: Što se tiče zaštite slobode medija, mislim da više sudske instance suštinski ne razumeju slobodu izražavanja. Nerazumno i neevropski zahtevaju da crnogorski novinari moraju neke stvari da u potpunosti dokažu prije nego objave. Novinari izvještavaju kad postoji osnovana sumnja. Kao kad sestru premijera američka Komisija za hartije od vrednosti optuži da je učestvovala u korupciji pa se novinari usude da objave fotografiju sestre o kojoj se i piše.

Takvo nerazumevanje jede i vreme i novac, pa zato treba dopuniti Zakon o medijima standardima iz prakse Evropskog suda za ljudska prava, da bi ih svi bolje razumeli i primenjivali, i mediji i sudije. Ovde neće biti atmosfere za slobodno istraživanje i pisanje, kakvu je država dužna da stvori, dok god se ne reše ubistvo Duška Jovanovića, ubistvo Srđana Vojičića, napadi na Tufika Softića, napad na Željka Ivanovića, napad i pretnje Oliveri Lakić… Svi su oni bili izraziti kritičari vlasti onda kada su fizički stradali. Dok god se ne utvrdi ko je sve za to odgovoran, sumnjaćemo da je vlast te napade naručila, organizovala i platila. Uz to, je, kao bakšiš, poslata zastrašujuća poruka i svima ostalima. Zato se iznerviram kad kažu da je Crna Gora zaslužila da uđe u NATO jer je dostigla potrebni nivo vladavine prava. Ne verujem ni da NATO-vci to iskreno misle. Crna Gora neće ući u NATO zato jer je dovoljno uradila da istraži napade na novinare, kazni torturu i ratne zločine, nego iz nekih drugih razloga koji nemaju veze s tim.

Istraga o ubistvu Jovanovića

MONITOR: Ovih dana navršilo se dvanaest godina od ubistva glavnog urednika Dana Duška Jovanovića. NVO Akcija za ljudska prava objavila je izvještaj ,,Nerasvijetljeno ubistvo Duška Jovanovića – pitanja bez odgovora”, koji je dostavila vrhovnom državnom tužiocu Ivici Stankoviću i ministru unutrašnjih poslova Goranu Daniloviću. Šta se posebno apostrofira u tom izvještaju?
GORJANC-PRELEVIĆ: Mnoga pitanja u vezi istrage tog ubistva ostala su bez odgovora. Posle 12 godina istrage, koja je jedino uspela da dovede do procesuiranja jednog saučesnika u ubistvu, a i to na osnovu posrednih dokaza, vođenje te istrage je zrelo za temeljno preispitivanje koje treba da uradi strani stručnjak. Taj stručnjak može da sarađuje sa nekom novom komisijom koja će se osnovati za preispitivanje i te i drugih istraga, ali bi neko stručan i potpuno nepristrasan morao da pogleda s policijskog, istražiteljskog aspekta da li je tu urađeno sve što je razumno moralo biti urađeno ili ne i kaže šta bi sad trebalo uraditi. Da ne bismo pametovali, mi smo pokušali da sagledamo taj predmet iz ugla zainteresovanih građana i postavili desetak pitanja na koja mislimo da neopravdano nema odgovora do danas. Sva ta pitanja se suštinski vrte oko toga da li je neko iz državne vlasti stajao iza tog ubistva ili ne.

Jaki politički uticaji

MONITOR: Da li su i dalje jaki politički uticaji koji sprječavaju rasvjetljavanje i adekvatno procesuiranje ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore?
GORJANC PRELEVIĆ: Dok god me ne uvere u suprotno, mislim da jesu, da su vrlo jaki i da veoma inspirišu i državne tužioce i sudije posredno ili neposredno.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo