,,Nitko u ovo ne može povjerovati, toliko suludo, toliko besmisleno. Avioni koji prelijeću i mitraljeska paljba. U pravcu Cavtata sam vidio dim…”
Ovo je 1. oktobra 1991. godine zapisao Milan Milišić, dubrovački pjesnik.
Dva dana kasnije, Mališić svjedoči: ,,Vrijeme je iz sadašnjosti kliznulo u prošlost, a mi smo ostali u nekakvom praznom prostoru, kroz koji fijuču neizvjesnost i strah. Ljudi preračunavaju koliko još hrane imaju, koliko vode. Čitanje Sartra nudi neku utjehu, ali ironičnu, nemilosrdnu…”
Za one koji su zaboravili, podsjećanje: prva žrtva napada na Dubrovnik bio je Milišić, Srbin po nacionalnosti, rođen u Dubrovniku, ,,koji je mnoge svoje buntovne stihove posvetio svom gradu — Dubrovniku, osjećajući ga dublje i intenzivnije od svojih sugrađana”.
Prvog oktobra 1991. godine, u zoru, pale su prve granate na grad pod Srđem, ispaljene iz topova JNA i rezervista Hercegovačkog korpusa sa položaja oko Trebinja. U osvajački pohod na Konavle i Dubrovnik učestvovalo je oko sedam hiljada crnogorskih rezervista, pripadnika MUP-a i dobrovoljačkih paravojnih formacija. Ta najsramnija epizoda iz novije crnogorske istorije života je koštala 166 građana Crne Gore.
Drevni grad demilitarizovan je dvadeset godina prije toga da ne bi, kao dio svjetske kulturne baštine, postao žrtva rata. Dubrovnik je bio pod opsadom iz vazduha, sa mora i kopna od 1. oktobra 1991. do maja 1992. Skoro 240 dana građani Dubrovnika živjeli su u kopnenoj i pomorskoj blokadi, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima.
Tokom agresije na Dubrovnik poginula su 92 civila, više od 430 branitelja tog grada, a ranjeno je više od 1.500 osoba. U logore, od kojih je jedan bio u Morinju, odvedene su 423 osobe, a bilo je više od 33.000 prognanih i izbjeglih.
Politička vrhuška u Beogradu i Podgorici planirala je da od dubrovačke regije oružjem stvori Dubrovačku republiku, koja bi bila priključena velikoj Srbiji.
Rat na dubrovačkom području trajao je godinu dana. Okončan je u septembru 1992. dogovorom Tuđman-Ćosić o demilitarizaciji Prevlake i povlačenjem JNA 15 kilometara u dubinu crnogorske teritorije.
U napadu su uništeni brojni spomenici kulture iako su se na njima vijorile zastave UNESCO-a. Razoreno je devet srednjovjekovnih palata unutar istorijskog jezgra Dubrovnika, a na području od Stona do Konavala spaljeno 2127 kuća. Bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja, a što nije spaljeno uništeno je i opljačkano.
Prema podacima iz Hrvatske direktna materijalna šteta nanesena Dubrovniku i Konavlima iznosila je preko pola milijarde eura. Crna Gora je do sada platila 385.000 eura na ime uništenog stočnog fonda u Konavlima.
Zbog napada na Dubrovnik na po sedam, odnosno sedam i po godina, osuđeni su viceadmiral Miodrag Jokić i general Pavle Strugar. Njihovi nadređeni i politički čelnici – inspiratori rata nisu kažnjeni. U Crnoj Gori nije pokrenut nijedan krivični postupak protiv bilo koje osobe zbog ratnih zločina izvršenih prilikom agresije na Dubrovnik. Sudski proces u slučaju logor Morinj još nije okončan pravosnažnom presudom.
Crna Gora se ni nakon dvadeset tri godine nije suočila sa svojom ulogom u tom ratu. Danas crnogorski zvaničnici i državni mediji uglavnom ćute o ,,oslobađanju Dubrovnika”. Razlog: tadašnji kreatori ratne politike i danas zauzimaju visoke pozicije u vlasti.
Učešću Crne Gore na dobrovačkom ratištu u udžbeniku za četvrti razred gimnazije posvećena je samo jedna rečenica: ,,U operacijama JNA na dubrovačkom regiju učestvovali su i rezervisti iz Crne Gore”.
Monitor, kao i dio nevladinih organizacija, nijesu dali da veo zaborava padne na te događaje i njihove aktere. Povodom dvadesete godišnjice napada na Dubrovnik, NVO Centar za građansko obrazovanje i Akcija za ljudska prava iz Podgorice, i Documente – Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba, prije tri godine organizovali su u Podgorici skup Rat za mir – 20 godina kasnije.
,,Ja se loše osjećam među Crnogorcima, jer sam od njih doživio ogromne neugodnosti, a niko za dvadeset godina nije sankcioniran. Šta onda misliti o njima? Vi se izvolite odlučiti koji Crnogorci su čisti, a oni koji su činili zlodjela da budu kažnjeni”, kazao je tada preživjeli logoraš iz Morinja Metodije Prkačin.
Zamjenica specijalnog tužioca za suzbijanje organizovanog kriminala, terorizma i ratnih zločina Lidija Vukčević prvi put je tada saopštila javnosti da postoje predmeti u vezi zločina počinjenih na dubrovačkom ratištu. U međuvremenu javnost nije saznala šta se desilo sa tim predmetima.
Nema suočavanja sa nedjelima dok je i danas u vlasti sedam od deset ratnih vođa iz tadašnje crnogorske Vlade, podsjetio je na tom skupu Žarko Rakčević iz Foruma 2010.
Vlada Crne Gore bila je defakto zadužena da crnogorske građane – vojne obveznike 1991. milom ili silom mobiliše i pošalje na dubrovačko ratište.
Savezni ministar za odbranu bivse SFRJ Veljko Kadijević, u knjizi Moje viđenje raspada – Vojska bez države, priznaje da se radilo o stvaranju Velike Srbije okupacijom dijela hrvatske teritorije. Kadijević opisuje osvajanje juga Hrvatske i doline Neretve kao ,,pripremne osnove za dalja dejstva prema Splitu”.
Time je potvrdio pisanje Monitora da ,,oslobađanje” Dubrovnika nije preduzeto zbog toga što su ,,ustaše” krenule na Crnu Goru, kako su tvrdili Branko Kostić, Momir Bulatović i Pavle Strugar, još manje zbog blokiranih kasarni JNA ili ,,rata za mir”, kako je uvjeravao Svetozar Marović, ili ,,nepravednih granica” kako je govorio Milo Đukanović.
Luka Korda, načelnik opštine Konavle: Zašto
MONITOR: Kako sa današnje distance gledate na agresiju na Konavle i Dubrovnik od prije dvadeset i tri godine?
KORDA: Za mene i za sve nas u Konavlima ostaje pitanje zašto? Zašto, jer Konavljani su prije rata i kumovali, i ženili se, i trgovali sa ljudima iz Crne Gore. A onda je došlo do razaranja i paljenja Konavala. Samo da kažem da je 75 posto kuća u Konavlima spaljeno, sve je opljačkano, ljudi su odvedeni u logore, kao što je bio Morinj, ubijani su i prebijani samo zato što su bili Konavljani, samo zato što su bili Hrvati. Onda se može zamisliti kakve su bile razmjere tog rata. Zato mi se čitavo ovo vrijeme nameće to pitanje zašto i nametaće se i ubuduće – zašto da jedan takav krvavi rat i ubijanje dođu iz pravca istoka iako ničim, ama baš ničim nismo to zaslužili. Ja sam Monitoru 1993. godine dao izjavu u kojoj sam rekao da je mržnja ljudi najveća moguća bolest. Ja nisam time opterećen i ne želim nikoga mrziti, ali volio bih kad bi nam neko objasnio zašto se sve to desilo. No, vjerujem da ne može objasniti ni onaj koji je to sve napravio. Postavio sam to pitanje i visokim crnogorskim dužnosnicima, ali mi nisu znali odgovoriti. Uvijek su govorili da je to rezultat indoktrinacije, Miloševićeve propagande i tako dalje, ali valjda ljudi imaju pameti i imaju mozak da znaju šta im je dobro, a šta nije, pogotovo kad su vidjeli da nijedan kamičak nije pao ni na Igalo ni na Herceg Novi, a oni su kao država napravili to što su napravili. Ali i sa crnogorske strane bilo je ljudi koji u tome nisu sudjelovali, koji su pružali otpor tom ratu i ja im od srca odajem priznanje, kao liberalima koji su na Cetinju uzvikivali ,,Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”!
MONITOR: Kako ocjenjujete trenutne odnose između Crne Gore i Hrvatske?
KORDA: Sigurno je da ti odnosi mogu biti mnogo bolji, teško je da se sve to zajedno prevlada, teško je da se uspostave odnosi kakvi su bili prije rata. I teško je da narod shvati to što se desilo, ali ljudi idu i s jedne i s druge strane granice, posjećuju se, trguje se, možda bi trebalo poradiiti na tome da lakše prelaze granicu…Prošlo je od rata određeno vrijeme, ali ono se zaboraviti ne može, ali živjeti moramo i s jedne i s druge strane granice, moramo komunicirati. Zato bi trebalo omogućiti lakši protok ljudi i roba. Bilo je u povijesti puno ratova, ali svi želimo da se to više nikad ne ponovi i da buduće generacije shvate da je to bio jedan suludi čin i da treba nastaviti život . Mi imamo nekoliko aplikacija kod EU zajedno sa općinama Tivat i Podgorica, imamo ugovor sa Herceg Novim oko isporuke vode… Sve u svemu ti su odnosi na zadovoljavajućem nivou, ali mogu biti i bolji.
MONITOR: Kako je u Konavlima obilježen ovogodišnji 1. oktobar?
KORDA: Prvi deseti se uvijek obilježava kao napad na Dubrovnik iako je petnaestak dana ranije bio napad na Konavle. Dvadeset prvog oktobra obilježavamo oslobađanje Konavala, kada više u Konavlima nije bilo agresora. U srijedu je održana jedna tužna komemoracija kada dođu roditelji poginulih, kada dođu majke, očevi, braća, sestre… To je jedan tužni dan, ali to je jedno sjećanje da se to ikad ne zaboravi i da treba sve učinjeti da se više nikad ne ponovi. U srijedu je jedna majka rekla da želi da se u cijelom svijetu niko ne ubija, da ljudi ne gladuju i kroz to ona gleda na svog sina koji je poginuo u prošlom ratu. Taj će se dan i dalje obilježavati iako sjećanje blijedi i dolaze generacije koje to ne pamte, ali ti će se događaji pamtiti kao što se pamte Srebrenica, Drugi svjetski rat i Aušvic i nikad se ne smiju zaboraviti.
veseljko KOPRIVICA
Stav2 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice