Povežite se sa nama

DRUŠTVO

VLADA I GLADNI RADNICI: Selektivno bezakonje

Objavljeno prije

na

Niko od radnika nikšićkog Metalca, koji su duže od nedjelju dana štrajkovali glađu pred Vladom nije umro. Samo će, može biti, poneko od njih skupa sa poslanikom Jankom Vučinićem biti uhapšen. To bi trebale biti dobre vijesti sa crnogorske društveno-ekonomske pozornice. Ni jedan od problema koji su metalce iz Nikšića natjerali na višenedjeljne proteste do danas nije riješen. Hoće li Vlada ispoštovati dogovor znaćemo, možda, već po izlasku ovog broja Monitora.

Do tada, par riječi o uzrocima i posljedicama egzistancijalne drame kroz koju prolaze crnogorski radnici koje je, u minulih četvrt vijeka, neka od mnogobrojnih vlada pod komandom Mila Đukanovića (i njegovih povremenih eksponenata od Filipa Vujanovića do Igora Lukšića) prodala skupa sa imovinom preduzeća u kojima su zarađivali za život.

Metalac bi, zadesilo se tako, mogao poslužiti kao savršeno prosječan primjer kompanije koja je privatizovana po tzv. podgoričkom neoliberalnom medelu koji je osmislio Veselin Vukotić a u djelo proveo njegov najuspješniji učenik – stariji od braće Đukanović.

U najkraćem: potencijalno profitabilna kompanija (ima tržište, potrebne alate i kvalifikovanu a jeftinu radnu snagu) uvodi se u stečaj kako bi se oborila njena cijena. Potom se kao novi vlasnik (strateški partner, renomirani investitor…) pojavljuje neko anonimno preduzeće ili pojedinac čiju poslovnu biografiju najčešće pronalazimo na stranicama crne hronike. Taj neko krčmi imovinu firme i gomila dugove sve dok vlada, pritisnuta bremenom vlastite (ne)odgovornosti, ne priskoči u pomoć. Jednom, drugi, treći put… Pa novi stečaj i novi vlasnik (strateški partner, renomirani investitor…). U međuvremenu, potencijalno tržište se smanjilo, mašine i alati nestali (prodati ili pokradeni), dugovi narasli, a nekadašnji vrhunski majstori i požrtvovani radnici postali siromašni očajnici.

I ko je kriv? To pitanje ne treba postavljati, ukoliko ne želite da dođete na crnu listu čelnika DPSDP koalicije.

O sudbini Metalca: Firmu u stečaju je, prije deset godina, kupila slovenačka Montevar Gorana Mlađenovića. Nakon pet godina relativno uspješnog poslovanja Mlađenović započinje postupak dobrovoljne likvidacije nikšićke kompanije. Iako ta procedura, prema važećim propisima, podrazumijeva isplatu otpremnina radnicima koji ostaju bez posla, država Mlađenoviću gleda kroz prste. Na temeljima stare, on registruje novu firmu – na istoj lokaciji, sa istim mašinama. Samo je radnika manje. Kompaniju potom prodaje Nikoli Furundžiću partneru iz sličnih poslova u Sloveniji i Bosni iz kojih je samo NLB Banka izašla kratka za blizu 60 miliona eura. Furundžić, potom, od države dobija kreditne garancije vrijedne 1,5 miliona eura. Da isplati otpremnine prekobrojnim radnicima, razduži kompaniju i pokrene proizvodnju. Ništa od toga nije urađeno.

Vlada na sve to kao da ne obraća pažnju. Za nju je normalno platiti tuđi dug težak 1,5 miliona eura. Uostalom, prema sopstvenom priznanju, Đukanovićeva vlada je samo prošle godine u tu svrhu (plaćajući dugove kontroverznih biznismena kojima je žirirala pri dobijanju kredita) potrošila 110 miliona eura našeg novca. Više nego što je za četvrt vijeka vladavine uložila u zdravstvenu i obrazovnu infrastrukturu.

Ono što je propustila Vlada, nijesu nikšićki kriminalci. Dok su iscrpljeni radnici Metalca, nakon višednevnog štrajka glađu, skupljali svoje stvari sa mokrog trotoara naspram Vlade, iz Nikšića je stigla vijest da su Predrag Pješčić (52) i Dejan Jurišević (23) uhapšeni zbog iznude. Mladenoviću su, saopšteno je iz policije, iznudili oko 50 hiljada eura. Uhapšeni su pri pokušaju da i od Furundžića uzmu još 60 hiljada.

,,Pješčić i Jurišević uhapšeni su juče oko 11.15 časova u jednom nikšićkom kafiću, odmah nakon što im je Furundžić predao novac koji su tražili”, saopštila je policija u subotu.

Kako to: za reketaše ima a za radnike nema?

Dio odgovora na ovo pitanje ponudio nam je potpredsjednik Vlade Vujica Lazović. U stilu partije kojoj pripada, on se izrugivao inteligenciji građana. ,,Vlada nema ingerencije da rješava probleme u privatnim kompanijama”, izjavio je potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku javnom servisu (samo su tamo njegovu izjavu mogli prihvatiti zdravo za gotovo, bez potpitanja). Računa kako smo svi zaboravili na desetine miliona kojima je vlada zavrijedila oprost od prevarenih radnika Željezare, Boksita, KAP-a… Ili milione kojima je proljetos, uoči lokalnih izbora, iznosima manjim od dvije hiljade eura kupovala glasove nekadašnjih radnika nekadašnjih preduzeća u Podgorici, Bijelom Polju, Beranama, Kolašinu, Rožajama, Mojkovcu…

Lazović je potom opisao aranžman sa vlasnicima Metalca: ,,Fabrika je radila dobro jedno vrijeme, a onda smo pod pritiskom radnika dali garancije za kredit od 1,5 milion eura kod Erste banke. Novac naravno nije vraćen, a Investiciono-razvojni fond (IRF), koji je dao garancije, još uvijek nije vlasnik kompanije”. Kako je sve to moguće, Lazović ne objašnjava. Država je garancije dala pod pritiskom (da li je to krivično djelo?), nije kontrolisala da li su sredstva potrošena namjenski (!), nije joj smetalo što zajmoprimalac (,,naravno”) ne vraća kredit, niti se potrudila da imovinu koja je bila zaloga garancija upiše u svoje vlasništvo nakon što je platila tuđe dugove. I niko nije uhapšen zbog toga?

Onda Lazović demonstrira logiku petogodišnjaka: ,,Ako se ustanovi krivična odgovornost vezano za sredstva državne pomoći, podnijećemo prijavu”! Valjda se prvo podnosi prijava da bi se ustanovila nečija krivična odgovornost. Ili potpredsjednik Vlade samo slijedi logiku šefa (u Vladi i vladajućoj koaliciji) Mila Đukanovića koji je promovisao model nedodirljivosti i neodgovornosti.

Jedini alibi akterima ovog posla jeste taj da oni nijesu prvi koji su prekršili zakon kako bi sakrili privatizacione malverzacije nadređenih.

Ta nas priča vraća u jesen 2009. Tada je Vlada, na insistiranje Mila Đukanovića i ministra Branimira Gvozdenovića, suspendovala vlastite propise i vlasnicima KAP-a i Boksita omogućila da se, dvije godine prije ugovorenog roka, oslobode navodnog viška radne snage. To kršenje ugovorenih obaveza nijesu platile kompanije iz portfolija ruskog tajkuna Olega Deripaske već građani Crne Gore. Iznos poklona – 30 miliona eura.

Početkom 2010. kreće repriza. Sada u nikšićkim Rudnicima bokista. Sjećate li se ministra Suada Numanovića koji, zagrljen sa radnicima izlazi iz rudarskog okna Seoce, prijeteći neposlušnim poslodavcima: ,,Država je uz svoje građane, a svaki poslodavac mora da vodi računa i da ispunjava svoje obaveze prema zaposlenima”. Dva mjeseca kasnije, Numanović je revidirao. „Poslodavci i radnici moraju poštovati zakon, ali kao zemlja u tranziciji moramo da imamo malo fleksibilniji odnos”.

Ta nas je fleksibilnost, prema nekadašnjim računicama Vujice Lazovića, koštala više od 500 miliona eura.

I premijer je imao šta da kaže. Uoči potpisivanja ,,pisma nade” sa nikšićkim rudarima, on je preko državne Pobjede (danas u stečaju) vlasnicima Boksita poslao poruku: ,,Ne bih volio da još jednom dođem u situaciju da im objasnim da se institucije države Crne Gore moraju poštovati, i da je to ne samo pitanje dobrog vaspitanja nego i zakonska obaveza kako domaćih tako i stranih investitora. Jer, kada se ta crta pređe, tu onda više ne pomažu ni obezbjeđenja ni arogancije bez pokrića”. Onda su Đukanovića iz Moskve podsjetili kako su neke druge crte već pređene, pa je i on prevrnuo ploču: ,,Vlada je pokazala da ima sluha za pojačan stepen socijalne senzibilnosti. Ali, zaista se trudimo da to nipošto ne ode u susret socijalnoj demagogiji koja je vođena idejom da ugrozi političku stabilnost Crne Gore”.

Zašto poštovanje radnog prava i privatizacionih ugovora može ugroziti ,,političku stabilnost Crne Gore”? I šta je to ,,socijalna demagogija” u izvođenju Vlade Crne Gore?

Dok su radnici Metalca, štrajkom glađu, pokušavali da ostvare prava koja su poreski obveznici već papreno platili, radnici Pobjede u stečaju su spokojno čekali propast vlastite firme. Vlast je njima unaprijed obećala da će iz propale kompanije (odlaskom Pobjede u stečaj svi zapošljeni u kompaniji su ostali bez posla) otići sa otpremninom većom od dvogodišnje prosječne plate u Crnoj Gori. Zašto? Zbog onoga što su na stranicima ovog lista, četvrt vijeka radili Vidoje Konatar, Srđan Kusovac ili Vesna Šofranac? Ili zato da se pokaže da lojalni DPS-u uvijek mogu računati na višak privilegija?

Kada vlast želi, pare nijesu problem. Igor Lukšić nije snosio ni političku ni krivičnu odgovornost nakon priznanja da je na račun DPS-a, na ime zakupa prostora koji nije bio u vlasništvu vladajuće partije, uplatio više od 170 hiljada eura iz državnog budžeta. Bez posljedica prošao je i nalaz DRI prema kome je Vlada – tokom 2010 . i 2011. godine – nezakonito garantovala za kreditna zaduženja pet kompanija (KAP, Željezara, Željeznički prevoz, Željeznička infrastruktura i Pobjeda) vrijedna skoro 170 miliona eura. Svaki cent tih kredita vratila je država, dok su tri od pet pomenutih preduzeća već propala.

O rasipanju državnog novca svjedoči i godišnja naknada koju su, svojevremno, iz budžeta primali Milo Đukanović i Branimir Gvozdenović – kao predsjednik i politički direktor DPS-a. Oba su se pozvala na propis koji im garantuje državnu platu sve dok ne pronađu novi profesionalni angažman. Što će reći da su vladajuću partiju, a preko nje i državu, vodili kao amateri. Vidi se – pomislili ste.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo