Povežite se sa nama

MONITORING

DVANAEST GODINA NEZAVISNOSTI: Po istom tragu

Objavljeno prije

na

Može Zemlja oko Sunca i kakvu piruetu da napravi, uzalud će i svitati i mrknuti – nedjelja, 20. i ponedjeljak 21. maj ove godine u Crnoj Gori neće se razdvajati. U nedjelju će Milo Đukanović ponovo biti inaugurisan u zvanje predsjednika Crne Gore, u ponedjeljak je dvanaesta godišnjica crnogorske nezavisnosti. On gine da bi je sačuvao, ona mu daruje sve, spremna da poklanja sebe uprkos opasnosti da postane prazna ljuštura i nestane. Kad se isključi romantika, činjenica da je dvanaest godina nakon obnove nezavisnosti Crna Gora neodvojiva od jednog čovjeka govori o našoj sumornoj stvarnosti.

Modu sa inauguracijom uveli smo 1998. Nakon što je Đukanović, krajem 1997. pobijedio Momira Bulatovića, sredinom januara 1998, noć nakon nereda u Podgorici na protestu Bulatovićevih pristalica, na Cetinju je priređena inauguracija novog predsjednika.

Kako je tada napola pukla Crna Gora, sastavljala se nije. Ništa tu nijesu promijenile godine nezavisnosti. Ni prva, ni dvanaesta.

Milo Đukanović položiće, dakle, 20. maja zakletvu pred poslanicima u Vladinom domu na Cetinju. Tekst glasi: ,,Zaklinjem se svojom čašću, na Ustavu Crne Gore, da ću dužnost Predsjednika Crne Gore obavljati savjesno i odgovorno za dobro svih građana naše domovine. Kao Predsjednik države posvetiću se očuvanju nezavisnosti i suvereniteta Crne Gore i njenoj afirmaciji kao građanske, demokratske, ekološke i države socijalne pravde, zasnovane na vladavini prava”.

Da o časti ne pričamo, kažnjivo je po zakonu.

Zakleće se predsjednik da će dužnost obavljati za dobro svih građana Crne Gore. Kakve ptice, i kamenje u Crnoj Gori zna koliko će mu kletva biti prava. Jednostavno, ne možete raditi za dobro svih građana ako onu polovinu koja ne glasa ispravno, redovno, sve krupnijim i krupnijim riječima, označavati kao izdajnike, rušitelje države, teroriste i fašiste.

Stvari se katkad smire tokom neizbornih godina, koje su ovdje rijetke. Tada se i vlast kojom diriguje Đukanović sjeti da najdemokratski od svih referenduma ne može biti najdemokratskiji od svih referenduma ako se građanima koji su u toj silnoj demokratiji kazali ,,ne”, nezavisnoj Crnoj Gori i dalje spočitava da su bili ,,protiv svoje države”. Ta etiketa i dalje se po potrebi lijepi svagda i svukuda, od parlamenta, do radnog mjesta.

„Vidim da ih jako pogađa kada ih mi opominjemo na prošlost i zašto im se ne može vjerovati… Kada ih podsjetimo na to da su bili protiv države Crne Gore, da su formirali Sedmi bataljon koji je trebalo da hapsi crnogorsku mladost, da su organizovali rušilačke demonstracije zbog našeg priznavanja Kosova, kad ih podsjetimo da ne priznaju crnogorsku zastavu, nego da im se priviđa trobojka kao državna zastava…”, razjašnjavao je Đukanović na jednom od nastupa u predizbornoj kampanji.

Došlo je dotle da je, kad Đukanović govori o skrivanju prošlosti, pristojnog čovjeka sramota da ga podsjeti na šah, Dubrovnik, rat za mir, ljubav sa Miloševićem. Jedan od ozbiljnih problema građana Crne Gore koji ne pristaju da im vlast uređuje misli je to što svakodnevno ne malu količinu energije moraju da troše odgovarajući na pitanje – jesam li ja lud?

Nema izbora na kojim glavni adut vlasti nije očuvanje države. Nema dovoljno malog mjesta u kojem u borbi za vlast glavni argument nije: ,,Koliko god mržnje da imaju prema nama, nijedna količina mržnje ne može da opravda toliku mržnju prema svojoj državi”. I tako stalno.

Teorijski, valjda je moguće imati dovoljno veliko srce pa biti predsjednik i onih građana koji ,,mrze svoju državu” čak i u situaciji kada je u centru svega onoga što mrzitelji mrze upravo predsjednik.

Kakvi predsjednik, svetac bi to morao da bude. Đukanoviću, ako ćemo pošteno, na osnovu širokogrudosti oreol ne bi dali ni najvjerniji obožavaoci.

Jednom je, 2011, na partijskom kongresu, predsjednik DPS-a proglasio da je jedan od glavnih zadataka partije učvršćivanje nacionalnog i duhovnog identiteta, kao i prevazilaženje tradicionalnih podjela. Najavio je zalaganje za standardizaciju crnogorskog jezika i objedinjavanje pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Bila je peta godina nezavisnosti, i tada je bilo jasno koliko je ta priča prazna. Na popisu iste godine 42,88 odsto građana Crne Gore kazalo je da govori srpski, 36,97 – crnogorski. Još sedam godina smo pridali, novo nema ništa. Crnogorski jezik je, zahvaljujući izvedbi u režiji vlasti, više predmet podsmijeha neko dio identiteta, Crnogorsku pravoslavnu crkvu ne shvataju dovoljno ozbiljno ni oni što u njoj činodejstvuju.

To ne znači da nema priča o identitetu pogodnih za partijsku upotrebu, provjeravanje pravovjernosti zaposlenih u državnim službama i sličnog. Prije nekoliko godina šefovi su zavirivali ko će a ko neće potpisati inicijativu za poništenje odluka Podgoričke skupštine. Možda bi mogli da se ponište i rezultati bitke na Vučjem dolu, kao znak pažnje prema turskim investitiorima.

Osim posvećenosti očuvanju nezavisnosti i suvereniteta Crne Gore Đukanović će zakletvom garantovati i njenu afirmaciju kao građanske i demokratske države.

Uf! Jedina stepenica koju smo ka razvoju građanske države i demokratije savladali je postojanje više partija i održavanje izbora kao takvih. Fakat da nikad na izborima nije promijenjena i da to traje tako dugo čini da je sljedeći stepenik iz dana u dan sve viši. Ne zvuči nemoguće progoza da nikad neće biti dosegnut, već da će se stepenice morati rušiti.

U izgradnji građanskog društva nijesmo savladali ni osnovu. Na izborima svaki glas ne vrijedi isto. Neki je dvadest, neki pedeset, neki hiljadu eura. Ima i onih čija je cijena džak brašna, bandera pred kućom ili državni posao. Valuta u tim transakcijama su i socijalna pomoć, čokolade od sto eura, otpisivanje računa za struju metri lokalnih puteva, kilogrami straha. Na povijenim, na primjer, leđima starca koji vjeruje da mu ,,Milo daje penziju”.

Da, tu je i priča u kojoj su ,,građani” suprotstavljeni ,,nacionalistima”. U njoj je sve pobrljano. DPS je, trenutno, ,,građanski” onoliko koliko u njemu ima Srba i onoliko koliko dopušta Srbima da budu građani. Otpilike kao što je devedesetih bio ,,građanski” prema Bošnjacima.

Dio zakletve je i posvećenost ekologiji. Prvi i jedini Ustav obnovljene Crne Gore državu je deklarisao kao ekološku. Red je početi od Pljevalja. Tamo se ljudi godinama guše u smogu zbog toga što se griju na ugalj, jer Termoelektrana koja proizvodi polovinu struje u državi ne može da obezbijedi toplifikaciju grada. Dok Evropa kojoj težimo propisuje zatvaranje termoelektrana, Crnoj Gori je jedan od glavnih planova da napravi još jednu. U Pljevljima. Opštini čije su šume, najbogatije u državi, date predsjedniku bliskom biznismenu. Tu se stalno vrte nekakvi milioni investicija – ni drvena polica, kao finalni proizvod nije napravljena. Radnici u povlaštenom preduzeću redovno štrajkuju zbog neredovnih plata.

Nezavisna Crna Gora rasprodaje samu sebe i trajno upropaštava prostor toliko da on neće valjati sve ako sjutra ovdje niknu neki mnogo bolji ljudi sa mnogo boljom vlašću. Rijeke su nam prljave, čista voda nam postaje nedostupna, svaka stopa nam je deponija. Životna sredina je jedino poglavlje koje ekološka država Crna Gora nije otvorila u postupku pregovaranja o članstvu u Evropskoj uniji.

Tu nam je, opet i u Ustavu i u zakletvi, i država socijalne pravde. Neko vrijeme smo bili među zemljama sa najdubljim jazom između bogatih i siromašnih, poslije smo prestali da mjerimo.

,,Ne smijemo dozvoliti našim potomcima da kao generacije naših predaka pa i naša čežnjivo razmišljamo o tome kada ćemo zaraditi nešto novca da provedemo vrijeme u Parizu Rimu i Londonu. Mi možemo dalje od ovoga u bliskoj budućnosti. Nije ova budućnost o kojoj govorim namjenjena generaciji naših potomaka…Za prvu deceniju od obnove nezavisnosti smo udvostručili plate obezbijedili šest milijardi stranih investicija, povećali standard građana. Crna Gora se dinamično kreće i to može da registruje svako ko iole ozbiljnije prati ekonomska i društvena kretanja u CG”, objašnjava ovih dana Đukanović u kampanji za lokalne izbore.

Ovi što ne ,,prate ekonomska kretanja” nego gledaju sopstvenim očima teško uočavaju sav taj napredak. Prema zvaničnim podacima više od polovine zaposlenih u Crnoj Gori prima platu do 250 eura. Oni razmišljaju kako da se prehrane, ne kako da provedu vrijeme u Parizu, Rimu, Londonu. Preko 30 odsto građana ima platu između 250 i 500 eura, što znači da samo 20 odsto zaposlenih zarađuje više od prosječne plate.

Fala na liderstvu, u nezavisnoj Crnoj Gori odrasta deset odsto siromašne djece. I taj podatak je od onih koje više ne mjerimo.

Jeste, zakleće se predsjednik i da će se posvetiti afirmaciji države zasnovane na vladavini prava. Kipti od primjera: Svetozar Marović i sin mu koji šetaju umjesto da su u zatvoru; smiješne kazne za policajce koji su prebili Mija Martinovića; dokazana nevinost Kalića i Šarića. Bogati i siromašni, lijevi i desni, bijeli i zeleni – sve je smiješno u odnosu na Kavčane i Škaljarce. Tu lete glave. Kako Kavčanima i Škaljarcima tako i neobaviještenima koji se u blizini zateknu.

Ne treba nam izvještaj Evropske komisije o poglavljima 23 i 24 dovoljna je obična vijest. U Dobroti je surovo ubijena Ukrajinka Anastasija Lašmanova. U Crnu Goru je došla prije nekoliko godina i radila kao konobarica. Potom je postala moćna i uticajna osoba, a imovina kojom raspolaže, prema procjenama, vrijedi na desetine miliona eura. Riječ je o direktorici kompanije Sea trejd, koja je prije tri godine kupila tivatski hotel Mimoza i na tom mjestu je izgrađen hotelski kompleks Perla. Lašmanova je vlasnica salona ljepote Femme fatale koji se nalazi u hotelu Tre kane u Budvi, pišu danima naši mediji.

Onda je i stigla vijest da je smijenjen Zoran Stanović, šef ispostave granične policije na Aerodromu Tivat, čijeg sina Arsenija policija traži zbog ubistva Lašmanove. Obrazloženja za smjenu nije bilo, tako da svako može da nagađa – je li policajac što pogriješio u službi na aerodromu ili pomaže sinu da se sakrije ili je, možda, imao veze sa transformacijom ugostiteljske radnice u bogatašicu. Istraga je u toku.

I kao što biva, one koji su srcem zazivali Crnu Goru, dok su je Bulatović, Đukanović i Marović gurali u mrak ratova i mržnje, slabo ko će na praznični dan pomenuti. Liberali – nego što.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRED 31. GODIŠNJICU ZLOČINA U ŠTRPCIMA: Otmica istine u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostala je nepoznanica da li su vlasti u Podgorici bile obaviještene o onome što se sprema na pruzi Beograd – Bar. A mogle su biti. U tadašnjoj saveznoj vladi premijera Milana Panića na poziciji ministra unutrašnjih poslova bio je DPS kadar – Pavle Bulatović

 

Narednog utorka, 27. februara, navršiće se 31 godina kako su iz brzog voza 671 Lovćen na liniji Beograd –Bar, u stanici Štrpci na teritotiji BiH, pripadnici interventne čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske pod nazivom Osvetnici, oteli 20 putnika. Zarobljene su odveli, opljačkali pa ubili. Njihova tijela bacili su u Drinu. Do danas su, u jezeru Perućac, pronađeni ostaci četiri žrtve. Za ostalima se, navodno, traga.

Žrtve planirane i, pokazaće se, najavljene otmice dominantno su bili državljani Srbije i Crne Gore (sedmorica ubijenih) bošnjačke i muslimanske nacionalnosti. Stradali su: Esad KapetanovićIljaz LičinaFehim BakijuŠećo SoftićRifat HusovićHalil ZupčevićSenad ĐečevićJusuf RastoderIsmet BabačićAdem AlomerovićMuhedin HanićSafet PreljevićDžafer TopuzovićRasim ĆorićFikret MemovićFevzija ZekovićNijazim KajevićZvjezdan Zuličić i jedna neidntifikovana osoba. Među žrtvama je i Tomo Buzov, prenzionisani oficir i Hrvat po nacionalnosti, koji se, jedini, usprotivio odvođenju putnika. Pitao je uniformisane otmičare  “Ljudi šta to radite?”.

Njihova otmica praktično je bila najavljena. Pripadnici Osvetnika četiri mjeseca ranije, na gotovo identičan način, oteli su 16 Bošnjaka (15 muškaraca i jedna žena) iz sela Sjeverin (Srbija) koji su autobusom pošli u Priboj, gdje su pozvani da nakon tri mjeseca prime platu. Autobus je išao uobičajenom (jedinom) trasom i zaustavljen je u selu Mioče (opština Rudo, BiH). Putnici bošnjačke nacionalnosti su izvedeni i kamionom odvezeni u motel Vilina vlas u Višegradu. Tu su, nekoliko dana kasnije, ubijeni, a njihova tijela bačena u Drinu.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

REFORMSKI KURS MANDIĆEVE NOVE: Slavljenje komšijskih praznika i kriminala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Daria Vraneša, gradonačelnika multietničkih i viševjerskih Pljevalja,  Pljevlja su  „srpska zemlja i rasadnik srpskog naroda kroz vjekove“. Ta srpska zemlja „još uvijek ima mnogo neprijatelja …i nije slučajno što je srce srpskih zemalja odvajkada podijeljeno granicama koje su utvrđivali dušmani… a sa svake strane te tromeđe živi od iskona isti narod.“    Ove misli izrekao je na proslavi Dana državnosti Republike Srbije , koji je organizovala pljevaljska opština

 

 

U srijedu veče je u Pljevljima, u organizaciji Opštine Pljevlja, u sali Centra za kulturu održana Svečana akademija povodom 220 godina od Prvog srpskog ustanka i 189 godina od donošenja Sretenjskog ustava Knjaževine Srbije. Pozivnice za  događaj je potpisao gradonačelnik Dario Vraneš. Skup je počeo intoniranjem srbijanske himne Bože pravde, a onda je mileševski episkop  Atanasije Rakita, u čijoj jurisdikciji su Pljevlja, blagoslovio prisutne. Gradonačelnik Vraneš je podsjetio na značaj ustanka u Srbiji 1804. i da je u četvrtak „i praznik pljevaljskih Srba, nas koje od naše etničke matice dijeli prevoj koji se zove Jabuka (na granici sa Srbijom)“.

Na praznik Sretenja 15. februara Karađorđe Petrović je u Orašcu podigao ustanak protiv otomanske vlasti. Na isti dan je 1835. proglašen ustav tadašnje Srbije a od 2002. godine se slavi i kao Dan državnosti Republike Srbije.

„U čast tog dana i mi smo se ovdje večeras okupili da kažemo i pokažemo da je ovaj praznik zajednički praznik, a himna Bože pravde zajednička himna svih Srba ma gdje živjeli“ istakao je prvi čovjek Pljevalja. Za njega su  multetnička i viševjerska Pljevlja „srpska zemlja i rasadnik srpskog naroda kroz vjekove“. Ta srpska zemlja „još uvijek ima mnogo neprijatelja …i nije slučajno što je srce srpskih zemalja odvajkada podijeljeno granicama koje su utvrđivali dušmani… a sa svake strane te tromeđe živi od iskona isti narod“.

Četiri dana ranije Vraneš je na TV Vijesti rekao da se nada da će se taj srbijanski praznik „u Pljevljima proslavljati vječno“ i da se time ne podriva ustavni poredak Crne Gore. Dan nakon toga Vraneš je odćutao pitanje Vijesti koliko će novca građane koštati proslava srbijanskog državnog praznika. Umjesto toga pitao je novinara „zašto se bruka“ i da treba da „radi neki časni posao“ – očigledno smatrajući  novinarstvo nečasnim zanimanjem kad nije u službi njegovih političkih mentora iz Beograda.

Vraneš je doktor medicine po struci i specijalizirani hirurg opšte prakse, što je plemenito zanimanje.  No istovremeno se opredijelio i za politiku i  služenje  srbijanskoj autokratiji. Izabran je za gradonačelnika Pljevalja krajem aprila 2023. godine na listi Nove srpske demokratije (NSD) čiji predsjednik je Andrija Mandić  aktuelni šef Skupštine Crne Gore. Vranešov izbor je podržao i Pokret Evropa Sad (PES) i Demokrate sa kojima je u koaliciji u lokalnoj skupštini.

Vraneš se nakon izbora brzo bacio na identitetska pitanja. Najavio je podizanje spomenika i pravljenje trga Patrijarhu Varnavi na istoimenoj ulici jer se radi o „jednom od najvećih pravoslavnih duhovnika“ i „najslavnijem Pljevljaku svih vremena“. Patrijarh Varnava Rosić je bio drugi patrijarh Srpske crkve (SPC) od njenog osnivanja 1921. godine i stolovao je od 1930. do 1937.  Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima (i optužbama da je otrovan) kao srpski ultranacionalista i oponent Vlade Milana Stojadinovića.  Vlada je nastojala stvoriti političku stabilnost u višenacionalnoj Kraljevini Jugoslaviji tako što bi dala jednaka prava Katoličkoj crkvi kroz potpisivanje posebnog ugovora sa Vatikanom (konkordat). Varnava Rosić je nesporno  (na osnovu njegovih intervjua štampi tog vremena) bio antisemita i vatreni podržavalac Adolfa Hitlera i njegove nacističke stranke.

Vraneš je kasnije položio vijenac na mjesto gdje su partizani strijeljali 25 četnika i nacističkih kolaboracionista 1944.godine rekavši prošlog ljeta da je opština odala poštu i da su se „pomolili Bogu i zapalili svijeću za sve heroje koji su bili u četničkom pokretu i koji su život dali za slobodu“. Četnici su, služeći fašistima, u pljevaljskom kraju tokom rata počinili brojne zločine protiv civilnog stanovništva, pogotovo protiv muslimana.

Vraneš je pokušao promijeniti i Dan opštine sa 20.novembra (kada je 1944. oslobođen od nacista) na vjerski praznik Svete Petke (27. oktobar) kada je u 1918. u grad ušla srbijanska vojska. Na dan srbijanskih (vrlo vjerovatno pokradenih) izbora 17. decembra „brat Dario Vraneš, predsednik opštine Pljevlja, (je) dao snažnu podršku listi Aleksandar Vučić-Prijepolje ne sme da stane“ stoji u objavi Opštinskog odbora Srpske napredne stranke (SNS) u Prijepolju uz objavljene fotografije. Njegov partijski šef Andrija Mandić je  skoknuo do Beograda da lično čestita izbornu „pobedu“ srbijanskom vođi Aleksandru Vučiću.

Mandić je rekao da je pozvan od Vučića i za Dan državnosti i da će se „naravno odazvati“ pozivu ne odgovorivši da li tamo ide u državnom ili partijskom svojstvu. I Mandićev koalicioni partner, predsjednik Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević je najavio prisustvo nakon poziva Vučića. DNP je u saopštenju objavila da je „savremena Srbija dostojna svojih slavnih predaka (i) nastavlja slobodarsku politiku odbrane nacionalnih interesa i teritorijalnog suvereniteta“.

Na posljednje izlive srpstva Vraneša pljevaljska podružnica PES-a je odgovorila da „opština Pljevlja nema nadležnosti da slavi praznike drugih država pa ni naše komšijske i drage Srbije“ te da Vraneš „kao gradonačelnik Pljevalja, ima obavezu da se fokusira na rješavanje nagomilanih lokalnih problema u našem gradu, i prestane da stvara nepotrebne krize i tenzije, sa svrhom da sitno politički poentira“.

I PES i Demokrate su rekle da ih niko nije konsultirao oko proslave srbijanskog  praznika. Demokrate su naglasile da „obilježavanje datuma iz istorije i kulturnog nasljeđa svih naroda koji žive u opštini mora biti isključivo uz poštovanje Ustava Crne Gore“, uz obazrivo „trošenju javnog novca u dijelu kulturnih događaja“. Premijer Milojko Spajić, koji je rodom iz ovog grada, se do sada nije oglasio, kao ni Mandić kao predsjednik parlamenta.

Pljevlja grcaju u nevoljama. Enormno zagađenje vazduha – među najvećim u Evropi, raseljavanje osiromašenog stanovništva i njegovo korištenje  kao regrutni centar za narko kartele čiji neki od glavnih operativaca su iz ovog grada  predstavljaju ogromni izazov kojim se Mandićeva stranka ne bavi, makar na vidljiv način.

Posebno je zabrinjavajući i indikativan  njihov odnos prema prirodi režima u Srbiji. Vučićeva vlast je istog (i sada vjerovatno goreg) karaktera nego doskorašnja vlast njegovog prijatelja i saveznika – Mila Đukanovića. Đukanovićev režim je  proganjao NSD i Demokratski front (DF) nekad uz Vučićevu  pomoć. Montirana afera Državni udar protiv Mandića i Kneževića je dobila na legitimitetu nakon što su policijski doušnici i saradnici vlasti u Srbiji svjedočili protiv njih, a u korist režima Đukanovića. Prvi sporazumi o „priznanju krivice“ su sklopljeni sa srbijanskim molerima, nadničarima, i šoferima koji su dovučeni iz Srbije, da navodno zauzmu Skupštinu.  Priznanja su uslijedila nakon što je srpska ambasada pritisnula svoje građane u pritvoru da potpišu lažna priznanja krivice kao jedini način izlaska na slobodu. Rukovodstvo bivšeg DF-a dobro zna da su stradali upravo etnički Srbi čije osude su dogovorile i sredile vlasti „dva oka u glavi“.

Slučaj osuđenog vođe kriminalne organizacije i ranijeg vladara Budve Svetozara Marovića je svima poznat. Ni Mandić niti bilo ko iz prosrpskog bloka se nisu nikada usudili uputiti poziv Vučiču da prestane štititi kriminalca i da ga pošalje na izdržavanje zatvorske kazne. Nedavna objava prepiske sa SKY aplikacije koje je Crnoj Gori poslao Europol o poslovima Andreja Vučića, brata srbijanskog predsjednika, i narko bosa Zvonka Veselinovića (po procurjelim izvještajima same srpske policije) i proslava njihove prve zarađene milijarde je izazvala osude Milana Kneževića i ad hominem napade na Vijesti jer su se usudili tako nešto objaviti.

Odlasci DF-ovih političara u Beograd na skupove SNS političara i ministara koji otvoreno sarađuju sa narko bosovima i koji su upleteni u veliki broj korupcionaških afera u najmanju ruku izaziva sumnju da njihova borba protiv kriminalne Đukanovićeve vladavine nije vjerodostojna. Prozivanje Đukanovića za Pandora papire a istovremeno ćutanje na iste takve  kada su u pitanju Vučićevi ljudi je simptomatično.

Ponašanje NSD-a i manjih srpskih partija u slučaju uhapšenog gradonačelnika Budve Mila Božovića zbog članstva u kriminalnoj organizaciji i trgovine narkoticima još više problematizira njihovu deklarativnu borbu za pravnu državu. Poslanik NSD-a Jovan Vučurović je ne nedavnoj sjednici skupštinskog Odbora za odbranu i bezbjednost ponovo probao preseliti slučaj iz sudnice (čiji glavni pretres tek treba početi) u medije i skrenuti pažnju sa gorućih problema. Vučurović je optužio tužilaštvo, koje slučaj bazira na istim prepiskama sa SKY aplikacije kao i protiv osoba bliskih DPS-u, da je hapšenje Božovića „politički motivisano“ i da „iza toga svega stoje strane adrese koje su tu odigrale najvažniju ulogu“. Vučurevićeva „poruka Vladimiru Novoviću je da se prestane sa progonom Mila Božovića, kao da je okorjeli kriminalac“.

Na kraju će mnogi zaključiti  da bivši DF i nema problem sa kriminalom koliko ima problem sa crnogorskim prefiksom. Srpski kriminal i jednopartijska država koja krade izbore, štiti OKG bosove i oslobađa ubice novinara je prihvatljiva alternativa DPS-u.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo