Povežite se sa nama

INTERVJU

ČEDOMIR PETROVIĆ, DRAMSKI UMJETNIK IZ BEOGRADA: E pa priznajmo Kosovo

Objavljeno prije

na

Sastanak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, predsjednika Kosova Hašima Tačija i visoke predstavnica Evropske unije Federike Mogerini, koji je završen u ponedjeljak, glavna je politička tema u Srbiji. Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić izjavio je da su pozicije najviših zvaničnika Beograda i Prištine i dalje ,,značajno udaljene”. Tači je kazao da sastanak u Briselu označava početak posljednje faze dijaloga o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine. Pošto dramski umjetnik iz Beograda Čedomir Petrović često analizira odnose između Srbije i Kosova, zamolili smo ga da za Monitor prokomentariše trojni razgovor u Briselu.
PETROVIĆ: Ukoliko se ne potpiše Pravno obavezujući sporazum sa Prištinom (čitaj priznanje nezavisnog Kosova) čeka nas težak period izolacije i sankcija od strane SAD i EU i ostalih oko nas koji pretenduju na članstvo u EU i NATO. Sankcije će biti osvetoljubive za neposlušnost, usuđivanje protivljenja najmoćnijima, zamajavanje i gubljenje vremena i biće neuporedivo rigoroznije od onih prethodnih. Srbija će ući u takve sankcije iz kojih će izaći ko zna kad i u kakvom stanju i obliku i da li će nam više ikada biti pružena ovakva prilika i kada?

Sve ono što je krenulo, biće zaustavljeno… Za zidanje trećeg Avalskog tornja narod više nema para. Stavimo na vagu, jer tako se najtačnije meri, šta ima veću težinu i vrednost?

S jedne strane Kosovo, na čijoj zemlji je pre šest stotina godina poginulo desetine hiljada srpskih ratnika, i s druge današnja Srbija, u kojoj živi preko sedam miliona stanovnika i ima onih koji bi se u nekoj budućnosti možda ovde rodili i živeli.

Kako će se vlast Kosova odnositi prema Srbima, umnogome zavisi od politike srpskih vlasti. Sve što se više odugovlači završni Kosovski čin, to će i pritisci, strah, napadi i uvrede biti česti i žestoki, a naša nemoć da bilo šta učinimo. Da ne bi došlo do težih incidenata, sukoba i žrtava, bilo bi dobro da Predsednik Republike Srbije sa Vladom Srbije donese konačnu odluku da li će potpisati Pravno obavezujući sporazum sa Prištinom.

Odgovor je poznat i jedino moguć. Ne odugovlačimo… Da ne dođe vreme kada ćemo davati i one delove Srbije koje nam niko nije tražio… Za sad.

MONITOR: Vi se odavno zalažete za to da Srbija prizna nezavisnost Kosova, da se ne protivi da Kosovo postane član Ujedinjenih nacija, da sa Kosovom uspostavi diplomatske odnose…
PETROVIĆ: Jedan od najvažnijih razloga je smirivanje tenzija na Kosovu i odgovornost Republike Srbije prema svojim građanima koji ostaju da na Kosovu žive. Njihovi životi su u pitanju, sigurnost dobijanja posla, neizvesnost otkaza, zarada, strahovi, bezbednost njihove dece… I nikada ne zaboraviti da slične muke muči i albanski narod na Kosovu.

Srbi koji će ostati na Kosovu moraju u sebi da pronađu mudrost zajedničkog života. Oni mogu samo i jedino opstati ako zajedno sa Albancima uče svoju decu da je komšija, ili fqinj, važniji od rođaka i lažnih prijatelja, i da te on brani od lopova, pomaže ako nekom noću pozli, slavite rođendane i verske praznike zajedno, unosite nov nameštaj, pozajmljujete kafu i šećer, ostavljate ključeve stana kada idete na odmor, gledate kako klinci rastu i postaju ljudi, sa različitim imenima i jezikom.

Gledate, kako se rađaju ljubavi, i kako se brzo uče albanski i srpski, da bi moglo da se kaže, Volim te… Të dua.

MONITOR: Mnogi su za zamrzavanje konflikta i da se ostavi rješavanje problema Kosova nekim budućim generacijama. Šta Vi mislite o tome?
PETROVIĆ: Mnogi su za zamrzavanje konflikta i ostavljanja nerešenog problema Kosova, nekim sledećim generacijama koje dolaze. Ima toga u svetu. Zamrzavaju i ljude, pa kad pronađu lek protiv bolesti od koje je zamrznuti otegao papke, što reče Fridrih Barbarosa u “Nemanjićima”, naučnici će da ih odmrznu. Šta će od njih biti kad se otope, niko živ ne zna? Možda će se i pronaći lek i otopljenima pomoći, ali Kosovsko pitanje ukoliko se ne reši sad, ostaće zamrznuto do nekog novog, sledećeg skorog rata koji će izbiti zbog njega. I krmenadlu kad izvadiš iz friza posle tri meseca, tukne oko kosti.

MONITOR: Zašto apelujete na zvaničnike Srbije da Srbija uđe u NATO?
PETROVIĆ: Ukoliko uvedemo sankcije Rusiji nećemo dobijati više ratnu pomoć od njih. A, avione dobijamo u delovima. Sastavljaju ih Lazanski i Vulin i uvek ispadne traktor ili spomenik Staljinu. Naoružavamo se. Hoćemo li napasti ili se braniti? Koga da napadnemo? Svi oko nas su članice NATO-a. Jebali smo ježa ako samo uperimo vazdušnu pušku u nekog. Braniti se! Og koga? Ove koji su nas bombardovali, nismo nikad ni videli.

Ne možemo sami i neutralni. Odneće nas vetrovi. Pa, uđimo u NATO. Da li si ti normalan? Nisam. Oni su nas bombardovali, ubijali, rušili… pa sad s njima? Ubijali su nas i bombardovali i Turci i Austrijanci i Nemci i Amerikanci i ko još sve nije, pa smo sad dobri s njima. Ako uđemo u NATO, ne bismo morali više odvajati ogromne pare za vojsku, ni brinuti da će nas neko ikad više napasti. Taj novac bi dobro došao za opismenjavanje i prosvećivanje naroda, pre nego što uđemo u tu Evropsku Uniju. Ima mnogo zatucanosti u nas Srba i verske i kulturne i svake druge.

Nama je toliko potrebno da naučimo da pišemo i čitamo i imamo malo veće plate i penzije… Nije mnogo.

MONITOR: Zalažete se i da Srbija ispuni sve što od nje zahtijeva Evropska unija?
PETROVIĆ: Kažu – Živeće srpski narod ako postanemo član EU i priđemo moćnima, najmoćnijima na svetu. Pa, priđimo. Onda moramo priznati nezavisnost Kosova. Pa, priznajmo. Tamo je sveta srpska zemlja. Biće i dalje. Naši manastiri. Čuvaće ih bolje od nas. Naš narod? Živeće bolje nego sad, kad se sve razreši i smiri. Kosovo traži stolicu u Ujedinjenim nacijama. Pa, ne može da stoji… mora negde da sedne. Moraćemo da uvedemo sankcije Rusiji. Pa, uvedimo. Mi, mala Srbija, velikoj Rusiji? Shvatiće, ako su iskreni prijatelji, da je to smešno i mora da smo u očajnoj situaciji kad to činimo.

MONITOR: Na prvu godišnjicu od atentata na Đinđića napisali ste pjesmu posvećenu nekadašnjem premijeru Srbije. Da li se Đinđić danas u Srbiji često zloupotrebljava?
PETROVIĆ: Svi oni koji su streljali Đinđića i oni koji su bili politička pozadina i danas su živi. Nikad življa i aktivnija je i ona medijska rulja koja je ubila Zorana Đinđića još pre atentata Ne otvara se proces zato što su mnogi upleteni, kao svinjska creva. Pravda koja je temelj države u Srbiji ne postoji. Ostaje jedna velika tuga za Zoranom i nada da će se krivica onih koji su naredili streljanje morati rešiti pre ulaska u EU.

Rekao je jednom Zoran Đinđić: ,,I ja Vam kažem, gledajte u budućnost, gledajte u budućnost i tamo ćemo se sastati Vi i ja…”

Verujem da se ne bi naljutio na mene što ću napisati: ,,Gledajte u budućnost, gledajte u budućnost i tamo u Uniji, sastaće se ponovo Kosovo i Srbija…”

MONITOR: Vi ste sin slavnog glumca Miodraga Petrovića Čkalje. Umro je prije petnaest godina. Je li Čkalja zaboravljen?
PETROVIĆ: U Srbiji zaboravljaju na žive i kako će onda da pamte one koji su otišli. Nije otac zaboravljen. Verujem da će ga ljudi pamtiti. Česte reprize serija i filmova, omogućavaju da nove generacije upoznaju mnoge glumice i glumce, kojih više nema, pa i mog oca.

U Srbiji je vrijeme stalo

MONITOR: Mnogi kažu da je Srbija preplavljena nacionalizmom, da živi u okamenjenoj tradiciji i pod patronatom Srpske pravoslavne crkve.
PETROVIĆ: Mi se još nismo makli od Kosova, još smo zapleteni u mrežu najcrnjeg nacionalizma, u vekovima okamenjenoj tradiciji, uz svesrdnu pomoć i pod patronatom Srpske pravoslavne crkve. Vreme je stalo za nas.

Naše slike su ikone, naše svetlo gas lampe, kandila i crkvene sveće, po rukama pokapao vosak na žuljeve od oranja ralom, iz pora nam izlazi tamnjan, delimo poslednju koru hleba i čašu rakije sa putnikom namernikom, žene nam peru noge i stoje pored stola dok muški jedu, ubijamo prestolonaslednika i trudnu ženu, cepamo paktove i pišamo na Nemce.

Srpska pravoslavna crkva u jugoslovenskim ratovima ekskomunicirala je samu sebe, kada je stala na stranu srpskih vojnih i paravojnih formacija i blagosiljala najveće srpske zločince, ne prihvatajući ni jedan od ponuđenih mirovnih planova. Bila je za vojno rešavanje problema.

Deklaracija Srpske pravoslavne crke o Kosovu nije donela ništa novo. Istina ovog puta se zadržala na zamrzavanju, bez ratnih pokliča. Ukoliko bi država počela da razmišlja o uvođenju godišnjeg poreza SPC, sigurno da bi se i Deklaracija promenila, pozitivno po Vučića.

Crkva je oduvek bila uz svoj narod, pa tako i danas u ovim za srpski narod na Kosovu teškim vremenima, mnogi očekuju preseljenje Patrijaršije u Peć, gde je nekada i bila i koju su pored Dečana i ostalih manastira Albanci pred kraj XIX veka čuvali, ubijali svoje sunarodnike-odmetnike ako bi napali neki od manastira i bili ubijani.

Valja podsetiti vernike i nevernike, da je Rastko Nemanjić, kao prvi srpski arhiepiskop ustoličen u Pećkoj patrijaršiji, pa i današnji patrijarh Irinej, koji je u Peći ustoličen 2010. godine. I članovi Svetog arhijerejskog sinoda morali bi se češće sastajati u Pećkoj patrijaršiji. Ako bi dolazili svojim džipovima i limuzinama, mogao bi se proširiti prilaz manastiru kako bi svi mogli da se parkiraju.

Dodika treba smijeniti

MONITOR: Jedan od Vaših stavova je i da se pomogne da na izborima u Republici Srpskoj „dođe na vlast neko normalan i odgovoran, ko će shvatiti neminovnost suživota sa svojim komšijama”.
PETROVIĆ: Tu se odmah javljaju asocijacije na trnove u oku Bosne i Hercegovine, koji mogu ozbiljno ugroziti njen vid. Republika Srpska i njeni stvoritelji, koji su kasnije i vladali njom, svi su osuđeni ratni zločinci i ne mogu predstavljati one Srbe koji se danas rađaju i one koji žive u delu koji je nasilno iščupan iz jedinstvene Bosne i Hercegovine.

Dodik je osoba koja bi morala pod pritiskom, pre svega Srba iz Banje Luke, Republike Srbije i njene vlasti i međunarodne zajednice, biti smenjen s mesta na kojem se nalazi i sa koga uništava sve čega se dotakne. Dodik predstavlja opasnost i za narod Republike Srpske i narod Bosne i Hercegovine, ali i za narode Srbije i Hrvatske. Njegove svakodnevne provokacije i iritiranja, jesu potencijalna opasnost za sve. Nedolazak predsednika Srbije Aleksandra Vučića na obeležavanje godišnjice stvaranja Republike Srpske jasno govori o početku distanciranja Vučića i Beograda od pogubne politike Milorada Dodika.

I ostvariće se san, koji sanjaju mnogi. Kada BiH uđe u Evropsku Uniju i NATO, neće više biti granica. I doćiće godina i dan kada će Bosna i Hercegovina biti opet jedna, jedinstvena, suverena država, sa tri ravnopravna naroda u svemu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Trebalo je početi s lustracijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora treba odgovornu i savjesnu vladu koja bi svoje reforme počela zakonom o lustraciji i porijeklu imovine, a ne uslugom i privilegovanjem jedne vjerske zajednice koja je svojim učešćem u nedavnoj prošlosti obilježila nacionalne i vjerske sukobe na tlu Jugoslavije

 

MONITOR: Sabina Talović, aktivistkinja civilnog sektora, napadnuta je u Pljevljima na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kako vidite taj napad, proističe li iz stanja u kom se društvo nalazi? A kako reakcije nadležnih organa?

DABIŽINOVIĆ: Sabina Talović, mirovna aktivistkinja, napadnuta je fizički i verbalno, u centru Pljevalja. Napad je imao sve elemente vjerske i nacionalne mržnje i dodatno je ugrozio nju i njenu porodicu. To nije prvi put i nije pojedinačni slučaj. Od devedesetih Sabina djeluje na mirovnom i planu ženskih ljudskih prava, posljednjih godina brine o migrantima u Pljevljima, i jedna je od rijetkih koja u kontinuitetu ukazuje na slučaj Bukovice, jednog od ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore. Gotovo trideset godina taj ratni zločin naše tužilaštvo i sudstvo ne prepoznaje na adekvatan način, niti je dobio pravni i pravedni epilog. Odbijanje institucija da kvalifikuju ratne zločine, njihov neadekvatan pravosudni tretman, baza su za visoku toleranciju društvene zajednice na nacionalističko iživljavanje koje je sve otvorenije u Pljevljima.

Do sada nije previše pažnje posvećeno dešavanjima u Pljevljima. Otvoreno iskazivanje mržnje, netrpeljivost na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, radikalizovani su u posljednje tri godine. Bagaž prethodne vlasti, zločini i neutvrđena odgovornost, i današnje nacionalističko narušavanje suživota, za koje je odgovorna sadašnja vlast, proizvodi strah i nesigurnost među građanima, naročito onima koji pripadaju manjini u Pljevljima. Ogovornost za kvalitetan suživot i bezbjednost svih je na dominantnoj vjerskoj i nacionalnoj zajednici u određenoj sredini. Slučajevi koji su ušli u javnost, a ima više onih u koje javnost nije upućena, nisu do sada kvalifikovani i prepoznati od strane institucija, kako bi se moglo steći povjerenje u državu i njene institucije, ali i dominantnu većinu, da će oni koji proizvode nesigurnost i uznemiravaju građane biti sankcionisani. Da su institucije djelovale u tom pravcu, danas bismo imali drugačiju sliku u Pljevljima. Ovako imamo teret odgovornosti prethodne i sadašnje vlasti za nacionalizam i mržnju. Ukoliko institucije izbjegnu da kvalifikuju ovaj napad kako su ga većinski u svojim saopštenjima prepoznali politički subjekti i aktivisti, on će, kao i mnogi do sada, nestati iz javnosti, čime se daje dozvola onim retrogradnim snagama da uništavaju bezbjednost, mir i živote građana u Pljevljima i šire. Vrijeme je da se na osnovu Sabininog slučaja, pozornost javnosti, instituicija i politika usmjeri na odgovorno sagledavanje trenutnog stanja u Pljevljima, uzroka takvog stanja, i mijenja dosadašnja klima nekažnjivosti za silu koju pokazuju nacionalistički nastrojene politike.

MONITOR: Ovih dana prijetilo se i novinaru Vuku Vujisiću zbog priče o eksploataciji šljunka iz Morače. To je jedan u nizu napada na novinare. Normalizuje li se nasilje u ovoj zemlji?

DABIŽINOVIĆ: Prijetilo se i prijeti onima koji žele da govore naglas, ukazuju na društvenu patologiju, i pokušavaju da kreiraju atmosferu u kojoj je rad institucija sistema vidljiv.

To je jedan u nizu slučajeva koji pokazuju kako klima i kultura nekažnjivosti i zarobljene institucije izazivaju nepovjerenje, rezultiraju nasiljem i gubitkom šanse da se stanje u zajednici mijenja. Politički kontekst kreiran od strane vlasti i opozicije zloupotrebljava novinarstvo. Politika koja zloupotrebljava medije u posljednjih trideset godina pokazala je što je sve moguće kada se to desi, koliki je stepen uticaja medija i kakve su posljedice takvog djelovanja. Imali smo rat u kojem su mediji kreirali lice neprijatelja i podstrekivali sukob do kojeg je došlo. Novinari koji su tada huškali na rat su i dalje tu, jer se društvo nije suočilo sa prošlošću. Tu su i političari koji su to takođe radili. Na tim primjerima se vidi kultura nekažnjivosti. Danas je na snazi selektivan pristup uređivačkih politika, koje su u snažnom zagrljaju sa političkim subjektima, koje favorizuju i emituju svoje „istine“, relativizuju, podižu nacionalnu temperaturu. Gotovo da danas svaka opcija ima svoje medije i emituje sadržaj za vlastite ciljeve. Pojedine institucije poput crkve, stalno se žale kako im nedostaje još uticaja, kojeg u posljednje vrijeme imaju napretek, kukajući kako im se svaki zahtjev kriminalizuje u javnosti. Svaki pokušaj istraživačkog novinarstva se vrlo brzo utiša. Mediji pokrenu temu kao što je slučaj o kojem pitate, ali je izuzetno važno što će dalje institucije sistema preduzeti. Ukoliko ne reaguju adekvatno, a tako je, uglavnom, bilo do sada, kako se može osjećati onaj koji je temu pokrenuo? Kritika i iznošenje naglas kriminalizacije kompletnog društva su osnovne pretpostavke da jedno društvo ostane na fonu dobrobiti onih koji žive u ovoj državi ali i narednih generacija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DENIS ČARKADŽIĆ, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR IZ BiH: Svaku geopolitičku bitku na Balkanu u posljednje dvije decenije Moskva je izgubila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira se u javnosti sa namjerom da se opravda retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo

 

MONITOR: Rekli ste da se položaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji nedavno nije dobio priliku da pročita svoj izvještaj u SB UN, faktički nije ništa promjenio, i kada se radi o Bonskim ovlašćenjima. Da li je, ipak, taj događaj dao novi podsticaj funkcionerima RS?

ČARKADŽIĆ: Misija OHR-a nije bila ugrožena ni prije navedene sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a, a nije mogla biti ugrožena ni na toj sjedinici jer se ona nije ni bavila mandatom OHR-a i Bonskim ovlastima, već produženjem misije ALTEA.

Scmith je imenovan odlukom PIK-a, bez očitovanja Savjeta bezbjednosti po tom pitanju, i nije prvi visoki predstavnik koji je tako imenovan, jer nije ni neophodno da se Savjet bezbjenosti o tome očituje, niti se bilo ko bunio ranije kada su neki drugi visoki predstavnici na isti način bili izabrani.

Dugi niz godina Rusija izdvaja mišlljenje po svim zaključcima koje je PIK donosio, izražava protivljenje nastavku postojanja misije OHR-a, te je bilo jasno i da je prethodni visoki predstvanik Valentin Incko svoj posao obavljao bez podrške Moskve.

Potpuno očekivano je bilo da Moskva pokuša spriječiti imanovanje novog šefa OHR-a, što joj nije pošlo za rukom. Sve što je mogla je da na kraju izrazi jasan stav da ne priznaje Schmitha kao novog, leglano izabranog visokog predstavnika, koristeći veto u Savjetu bezbjednosti s ciljem da onemogući njegovo obraćanje, te time pokuša da uruši njegov kredibilitet i legitimitet, obeshrabri dijelove međunarodne zajednice koji ga podržavaju, ali i ohrabri one u BiH koji prate stavove ali i ciljeve Moskve o ovom pitanju. Uprkos svemu, OHR i Bonske ovlasti ostaju u BiH sve dok za tim bude bilo potrebe.

Ne vidim da je sve skupa dalo podsticaj vladajućoj garnituri u RS-u, ali njihovo ponašanje i djelovanje daje za pravo onima koji tvrde da je OHR i dalje potreban u BiH. Paradoksalno, upravo oni koji traže njegovo gašenje, svjesno ili ne, rade sve da se uslovi za odlazak OHR-a ne ispune.

MONITOR: Kako ocjenjujete njegove prve izjave i poteze, a posebno njegov izvještaj čiji su se dijelovi pojavili u javnosti a i u tekstu Rezolucije SB UN?

ČARKADŽIĆ: Treba istaći odličan posao koji je Schmith uradio u vezi sa pitanjem zašite funkcionisanja Centralne banke BiH kao finansijskog stuba BiH. Njegov dosadašnji rad karakteriše primjena tihe diplomatije, te je Schmith razgovarao sa svim političarima u regionu i svijetu koji imaju ili mogu imati uticaj na pojedine političke aktere u BiH. Zvanična saopštenja i saznanja sa tih sastanaka prilično su štura, što daje stratešku prednost Schmithu u odnosu na one o kojima se na tim sastancima razgovaralo, a koji mogu samo nagađati šta se iza brda valja.

Njegov izvještaj veoma precizno opisuje situaciju, imenuje krivce i daje jasne predikcije kuda bi stvari mogle otići ukoliko se ne reaguje na pravi način. Iako nije zvanično prezentovan pred Savjetom bezbjednosti, objavljen je, svijet ga je imao priliku vidjeti što je veoma važno, te su se nakon tog izvještaja ključne zapadne sile probudile i pokrenuta je silovita diplomatska ofanziva sa jasnim porukama, u prvom redu iz Vašingtona, Londona i Berlina. Odmah nakon posjete BiH Cholleta i Escobara, Schmith je odlično procijenio da je Vašington naredna destinacija gdje je potrebno osigurati da SAD, UK i Njemačka rade složno i koordinirano, što je ključna stvar za uspješno rješavanje krize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR DRAGIĆEVIĆ, GRAĐANSKI I EKOLOŠKI AKTIVISTA: Na raskrsnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Građani moraju odlučiti hoće li prihvaiti takvo stanje ili će se boriti za sistem  u  kojem će stručnost i profesionalnost biti važniji od partijskih intersa

 

MONITOR: Možemo li nakon posjete Gabrijela Eskobara Crnoj Gori očekivati rasplet ili dodatni zaplet političke krize? 

DRAGIĆEVIĆ: Politička situacija u Crnoj Gori izuzetno je komplikovana ali ne smatram da će je posjeta specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan dodatno zakomplikovati već suprotno. Ova posjeta pomoći će da dođe do neke vrste dijaloga unutar parlamentarne većine ali i unutar vlasti i opozicije. Administracija SAD, kao ni EU, ne traži od Crne Gore i političkih aktera ništa više, a ni ništa manje,  od onog za šta se sve parlamentarne partije već zalažu a to su: borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, EU integracije, zaštita ljudskih prava i podizanje standarda građana. Osnovni razlog zašto imamo političku krizu ovakvih razmjera i nedostatak dijaloga je samo deklarativno zalaganje parlamentarnih partija za  pobrojane reforme i vrijednosti. Da im je iskreno stalo do njih onda bi umjesto blokade institucija i radikalizacije društva program svojih partija sprovodili u djelo i našli zajednički jezik. Upravo je borba političkih partija za usko partijske interese a ne interese građana i nacionalni interes dovela do političke krize. Crna Gora i njeni građani nalaze se na raskrsnici. Imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Ili će građani pristati na to ili će se boriti za u kojem će profesionalnost i stručnost biti  iznad partijskih interesa.  Crna Gora će krenuti naprijed kada se oslobodi partokratije i kada građani budu mogli da biraju svoje narodne predstavnike kroz otvorene liste, umjesto da za njih to čine lideri političkih partija.

MONITOR: Prošlo je godinu dana od formiranja Vlade što su građani dobili, a jesu li što izgubili? 

DRAGIĆEVIĆ: Građani su prije svega dobili slobodu. da kažu šta misle bez straha da će na neki način biti kažnjeni, kao što je to bio slučaj tokom prethodnog režima. Građani više ne brinu za bezbjednost  i sigurnost u slučaju da progovore i stvorila se nova atmosfera da građani žele da pričaju o promjenama i javno iskažu svoje nezadovoljstvo. Sada vidimo da su učestali protesti, sastanci sa predstavnicima institucija, dijalog i polemika u medijima što vodi ka daljoj demokratizaciji društva. U proteklih par nedelja dobili smo i najavu plana Evropa sad koji je deeskalirao tenzičnu atmosferu pa se sa nacionalnih narativa prešlo na socio ekonomske teme.

Na žalost  u prvoj godini tranzicije građani nijesu dobili departizaciju institucija i njihovo jačanje. I dalje imamo v.d. stanja, o zapošljavanjima po dubini predstavnici partija  javno govore  ,,ta institucija pripada nama”, ne zato što imaju najbolje kadrove sa najviše iskustva već zato što su im te institucije pripale kroz političku nagodbu. Decenijama je upravo neefikasnost dražavnog aparata i nepostojanje nezavisnih institucija gorući problem koji neće biti lako riješiti. Na žalost partije nove vlasti nemaju želju da počnu sa reformama i stiče se utisak da su građani zbog te činjenice izuzetno razočarani i nezadovoljni. Građani nijesu dobili ni dugo očekivanu i najavljivanu transparentnost,  nemaju odgovore na brojna pitanja. U vladajućim strukturama novinare često ignorišu a NVO ne dobijaju informacije koje traže po zakonu o slobodnom pristupu informacijama.

MONITOR: Da li vidite pomak u odnosu na goruća ekološka pitanja?

DRAGIĆEVIĆ: Ekologija, urbanizam i zaštite životne sredine su neraskidivo povezani sa svim segmentima našeg društva i privrede, sa turizmom, poljoprivredom, sa našim zdravljem, prirodnim i kulturno – istorijskim naslijeđem. Brojni naslijeđeni problemi kao što su devastacija rijeka izgradnjom MHE, neadekvatno upravljanje otpadom, zagađenje i eksploatacija šljunka iz korita rijeka, izlivanje neprerađenih otpadnih voda direktno u prirodu, krivolov, nasilna i nelegalna urbanizacija, loša koncesiona politika i upravljanje šumskim blagom, borba protiv požara i klimatske krize, ne mogu se riješiti preko noći ali je potrebno ozbiljno početi. Nova Vlada nije uložila dovoljno napora, niti posvetila dovoljno pažnje pobrojanom  zbog nedostatka kapaciteta i vizije u  Vladi kao i zbog kompleksnost problema. Za ekološke probleme ne postoje brza rješenja, niti laki politički poeni već izuzetno komplikovane i dugoročne strategije vođene vizijom održivog razvoja i zelene revolucije. Crna Gora ima šansu da bude prva evropska zemlja koja će ispoštovati sve smjernice EU o zaštititi biodiverziteta do 2030. godine a koje se ogledaju u, organskoj poljoprivredi, beskompromisnoj zaštiti prirode, energetskoj tranziciji, ulaganju u zelene tehnologije i implementaciji novih zelenih standarda. Ukoliko sada ne uskočimo na zeleni voz i krenemo od nule, kasnije će biti kasno i trebaće nam mnogo više sredstava, vremena i ekspertize. U proteklih trideset godina izgubili smo  tešku industriju, izvoz, sve fabrike i rudarstvo, nemamo ni masovnu poljoprivredu, hemijski pesticidi i đubriva se ne koriste u mjeri kao kod razvijenih zemalja. Crna Gora

ne mora da ulaže milijarde eura da tu industriju prilagodi EU zelenim standardima (članice EU će morati da ulože stotine milijardi eura kako bi industriju prilagodile ekološkim standardima) već imamo priliku da počnemo iz početka i izgradimo državu na zelenim temeljima.

Dodao bih da je saradnja nadležnih sa civilnim sektorom na izuzetno niskom nivou. Ova kao i prethodna vlast vidi najveći dio NVO kao neprijatelje razvoja i branu progresu, što je potpuno pogrešan i dugoročno štetan pristup ukoliko planiramo da ekološka država budemo na samo na papiru već  i u praksi.

MONITOR: Od početka pandemije pomno pratite postupanja nadležnih kod nas i u svijetu. Kako tumačite toliku skepsu prema vakcinama, medicini i nauci koja se svakodnevno izliva na društvenim mrežama? 

DRAGIĆEVIĆ: Skepsa prema vakcinaciji i mjerama borbe protiv pandemije prisutna je svuda u svijetu i postoji veliki broj razloga zašto je to tako. Nemoguće bi ih bilo sve pobrojati a da se odgovor na ovo pitanje ne pretvori u naučnu studiju, ali je evidentno je da se nepovjerenje prema nauci, medicini i vakcinaciji proporcionalno stepenu nepovjerenja u institucije. U zemaljama u kojima je povjerenje u institucije na visokom nivou kao što su to Švedska, Danska, Portugal, Norveška i ostale zapadne demokratije i stepen vakcinacije je izuzetno visok. Mjere su sprovođene na izuzetno efikasan način a građani su generalno otporniji na lažne vijesti i dezinformacije. U zemljama biše Jugoslavije i Istočne Evrope gdje je povjerenje u institucije zbog izražene korupcije i nižeg standarda na mnogo nižem nivou imamo i neke od najmanjih stopa vakcinacije na svijetu a najveće stope hospitalizovanih i preminulih na milion stanovnika.

Naravno da visokoj stopi nepovjerenja u moderna medicinska dostignuća ne pomažu ni polu -informacije, lažne vijesti i neadekvatne komunikacione strategije nadležnih. Kada na to dodamo i brojne političare i javne ličnosti koji zbog lične koristi podržavaju i forsiraju takve narative ni ne čudi odakle otpor prema vakcinaciji i mjerama. U Crnoj Gori ne pomaže ni činjenica da se premijer Zdravko Krivokapić, koji nije vakcinisan, nalazi na čelu državnog Savjeta za borbu protiv pandemije. Iako je jedan od poslednjih premijera u Evropi koji nije vakcinisan on poziva građane da se vakcinišu i na taj način doprinesu borbi protiv epidemije. Kada pogledamo situaciju iz ove prizme nije  čudo što je veliki broj građana skeptičan kada je rijeć o vakcinaciji. Umjesto ozbiljne kampanje u koju bi bili uključeni političari, funkcioneri, javne ličnosti i umjesto ličnog primjera mi u Crnoj Gori imamo situacioju  da mjere ne poštuju ni nadležni koji ih donose.

MONITOR: Radite u inostranstvu, da li mislite da se proces odlaska mladih iz Crne Gore može zaustaviti ili je za to kasno? 

DRAGIĆEVIĆ: Za povratak mladih iz inostranstva a i za ostanak nikada nije kasno. Poslovne prakse, privreda i tehnologija su se u proteklih par decenija (a posebno od početka pandemije) bitno izmijenile. Rad od kuće postao  je standard a ne izuzetak tako da se otvara veliki prostor za mlade ljude da se vrate i žive u Crnoj Gori a da u isto vrijeme rade za kompanije iz inostranstva. Najava nove Vlade da će od sledeće godine uvesti i vize za digitalne nomade, kao i veoma liberalna poreska politika će motivisati određeni broj mladih da se trajno nastane u Crnoj Gori a najava uvećanja minimalne i prosječne zarade će motivisati veliki broj mladih da ostanu. Dodatanim reformama u sektorima obrazovanja, zdravstva, infrastrukture i privrede i pametnom strategijom razvoja Crna Gora  može postati država u koju će se mladi vraćati a ne iz nje odlaziti. Pošto bivša vlast nije vodila računa o odseljavanju mladih, danas nemamo  zvaničnu statistiku koliko nas je građana napustilo, gdje su otišli, koji su bili njihovi primarni razlozi (posao, obrazovanje, spajanje porodice i drugo), koji je nivo njihovog obrazovanja. To će biti otežavajuća okolnost pri izradi dugoročnih strategija. Na osnovu domaćih i inostranih studija  znamo  da je Crnu Goru od 2006. do danas napustilo između 100 i 120 hiljada građana. Neki od njih bi željeli da se vrate i nastave  život i profesionalni angažman u Crnoj Gori. Dužnost je svih nas da  stvoramo preduslove za njihov povratak, jer bez mladosti i znanja nema ni budućnosti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo