Povežite se sa nama

INTERVJU

ČEDOMIR PETROVIĆ, DRAMSKI UMJETNIK IZ BEOGRADA: E pa priznajmo Kosovo

Objavljeno prije

na

Sastanak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, predsjednika Kosova Hašima Tačija i visoke predstavnica Evropske unije Federike Mogerini, koji je završen u ponedjeljak, glavna je politička tema u Srbiji. Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić izjavio je da su pozicije najviših zvaničnika Beograda i Prištine i dalje ,,značajno udaljene”. Tači je kazao da sastanak u Briselu označava početak posljednje faze dijaloga o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine. Pošto dramski umjetnik iz Beograda Čedomir Petrović često analizira odnose između Srbije i Kosova, zamolili smo ga da za Monitor prokomentariše trojni razgovor u Briselu.
PETROVIĆ: Ukoliko se ne potpiše Pravno obavezujući sporazum sa Prištinom (čitaj priznanje nezavisnog Kosova) čeka nas težak period izolacije i sankcija od strane SAD i EU i ostalih oko nas koji pretenduju na članstvo u EU i NATO. Sankcije će biti osvetoljubive za neposlušnost, usuđivanje protivljenja najmoćnijima, zamajavanje i gubljenje vremena i biće neuporedivo rigoroznije od onih prethodnih. Srbija će ući u takve sankcije iz kojih će izaći ko zna kad i u kakvom stanju i obliku i da li će nam više ikada biti pružena ovakva prilika i kada?

Sve ono što je krenulo, biće zaustavljeno… Za zidanje trećeg Avalskog tornja narod više nema para. Stavimo na vagu, jer tako se najtačnije meri, šta ima veću težinu i vrednost?

S jedne strane Kosovo, na čijoj zemlji je pre šest stotina godina poginulo desetine hiljada srpskih ratnika, i s druge današnja Srbija, u kojoj živi preko sedam miliona stanovnika i ima onih koji bi se u nekoj budućnosti možda ovde rodili i živeli.

Kako će se vlast Kosova odnositi prema Srbima, umnogome zavisi od politike srpskih vlasti. Sve što se više odugovlači završni Kosovski čin, to će i pritisci, strah, napadi i uvrede biti česti i žestoki, a naša nemoć da bilo šta učinimo. Da ne bi došlo do težih incidenata, sukoba i žrtava, bilo bi dobro da Predsednik Republike Srbije sa Vladom Srbije donese konačnu odluku da li će potpisati Pravno obavezujući sporazum sa Prištinom.

Odgovor je poznat i jedino moguć. Ne odugovlačimo… Da ne dođe vreme kada ćemo davati i one delove Srbije koje nam niko nije tražio… Za sad.

MONITOR: Vi se odavno zalažete za to da Srbija prizna nezavisnost Kosova, da se ne protivi da Kosovo postane član Ujedinjenih nacija, da sa Kosovom uspostavi diplomatske odnose…
PETROVIĆ: Jedan od najvažnijih razloga je smirivanje tenzija na Kosovu i odgovornost Republike Srbije prema svojim građanima koji ostaju da na Kosovu žive. Njihovi životi su u pitanju, sigurnost dobijanja posla, neizvesnost otkaza, zarada, strahovi, bezbednost njihove dece… I nikada ne zaboraviti da slične muke muči i albanski narod na Kosovu.

Srbi koji će ostati na Kosovu moraju u sebi da pronađu mudrost zajedničkog života. Oni mogu samo i jedino opstati ako zajedno sa Albancima uče svoju decu da je komšija, ili fqinj, važniji od rođaka i lažnih prijatelja, i da te on brani od lopova, pomaže ako nekom noću pozli, slavite rođendane i verske praznike zajedno, unosite nov nameštaj, pozajmljujete kafu i šećer, ostavljate ključeve stana kada idete na odmor, gledate kako klinci rastu i postaju ljudi, sa različitim imenima i jezikom.

Gledate, kako se rađaju ljubavi, i kako se brzo uče albanski i srpski, da bi moglo da se kaže, Volim te… Të dua.

MONITOR: Mnogi su za zamrzavanje konflikta i da se ostavi rješavanje problema Kosova nekim budućim generacijama. Šta Vi mislite o tome?
PETROVIĆ: Mnogi su za zamrzavanje konflikta i ostavljanja nerešenog problema Kosova, nekim sledećim generacijama koje dolaze. Ima toga u svetu. Zamrzavaju i ljude, pa kad pronađu lek protiv bolesti od koje je zamrznuti otegao papke, što reče Fridrih Barbarosa u “Nemanjićima”, naučnici će da ih odmrznu. Šta će od njih biti kad se otope, niko živ ne zna? Možda će se i pronaći lek i otopljenima pomoći, ali Kosovsko pitanje ukoliko se ne reši sad, ostaće zamrznuto do nekog novog, sledećeg skorog rata koji će izbiti zbog njega. I krmenadlu kad izvadiš iz friza posle tri meseca, tukne oko kosti.

MONITOR: Zašto apelujete na zvaničnike Srbije da Srbija uđe u NATO?
PETROVIĆ: Ukoliko uvedemo sankcije Rusiji nećemo dobijati više ratnu pomoć od njih. A, avione dobijamo u delovima. Sastavljaju ih Lazanski i Vulin i uvek ispadne traktor ili spomenik Staljinu. Naoružavamo se. Hoćemo li napasti ili se braniti? Koga da napadnemo? Svi oko nas su članice NATO-a. Jebali smo ježa ako samo uperimo vazdušnu pušku u nekog. Braniti se! Og koga? Ove koji su nas bombardovali, nismo nikad ni videli.

Ne možemo sami i neutralni. Odneće nas vetrovi. Pa, uđimo u NATO. Da li si ti normalan? Nisam. Oni su nas bombardovali, ubijali, rušili… pa sad s njima? Ubijali su nas i bombardovali i Turci i Austrijanci i Nemci i Amerikanci i ko još sve nije, pa smo sad dobri s njima. Ako uđemo u NATO, ne bismo morali više odvajati ogromne pare za vojsku, ni brinuti da će nas neko ikad više napasti. Taj novac bi dobro došao za opismenjavanje i prosvećivanje naroda, pre nego što uđemo u tu Evropsku Uniju. Ima mnogo zatucanosti u nas Srba i verske i kulturne i svake druge.

Nama je toliko potrebno da naučimo da pišemo i čitamo i imamo malo veće plate i penzije… Nije mnogo.

MONITOR: Zalažete se i da Srbija ispuni sve što od nje zahtijeva Evropska unija?
PETROVIĆ: Kažu – Živeće srpski narod ako postanemo član EU i priđemo moćnima, najmoćnijima na svetu. Pa, priđimo. Onda moramo priznati nezavisnost Kosova. Pa, priznajmo. Tamo je sveta srpska zemlja. Biće i dalje. Naši manastiri. Čuvaće ih bolje od nas. Naš narod? Živeće bolje nego sad, kad se sve razreši i smiri. Kosovo traži stolicu u Ujedinjenim nacijama. Pa, ne može da stoji… mora negde da sedne. Moraćemo da uvedemo sankcije Rusiji. Pa, uvedimo. Mi, mala Srbija, velikoj Rusiji? Shvatiće, ako su iskreni prijatelji, da je to smešno i mora da smo u očajnoj situaciji kad to činimo.

MONITOR: Na prvu godišnjicu od atentata na Đinđića napisali ste pjesmu posvećenu nekadašnjem premijeru Srbije. Da li se Đinđić danas u Srbiji često zloupotrebljava?
PETROVIĆ: Svi oni koji su streljali Đinđića i oni koji su bili politička pozadina i danas su živi. Nikad življa i aktivnija je i ona medijska rulja koja je ubila Zorana Đinđića još pre atentata Ne otvara se proces zato što su mnogi upleteni, kao svinjska creva. Pravda koja je temelj države u Srbiji ne postoji. Ostaje jedna velika tuga za Zoranom i nada da će se krivica onih koji su naredili streljanje morati rešiti pre ulaska u EU.

Rekao je jednom Zoran Đinđić: ,,I ja Vam kažem, gledajte u budućnost, gledajte u budućnost i tamo ćemo se sastati Vi i ja…”

Verujem da se ne bi naljutio na mene što ću napisati: ,,Gledajte u budućnost, gledajte u budućnost i tamo u Uniji, sastaće se ponovo Kosovo i Srbija…”

MONITOR: Vi ste sin slavnog glumca Miodraga Petrovića Čkalje. Umro je prije petnaest godina. Je li Čkalja zaboravljen?
PETROVIĆ: U Srbiji zaboravljaju na žive i kako će onda da pamte one koji su otišli. Nije otac zaboravljen. Verujem da će ga ljudi pamtiti. Česte reprize serija i filmova, omogućavaju da nove generacije upoznaju mnoge glumice i glumce, kojih više nema, pa i mog oca.

U Srbiji je vrijeme stalo

MONITOR: Mnogi kažu da je Srbija preplavljena nacionalizmom, da živi u okamenjenoj tradiciji i pod patronatom Srpske pravoslavne crkve.
PETROVIĆ: Mi se još nismo makli od Kosova, još smo zapleteni u mrežu najcrnjeg nacionalizma, u vekovima okamenjenoj tradiciji, uz svesrdnu pomoć i pod patronatom Srpske pravoslavne crkve. Vreme je stalo za nas.

Naše slike su ikone, naše svetlo gas lampe, kandila i crkvene sveće, po rukama pokapao vosak na žuljeve od oranja ralom, iz pora nam izlazi tamnjan, delimo poslednju koru hleba i čašu rakije sa putnikom namernikom, žene nam peru noge i stoje pored stola dok muški jedu, ubijamo prestolonaslednika i trudnu ženu, cepamo paktove i pišamo na Nemce.

Srpska pravoslavna crkva u jugoslovenskim ratovima ekskomunicirala je samu sebe, kada je stala na stranu srpskih vojnih i paravojnih formacija i blagosiljala najveće srpske zločince, ne prihvatajući ni jedan od ponuđenih mirovnih planova. Bila je za vojno rešavanje problema.

Deklaracija Srpske pravoslavne crke o Kosovu nije donela ništa novo. Istina ovog puta se zadržala na zamrzavanju, bez ratnih pokliča. Ukoliko bi država počela da razmišlja o uvođenju godišnjeg poreza SPC, sigurno da bi se i Deklaracija promenila, pozitivno po Vučića.

Crkva je oduvek bila uz svoj narod, pa tako i danas u ovim za srpski narod na Kosovu teškim vremenima, mnogi očekuju preseljenje Patrijaršije u Peć, gde je nekada i bila i koju su pored Dečana i ostalih manastira Albanci pred kraj XIX veka čuvali, ubijali svoje sunarodnike-odmetnike ako bi napali neki od manastira i bili ubijani.

Valja podsetiti vernike i nevernike, da je Rastko Nemanjić, kao prvi srpski arhiepiskop ustoličen u Pećkoj patrijaršiji, pa i današnji patrijarh Irinej, koji je u Peći ustoličen 2010. godine. I članovi Svetog arhijerejskog sinoda morali bi se češće sastajati u Pećkoj patrijaršiji. Ako bi dolazili svojim džipovima i limuzinama, mogao bi se proširiti prilaz manastiru kako bi svi mogli da se parkiraju.

Dodika treba smijeniti

MONITOR: Jedan od Vaših stavova je i da se pomogne da na izborima u Republici Srpskoj „dođe na vlast neko normalan i odgovoran, ko će shvatiti neminovnost suživota sa svojim komšijama”.
PETROVIĆ: Tu se odmah javljaju asocijacije na trnove u oku Bosne i Hercegovine, koji mogu ozbiljno ugroziti njen vid. Republika Srpska i njeni stvoritelji, koji su kasnije i vladali njom, svi su osuđeni ratni zločinci i ne mogu predstavljati one Srbe koji se danas rađaju i one koji žive u delu koji je nasilno iščupan iz jedinstvene Bosne i Hercegovine.

Dodik je osoba koja bi morala pod pritiskom, pre svega Srba iz Banje Luke, Republike Srbije i njene vlasti i međunarodne zajednice, biti smenjen s mesta na kojem se nalazi i sa koga uništava sve čega se dotakne. Dodik predstavlja opasnost i za narod Republike Srpske i narod Bosne i Hercegovine, ali i za narode Srbije i Hrvatske. Njegove svakodnevne provokacije i iritiranja, jesu potencijalna opasnost za sve. Nedolazak predsednika Srbije Aleksandra Vučića na obeležavanje godišnjice stvaranja Republike Srpske jasno govori o početku distanciranja Vučića i Beograda od pogubne politike Milorada Dodika.

I ostvariće se san, koji sanjaju mnogi. Kada BiH uđe u Evropsku Uniju i NATO, neće više biti granica. I doćiće godina i dan kada će Bosna i Hercegovina biti opet jedna, jedinstvena, suverena država, sa tri ravnopravna naroda u svemu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo