Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJANA BURNAĆ, REDITELJKA I SNIMATELJKA: Priča o najdubljoj ljudskoj motivaciji

Objavljeno prije

na

Nagrađivani film Moj život bez zraka rediteljke Bojane Burnać prikazan je na devetom UnderhillFestu, Međunarodnom festivalu dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Film je uzbudljiv dokumentarac koji prevazilazi žanr i postaje zapis o prolaznosti, onostranom i čudesnom u životu svakog od nas.

Bojana Burnać magistrirala je kameru na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Direktorka fotografije na kratkometražnim i dugometražnim igranim, dokumentarnim i eksperimentalnim filmovima. Prva direktorka fotografije u hrvatskoj kinematografiji koja je snimala dugometražni igrani film. Podvodna snimateljka, roniteljka na dah, napredna roniteljka-spasiteljka s bocom, roniteljka pod ledom, roniteljka u podvodnim pećinama, samostalna planinarka, speleološkinja… Moj život bez zraka njen je rediteljski prvijenac. Svjetsku premijeru film je imao na prestižnom Hot Docs u Torontu.

MONITOR: ,,Moj život bez zraka” prikazuje višestrukog svjetskog prvaka i rekordera u ronjenju na dah Gorana Čolaka, kojeg ste pratili tokom pet godina. Kako ste upoznali Čolaka i odlučili da snimate ovaj film?
BURNAĆ: Profesionalnim ronjenjem na dah sam se počela baviti zbog želje i potrebe za podvodnim snimanjem. Na svom prvom sportskom natjecanju u apneji vidjela sam nešto vrlo neobično, kolektivno voljno padanje u nesvijest. Nesvijest ili blackout nastupi kao posljedica niske saturacije kisika u tijelu tijekom dugog zarona, ali može se artikulirati i kontrolirati, pa tako i izbjeći. Blackout je točka preokreta u sportu između kvalifikacije i diskvalifikacije, može biti preokret iz života u smrt, a za mene je bila preokret u razmišljanju o najdubljoj ljudskoj motivaciji i davanju. Snimanje filma je bila metoda istraživanja što nas motivira na ne-disanje, pa jednako tako i na disanje. Gorana sam upoznala na zajedničkim treninzima ronjenja na dah koje je provodio tadašnji trener hrvatske reprezentacije Ivan Drviš. Goran se isticao zrelim odnosom prema sebi i sportu, bez fantazija i mistifikacije, što smatram vrlo bitnim kada je u pitanju prezentacija svjesnog rizika od smrti i mašti podatnog velikog plavetnila. A, tada još nije bio svjetski rekorder.

MONITOR: Film prikazuje njegove najvažnije trenutke pod vodom, kada nadilazi sopstvene tjelesne mogućnosti i obara svoje i svjetske rekorde. S obzirom na to da ste snimateljka, koliko ste imali usnimljenog materijala i da li je bilo teško da montirate film, da se odreknete mnogih zabilježenih trenutaka?
BURNAĆ: Snimila sam osamdeset osam sati audio-vizualnog materijala. Bilježenje trenutaka bila je vrsta komunikacije, traženje međusobnog razumijevanja, analiza stvarnosti, proces rada. Vrlo sam kritična prema značenju kojeg svaki filmski kadar u sebi nosi i svrsi koju eventualno može kasnije postići, nemam sentiment prema odricanju. Kroz taj proces Goranov i moj odnos je sazrio, također sazrijelo je i moje iskustvo apneje. Montaža filma se odvijala u tri faze s međusobnim vremenskim intervalima od par mjeseci. U prvoj fazi selektiran je materijal koji je dolazio u obzir da bude u filmu, od osamdeset osam sati izabrala sam pet sati i trideset minuta. To mi je bio najljepši dio posla! Nakon toga sam prehodala Velebit s juga na sjever, tzv. Velebitsku transferzalu, Bijele i Samarske stijene u Gorskom Kotaru, i otok Cres, sama. Bilo mi je nužno prehodati vlastitu samoću kako bih mogla donijeti odluke o nekome drugome. Imala sam osjećaj da se završetak filma dogodio u trenu. Film ima 120 kadrova o čemu me obavijestio kolorist kada je rekao da će to biti lak posao za njega.

MONITOR: Koliko vremena ste proveli u istraživanju i pripremi za film i da li ste se odmah odlučili za nenarativni dokumentarac?
BURNAĆ: Istraživanje teme za film je trajalo godinu dana. Tada sam odlučila o kome će biti film i zašto. Imala sam stvoren odnos spram pokreta kamere, svjetla i kompozicije slike kao vizualnim filmskim narativima koji utemeljuju odnos prema liku i temi. Polazila sam od subjektivnog iskustva prema van, prema gledatelju dok sam tražila simbolički odnos u filmskoj formi, nikada obrnuto. Shvaćala sam da to treba biti film bez disanja, bez dijaloga i bez glazbe, a dramatičan i napet, potvrdu za to sam ispitivala sve do samog kraja montaže. Film gotovo ništa ne objašnjava. Držanje daha je ekstremna disciplina, zbog opasnosti izvođenja apneje bitno je da svaki gledatelj donese svoje mišljenje o temi, zato sam se htjela lišiti svih filmskih sredstava za manipulaciju gledateljem.

MONITOR: Koliko se na kraju film razlikuje od one početne ideje?
BURNAĆ: U snimanje sam krenula s idejom o tri lika u filmu. To su bili Goran, svjetski rekorder koji nikada ne posustaje, zatim svjetska rekorderka koja je svoj rekord napravila u trudnoći i time riskirala život fetusa, i ja koja volim blackout bez interesa prema medalji. Zamišljala sam da ću kroz temu o jednom udahu suptilno preispitati koje su etičke granice onoga što želimo. Sigurno sam to i napravila.

MONITOR: Je li bilo teško da dobijete povjerenje ljudi koji su bili uključeni u stvaranju filma?
BURNAĆ: Postojala je velika odbojnost prema dokumentarcu o sportu, iako sam se trudila predočiti kako su mentalno – psihološki obrasci držanja daha u srži ljudske egzistencije. Kroz godine iskustva rada kao žena snimateljica u industriji kojom dominiraju muškarci, naučila sam nedostatak povjerenja drugih koristiti kao svoj kreativni prostor slobode. Snaga odnosa i povjerenja koje sam imala s ljudima koji su bili ispred kamere i s nekolicinom ljudi iza kamere dovoljna je za novu borbu.

MONITOR: Iako je film o svjetskom prvaku u ronjenju, Vaš film je daleko od sportskog dokumentarca, kao i što ste rekli u prethodnom odgovoru. Naslov filma ,,Moj život bez zraka” ima doslovni i metaforički smisao.
BURNAĆ: U idealnom smislu, ovaj film bi motivirao druge ljude da ostvare sebe u svome izboru.

MONITOR: Rekli ste da ronite. Kad ste se zainteresovali za taj sport i naravno koliko Vi možete dugo pod vodom bez vazduha?
BURNAĆ: Ronim od 2010. godine i u svrhu demistifikacije ,,ljudi delfina” mogu reći da držim dah šest minuta.

MONITOR: Gledali ste kako ronioci svojevoljno padaju u nesvijest, u black out. Zaintersovali ste se za tu pojavu i počeli ste da je istražujete i sa naučnog stanovišta?
BURNAĆ: Od samog početka treniranja puno sam učila o fiziološkim procesima tijela u apneji. Razumijevanje fiziologije držanja daha je nužno za sigurnosni napredak, a meni je fenomenalno zanimljivo. Trener Ivan Drviš u suradnji s profesorom doktorom Željkom Dujićem, 2013. godine, pokrenuo je znanstvena medicinska istraživanja o mehanizmima mozga za preživljavanje u apneji. Ispitivanja se provode na elitnim roniocima na dah. Istraživanje je brzo preraslo u svjetski tim najboljih znanstvenika, jer rezulatati koje smo dobivali su revolucionarni i potpuno mijenjaju poimanje čovjeka. Na primjer, otkrili smo da mozak nikada nije bez kisika. Mozak ima više kisika nego dok dišemo i ta vrijednost ostaje konstantna tijekom cijelog perioda držanja daha. Blackout je obrambeni mehanizam mozga i sve do tu znamo da nema moždanih niti drugih oštećenja. Sada su u tijeku istraživanja o tome što se događa s mozgom u blackoutu! Ovim istraživanjima saznali smo zašto dišemo, a kada otkrijemo blackout po prvi puta ćemo znati kako čovjek umre. Rezultati ovih istraživanja povećavaju sigurnost ronioca, ali se također koriste u svakodnevnoj medicinskoj praksi s bolesnicima. Primarno sam se upustila u ta istraživanja zato jer sam htjela osjetiti sve kroz što je Goran prolazio a da bih mu mogla postaviti pravo pitanje. Dalje me odvela strast.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo