Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJANA BURNAĆ, REDITELJKA I SNIMATELJKA: Priča o najdubljoj ljudskoj motivaciji

Objavljeno prije

na

Nagrađivani film Moj život bez zraka rediteljke Bojane Burnać prikazan je na devetom UnderhillFestu, Međunarodnom festivalu dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Film je uzbudljiv dokumentarac koji prevazilazi žanr i postaje zapis o prolaznosti, onostranom i čudesnom u životu svakog od nas.

Bojana Burnać magistrirala je kameru na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Direktorka fotografije na kratkometražnim i dugometražnim igranim, dokumentarnim i eksperimentalnim filmovima. Prva direktorka fotografije u hrvatskoj kinematografiji koja je snimala dugometražni igrani film. Podvodna snimateljka, roniteljka na dah, napredna roniteljka-spasiteljka s bocom, roniteljka pod ledom, roniteljka u podvodnim pećinama, samostalna planinarka, speleološkinja… Moj život bez zraka njen je rediteljski prvijenac. Svjetsku premijeru film je imao na prestižnom Hot Docs u Torontu.

MONITOR: ,,Moj život bez zraka” prikazuje višestrukog svjetskog prvaka i rekordera u ronjenju na dah Gorana Čolaka, kojeg ste pratili tokom pet godina. Kako ste upoznali Čolaka i odlučili da snimate ovaj film?
BURNAĆ: Profesionalnim ronjenjem na dah sam se počela baviti zbog želje i potrebe za podvodnim snimanjem. Na svom prvom sportskom natjecanju u apneji vidjela sam nešto vrlo neobično, kolektivno voljno padanje u nesvijest. Nesvijest ili blackout nastupi kao posljedica niske saturacije kisika u tijelu tijekom dugog zarona, ali može se artikulirati i kontrolirati, pa tako i izbjeći. Blackout je točka preokreta u sportu između kvalifikacije i diskvalifikacije, može biti preokret iz života u smrt, a za mene je bila preokret u razmišljanju o najdubljoj ljudskoj motivaciji i davanju. Snimanje filma je bila metoda istraživanja što nas motivira na ne-disanje, pa jednako tako i na disanje. Gorana sam upoznala na zajedničkim treninzima ronjenja na dah koje je provodio tadašnji trener hrvatske reprezentacije Ivan Drviš. Goran se isticao zrelim odnosom prema sebi i sportu, bez fantazija i mistifikacije, što smatram vrlo bitnim kada je u pitanju prezentacija svjesnog rizika od smrti i mašti podatnog velikog plavetnila. A, tada još nije bio svjetski rekorder.

MONITOR: Film prikazuje njegove najvažnije trenutke pod vodom, kada nadilazi sopstvene tjelesne mogućnosti i obara svoje i svjetske rekorde. S obzirom na to da ste snimateljka, koliko ste imali usnimljenog materijala i da li je bilo teško da montirate film, da se odreknete mnogih zabilježenih trenutaka?
BURNAĆ: Snimila sam osamdeset osam sati audio-vizualnog materijala. Bilježenje trenutaka bila je vrsta komunikacije, traženje međusobnog razumijevanja, analiza stvarnosti, proces rada. Vrlo sam kritična prema značenju kojeg svaki filmski kadar u sebi nosi i svrsi koju eventualno može kasnije postići, nemam sentiment prema odricanju. Kroz taj proces Goranov i moj odnos je sazrio, također sazrijelo je i moje iskustvo apneje. Montaža filma se odvijala u tri faze s međusobnim vremenskim intervalima od par mjeseci. U prvoj fazi selektiran je materijal koji je dolazio u obzir da bude u filmu, od osamdeset osam sati izabrala sam pet sati i trideset minuta. To mi je bio najljepši dio posla! Nakon toga sam prehodala Velebit s juga na sjever, tzv. Velebitsku transferzalu, Bijele i Samarske stijene u Gorskom Kotaru, i otok Cres, sama. Bilo mi je nužno prehodati vlastitu samoću kako bih mogla donijeti odluke o nekome drugome. Imala sam osjećaj da se završetak filma dogodio u trenu. Film ima 120 kadrova o čemu me obavijestio kolorist kada je rekao da će to biti lak posao za njega.

MONITOR: Koliko vremena ste proveli u istraživanju i pripremi za film i da li ste se odmah odlučili za nenarativni dokumentarac?
BURNAĆ: Istraživanje teme za film je trajalo godinu dana. Tada sam odlučila o kome će biti film i zašto. Imala sam stvoren odnos spram pokreta kamere, svjetla i kompozicije slike kao vizualnim filmskim narativima koji utemeljuju odnos prema liku i temi. Polazila sam od subjektivnog iskustva prema van, prema gledatelju dok sam tražila simbolički odnos u filmskoj formi, nikada obrnuto. Shvaćala sam da to treba biti film bez disanja, bez dijaloga i bez glazbe, a dramatičan i napet, potvrdu za to sam ispitivala sve do samog kraja montaže. Film gotovo ništa ne objašnjava. Držanje daha je ekstremna disciplina, zbog opasnosti izvođenja apneje bitno je da svaki gledatelj donese svoje mišljenje o temi, zato sam se htjela lišiti svih filmskih sredstava za manipulaciju gledateljem.

MONITOR: Koliko se na kraju film razlikuje od one početne ideje?
BURNAĆ: U snimanje sam krenula s idejom o tri lika u filmu. To su bili Goran, svjetski rekorder koji nikada ne posustaje, zatim svjetska rekorderka koja je svoj rekord napravila u trudnoći i time riskirala život fetusa, i ja koja volim blackout bez interesa prema medalji. Zamišljala sam da ću kroz temu o jednom udahu suptilno preispitati koje su etičke granice onoga što želimo. Sigurno sam to i napravila.

MONITOR: Je li bilo teško da dobijete povjerenje ljudi koji su bili uključeni u stvaranju filma?
BURNAĆ: Postojala je velika odbojnost prema dokumentarcu o sportu, iako sam se trudila predočiti kako su mentalno – psihološki obrasci držanja daha u srži ljudske egzistencije. Kroz godine iskustva rada kao žena snimateljica u industriji kojom dominiraju muškarci, naučila sam nedostatak povjerenja drugih koristiti kao svoj kreativni prostor slobode. Snaga odnosa i povjerenja koje sam imala s ljudima koji su bili ispred kamere i s nekolicinom ljudi iza kamere dovoljna je za novu borbu.

MONITOR: Iako je film o svjetskom prvaku u ronjenju, Vaš film je daleko od sportskog dokumentarca, kao i što ste rekli u prethodnom odgovoru. Naslov filma ,,Moj život bez zraka” ima doslovni i metaforički smisao.
BURNAĆ: U idealnom smislu, ovaj film bi motivirao druge ljude da ostvare sebe u svome izboru.

MONITOR: Rekli ste da ronite. Kad ste se zainteresovali za taj sport i naravno koliko Vi možete dugo pod vodom bez vazduha?
BURNAĆ: Ronim od 2010. godine i u svrhu demistifikacije ,,ljudi delfina” mogu reći da držim dah šest minuta.

MONITOR: Gledali ste kako ronioci svojevoljno padaju u nesvijest, u black out. Zaintersovali ste se za tu pojavu i počeli ste da je istražujete i sa naučnog stanovišta?
BURNAĆ: Od samog početka treniranja puno sam učila o fiziološkim procesima tijela u apneji. Razumijevanje fiziologije držanja daha je nužno za sigurnosni napredak, a meni je fenomenalno zanimljivo. Trener Ivan Drviš u suradnji s profesorom doktorom Željkom Dujićem, 2013. godine, pokrenuo je znanstvena medicinska istraživanja o mehanizmima mozga za preživljavanje u apneji. Ispitivanja se provode na elitnim roniocima na dah. Istraživanje je brzo preraslo u svjetski tim najboljih znanstvenika, jer rezulatati koje smo dobivali su revolucionarni i potpuno mijenjaju poimanje čovjeka. Na primjer, otkrili smo da mozak nikada nije bez kisika. Mozak ima više kisika nego dok dišemo i ta vrijednost ostaje konstantna tijekom cijelog perioda držanja daha. Blackout je obrambeni mehanizam mozga i sve do tu znamo da nema moždanih niti drugih oštećenja. Sada su u tijeku istraživanja o tome što se događa s mozgom u blackoutu! Ovim istraživanjima saznali smo zašto dišemo, a kada otkrijemo blackout po prvi puta ćemo znati kako čovjek umre. Rezultati ovih istraživanja povećavaju sigurnost ronioca, ali se također koriste u svakodnevnoj medicinskoj praksi s bolesnicima. Primarno sam se upustila u ta istraživanja zato jer sam htjela osjetiti sve kroz što je Goran prolazio a da bih mu mogla postaviti pravo pitanje. Dalje me odvela strast.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo