Povežite se sa nama

PARALELE

Eho u istoriji

Objavljeno prije

na

Razlažući slojeve prošlosti i tragajući za fenomenima koji se javljaju u istorijskom trajanaju, ne možemo a da ne zapazimo jednu pojavu koja je prevashodno vezana za samu istorijsku svijest određene grupe – nazovimo je glasne i tihe „činjenice” (zasnovane na faktima ili pripovijesti) koje determinišu samu sliku o prošlom. O čemu je riječ? Moglo bi se reći da određeni činovi iz prošlosti nemaju isti eho u sadašnjosti kod svih. Jedna grupa isti događaj ili proces ne mora nužno posmatrati kao neka druga. Prava distorzija nastaje ukoliko su grupe suprotstavljene.

Nije teško naći primjer koji bi ovo dokazao. Britanci i Francuzi dugo su zamjerali Staljinu što je 1939. godine potpisao pakt o nenapadanju s Hitlerom i to je veoma često u donošenju vrijednosnih sudova „umanjivalo” značaj sovjetske žrtve u Drugome svjetskome ratu u očima zapadnjaka. Za njih je to bio dokaz prevarne i kalkulatorske politike SSSR-a. Međutim, zapostavljali su činjenicu da su iste te zemlje, samo godinu dana ranije potpisale Minhenski sporazum s Njemačkom u kojemu je žrtvovana Čehoslovačka, čime su nosilje evropske demokratije faktički poklekle pred fašizmom i dale mu slobodne ruke da hrani svoje gladno tijelo. Treba li napominjati da je Tajms Hitlera proglasio ličnošću godine? Šezdesetih i sedamdesetih su različite vizije prošlosti bukvalno pocijepale Evropu. Filozofi, istoričari, antropolozi, književnici, sociolozi i dr. počeli su raspravljati prije svega o izvorima totalitarizma unutar hitlerizma i staljinizma. Ljevica, koja je bila u usponu boljševički je pendrekala svakoga ko je sovjetsko međuratno iskustvo pokušao porediti s njemačkim fašizmom. Znamo dobro da je Danilo Kiš toliko bio razočaran svojim lijevo orijentisanim francuskim studentima zbog njihovog ortodoksno blagog stava prema sovjetskim gulazima, da je odlučio napisati remek-djelo Grobnicu za Borisa Davidoviča, čime je podigao spomenik svim žrtvama totalitarizma i pokazao da nema velike razlike između gulaga i koncentracionoga logora. Jedna od najzanimljivijih raspri iz toga doba svakako je ona između Noltea i Firea, koji su se u pismima „svađali” oko toga što je starije od ova dva zla?

Crna Gora je pravo blago za teren dvostrukih standarda, pa čak i zemlja koja bi postmodernoj kritici znatno doprinijela primjerima koji bi dokazali da istorija ne može biti „egzaktna” nauka. O nekim dobro poznatim događajima ili ličnostima lako je naći dvije grupe koje imaju apsolutno (pa čak i apsurdno) suprotne stavove.

Marka Miljanova „prošao je glas” da je bio veliki junak i vojvoda, primjer etike. Njegovi obožavaoci ipak ne iznose suštinski stvar, da nije Marko primjer čojstva i junaštva, već samo autor koji je zabilježio te primjere. Marko je bio i „kartelista” i kamataš, ali i čovjek koji je vjerno služio svoga gospodara dok je ovaj slao kaznenu ekspediciju u njegove Kuče. Tek je nakon nekoliko decenija, zbog ličnih nesuglasica sa svojim vladarem (ovaj put Nikolom) odlučio da progovori o stradanju Kuča, iznoseći pri tom predimenzionirane podatke. Ali za ljude koji to ne znaju o njemu, Marko je standrad. I autoritet. Drugi svjetski rat je posebna priča. Sadašnji simpatizeri nekadašnjega kolaboracionističkoga četničkoga pokreta Draže Mihailovića veoma često znaju kritikovati nekoga za kolaboraciju. Śećam se izjave bivšega poslanika crnogorskoga parlamenta koji je Cetinjane nazvao „italijanskim kopiljanima”, tvrdeći da je na Cetinju tada bilo „špijunsko leglo” koje je sarađivalo s Italijanima. Isti taj čovjek podržao je prošlogodišnju rehabilitaciju ravnogorskoga „Čiče”, pri tom tražeći da Crna Gora rehabilituje dokazanoga ratnoga zločinca Pavla Đurišića. To je ista logika kojom se osuđuje Hašim Tači, a uzdiže Ratko Mladić. Sve ove antinomije, ipak su me navele na jedno razmišljanje u jeku današnjih političkih dešavanja u Crnoj Gori. Zamislite kakav će Đukanović status imati nakon ovih pregovora o novoj vladi s opozicijom, za pet godina. Možda će biti oličenje demokratije, zbog ovolikih ustupaka i njihovoga prihvatanja.

Boban BATRIĆEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Revolveri u naoružanju crnogorske vojske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je bajonet itekako bio popularan početkom XX vijeka u vježbama za blisku borbu, crnogorski vojnici nijesu voljeli da se puno oslanjaju na njega jer im je smetao pri ciljanju. Zbog toga je u vojnim krugovima crnogorske vojske odlučeno da je za blisku borbu najbolje koristiti revolver. Time se računalo da jedan dobar strijelac može da savlada pet do sedam neprijatelja u borbi prsa u prsa. Mnogi izvještaji, naročito oni iz Drugoga balkanskoga rata kazuju nam da su Crnogorci upravo zbog toga bili izuzetno opasni u jurišima kad se približe neprijatelju, što su dobro ośetili bugarski vojnici. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Njegoš na ratištu devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

O upotrebi velikog pjesnika u različite svrhe do sada je puno napisano. No, posebno zanimljivom čini se njegova epizoda u toku „rata za mir”. Slijepo slijedeći instrukcije Slobodana Miloševića, crnogorska vlast uzela je aktivnog učešća u raspadu Jugoslavije. Ljeta 1991. godine sprovedena je mobilizacija rezervnoga sastava JNA u Crnoj Gori, koja je septembra mjeseca raspoređena po istočnoj Hercegovini i okolini Dubrovnika. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Crnogorski internirci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno je crnogorskoj javnosti prezentovana veoma zanimljiva knjiga istoričara Vukote Vukotića. Radi se o zborniku dokumenata Internacija stanovništva Crne Gore 1916 – 1918 u izdanju Državnoga arhiva Crne Gore koji predstavlja plod njegova višegodišnjeg studioznog i metodičnog istraživanja crnogorske ratne građe pohranjene u crnogorskoj riznici pamćenja. U njoj nalazimo pokušaj da se potomcima crnogorskih stradalnika, ali i čitavoj crnogorskoj javnosti prezentuju imena crnogorskih interniraca i okolnosti u kojima su proživljavali trenutke svoje povijesne drame. Spiskovi su sortirani prema izvještajima i heurističkoj bazi koja je ostala iza djelovanja Crnogorskoga Crvenoga krsta u Neiju, u Francuskoj, a koji je bio jedna od najznačajnijh naših institucija humanosti u toku Prvoga svjetskoga rata. Vukotić nastoji doći do konkretnih imena osoba koje su nasilno odvedene iz svoje domovine i rasute po tamnicama austrougarskoga okupatora. (više…)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo