Povežite se sa nama

FOKUS

EKONOMIJA SLUŠKINJA POLITIKE: SLUČAJ ŽELJEZARA: Mimo zakona, na rubu pameti

Objavljeno prije

na

Možda su Dritan  Abazović i Milutin  Đukanović, kao ,,pobjednici od 30. avgusta” željezarcima nešto dužni. Pa im vraćaju onako kako je DPS vraćao svoje političke dugove – obećanjima i novcem poreskih obveznika, ne mareći za ekonomsku opravdanost i zakonsku utemeljenost svog projekta. O kome ni Vlada ni Skupština akcionara EPCG ne znaju ništa

 

Očekivano, problem Željezara nije riješen do 1. septembra. Možda se rješenje nađe u naredna dva mjeseca, kažu čelnici Vlade i Elektroprivrede Dritan Abazović i Milutin Đukanović. Kako – to javnost još ne zna.

Za sada, imamo grubu skicu onoga što se, navodno, planira uraditi. To je dovoljno da shvatimo kako država (Vlada) i EPCG u posao ulaze bez jasnog plana: ne zna se šta se kupuje, novac za kupovinu nije obezbijeđen, zakonske procedure se ne poštuju i, konačno, ne postoji jasna i ekonomski utemeljena ideja – čemu bi kupljena imovina (preduzeće) trebalo da posluži kako bi se vratio uloženi novac.

Korak po korak: vlasnik nikšićke Željezare, turska kompanija Toščelik, odlučio je da obustavi proizvodnju lani u martu,  nakon što su propali pregovori sa EPCG-om o nastavku snabdijevanja strujom jeftinijom od cijene propisane za tu kategoriju potrošača. Iz istih razloga je i vlasnik KAP-a, kompanija Uniprom, obustavila proizvodnju krajem 2021. godine, pa je kao aktivan potrošač na visokonaponskoj mreži ostala još samo Željeznica.

Vlada Zdravka Krivokapića ostala je nezainteresovana za gašenje Elektrolize i sudbinu pet stotina radnika koji su ostali bez posla. Toj odluci u dobroj mjeri kumovao je tadašnji potpredsjednik Vlade Dritan Abazović koji je, u jeku kratkih i neefikasnih pregovora, problematizovao način na koji je Veselin Pejović (vlasnik Uniproma) postao vlasnik imovine bankrotiralog Kombinata i iznio optužbe o njegovoj mogućoj umiješanosti u međunarodnu operaciju pranja para. Kako je KAP „umro“ i te optužbe su utihnule.

Vlade Krivokapića i Abazovića nijesu se osvrtale ni na probleme u Željezari. Fabrika nije radila, radnici na prinudnom odmoru primali su 90 odsto osnovne zarade a vlasnici su ćutali zaokupljeni većim brigama (konzorcijum Toščelik ima godišnji obrt između 4 – 5 milijardi eura). Stvari su se promijenila kada su radnici Željezare ljetos stupili u štrajk, nakon informacije da će njih 229 od 1. septembra dobiti otkaz. U Željezari bi ostalo samo dvadesetak radnika iz administracije i obezbjeđenje angažovano preko privatne kompanije.

Pokušaj Miodraga Dake Davidovića da od Turaka otkupi Željezaru uz pomoć države propao je. Da li je kontroverzni vlasnik Neksana tražio previše ustupaka, ili je Vlada (resorni ministar ekonomije Goran Đurović) „ostala gluva“ na sve njegove zahtijeve, ne znamo. Dijelom i zato što se priča o Željezari i državnom angažmanu za njeno spašavanje nijednom nije našla pred Vladom, na njenim redovnim (javnim) ili telefonskim (tajnim) sjednicama.

To nije smetalo premijeru Abazoviću da nastavi pregovore sa radnicima Željezare u koje su se uključili predsjednik Odbora direktora (u ostavci) EPCG Milutin Đukanović i predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.  

,,Vlada iskazuje posvećenost da se problem riješi na najbolji način i što se nas tiče, Elektroprivreda ima zeleno svetlo da otpočne razgovore sa turskom kompanijom o preuzimanju Željezare”, saopštio je Abazović sredinom avgusta, koji dan prije nego što je njegovom kabinetu izglasano nepovjerenje. Tih dana smo saznali i konture plana: Vlada će od EPCG-a kupiti deset odsto njenih akcija koje do 26. septembra moraju biti prodate ili poništene, a EPCG će taj novac iskoristiti za kupovinu Željezare. Mnogo lakše reći nego uraditi.

U budžetu za 2022. godinu nema novca predviđenog za kupovinu akcija EPCG-a (državu bi te akcije, uz sve popuste, mogle koštati oko 55 miliona eura). Zapravo, kako smo čuli od ministra finansija Aleksandra Damjanovića, u budžetu nema novca ni za sve planirane  aktivnosti. A tu su i dodatni troškovi na koje se država obavezala usvajanjem novih i izmjenama postojećih zakona (povišice, socijalna davanja, naknade opštinama…). Zato se za septembar priprema rebalans budžeta ,,težak” oko 750 miliona. Približno polovinu tog novca treba obezbijediti novim zaduženjem države.

Da li su najavljenim rebalansom predviđena sredstva za kupovinu akcija EPCG-a vidjećemo naredne sedmice. Tek onda treba da čujemo šta o tome misle poslanici u parlamentu. Aktuelni odnos izvršne i zakonodavne vlasti ne garantuje da će ponuđeni rebalans dobiti podršku. Makar ne u svim svojim detaljima.

Do 1. septembra na sjednicama Vlade o Željezari nije bilo nikakvog razgovora, a kamoli da je donijeta bilo kakva odluka. U momentu kada završavamo ovaj broj Monitora (četvrtak) Vladina Komisija za ekonomsku politiku (KEP) će  prvi put raspravljati o ideji da država kupi 10 odsto akcija u preduzeću u kome već ima skoro 89 odsto akcijskog kapitala). I da u tu svrhu potroši novac koga nema (više od dva odsto godišnjeg budžeta). Potom bi se taj zaključak morao naći i na sjednici Vlade. Koja je u tehničkom mandatu.

Koliko je stvar (ne)ozbiljna svjedoči i izjava Milutina Đukanovića da je Elektroprivreda ,,priskočila u pomoć državi” dajući 100 miliona za kupovinu svojih akcija od A2A, pa je sada ,,red da država uzvrati” tako što će kupiti akcije EPCG-a.

Dalo bi se raspravljati o tome da li predsjednik borda (u ostavci) EPCG-a na pravilan način razumije odnos između vlasnika i privrednog društva, ali je važnije napomenuti da se i Odbor direktora EPCG-a na čelu sa Đukanovićem nalazi u nekoj vrsti tehničkog mandata, nakon ljetošnje ostavke Adisa Balote.  „Ostavka jednog člana povlači i pad Odbora direktora”, objasnio je tada direktor EPCG-a Nikola Rovčanin najavljući da će se, nakon neophodnih administrativnih radnji, organizovati nova Skupština akcionara kako bi bio izabran novi bord.

Umjesto toga, Đukanović bez saglasnosti Skupštine akcionara radi na realizaciji investicije od nekoliko desetina miliona. Takav posao ne može odraditi predsjednik Borda u ostavci uz podršku premijera (bez saglasnosti Vlade u tehničkom mandatu) a novcem građana Crne Gore. Plan, ako postoji, treba iznijeti prvo pred Vladu pa pred Skupštinu akcionara EPCG-a. Kako bi i jedni i drugi znali šta se i kako kupuje i čemu će kupljeno da služi.

Tu je i premijer sa svojim poimanjem državnog ekonomisanja. ,,Ako državno preduzeće može da kupi ogromnu Željezaru, sa ogromnom površinom, mi nemamo ništa protiv. Ta kupovina bi donijela uvećanje ukupne državne imovine, mi bismo se radovali da država uvećava svoj kapital, a ne da ga samo umanjuje, kao dosad, raznim prodajama”, poručio je neki dan Abazović previđajući da je i novac imovina. I da kupovinom nečega čiju vrijednost prethodno nijeste utvrdili rizikujete da povjerenu državnu imovinu umanjite, umjesto da je uvećate.

Premijeru bi, kao neka vrsta upozorenja/opomene, mogao poslužiti i sljedeći citat: ,,Mislimo da država može da upravlja svim i svačim, a u mnogo čemu se pokazala kao neefikasna. Moramo da budemo pametniji u onome kako trošimo svoje resurse”. Autor – Dritan Abazović, premijerski sat, jul 2022. godine. Dobra ekonomska analiza pokazala bi, vrlo precizno, koja od dvije citirane Abazovićeve  izjave nudi bolje rješenje u konkretnom slučaju. Ali, nje nema.

Da li se Abazović i Đukanović spremaju da na račun države kupe Željezaru kao firmu ili samo njenu imovinu, onako kako je to uradio Toščelik nakon bankrota prethodne kompanije?  Pošto jedan i drugi ovih dana objašnjavaju kako je Željezara dobar poligon za postavljanje solarnih panela i gradnju elektrane snage 50-60 MW (upućeni tvrde da u Crnoj Gori postoje mnogo bolje i jeftinije lokacije za isti posao) stiče se utisak da ih interesuje imovina.

Tu je redosljed poteza jasan: Toščelik bi ugasio svoju firmu u Crnoj Gori, radnicima isplatio otpremnine a potom nepokretnu imovinu preduzeća prodao državi/Elektroprivredi. Taj model ostavlja bez posla 250 ljudi, a cijela se operacija Željezara iz Vlade vodi kako bi oni sačuvali radna mjesta. Bolje rečeno plate. Pošto, čini se, niko nije imao problem dok su oni, ne radeći ništa, primali zaradu.

Da bi sačuvali posao sadašnjim radnicima Željezare  država i EPCG moraju kupiti firmu sa zastarjelom opremom, nepoznatim dugovima i, izvjesno, neprofitabilnu. Osim, ako joj se pokloni struja. U tom slučaju ne možemo povrat investicije potrebne za gradnju solarne elektrane na krovovima Željezarinih hala računati prema berzanskim cijenama struje, već prema onima koje omogućavaju da Željezara radi bez gubitaka.  To je 20 do 50 puta manje.

Izjave zvaničnika uključenih u ovaj posao samo podstiču nedoumice. Milutin Đukanović je predočio model po kome bi radnici, nakon što im je uručen otkaz od aktuelnog poslodavca (Toščelik) nastavili da primaju plate dok EPCG ne preuzme Željezaru.  Predložiće, kaže, Turcima da radnike plaćaju još dva mjeseca, a da taj iznos odbiju od otpremnina kada se sklopi posao. ,,To bi dva mjeseca bilo idealno da svi maknemo pritisak, prvo radnici sa sebe, a onda i mi u miru da završimo ovo”, naglasio je Đukanović. Željezarcima se prijedlog sviđa dok se iz Toščelika nijesu oglašavali.

Problem je zakon. Ako se Toščelik i EPCG dogovore o preuzimanju kompanije – radnici nastavljaju svoj angažman i ne dobijaju otpremnine. Samo bi, na neki način, trebalo poništiti otkaze koje su već dobili. I Turcima nadoknaditi novac koji su potrošili za neplanirane zarade. To će država, preko svoje najvrjednije kompanije. Ukoliko, ipak, EPCG kupi samo imovinu Željezare, radnici će dobiti otpremnine koje im pripadaju ali će izgubiti posao. Njihov dalji angažman od strane EPCG-a, bez plana aktivnosti, sistematizacije, konkursa… bio bi nezakonit.

Priča se kreće u tom smjeru. Uz najavu novih ekonomskih nelogičnosti i potencijalnih kršenja zakona. ,,Što se tiče izgradnji solarne elektrane, nama niko nije potreban, ima toliko novca na tržištu da mi to sami možemo da radimo”, pohvalio se Đukanović. Pri tom je najavio posebne uslove za potencijalne investiture: ,,Imamo značajan broj investitora koji će morati nešto da investiraju u proizvodne pogone, u osnovnu djelatnost Željezare, ukoliko žele da budu partneri u gradnji elektrane”. Da li mi to investitorima nudimo vezanu trgovinu, kompenzaciju ili neku vrstu kliringa iz doba SSSR (roba robu plaća)?

Ne zna se. Umjesto toga vidimo da su, iz za javnost nepoznatog razloga, radnici Željezare za premijera i prvog čovjeka EPCG-a ,,vrjedniji” od bivših radnika KAP-a. Koji su dobili otkaze i danas neki od njih imaju problem da odu u penziju pošto je država tolerisala da im se ne uplaćuje obavezno osiguranje za beneficirani radni staž. Jedno od mogućih objašnjenja je u političkim motivima.

Možda su Abazović i Đukanović, kao ,,pobjednici od 30. avgusta” željezarcima nešto dužni. Pa im vraćaju onako kako je DPS vraćao svoje političke dugove radnicima Dakića, KAP-a ali i iste te Željezare (nekada). Obećanjima i novcem poreskih obveznika. Ne postoji računica koja može pokazati da je država, nakon svih oprosta dugova, kreditnih garancija, subvencija, legalnih i nelegalnih otpremnina, metalskim radnicima dužna nešto što nije dužna tekstilcima, drvoprerađivačima, ugostiteljima, učiteljima i nastavnicima…

Sjetimo se Montenegroerlajnsa. Njegovim odlaskom u stečaj bez posla je ostalo oko 400 ljudi. Država im je, kao vlasnik i poslodavac, ostala dužna sedam plata i penziono osiguranje za četiri godine. I zaboravila ih. U novoosnovanoj državnoj aviokompaniji radnici MNA, bez obzira na iskustvo, kvalifikacije i prestižne sertifikate, nijesu imali mjesta. Sličan primjer državne nebrige prema deficitarnom zdravstvenom kadru imamo u hercegnovskoj bolnici Meljine.

,,Ono što je najvažnije je da mi 1. septembra ne odemo na biro. A  ta dva mjeseca da se nadamo da EPCG u razgovoru sa Turcima donese rješenje”, poručuju željezarci. Oni su spremni da se bore za sebe. Državne interese nema ko da brani. Ili, makar, da ih jasno definiše.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

PRERASPODJELA MOĆI POSLIJE 30. AVGUSTA 2020.: Borba za duvansko nasljeđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preuzimanje duvanskih poslova nakon smjene DPS vlasti okupilo je kriminalce, policajce i kontroverzne biznismene – neke nove i neke stare. Tužilaštvo je na potezu. Ili je duvanska priča (ponovo) u rukama neke od druge dvije grane vlasti

“Biće sada velike borbe”, kazivao je jedan dobro upućen i pronicljiv čovjek nedugo nakon avgustovskih izbora 2020. i smjene višedecenijske DPS vlasti koja je uslijedila. Na iznenađenje svojih sagovornika, on nije najavljivao juriš oslobodilaca na zarobljene institucije kriminalno-koruptivnog sistema, već bitku za preuzimanje i kontrolu njegovih poluga moći. Sa naglaskom na uhodane švercerske kanale pod patronatom (djelova) bivših vlasti.

Ubrzo je stigla potvrda da se stvari kreću u tom pravcu. Unutar tridesetoavgustovske većine, već početkom 2021. godine, krenule su prve međusobne optužbe o interesima njihovih zvaničnika u različitim tranzitnim poslovima. Ponajviše duvanskim. Pandorinu kutiju otvorio je Nebojša Medojević pa su mu se, uskoro, pridužile kolege iz tada vladajuće koalicije, prozivajući saborce iz vlasti koji, navodno, nijesu odoljeli izazovima unosnih duvanskih poslova.

U tom su kontekstu pominjani članovi porodice nekadašnjeg premijera Zdravka Krivokapića, potpredsjednik vlade nadležan za sistem bezbjednosti Dritan Abazović i njegova URA, ministar finansija Milojko Spajić… Sve skupa sa nekim policijskim zvaničnicima i sveštenicima SPC.

Te su priče dobile svojevrsnu potvrdu nakon hapšenja Rada Miloševića (URA), nekadašnjeg direktora Uprave prihoda i carina, u decembru 2022., nakon gubitka milionski vrijednog tovara zaplijenjenih cigareta. Nestanak dupke punog kamiona koji je zaplijenjene cigarete prevozio iz carinskog skladišta u Podgorici ka spalionici u Nikšiću registrovale su, umjesto domaćih pripadnika sistema bezbjednosti, strane partnerske službe. Uhapšeno je, uz Miloševića, 20-tak osoba među kojima je popriličan broj državnih službenika, a SDT do danas nije okončalo istragu koja je, u međuvremenu, “proširena” makar dva puta. Dok se čeka epilog tog slučaja, Milošević tvrdi da mu je “sve namjestila” ANB.

U aprilu prošle godojne, nakon hapšenja predsjednika opštine Budva Mila Božovića (NSD, odnosno, nekadašnji DF), priča o učešću novih vlasti u starim švercerskim poslovima dobila je još jednu dimenziju. I veći nivo, pošto se Božović tereti za učešće u švercu kokaina. Ali, ni ta priča još nema sudski epilog.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IBAR: Šta poslije

Objavljeno prije

na

Objavio:

IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan

 

 

Forsiranje IBAR-a. Možda će istoričari pod tim naziv proučavati crnogorsko političko proljeće 2024.. Pod uslovom da se ne pokaže kako je to bila samo još jedna, neuspješna, epizoda u dugogodišnjoj seriji pokušaja Crne Gore da se transformiše u društvo koje baštini vrijednosti slobode, pravde i jednakosti.

Za sada, sluti na dobre vijesti. Dok nastaje ovaj tekst, u Skupštini poslanici raspravljaju o 12 zakona koje je im je nedavno na usvajanje dostavila Vlada, kao uslov koji je neophodno ispuniti da bi Crna Gora „do kraja juna“ od Evropske komisije dobila pozitivan izvještaj o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (IBAR – Interim Benchmark Assessment Report).

Pošto je 12 godina, uglavnom, otaljavala pregovore o pristupanju EU, Crnu Goru je pripalo pravo i obaveza da pokuša postati 28. članica EU po novom modelu pristupanja. Još na početku pregovora tadašnjim vlastima je, ne bez dobrog razloga, stavljeno do znanja da će u fokusu pristupnih pregovora biti poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost. Zato se DPS-u baš i nije žurilo da se odrekne uspostavljenog modela funkcionisanja koji im je donosio značajne političke i ekonomske pogodnosti. EU nas je požurivala i čekala, pa joj je sve to i dosadilo.

Od februara 2020. pred Crnom Gorom je nova metodologija pregovora prema kojoj se ni jedno pregovaračko poglavlje nije moglo ni privremeno zatvoriti dok se ne dobije IBAR. Potom, nakon pozitivnog izvještaja o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (naglasak je na onom privremenih) treba da uslijedi naredna faza pregovora. Zemlja kandidat dobija završna mjerila Evropske komisije i, ispunjavajući ih, zatvara pregovaračka poglavlja. Na kraju tog procesa svi se vraćaju na poglavlja 23 i 24. I kada ona budu (trajno) zatvorena pregovori su završeni. Onda na red dolazi politika.

IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan.

To je, prema ocjeni ministra pravde Andreja Milovića, polovina puta ka EU. “Crna Gora hoda po tankoj liniji. Iznad je evropska Crna Gora, ispod je možda neka nova Bosna ili neka neuspješna državna priča, gdje će se neko za 10-15 godina zapitati a što uopšte takva država da postoji, kad je neuspješna.”, rekao je Milović u parlamentu.

Izgleda da se dominantna većina, a možda i svih 81 poslanik u Skupštini CG, slažu sa tezom da se IBAR mora dobiti sad ili nikad.  Najavili  su  konačnu podršku predloženim zakonima.  Ne propuštajući, naravno,  priliku da nastave međupartijske obračune a neki i argumentovano ukažu na slaba mjesta i potencijalne zamke u vladinim predlozima.

IBAR se dobija jednom a zakoni se mogu mijenjati 50 puta, reče neko u parlamentu. Ipak, čini se da je i pored cajtnota za koji su odgovornost međusobno prebacivali predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti, neke stvari trebalo drugačije raditi.

Kada je, početkom prošle nedjelje, paket IBAR zakona  upućen parlamentu, premijer Milojko Spajić je poručio da oni nijesu sveto pismo i da se mogu mijenjati amandmanima.

“To je i očekivanje EK”.saopštio je premijer, neposredno pošto je dio njegovih amandmana (djeluje dokumentovano da su oni pisani u RTCG), mimo volje resornog Ministarstva postao sastavni dio predloženih medijskih zakona. Iako ti amandmani nemaju nikakve veze sa bilo čim što bi predstavljalo obavezujuće zahtjeve Brisela. Naprotiv.

Onda je Spajić, dok su poslanici uveliko analizirali zakonske prijedloge njegove Vlade uputio “obavezujuće uputstvo” kojim se Skupštini, praktično, ukida  pravo da utiče na sadržaj ponuđenih zakona.

“Obavještavam Vas da je, prilikom zadnje zvanične posjete Briselu u vezi sa predlozima zakona koji se odnose na dobijanje IBAR-a, naglašeno da svako amandmansko djelovanje na predmetne predloge zakona mora dobiti prethodnu saglasnost institucija EU”, navodi Spajić u dopisu predsjedniku Skupštine.”S toga Vas molim da, ukoliko dode do amandmanskog djelovanja o tome obavijestite Vladu, kako bi blagovremeno preuzeli neophodne korake i o tome obavijestili institucije EU.”

Pošto su  iz Vlade već predočili kako se ponuđeni zakoni moraju usvojiti do kraja nedjelje, jasno je da Spajićevo blagovremeno znači isto što i juče. Parlament, dakle, baš kao ni Predsjednik države Jakov Milatović ne bi smio koristiti ustavno pravo da utiče na sadržaj predloženih zakona ukoliko ne žele da rizikuju optužbe da su protivnici EU integracija. Oni kako je rekao premijer ne imenujući ih,  kojima je IBAR trn u oku.

Isprva smo posumnjali na Milana Kneževića i njegovu partiju (DNP), koja je neposredno pred vladino bavljenje IBAR zakonima saopštila da suspenduje podršku Milojku Spajiću i njegovom kabinetu. Do ispinjenja precizno formulisanih i nerealnih uslova. DNP je, međutim, najavila podršku predloženim zakonima. Onda se listi osumnjičenih pridodao Andrija Mandić, pošto je dva dana za redom, bez valjanog obrazloženja, otkazivao sjednice parlamenta. Izgleda da ni sa te strane neće biti opstrukcije. Zasad.

Uprkos iskazanoj verbalnoj podršči nastojanjima da Crna Gora dobije IBAR, i najavi da će glasati za predložene zakone, listi se pridodao i DPS. Najavom radikalnih poteza ukoliko dođe do hapšenja Mila Đukanovića. Nijesmo to mogli iščitati drugačije nego kao pokušaj pritiska na pravosuđe i unošenja dodatne nestabilnosti u sistem.

Konačno, ni PES baš nema valjan alibi. Potpisi njegovih poslanika na predlogu rezolucije o genocide u Jasenovcu podsjećaju na način na koji se, onomad, Dritan Abazović bavio Temeljnim ugovorom sa SPC u kontekstu EU integracija. Izgovarajući se potrebom da ispuni uslove srpskog bloka, kako bi obezbijedio podršku za neophodna imenovanja u pravosuđu, lider URA je srušio sopstvenu vladu i zaustavio priču o EU integracijama za skoro 18 mjeseci.

Eventualna podrška PES-a izglasavanju sporne rezolucije mogla bi imati sličan efekat: IBAR u džepu, a buduće EU integracije na  visokoj grani. Pošto tu Hrvatska ima pravo veta. Opet, odustane li PES od dokumenta koji se njegovi poslanici već podržali potpisima, Spajić rizikuje pad Vlade. Ili, makar, prekid saradnje sa partijama koje su samoproglašeni čuvari srpstva u Crnoj Gori.

Drugo je pitanje žele li i mogu li Mandić i Knežević odluku o eventualnom napuštanju vladajuće većine donijeti autonomno. Bez strateških procjena i komande iz Beograda. A prema onome što se može zaključiti iz istupa Vućića i njegovih, (ne)formalnih, glasnogovornika u odanim medijima, interes srpskog sveta  je da njihovi aktivisti u Crnoj Gori zadrže zauzete pozicije i odatle rade na stvaranju uslova za, za početak, redefinisanje Crne Gore kao građanske i zapadno orjentisane države.

Oni ne kriju da je svako približavanje Crne Gore članstvu u EU suprotno njihovim strateškim interesima. Uostalom, “širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom”, jasno je, zimus, stavio do znanja ruski ambasador u Crnoj Gori Vladislav Maslenikov.

Bilo bi suviše optimistićno povjerovati da će naše buduće prepreke na EU putu biti dominantno posljedica malignih uticaja sa strane. Ne jednom se pokazalo da smo mi nama sasvim dovoljni kada treba postavljati barijere i rušiti teško izgrađeno.

Dovoljno je sjetiti se da smo ušli u šesti mjesec kako čekamo da se ispune dogovoreni uslovi za objedinjavanje i saopštavanje rezultata prošlogodišnjeg popisa. Prošlog decembra parlament je, na vrat na nos, usvajao izmjene Krivičnog zakonika i Zakona o sprječavanju pranja novca kako bi izbjegli stavljanje na sivu listu FATF-a i Moneyval-a. A onda je zaboravljeno sve što je tamo zapisano. Valjda čekamo novi cajtnot i poslednja upozorenja.

I predloženi paket IBAR zakona koji bi, prema svim najavama, trebalo da bude usvojen do kraja radne nedjelje ima svoje kontroverze. Iz URE i MANS-a ponuđene izmjene čitaju kao priliku da se vlast (PES) obračuna sa SDT-om Vladimirom Novovićem. Nije samo njima zasmetalo što se Tužilački savjet vraća pod kontrolu tužilaca iz nereformisane tužilačke organizacije. Trećima smeta snižavanje kriterijuma iskustva za napredovanje u sudijskoj hijerarhiji. Četvrti vide isti problem, samo u medijskom javnom servisu (RTCG). I slute naum vlasti da, slabljenjem njihovih finansijskih potencijala, stave pod kontrolu ovdašnje privatne televizije. Ili, makar, povećaju njihovu zavisnost od novca iz državne kase.

IBAR čekamo sa tri privremeno zatvorena poglavlja: Nauka i istraživanja, Obrazovanje i kultura, Vanjski odnosi. Zapitajmo se, da smo mi na mjestu briselskih ocjenjivača, da li bi danas, u svijetlu nedavno saopštenih rezultata (polu)maturskih ispita ili predložene rezolucije o Jasenovcu dali Crnoj Gori prelaznu ocjenu iz tih predmeta. Da ne pominjemo poštovanje ljudskih prava; Očekivane pravosnažne presude za korupciju i organizovani kriminal; Obećane ekonomske reforme; Stvarnu borbu protiv šverca, a ne bitku za preuzimanje kontrole nad uhodanim tranzitnim kanalima; Ekološke crne tačke…

Dug je spisak onih koji se raduju vijestima o crnogorskim uspjesima na EU putu. A mnogo moći i novca  skoncentrisano je u njihovim rukama.

 

Upozorenje

“Drag mi je IBAR, ali mi je istina draža”, piše Jovana Marović nekadašnja potpredsjednica Abazovićeve vlade i ministarka evropskih poslova (podnijela ostavku) u obraćanju premijeru Spajiću:

-Sporno je što objašnjavate da ni IBAR, a izgleda ni sama EU nisu postojali prije PES-a, i da ih niko nije pominjao, pa se pitam otkud ta stalna potreba Vas i Vaše partije da omalovažavate svakoga…Brojne koleginice i kolege lobiraju za taj IBAR i za ubrzani prijem Crne Gore u EU makar tokom poslednje četiri godine.

I u (prethodnoj – prim. Monitora)  43. Vladi je Ministarstvo evropskih poslova pripremilo plan za dobijanje IBAR-a, ali kad je Vlada pala, nakon manje od četiri mjeseca, više se tu nije moglo ništa. A pala je zbog Temeljnog ugovora koji je Vaša Vlada u potpunosti podržala u obrazloženju upućenom Ustavnom sudu i zato ne budite toliko ‘strogi’.

Na IBAR-u treba da Vam je zahvalan svaki građanin i svaka građanka Crne Gore, jer taj izvještaj može samo dobro da nam donese (važan je, ali ne garantuje ništa). Ali ako planirate da sa antievropskim partijama dalje gradite našu evropsku budućnost, onda smo u velikom problemu i IBAR nam neće značiti ništa.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BUDVA, PODGORICA, CRNA GORA: Haos prijeti IBAR-u

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako se primiče momenat kada bi, nakon godina stagnacije, Crna Gora mogla napraviti snažan iskorak u procesu EU integracija, tako se na domaćoj političkoj sceni, očekivano, rađaju novi sukobi i aktuelizuju stari problemi

 

Crna Gora će, ponavlja premijer Milojko Spajić, krajem juna, od Evropske komisije dobiti pozitivan izvještaj o ispunjenju privremenih mjerila (IBAR)  u oblasti vladavine prava. Riječ je o poglavljima 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost, koja su davnih dana postavljena u vrh prioriteta koje Crna Gora mora ispuniti kako bi zadovoljila uslove za članstvo u EU.

S tim ciljem Vlada je u srijedu usvojila prijedloge više zakona koji se tiču organizacije pravosuđa, medija, borbe protiv korupcije i  organizovanog kriminala. U paketu ih je uputila  na usvajanje u Skupštinu. Tamo će, očekuju, naići na neophodnu podršku.

Da dodatno otvori vrata saradnje izvršne i zakonodavne vlasti, premijer je poručio kako predloženi zakoni nijesu sveto pismo da se ne bi mogli mijenjati amandmanima. “To je i očekivanje Evropske komisije”, nada se Spajić. Svojevrstan apel stigao je i od ministra pravde Andreja Milovića: “Sada je na potezu Skupština, a ne sumnjam da će se poslanici odgovorno odnijeti prema ovom izrazito važnom zadatku za dobrobit države Crne Gore i svih građana.”

Stvari nijesu jednostavne. Da se toga dosjeća i premijer vidi se i po njegovoj izjavi da je  IBAR nekima trn u oko. Nije imenovao nikoga. Da ne govori napamet pokazuju dešavanja na terenu. Odnosno, po dubini.

Koliko se god Spajić predstavljao nepopravljivim optimistom i čovjekom koji sve bitne konce drži u rukama, neke stvari ne daju se sakriti.

Prvo, podrška njegovoj Vladi kruni se u parlamentu. Za vikend, noć uoču lokalnih izbora u Budvi, predsjedništvo DNP Milana Kneževića obznanilo je jednoglasnu odluku o suspenziji dalje podrške Spajićevom kabinetu.  Uz zaključak “da Vlada Milojka Spajića i kolacioni Sporazum koji smo potpisali ne mogu opstati u postojećem formatu”.

Knežević i njegovi saradnici javnosti su predočili format u kome bi nastavili suspendovanu podršku. Kao nužan preduslov označeno je usvajanje rezolucije o genocidu u Jasenovcu. Zatim je pobrojano neophodno: Progran Evropa sad 2 u pisanoj formi “konkretan i vremenski normiran”; Ustavna inicijativa o normiranju srpskog jezika kao službenog; Ustavno i zakonsko normiranje trobojke kao narodne zastave; Predložena zakonska rješenja i međudržavni sporazumi o dvojnom državljanstvu sa Republikom Srbijom; I konačno, izvršiti smjenu ministara “za koje postoje ozbiljne sumnje da imaju veze sa organizovanim kriminalnim grupama i koruptivnim aktivnostima”.

Najveći dio onoga što Knežević ultimativno zahtijeva, koji dan ranije pobrojao je i Andrija Mandić, kao ciljeve NSD. Doduše, Mandić je rekao da neće rušiti Vladu jer bi to dalo šansu za povratak DPS-a na vlast. Prema najavama, Mandić će svoju kooperativnost sa Vladom potvrditi tako što će Rezoluciju o Jasenovcu, koja će bez sumnje izazvati negativnu reakciju Hrvatske, staviti na glasanje nakon što se EK izjasni o IBAR-u.

Tako bi Crna Gora, na neko vrijeme, mogla odložiti sučeljavanje sa ozbiljnim preprekama na evropskom putu. Svi su svjesni činjenice da bi usvajanje rezolucije o genocidu u Jasenovcu udaljilo Crnu Goru od nastojanja da u doglednom periodu postane članice EU. Kao što reče premijer Spajić, to nekima možda i jeste prioritetni cilj, preciznije -zadatak.

Mandićev dugogošišnji politički saborac iz nekadašnjeg DF-a, Predrag Bulatović vjeruje  da bi neusvajanje rezolucije o Jasenovcu prelomilo NSD da i oni uskrate podršku Spajiću. ”Ako ne bude do kraja juna rezolucije o genocidu u Jasenovcu, DNP neće podržavati Vladu. Vjerujem da ni NSD neće dati podršku takvoj Vladi“, kazao je Bulatović, gostujući na Srpskoj TV.

Spajić i njegov PES ostali su bez javnih komentara na Mandićeve apele i Kneževićev ultimatum. Potpuno svjesni da bi i prihvatanje i odbijanje postavljenih zahtjeva/ciljeva moglo iz temelja promijeniti njihovu poziciju na  političkoj sceni. Gdje im, i inače, mnogo toga ne ide u prilog.

Dan po Kneževićevom ultimatumu održani su lokalni izbori u Budvi. Po običaju, dobili smo više samoproglašenih pobjednika. Dvije međuosobno zavađene liste doskorašnje DF većine dobile su, skupa, dovoljno mandata da produže vlast. U tome ih sprječavaju lični animoziteti i, kako se čuje, sukobljeni interesi. Pošto među njima suštinskih političkih razlika nema, od Aleksandra Vućića smo saznali da će problem pokušati da riješi Andrija Mandić. Neće to biti lak zadatak, čini se, pošto nekadašnje kolege iz DF-a, sada okupljene na listi iza koje stoji uhapšeni predsjednik opštine Budva Milo Božović, kao najljućeg protivnika označavaju upravo NSD i njenog predsjednika.

U sukobu nekadašnjih saboraca i DPS vidi moguću priliku za povratak na vlast u Budvi. I oni slave. Demokrate su zadržale što su imale, pa se busaju tvrdnjom da su osvojili “apsolutno čiste glasove koji nisu dobijeni ucjenama i prijetnjama”. Takođe uz računicu da bez njih nema buduće vlasti u Budvi. URA i koalicija SDP-SD-LP zadovljni su i time što su prešli izborni cenzus.

Ispalo  je da je jedini stvarni i veliki gubitnik budvanskih izbora Spajićev PES. Oni su, u odnosu na prošlogodišnje parlamanetarne izbore, izgubili dvije trećine glasača i osvojili samo dva odbornička mandata. Premalo za Pokret koji predvodi Vladu i pokušava se predstaviti kao nosilac proevropske i reformske politike.

PES je na budvanskim izborima predvodio Predrag Zenović, glavni pregovarač za pristupanje Crne Gore EU. Zato su neki taj poraz protumačili kao poraz “prozapadne i antisrpske politike” u ambasadorstanu, kako Milan Knežević tepa Crnoj Gori gostujući na beogradskim televizijama. Drugi, pak, zagovaraju tvrdnju da je za budvanski neuspjeh Spajićeve partije u znatnoj mjeri krivo kašnjenje sa realizacijom predizbornih obećanja iz programa Evropa sad 2.

Šta god da je u pitanju Spajić se ubrzo nakon budvanskog debakla mogao uvjeriti u onu narodnu po kojoj “nevolja nikad ne dolazi sama”. Ovonedjeljna sjednica SO Podgorica pokazala je da su sporenja PES-a i njihovih nekadašnjih partijskih kolega, koji su skupa sa Jakovom Milatovićem napustili Pokret i osnovali odborničku grupu Pokret za Podgoricu (PzP), sa nivoa akademskog neslaganja stigli u fazu otvorenog sukoba. Klub PzP je glasao protiv godišnjeg izvještaja gradonačelnice Olivere Injac. Da su isto to uradili i odbornički klubovi sa liste koju je na podgoričkim izborima predvodio DPS, Injac bi i formalno izgubila podršku odborničke većine u Glavnom gradu. Ovako, može da se nada nekon budućem kompromisu. Ili da se sprema za vanredne izbore.

“DPS je danas spasio gradonačelnicu Oliveru Injac”, precizirala je odbornica PzP Nađa Ljiljanić, insistirajući da je to “sve što ima da kaže”. Onda je, dan-dva kasnije, iz DPS-a Spajiću upućen javni poziv da odbije pritiske i ucjene koalicionih partnera iz nekadašnjeg DF-a. DPS će, obećao je šef poslaničkog kluba te partije Andrija Nikolić, podržati izglasavanje predloženog paketa evropskih zakona. “Pozivamo Spajića da odbije ucjene Mandića i Kneževića i da ne ulazi u rizik rušenja evropske budućnosti – imaće našu podršku za izglasavanje zakona za IBAR”, napisao je Nikolić na društvenoj mreži Iks.

Nijesu EU integracije jedine brige koje ovih dana muče DPS. Hapšenje Milivoja Katnića i Zorana Lazovića, pa izručenje Duška Kneževića i njih je natjeralo da razmisle – ko bi mogao biti sledeći. Zaključke je prenio hrvatski Jutarnji list. Pozivajući se na anonimne izvore iz DPS, Jutarnji je objavio kako se u Podgorici sprema hapšenje Mila Đukanovića.  “Ovo je riskantna političko-kriminalna igra koja bi mogla zapečatiti sudbinu Crne Gore kao neovisne države”, konstatuju autori taksta. Sa ove strane granice znamo da ta priča nije baš  jednodimenzionalna.

Da bi slika bila kompletna, neophodno je pomenuti i Demokrate. Aleksa Bečić i njegovi partijski drugovi  teško da mogu biti zadovoljni trenutnom pozicijom u izvršnoj vlasti. Ali (uglavnom) ćute i rade ono što je dogovoreno Sporazumom o formiranju vladajuće koalicije.

Jedva da smo zaboravili  otvoren sukob Demokrata sa premijerom oko  izbora vršioca dužnosti direktora Uprave policije, a priča skoro da se ponovila. Ovoga puta sa Vladinim (Spajićevim) amandmanima na predloženi zakon o nacionalnom javnom emiteru (RTCG, za neupućene). Odredbe koje su dugo pripremane i usaglašavane unutar tzv. medijske radne grupe, suštinski su obesmišljene sa par intervencija koje je, sudeći po materijalnim dokazima, Spajiću pripremio kontroverzni direktor javnog servisa Boris Raonić. Njegov, trenutno, najkorisniji medijski vojnik. Sa ciljem da sačuva funkciju i kontrolu nad Savjetom RTCG.

Ako ništa drugo, ta nas je priča podsjetila koliko je Milojko Spajić spreman i sposoban da sam sebi napravi veliki problem.

Uglavnom, kako se primiče momenat kada bi, nakon godina stagnacije, Crna Gora mogla napraviti snažan iskorak u procesu EU integracija, tako se na domaćoj političkoj sceni, očekivano,  rađaju novi sukobi i aktuelizuju stari problemi. Dogovoreno se krši i poriče. Večina nije u stanju da oformi vlast. Vlast nije u stanju da sačuva većinu. Opozicija vaga da li je oponent ili potencijalni partner. Niko nikome ne vjeruje. Svi se pitamo ko za koga igra.

Ne uspijemo li odgovoriti Evropsku komisiju od očiglednog nauma da nas pogura u procesu EU integracija, pa dobijemo IBAR za nekih 30-tak dana, kupićemo nešto vremena za dodatna preračunavanja i pregrupisavanja. Bude li, ipak, po volji onih kojima je evropska Crna Gora trn u oku, propustićemo ponovo još jednu veliku šansu. Izvjesno je da ih neće biti još mnogo.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo