Povežite se sa nama

FOKUS

EKONOMIJA SLUŠKINJA POLITIKE: SLUČAJ ŽELJEZARA: Mimo zakona, na rubu pameti

Objavljeno prije

na

Možda su Dritan  Abazović i Milutin  Đukanović, kao ,,pobjednici od 30. avgusta” željezarcima nešto dužni. Pa im vraćaju onako kako je DPS vraćao svoje političke dugove – obećanjima i novcem poreskih obveznika, ne mareći za ekonomsku opravdanost i zakonsku utemeljenost svog projekta. O kome ni Vlada ni Skupština akcionara EPCG ne znaju ništa

 

Očekivano, problem Željezara nije riješen do 1. septembra. Možda se rješenje nađe u naredna dva mjeseca, kažu čelnici Vlade i Elektroprivrede Dritan Abazović i Milutin Đukanović. Kako – to javnost još ne zna.

Za sada, imamo grubu skicu onoga što se, navodno, planira uraditi. To je dovoljno da shvatimo kako država (Vlada) i EPCG u posao ulaze bez jasnog plana: ne zna se šta se kupuje, novac za kupovinu nije obezbijeđen, zakonske procedure se ne poštuju i, konačno, ne postoji jasna i ekonomski utemeljena ideja – čemu bi kupljena imovina (preduzeće) trebalo da posluži kako bi se vratio uloženi novac.

Korak po korak: vlasnik nikšićke Željezare, turska kompanija Toščelik, odlučio je da obustavi proizvodnju lani u martu,  nakon što su propali pregovori sa EPCG-om o nastavku snabdijevanja strujom jeftinijom od cijene propisane za tu kategoriju potrošača. Iz istih razloga je i vlasnik KAP-a, kompanija Uniprom, obustavila proizvodnju krajem 2021. godine, pa je kao aktivan potrošač na visokonaponskoj mreži ostala još samo Željeznica.

Vlada Zdravka Krivokapića ostala je nezainteresovana za gašenje Elektrolize i sudbinu pet stotina radnika koji su ostali bez posla. Toj odluci u dobroj mjeri kumovao je tadašnji potpredsjednik Vlade Dritan Abazović koji je, u jeku kratkih i neefikasnih pregovora, problematizovao način na koji je Veselin Pejović (vlasnik Uniproma) postao vlasnik imovine bankrotiralog Kombinata i iznio optužbe o njegovoj mogućoj umiješanosti u međunarodnu operaciju pranja para. Kako je KAP „umro“ i te optužbe su utihnule.

Vlade Krivokapića i Abazovića nijesu se osvrtale ni na probleme u Željezari. Fabrika nije radila, radnici na prinudnom odmoru primali su 90 odsto osnovne zarade a vlasnici su ćutali zaokupljeni većim brigama (konzorcijum Toščelik ima godišnji obrt između 4 – 5 milijardi eura). Stvari su se promijenila kada su radnici Željezare ljetos stupili u štrajk, nakon informacije da će njih 229 od 1. septembra dobiti otkaz. U Željezari bi ostalo samo dvadesetak radnika iz administracije i obezbjeđenje angažovano preko privatne kompanije.

Pokušaj Miodraga Dake Davidovića da od Turaka otkupi Željezaru uz pomoć države propao je. Da li je kontroverzni vlasnik Neksana tražio previše ustupaka, ili je Vlada (resorni ministar ekonomije Goran Đurović) „ostala gluva“ na sve njegove zahtijeve, ne znamo. Dijelom i zato što se priča o Željezari i državnom angažmanu za njeno spašavanje nijednom nije našla pred Vladom, na njenim redovnim (javnim) ili telefonskim (tajnim) sjednicama.

To nije smetalo premijeru Abazoviću da nastavi pregovore sa radnicima Željezare u koje su se uključili predsjednik Odbora direktora (u ostavci) EPCG Milutin Đukanović i predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.  

,,Vlada iskazuje posvećenost da se problem riješi na najbolji način i što se nas tiče, Elektroprivreda ima zeleno svetlo da otpočne razgovore sa turskom kompanijom o preuzimanju Željezare”, saopštio je Abazović sredinom avgusta, koji dan prije nego što je njegovom kabinetu izglasano nepovjerenje. Tih dana smo saznali i konture plana: Vlada će od EPCG-a kupiti deset odsto njenih akcija koje do 26. septembra moraju biti prodate ili poništene, a EPCG će taj novac iskoristiti za kupovinu Željezare. Mnogo lakše reći nego uraditi.

U budžetu za 2022. godinu nema novca predviđenog za kupovinu akcija EPCG-a (državu bi te akcije, uz sve popuste, mogle koštati oko 55 miliona eura). Zapravo, kako smo čuli od ministra finansija Aleksandra Damjanovića, u budžetu nema novca ni za sve planirane  aktivnosti. A tu su i dodatni troškovi na koje se država obavezala usvajanjem novih i izmjenama postojećih zakona (povišice, socijalna davanja, naknade opštinama…). Zato se za septembar priprema rebalans budžeta ,,težak” oko 750 miliona. Približno polovinu tog novca treba obezbijediti novim zaduženjem države.

Da li su najavljenim rebalansom predviđena sredstva za kupovinu akcija EPCG-a vidjećemo naredne sedmice. Tek onda treba da čujemo šta o tome misle poslanici u parlamentu. Aktuelni odnos izvršne i zakonodavne vlasti ne garantuje da će ponuđeni rebalans dobiti podršku. Makar ne u svim svojim detaljima.

Do 1. septembra na sjednicama Vlade o Željezari nije bilo nikakvog razgovora, a kamoli da je donijeta bilo kakva odluka. U momentu kada završavamo ovaj broj Monitora (četvrtak) Vladina Komisija za ekonomsku politiku (KEP) će  prvi put raspravljati o ideji da država kupi 10 odsto akcija u preduzeću u kome već ima skoro 89 odsto akcijskog kapitala). I da u tu svrhu potroši novac koga nema (više od dva odsto godišnjeg budžeta). Potom bi se taj zaključak morao naći i na sjednici Vlade. Koja je u tehničkom mandatu.

Koliko je stvar (ne)ozbiljna svjedoči i izjava Milutina Đukanovića da je Elektroprivreda ,,priskočila u pomoć državi” dajući 100 miliona za kupovinu svojih akcija od A2A, pa je sada ,,red da država uzvrati” tako što će kupiti akcije EPCG-a.

Dalo bi se raspravljati o tome da li predsjednik borda (u ostavci) EPCG-a na pravilan način razumije odnos između vlasnika i privrednog društva, ali je važnije napomenuti da se i Odbor direktora EPCG-a na čelu sa Đukanovićem nalazi u nekoj vrsti tehničkog mandata, nakon ljetošnje ostavke Adisa Balote.  „Ostavka jednog člana povlači i pad Odbora direktora”, objasnio je tada direktor EPCG-a Nikola Rovčanin najavljući da će se, nakon neophodnih administrativnih radnji, organizovati nova Skupština akcionara kako bi bio izabran novi bord.

Umjesto toga, Đukanović bez saglasnosti Skupštine akcionara radi na realizaciji investicije od nekoliko desetina miliona. Takav posao ne može odraditi predsjednik Borda u ostavci uz podršku premijera (bez saglasnosti Vlade u tehničkom mandatu) a novcem građana Crne Gore. Plan, ako postoji, treba iznijeti prvo pred Vladu pa pred Skupštinu akcionara EPCG-a. Kako bi i jedni i drugi znali šta se i kako kupuje i čemu će kupljeno da služi.

Tu je i premijer sa svojim poimanjem državnog ekonomisanja. ,,Ako državno preduzeće može da kupi ogromnu Željezaru, sa ogromnom površinom, mi nemamo ništa protiv. Ta kupovina bi donijela uvećanje ukupne državne imovine, mi bismo se radovali da država uvećava svoj kapital, a ne da ga samo umanjuje, kao dosad, raznim prodajama”, poručio je neki dan Abazović previđajući da je i novac imovina. I da kupovinom nečega čiju vrijednost prethodno nijeste utvrdili rizikujete da povjerenu državnu imovinu umanjite, umjesto da je uvećate.

Premijeru bi, kao neka vrsta upozorenja/opomene, mogao poslužiti i sljedeći citat: ,,Mislimo da država može da upravlja svim i svačim, a u mnogo čemu se pokazala kao neefikasna. Moramo da budemo pametniji u onome kako trošimo svoje resurse”. Autor – Dritan Abazović, premijerski sat, jul 2022. godine. Dobra ekonomska analiza pokazala bi, vrlo precizno, koja od dvije citirane Abazovićeve  izjave nudi bolje rješenje u konkretnom slučaju. Ali, nje nema.

Da li se Abazović i Đukanović spremaju da na račun države kupe Željezaru kao firmu ili samo njenu imovinu, onako kako je to uradio Toščelik nakon bankrota prethodne kompanije?  Pošto jedan i drugi ovih dana objašnjavaju kako je Željezara dobar poligon za postavljanje solarnih panela i gradnju elektrane snage 50-60 MW (upućeni tvrde da u Crnoj Gori postoje mnogo bolje i jeftinije lokacije za isti posao) stiče se utisak da ih interesuje imovina.

Tu je redosljed poteza jasan: Toščelik bi ugasio svoju firmu u Crnoj Gori, radnicima isplatio otpremnine a potom nepokretnu imovinu preduzeća prodao državi/Elektroprivredi. Taj model ostavlja bez posla 250 ljudi, a cijela se operacija Željezara iz Vlade vodi kako bi oni sačuvali radna mjesta. Bolje rečeno plate. Pošto, čini se, niko nije imao problem dok su oni, ne radeći ništa, primali zaradu.

Da bi sačuvali posao sadašnjim radnicima Željezare  država i EPCG moraju kupiti firmu sa zastarjelom opremom, nepoznatim dugovima i, izvjesno, neprofitabilnu. Osim, ako joj se pokloni struja. U tom slučaju ne možemo povrat investicije potrebne za gradnju solarne elektrane na krovovima Željezarinih hala računati prema berzanskim cijenama struje, već prema onima koje omogućavaju da Željezara radi bez gubitaka.  To je 20 do 50 puta manje.

Izjave zvaničnika uključenih u ovaj posao samo podstiču nedoumice. Milutin Đukanović je predočio model po kome bi radnici, nakon što im je uručen otkaz od aktuelnog poslodavca (Toščelik) nastavili da primaju plate dok EPCG ne preuzme Željezaru.  Predložiće, kaže, Turcima da radnike plaćaju još dva mjeseca, a da taj iznos odbiju od otpremnina kada se sklopi posao. ,,To bi dva mjeseca bilo idealno da svi maknemo pritisak, prvo radnici sa sebe, a onda i mi u miru da završimo ovo”, naglasio je Đukanović. Željezarcima se prijedlog sviđa dok se iz Toščelika nijesu oglašavali.

Problem je zakon. Ako se Toščelik i EPCG dogovore o preuzimanju kompanije – radnici nastavljaju svoj angažman i ne dobijaju otpremnine. Samo bi, na neki način, trebalo poništiti otkaze koje su već dobili. I Turcima nadoknaditi novac koji su potrošili za neplanirane zarade. To će država, preko svoje najvrjednije kompanije. Ukoliko, ipak, EPCG kupi samo imovinu Željezare, radnici će dobiti otpremnine koje im pripadaju ali će izgubiti posao. Njihov dalji angažman od strane EPCG-a, bez plana aktivnosti, sistematizacije, konkursa… bio bi nezakonit.

Priča se kreće u tom smjeru. Uz najavu novih ekonomskih nelogičnosti i potencijalnih kršenja zakona. ,,Što se tiče izgradnji solarne elektrane, nama niko nije potreban, ima toliko novca na tržištu da mi to sami možemo da radimo”, pohvalio se Đukanović. Pri tom je najavio posebne uslove za potencijalne investiture: ,,Imamo značajan broj investitora koji će morati nešto da investiraju u proizvodne pogone, u osnovnu djelatnost Željezare, ukoliko žele da budu partneri u gradnji elektrane”. Da li mi to investitorima nudimo vezanu trgovinu, kompenzaciju ili neku vrstu kliringa iz doba SSSR (roba robu plaća)?

Ne zna se. Umjesto toga vidimo da su, iz za javnost nepoznatog razloga, radnici Željezare za premijera i prvog čovjeka EPCG-a ,,vrjedniji” od bivših radnika KAP-a. Koji su dobili otkaze i danas neki od njih imaju problem da odu u penziju pošto je država tolerisala da im se ne uplaćuje obavezno osiguranje za beneficirani radni staž. Jedno od mogućih objašnjenja je u političkim motivima.

Možda su Abazović i Đukanović, kao ,,pobjednici od 30. avgusta” željezarcima nešto dužni. Pa im vraćaju onako kako je DPS vraćao svoje političke dugove radnicima Dakića, KAP-a ali i iste te Željezare (nekada). Obećanjima i novcem poreskih obveznika. Ne postoji računica koja može pokazati da je država, nakon svih oprosta dugova, kreditnih garancija, subvencija, legalnih i nelegalnih otpremnina, metalskim radnicima dužna nešto što nije dužna tekstilcima, drvoprerađivačima, ugostiteljima, učiteljima i nastavnicima…

Sjetimo se Montenegroerlajnsa. Njegovim odlaskom u stečaj bez posla je ostalo oko 400 ljudi. Država im je, kao vlasnik i poslodavac, ostala dužna sedam plata i penziono osiguranje za četiri godine. I zaboravila ih. U novoosnovanoj državnoj aviokompaniji radnici MNA, bez obzira na iskustvo, kvalifikacije i prestižne sertifikate, nijesu imali mjesta. Sličan primjer državne nebrige prema deficitarnom zdravstvenom kadru imamo u hercegnovskoj bolnici Meljine.

,,Ono što je najvažnije je da mi 1. septembra ne odemo na biro. A  ta dva mjeseca da se nadamo da EPCG u razgovoru sa Turcima donese rješenje”, poručuju željezarci. Oni su spremni da se bore za sebe. Državne interese nema ko da brani. Ili, makar, da ih jasno definiše.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE I PARTIJSKA POLITIKA: Hod po tankoj žici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik

 

Crna Gora nije pred kolapsom, ohrabrio nas je ministar finansija Aleksandar Damjanović u srijedu veče, na kraju rasprave o (drugom) rebalansu budžeta za 2022. godinu. „Pokušavamo da obezbijedimo nesmetano funkcionisanje vitalnih sistema društva do kraja tekuće godine”. Valjda su to dobre vijesti.

Dan je počeo u drugačijem raspoloženju. Zdravstveni i obrazovni sistem mogli bi stati, a država ostati bez novca neophodnog za isplatu plata, penzija i socijalnih davanja, saopštili su iz Ministarstva finansija. „Ukoliko ne dođe do usvajanja rebalansa, uvećane isplate je vrlo teško obezbijediti preraspodjelom sredstava iz budžeta drugih potrošačkih jedinica, a da pritom ne dođe do narušavanja funkcionalnosti rada tih institucija i servisa koje one pružaju građanima”.

Upozorenje je pratio i popis finansijskih obaveza „koja proizilaze iz zakonskih rješenja usvojenih u prethodnom periodu”: za Fond zdravstva (38,6 miliona), Fond PIO (36 miliona), za uvećane zarade zaposlenima u zdravstvu i prosvjeti (28,5 miliona), bivšim korisnicama naknada po osnovu rođenja troje ili više djece (5,5 miiona), licima prepoznatim zakonom iz rudarske i metalske industrije (šest miliona), poslodavcima za zapošijavanje osoba sa invaliditetom (tri miliona), nezaposlenim licima (jedan milion)… Tokom rasprave shvatili smo da problem nijesu samo nova zakonska rješenja nego i loše računice onih koji su, u ime vlade Zdravka Krivokapića, pripremali ovogodišnji budžet.

Slijedio je niz „trulih kompromisa”. Izvršna vlast je podmitila poslanike tadašnje većine ponudom da svaki od njih, pojedinačno ili pod okriljem partije, uveća rashodnu stranu budžeta amandmanom koji bi državnu kasu koštao „do million eura”. Rečeno – učinjeno. Zakonodavna većina je, zauzvrat, prihvatila da tadašnjoj vladi, kao realno očekivane prihode, prizna i projekcije koje su se zasnivale na primjeni nepostojećih zakona. Neke od njih tadašnja vlada nije ni pripremila do usvajanja budžeta, a nijedan od njih do danas nije usvojen u parlamentu.

I, kada se sve sabere i oduzme, dolazimo do rebalansa. Nakon koga će očekivani državni prihodi tokom ove godine biti za tri miliona manji (uprkos inflaciji, poskupljenjima i jačanju fiskalne discipline), a rashodi skoro 200 miliona veći u odnosu na ono što je planirano krajem prošle godine (i pored golemih „ušteda” u kapitalnom budžetu).

Poslanicima su te informacije dobrodošle da nastave započetu predizbornu kampanju pred lokalne i, prije ili kasnije neizbježne, vanredne parlamentarne izbore. Tako je suština problema javnih finansija ostala zatrpana pričama koje su išle od bankrota države do biciklističkih staza u Podgorici. I međusobnih optužbi za stanje u kome se Crna Gora nalazi.

Neki su zvučali iskreno, bezmalo, nudeći izvinjenje za to što su, podrškom prošlogodišnjem prijedlogu Zakona o budžetu za 2022. doprinijeli aktuelnim, ali očekivanim, problemima.

„Ovo je posljedica i jednog nezrelog projekta Evropa sad”, konstatovao je poslanik PzP Branko Radulović. „Ja sam glasao za njega, a meni kaže Nebojša Medojević ‘kako možeš za njega da glasaš’ a ja mu kažem – kako moram. Moram da glasam jer je ovo opilo gladni dio građana”. Poslije se Radulović dopunio: „Morao sam da glasam jer bi me građani kršima gađali da nisam glasao za to. To je bila naša istina”, pa se, valjda za kaznu, preporučio za budućeg potpredsjednika vlade zaduženog za ekonomiju.

Drugi su o ponuđenom rebalansu sudili kroz prizmu dolazećih lokalnih izbora.

„Imamo jasne naznake da se budžet pokušava pretvoriti u rezervoar za finansiranje izborne kampanje, posebno za dvije najzastupljenije političke partije u 43. Vladi (GP URA i SNP – prim. Monitora) i to je ponavljanje prakse DPS-a”, upozorio je poslanik Demokrata Momo Koprivica, apostrofirajući povećanje budžetske rezerve i jednokratna socijalna davanja koja se iz nje isplaćuju. „Sredstva ne dobijaju svi, procjenjuje se na osnovu bliskosti sa određenim partijama. Sve se radi suprotno zakonu, dešava se zloupotreba u budžetskom sistemu. Mi ćemo zato predložiti amandman kojim će se zabraniti isplata sredstava fizičkim licima u toku izborne kampanje”, najavio je Koprivica. Zaboravljajući da je njegova partija, u dogovoru sa tadašnjim ministrom finansija Milojkom Spajićem, poprilično „kumovala” neplaniranom rastu budžetskih davanja. I to baš u oblasti socijale (dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina, naknada majkama).

Iz DF-a su minimalizovali vlastitu odgovornost za faličan budžet i veličali ekonomska dostignuća svojih kadrova raspoređenih po dubini u energetskom sektoru. SD-ovci su ponavljali kako su oni odavno najavljivali pristigle ekonomske probleme, SNP potrdio da će, kao odgovorna partija, podržati ponuđeni rebalans (i ministra sa njihove kvote u vladi Dritana Abazovića).

Sve ih je zasjenio DPS. To poglavlje rasprave o rebalansu budžeta zaslužuje posebnu pažnju.

Danas imamo, obavijestio nas je predsjednik poslaničkog kluba DPS Danijel Živković „finansijski, ekonomski, obrazovno, bezbjednosno, politički, institucionalno, vrjednosno uništenu Crnu Goru”. Njegov kolega Jevto Eraković nadovezao se tvrdnjom: „Ukidanje doprinosa za zdravstveno osiguranje – pucanj je u crnogorsko zdravstvo”.

Sve to je, i još ponešto, na jezik ekonomije preveo poslanik i savjetnik predsjednika države Petar Ivanović: „Inflacija u Crnoj Gori je gotovo 15 odsto. Ugašen je KAP, gubitak EPCG grupe je skoro 100 miliona eura, Rudnik uglja je pred kolapsom. Turistička sezona je kratka i loša, neki investitori odlaze. Neki tuže državu. Fali novca za Fond PIO, zdravstveni sistem je pred kolapsom. Nezaposlenost povećana”.

U DPS-u, valjda, računaju da smo zaboravili: rekordnu inflaciju u Crnoj Gori (tada dio tzv. SRJ) imali smo u januaru 1994. godine. Otprilike:  5.578.000.000.000.000.000 odsto (5,578 triliona) ili, približno, oko 113 odsto na dan. KAP je bankrotirao 2013, koji mjesec nakon što je stečaj uveden na zahtjev Ministarstva finansija. Tadašnje DPS vlade predvodio je premijer Milo Đukanović. Prethodno su KAP, EPCG i Vlada CG mjesecima krali struju iz sistema evropske interkonekcije. Rudnik uglja je, dok su njim gazdovale DPS vlade i njihov strateški partneri A2A i Aco Đukanović, bio na čelu crne liste poreskih dužnika (2016). Onda su novcem Elektroprivrede otkupljene njihove akcije. Najveća nezaposlenost u Crnoj Gori bila je u julu 2010 – 32,7 odsto (DPS Vlada Igora Lukšića). Najgoru turističku sezonu u nezavisnoj Crnoj Gori organizovala je vlada Duška Markovića (2020). Škaljarski i kavački klan, i njihov niz smrti koji je odnio preko 60 života, nijesu produkt „većine od 30. avgusta”.

Poslanik Živković je zaboravio DPS Zakon o slobodi vjeroispovijesti i litije koje su, u istom momentu, na ulice crnogorskih gradova izvodile preko 100.000 ljudi. A Jevto Eraković početak pandemije koju su medicinski radnici, njegove tadašnje kolege, dočekale baz zaštitnih maski i rukavica. Dok nijesu stigle prve donacije…

Moglo bi se tako nabrajati u nedogled. O nekadašnjim dostignućima DPS vladavine svjedočiće, izgleda, Vesna Medenica, Blažo Jovanić, Veselin Vukotić, trenutni spuški stanari. … Pa, moguće, i Petar Ivanović (zloupotreba novca Abu Dabi fonda), nađe li se izvršna vlast spremna da pravosudni sistem osposobi, kadrovski i finansijski, da radi svoj posao i završi višegodišnje istrage i suđenja.

Posljedice navedenog vidljive su i u aktuelnom budžetu. Samo, možda, ne na prvi pogled. Biće, zato, da se poslanica DPS Aleksandra Vuković pomalo šali kad najavljuje: „Nakon pobjede građanske politike, krećemo u razvoj i ostvarenje ekonomskog plana na kojem smo mi u DPS-u radili ove dvije godine dok su oni prodavali zjale…”.

Ni taj humor ne smije da zavara. Ekonomski problemi Crne Gore su veliki. I sistemski. Na svaka četiri eura koja će potrošiti ove godine, država pozajmi jedan. Dijelom od same sebe (iz depozita formiranih prethodnim zaduženjem) a dijelom od domaćih i stranih kreditora. Štedi se samo na razvoju i budućnosti. Od 350 projekata iz ovogodišnjeg kapitalnog budžeta stvarno se realizuje njih manje od stotinu (85, kaže da je prebrojao poslanik SD Boris Mugoša). Većina ostalih nema ni osnovnu dokumentaciju. A sljedeće godine, ne dođe li do radikalnih rezova u potrošnji, državni izdaci biće još veći. Isto se ne može garantovati i za državne prihode.

Da ponovimo, za kraj, dobre vijesti. Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Kao u svakom vicu, onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANDATAR BEZ MANDATA: Il je vlada ili su izbori, il je nešto gore od oboje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za sabotiranje dogovora i kršenje Ustava. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija

 

Nakon maratonskih konsultacija avgustovske većine i konačnog dogovora da formiraju novu 44. vladu sa Miodragom Lekićem na čelu, rasplet političke krize se – ne nazire.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odbio je da prihvati ponudu 41 poslanika koja mu je verbalno, putem medija, saopštena po isteku zakonskog roka. Prethodno je Andrija Mandić, pismom, od njega zatražio da mandat za sastav nove vlade povjeri Lekiću. Dok su se lideri tzv. stare većine međusobno optuživali za neuspjeh pregovora,  Đukanović je u utorak, nakon što nikome nije povjerio mandat za sastav nove vlade, Skupštini dostavio predlog za skraćenje mandata i raspisivanje novih izbora. U obrazloženju je naveo da „nije stekao utisak da postoji jasna većina koja bi bila u stanju da formira vladu”, kao i to da se oni koji su predložili Miodraga Lekića nisu odazvali konsultacijama ni dostavili potpise kojima bi potvrdili postojanje neophodne podrške.

Predlog predsjednika za skraćenje mandata parlamentu stara parlamentarna većina već je javno odbila, tvrdeći da neće na sjednici glasati za to. Lider DF-a Andrija Mandić ocijenio je da je Đukanović na taj način izvršio „državni udar“.

Đukanović je tražio da se o inicijativi za skraćenje mandata parlamentu glasa 30. septembra. Avgustovski pobjednici prijete da će izazvati prijevremene predsjedničke izbore ukoliko Đukanović do tada ne povuče svoj predlog. Đukanović je saopštio da neće da prejudicira šta će uraditi ako Skupština Crne Gore ne skrati mandat 30. septembra, ali je naveo da će „njegov potez biti u skladu sa Ustavom“.

Ustav je ove sedmice najčešće korišćena riječ. Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za kršenje Ustava i tumače ga po svojoj volji. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija i moći.

Poslanici stare parlamentarne sada tvrde da je predsjednik države prekršio Ustav jer nije ispoštovao odredbu koja ga obavezuje da pozove predstavnike svih parlamentarnih partija na konsultacije.

„Đukanović je napravio veliku grešku koja se slobodno može nazvati kršenjem Ustava, kada je sazvao konsultacije. On je, prenebregavajući ono što piše u članu 95 Ustava, pozvao samo dio predstavnika političkih partija zastupljenih u Skupštini… Pošto to nije urađeno kako treba, jedan od najlakših izlaza je da Đukanović ponovi proces, da u skladu sa Ustavom sazove konsultacije, i stvar će biti riješena. Da stvar bude smješnija i čudnija, čak nije pozvao ni Lekića, za kojeg zna da je kandidat za mandatara”, ocijenio je je šef Kluba poslanika Demokratskog fronta Slaven Radunović.

I dok traže Đukanovićeve ustavne i zakonske propuste, avgustovski pobjednici zaboravljaju da pomenu da su njihovi pregovori još trajali u vrijeme kada je Đukanović, u četvrtak, 15. septembar, zakazao konsultacije sa političkim partijama. U to doba niko nije ni pominjao da nijesu svi dobili pismeni poziv od Đukanovića, a više njih je saopštilo da znaju da je krajnji rok da dostave Đukanoviću ponudu i potpise 41 poslanika u ponedjeljak, 19. septembra. U ponedjeljak, ponude i potpisa – nije bilo u pismenoj formi. Lider DF-a Andrija Mandić obratio se Đukanoviću u ponedjeljak poslijepodne preko medija, saopštivši da su se dogovorili. Takođe, avgustovski pobjednici saopštili su da imaju „verbalnu podršku“ koalicije Crno na bijelo, da je dogovor postignut i da mogu da formiraju 44. vladu.

Pismena ponuda sa potpisima poslata je Đukanoviću dan nakon isteka propisanog roka, u utorak, 20. septembra. GP URA je prvobitno odbijala da njeni poslanici potpišu ponudu, tražeći kompletan dogovor o sastavu buduće vlade („ništa nije dogovorno dok sve ne bude dogovoreno“). Konačno, nakon što je ostatak avgustovskih pobjednika pristao na uslove URA-e, promjenili su mišljenje.

Lider URA-e, i aktuelni premijer tehničke vlade Dritan Abazović, je u vrijeme kada su avgustovski pobjednici trebali da dostave ponudu Đukanoviću, pošao u posjetu SAD-u, nakon što je održao konferenciju za štampu, gdje je iznio brojne optužbe na račun onih sa kojima pregovara  o eventualnoj budućoj vladi. U trenu kada je trebalo okončati političku krizu u zemlji, on je u SAD odveo deset saradnika o trošku budžeta, i predano radio na sopstvenom marketingu, od vožnje biciklom po njujorškim ulicama do gostovanja na tamošnjim televizijama. Ipak, eto, dao je verbalnu podršku za formiranje vlade na čelu sa Lekićem.

„Verbalno predložiti nekoga u 2022. godini, u trenutku kada u svijetu funkcionišu i elektronske sjednice, ostaviti prostor za bilo kakav manevar nekome kao što je Đukanović je prilično na svoju štetu. On koristi svaku pukotinu koju može“, ocijenio je pisac Đuro Radosavović, apostrofirajući dio odgovornosti za aktuelnu politčku krizu i na avgustovsku većinu.

Tokom maratonskih konsultacija avgustovskih pobjednika, takođe je postalo jasno da im je na prvom mjestu partijski interes i partijske kalkulacije, a ne dogovor u cilju prevazilaženja političke krize. Konsultacije su protekle u beskrajnim međusobnim optužbama, neozbiljnosti, i bez jasne volje da se do dogovora i dođe.

Zbog svega, Crna Gora je danas u dubokoj institucionalnoj krizi. Ne samo da nije jasno da li nas očekuju izbori ili će biti formirana nova vlada, nego se otvara i mogućnost novog institucionalnog vakuuma ukoliko poslanici ne prihvate Đukanovićevu inicijativu. A, moguće, i ukoliko je formalno prihvate (nemamo Ustavni sud).

Advokat Veselin Radulović ocijenio je da u slučaju da skupštinska većina ne podrži predsjednika države, kao što su najavili, nastaje još jedna pravna praznina.

„Podrazumijeva se da ako ne postoji dogovor oko formiranja Vlade i oko mandatara, Skupština donese odluku o skraćenju mandata. Međutim, naši političari ne rade uvijek ili veoma često ne rade ono što je logično, često ne rade ni ono što je u skladu sa Ustavom i zakonom, i od njih se uvijek može očekivati neka vrsta improvizacije koja je ili na granici kršenja Ustava ili čak i prelazi tu granicu”, kazao je on.

I bivši državni sekretar Andrej Milović smatra da ukoliko poslanici kao što su najavili, ne izglasaju skraćenje mandata Skupštini, nastaje nova pravna situacija: „U tom slučaju imamo pravni vakuum jer nemamo Ustavom definisanu situaciju šta se dešava kad se ne izglasa skraćenje mandata Skupštini, a Vlada je pala, što je još jedan dokaz da je Ustav pun praznina i da se mora mijenjati.“

Već se pominje pogućnost da skupštinska većina i bez Đukanovićeve inicijative izglasa izbor nove vlade na čelu sa Lekićem. U skladu sa Ustavom ili ne, ko te pita. Naknadno bi se, valjda, pronašlo odgovarajuće tumačenje.

Ustav, na žalost, više nema ko da tumači. Ustavni sud je odnedavno u blokadi, nakon što je penzionisan sudija Miodrag Iličković. Iz nevladinog sektora kažu da su za to krivi političari koji zbog različitih interesa odugovlače kompletiranje jedne od najvažnijih institucija u zemlji. Iz HRA su podsjetili da su u posljednje dvije godine raspisana četiri konkursa za sudije, a da su članovi Ustavnog odbora i poslanici Demokrata, DF-a i URA-e u različitim periodima, barem jednom, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata, dok su predstavnici opozicije – DPS, preko dva mjeseca bojkotovali rad Skupštine i skupštinskih tijela.

Dvije godine od avgustovskih izbora, brojne druge institucije, a ne samo Ustavni sud, su u blokadi. A avgustovski pobjednici, umjesto da Đukanovića pošalju u političku istoriju, preuzeli su neke od mehanizama vladanja koje je stvorio. Zato danas njihove međusobne optužbe – ko je Đukanoviću odškrinuo vrata povratka na vlast – nijesu toliko bitne. Treba nam nova šansa.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STARA VEĆINA I POTRAGA ZA MANDATAROM: Uđite momci, ne bojte se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan

 

Skoro dvije sedmice nakon što je lider Nove Andrija Mandić radosno građanima saopštio da se avgustovska većina saglasila kako bi formirala 44. vladu, i nakon nekoliko sastanaka te iste većine, konačnog dogovora – nema. Dok ovaj broj Monitora odlazi u štampu, u crnogorskom parlamentu traje jedan u nizu sastanaka avgustovskih pobjednika. Istovremeno, predsjednik države Milo Đukanović čeka predstavnike parlamentarnih partija da mu dođu sa ponudom. Vrijeme otkucava.

U posljednji čas, u srijedu 14. septembra, blizu ponoći, avgustovska većina uspjela je da se dogovori oko imena mandatara. Prethodno su održana četiri sastanka na kojima, izuzev potpisivanja sporazuma kojim je predviđen izbor nove vlade i skupštinske administracije, nije bio napravljen ozbiljniji korak ka rješavanju krize vlasti.

U srijedu, nakon što je Mandić predložio da mandatar bude bivši diplomata, nekadašnji lider DF-a i lider Demosa Miodrag Lekić, avgstovski pobjednici saopštili su da oko predloga da Lekić bude mandatar postoji „visoka saglasnost”, te da je on „nesporan”. No, ostale su sporne raspodjele funkcija i moći unutar vlade koju bi eventualno formirali, pa su se pregovori nastavili.

Prethodno, partije su za mandatare predlagale sopstvene lidere. Otprilike ovako: Mandić Mandića, Abazović Abazovića… Nakon deset dana pregovora, Abazović je saopštio da će on odustati od pozicije mandatara samo ukoliko na to mjesto „dođe neko bolji”, odnosno posvećeniji borbi protiv organizovanog kriminala, kako je saopštio. Nakon skoro dvije sedmice sjetio se ko bi to mogao biti. Kazao je da bi „volio da kao mandatarku vidi Vanju Ćalović Marković”, direktoricu MANS-a. Ne postoje potvrde da se s njom o tome zaista i razgovaralo. Otuda, pregovori od početka liče kao pokušaj da se vode reda radi, i ne završe uspješno. I stav Demokrata, koji ne traže ništa, ni poziciju mandatara ni predsjednika parlamenta, idu tome u prilog, iako tvrde da je to njihova žrtva, zarad pregovora i građana. Teško je povjerovati da su srušili Abazovićevu vladu, da bi potom nezainteresovano stajali sa strane.

Ta stranka je na četvrtom sastanku saopštila da im ne bi bilo sporno da za najvažnije funkcije budu predložene potpredsjednica parlamenta Branka Bošnjak i bivša ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović, poručujući da im je neprihvatljivo da odlazeći premijer Abazović bude kandidat za mandatara. Opet, nema potvrde da se sa Bošnjak ili Borovinić Bojović o tome razgovaralo.

Da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori uspješno okončaju, pokazao je i nastavak sastanka, u četvrtak ujutru. Nakon što su se avgustovski pobjednici konačno usaglasili da za mandatara ponude ime Miodraga Lekića, na pregovarački sto su stavljene nove teme za razmirice: ko će pokrivati koji resor i koju funkciju u vladi.

URA Dritana Abazovića je tražila kontrolni paket u Vladi, i bezbjednosti sektor. „Tražimo da pokrivamo sektor bezbjednosti i da sa SNP i manjinama imamo kontrolni paket, a to je jedno ministarstvo više u odnosu na ostale i da ministri koji su sada u Vladi ostanu”, kazao je lider URA-e i predsjednik akutelne vlade kojoj je izglasano nepovjerenje. Abazović faktički traži da se ne promijeni gotovo ništa. Da manjinska vlada koju je on kreirao, uz male korekcije, i eventualno novog premijera, nastavi da vrši vlast uz podršku onih koji su mu izglasali nepovjerenje – Demokrata i Fronta. Opet, nema potvrda da su manjinske partije pristale da budu dio ovog Abazovićevog paketa.

Demokrate su takav zahtjev URA-e ocijenile kao ucjenjivački. Predsjednik Demokrata Aleksa Bečić optužio je GP URA za ucjenjivanje i maksimalističke zahtjeve, napominjući da su ih stalno mijenjali i vraćali se korak unazad.

„Vidjećemo kako će ovo dalje teći, da li će neko gledati demokratske principe i građane. Mi ćemo i dalje biti maksimalno konstruktivni i da se nadamo da će razum prevladati i da će se prestati s politikom uslovljavanja”, saopštio je nakon sastanka Bečić, navodeći da bi izvršna vlast trebalo da bude konstituisana na osnovu snage svake partije u parlamentu.

„I DF traži sektor bezbjednosti”, saopštio je lider URA-e, kazavši da on smatra da  DF-u treba da pripadne čelno mjesto u Skupštini, koji su nakon avgusta pokrivale Demokrate.

Zahtjev Demokratskog fronta da preuzme bezbjednosni sektor, još jedan je u nizu nerealnih zahtjeva avgustovskih pobjednika tokom pregovora, imajući u vidu da Brisel i Vašington, odavno javno tvrde da DF ne vide kao partnere. Teško da bi takva vlada imala podršku međunarodne zajednice. Znaju to i u Demokratskom frontu.

U prilog tome da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori i uspješno okončaju govori i detalj da na nastavak pregovora, odnosno na sastanak pred odlazak kod Đukanovića, na kom je trebalo konačno usaglasiti ponudu, nijesu došli ni lider URA-e, ni lider Demokrata. I taj sastanak je prekinut, pa nastavljen sat i po kasnije.

Nakon prekida, koji je objašnjen kao pauza, lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović kazao je da su Demokrate odustale od sektora bezbjednosti. Tek iz te izjave javnost je saznala da su i Demokrate imale volju da preuzmu Službe. Danilović je objasnio da „ima preklapanja oko mjesta potpredsjednika vlade i da je zato data pauza”.

Tokom pauze, izvršni direktor URA-e Zoran Mikić kazao je da DF i Demokrate treba da kažu šta pripada koaliciji Crno na bijelo „kad im je odbijeno da vode sektor bezbjednosti i dobiju najviše funkcije u zemlji“.

Kad se pogledaju izjave, ispada da niko ili nema ništa protiv, ili se nije ni izjašnjavao o zahtjevu DF-a da vodi bezbjednosni sektor. To je još jedan čudan detalj pregovora.

Nije bilo izjašnjenja, makar ne javnih, ni na predlog lidera Prave Marka Milačića da poslanici stave 41 potpis da mandatar bude Miodrag Lekić i dostave to predsjedniku države. „Hajde da mu damo mandat i da ne radimo njegov posao, nego da on ponudi sastav vlade“, predložio je. I ništa.

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan.

On je koji dan ranije, tokom posjete Pragu, ocijenio da „ne postoji raspoloženje u parlamentu da se oformi nova vlada”, te da je „realnije da se ide u organizaciju izbora da se dođe do odgovorne vlade”.

„Problem nekadašnje većine je što su njihovi odnosi opterećeni netrpeljivostima i omrazama, i to umnogome otežava dogovor“, prokomentarisao je pregovore direktor Televizije Nikšić Nikola Marković.

Ako se ne budu dogovorili, izvjesni su vanredni parlamentarni izbori, koji će uslijediti nakon skraćenja mandata parlamentu.

Istovremeno, na šta je podsjetio i Abazović, Đukanović može uprkos dogovoru „stare većine“ i nekome drugome dati mandat.

Šta god da se desi, sigurno je: dvije godine od pada DPS-a, Đukanović je još tu. Avgustovski pobjednici učinili su da se danas bolje osjeća nego 30. avgusta 2020.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo