Povežite se sa nama

DRUŠTVO

EKSPLOATACIJOM ŠLJUNKA UGROŽENI VODOTOCI I ŽIVI SVIJET U NJIMA: Bageri ubijaju rijeke

Objavljeno prije

na

lim

Obala rijeke Morače, kod sela Botun nadomak Kombinata aluminijuma (KAP), izgleda apokaliptično, kao iz nekog naučno-fantastičnog filma o „danu poslije”. Od ograde KAP-a, pa par kilometara prema Skadarskom jezeru, duž sela Botun, zetska strana Morače više nema karakteristični izgled sa pećinama i stijenama. Zatrpana je naslagama smeća i građevinskog šuta.

Od postrojenja firme Čelebić, nižu se i separacije drugih kompanija i ulazi u dine pijeska i šljunka, od kojih se ne vidi rijeka. Oteto od vodotoka rasuto je i po okolnom poljoprivrednom zemljištu. Šljunak je i po asfaltu. I tako kilometrima. Kad smo posjetili ovaj kraj, bila je nedjelja, neradni dan, ali na svakih stotinak metara teška mehanizacija bageri i šleperi vadili su materijal iz rijeke, iako je na snazi Vladin moratorijum na eksploataciju šljunka i pijeska.

Odluka vlasti da uvede zabranu vađenja šljunka očigledno nije popravila stanje, korita crnogorskih rijeka su uništena do neprepoznatljivosti, živom svijetu u njima prijeti uništenje. Pod izgovorom regulacije vodotoka, iz rijeka šljunak i dalje ne nose bujice, već bageri u mutnim poslovima kroz koje se pojedinci i kompanije bogate, a društvu, pored nemjerljive ekološke, nanosi se i milionska ekonomska šteta – pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Monitora.

Iako je i sam ministar poljoprivrede Milutin Simović priznao da su ,,rijeke uništene, krećemo sa rigoroznim kontrolama”, te upozorio da će ko prkosi državi dobiti odgovor, to se nije desilo. Stanje na najvećim rijekama i njihovim pritokama kontrolišu samo tri inspektora, kazne su malobrojne i simbolične, a pred kriminalnim poslovima i alarmantnim upozorenjima građana i nevladinih organizacija žmuri i državno tužilaštvo, koje još nije pokrenulo čak ni izviđaj.

,,Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja 7. aprila 2017. godine uvelo je moratorijum na eksploataciju šljunka i pijeska iz riječnih korita. Odluka o zabrani dalje eksploatacije šljunka i pijeska donijeta je zbog isteka koncesionih ugovora, pojave nelegalne i neplanske eksploatacije, a kao dodatni uslov koji je uticao na uvođenje moratorijuma bio je i nepostojanje projekata regulacije vodotoka”, kazali su za CIN-CG/Monitor iz Uprave za vode.

Nacionalni savjet za održivi razvoj, klimatske promjene i integralno upravljanje obalnim područjima, na sjednici krajem septembra, obilježavajući datum proglašenja Crne Gore ekološkom državom, ocijenio je zadovoljavajućim progres u sprovođenju moratorijuma na eksploataciju šljunka u Crnoj Gori i izradi projekta regulacije riječnih slivova.

Međutim, apokaliptično kao na Morači, je i na Tari, Cijevni, Limu… i ostalim rijekama na kojima je ostvaren ,,zadovoljavajući progres”.

Ugovori o eksploataciji šljunka sa više koncesionara na 25 lokacija u koritima Morače, Lima, Tare, Ibra, Grnčara i Gračanice, istekli su tokom 2016, iako Ministarstvo kao razloge za moratorijum navodi potrebu revitalizacije životne sredine u riječnim koritima, zaštitu, očuvanje biodiverziteta, a posebno ribljih staništa, ribljeg fonda i kvaliteta vode, iz ovog resora, nijesu odgovorili na pitanje o tome da li je iko od koncesionara zaista popravio lokacije koje je eksploatisao. Duž Morače je vidljivo kako taj sistem funkcioniše – na par lokacija su krateri koji sada služe za odlaganje smeća.

,,Gotovo da nema vodotoka na kom je vađen riječni materijal, da nije došlo do ugrožavanja ekosistema i promjene izgleda i trase korita. Nemamo nijedan primjer koji bi mogao poslužiti kao pozitivna praksa, jer se koncesionari ponašaju bahato i jedino žele što veći profit, ne vodeći računa o održivom korišćenju šljunka i pijeska”, konstatuje za CIN-CG/Monitor Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta Ozon.

Iza ove ekološke katastrofe na koritima crnogorskih rijeka, stoje interesi privilegovanih krugova koji su imali koncesije na vađenje šljunka. Oni su eksploatišući nemilice prirodno bogatstvo, dobra od opšteg interesa, zaradili milione. A državi i lokalnim samoupravama su ostale mrvice. Još 2014. na skupštinskom Odboru za ekonomiju, finansije i budžet, svi članovi su se složili da je ukupna oblast koncesija (uključujući i vodotoke) neuređena i da su štete po budžet države veće od 10 miliona eura. U posljednjoj godini legalne eksploatacije šljunka i pijeska, 2016, po osnovu koncesione naknade prihod države bio svega 25.217 eura i 76 centi.

Zbog dugova koncesionara, najviše su trpjele lokalne uprave, kojima je pripadalo 70 odsto od naplaćenih koncesija, dok se u državni budžet slivalo 30 odsto. U praksi je to izgledalo ovako – Podgorica je u 2016. godini od naknade za korišćenje šljunka, imala prihod od 3,91 eura.

Mještani zetskog sela Botun, sa kojima je CIN-CG/Monitor razgovarao nijesu željeli da javno istupe. Ali, nezvanučno kažu da od moratorijuma nakon godinu i po ne vide boljitak: šljunak se i dalje vadi, separacija ih truje, ribe nema. Ovaj dio Morače je bio omiljena destinacija za ribolovce, sada niko ne dolazi. Plaže duž rijeke su uništene.

Da bi sve bilo apsurdnije, protiv ekološke katastrofe buni se dio priobalnog stanovništva, dok ostalima smeta jedino to što i njima nije dozvoljeno da i oni zahvate iz rijeke. Na nedavnom protestu u Botunu zaprijećeno je da će, ukoliko im država ne omogući da i oni vade šljunak, radikalizovati proteste i blokirati puteve.

Nakon protesta iz Uprave za vode su odgovorili da se na tom dijelu Morače, sprovodi projekat regulacije, da su potpisani ugovori sa tri izvođača radova, sa nadzornim organom koji sve to prati, te da cilj nije eksploatacija, već regulacija rijeke Morače, a sav izvučeni višak materijala evidentira se i na njega se plaća zakonom utvrđena naknada.

Uprava za vode potpisala je ugovore sa firmama Cijevna Komerc, Beton Montenegro i Bemax, koje u skladu sa Glavnim projektom regulacije rijeke Morače izvode radove na dionici od ušća rijeke Sitnice u Botunu do Ponara. Visina naknade za otkup viška materijala, rekli su nam u Upravi, data je u ponudi izvršioca: za Cijevnu Komerc – 2,75 €/m3, za Beton Montenegro – 2,76 €/m3, dok je za kompaniju Bemax ona 2,78 €/m3.

Direktor Ekološkog pokreta Ozon Aleksandar Perović, tvrdi da je ,,Vlada, odnosno Ministarstvo poljoprivrede, od samog starta obesmislila odluku o moratorijumu, jer je ostavila mogućnost da se eksploatacija nastavi kroz takozvanu regulaciju korita”.

„Jasno je da je na takav način ostavljena otvorena opcija za povlašćene koncesionare. Potpuno je logično da se ovakvim nepotpunim odlukama otvara prostor i za koruptivne i druge nezakonite aktivnosti i to je trebalo da bude razlog da se i pravosudni organi zainteresuju za ovu oblast”, kaže Perović. On ističe da njegova NVO, najupečatljivije apokaliptične prizore, ipak, vezuje za rijeku Gračanicu u Nikšiću, ,,koja je doživljela ekološku katastrofu i čije korito više ne podsjeća na vodotok već na pokretnu deponiju”.

Milutin Mićović, predsjednik Sportsko ribolovnog kluba Lim iz Berana, kaže da je na početku, u par mjeseci 2017. moratorijum dao rezultate, kad je uz veliku medijsku pažnju, kontrole i inspekcije na terenu zaustavljena eksploatacija kojom se posljednjih 15 godina nelegalno bavilo nekoliko firmi.

On, međutim ističe da je ,,u 2018. godini pod plaštom sanacije i regulacije nastavljena nemilosrdna eksploatacija”. Ovog puta, kaže, uz olakšice, profit stiču zahvaljujući zvaničnom izgovoru da saniraju opustošene rijeke.

Mićović objašnjava da su oni koji su već bili u ovom poslu dobili dvije vrste rješenja. Manji koji su prethodnih godina bez kontrole uništavali rječne ekosisteme, dobili su dozvole da na sedam lokacija na teritoriji opštine Berane, uz minimalnu i neadekvatnu kontrolu uklone sprudove, od krupnog prosijanog kamena urade dio vodoodbrane u vidu nasipa, a prosijani šljunak odvezu i državi plate 3,05 eura za kubik.

Prema podacima Uprave na Limu ovaj posao rade kompanije Gradnja, KOP-CO, Šukurica, Zlajić, Matador CO, Fineco i Agencija za izgradnju i razvoj Berana.

Veći ,,koncesionari”su dobili rješenja na tri lokacije na teritoriji opštine Berane da izvrše tzv. regulaciju – neophodnu sanaciju, zaštitu obala, naselja, turističkih objekata, iako, kaže Mićović, nije imalo potrebe za tim. Pod tim izgovorom, kaže, uzeli su stotine hiljada kubika šljunka i pijeska.

Iz Uprave za vode su nam kazali da su za regulaciju dali saglasnost preduzeću DOO Beton Group – Popović, za izvođenje hitnih interventih radova u koritu rijeke Lim na gradskom području Berana od mosta Nike Strugara pa uzvodno u dužini od 500m.

Damir Gutić, direktor Uprave za vode za CIN-CG/Monitor kaže da je i pored moratorijuma, u skladu sa zakonom, omogućeno izvođenje interventnih radova u svrhu regulacije vodotoka, kako bi se spriječile potencijalne štetne posljedice kao što su formiranje sprudova, meandriranje vodotoka, rušenje obala, plavljenje i erodiranje poljoprivrednog zemljišta na priobalnom prostoru.

Od uvođenja moratorijuma, a u skladu sa izvještajima i koordinacijom sa opštinama, Uprava za vode je izdala saglasnosti za izvođenje hitnih interventnih mjera za šest opština na čijim teritorijama gravitiraju rijeke Grnčar, Lim, Tara i Morača.

Te „hitne interventne mjere”, prema podacima Uprave, obavljalo je 13 preduzeća: na rijeci Grnčar – Canović Gradnja 5E, Bojtrans, Miki trans Gusinje, na Morači – Čelebić, na Tari – Dejo komerc, Vuković LN, uz gore navedenih sedam kompanija koje su radile na Limu. Nakon što je Ekološki pokret Ozon, sredinom oktobra, uputio prijavu za nelegalnu eksploataciju šljunka i pijeska na Morači, mjesto Potoci – Bioče, pojavila se još jedna. Inspektor za vode je izašao na teren i konstatovao da tamo radi i firma Avio Petrol koja je imala saglasnost Uprave za vode.

U igri je ogroman novac. Kubik izvađenog šljunka plaćen 3,05 eura, na tržištu košta skoro šest puta više. Samo prošle godine kada je počeo moratorijum ,,izvođači radova”, su zvanično, kroz navodnu regulaciju korita iz crnogorskih rijeka izvadili 26.847 kubika korisnog materijala. Prezentovani podaci se ne poklapaju sa onim što su mještani Zete javno saopštili na protestu, o tome da je ,,samo jedan od većih koncesionara iz Morače izvadio 70 hiljada kubika materijala i još kaže da ima odobrenje Glavnog grada”. Mještani, sa kojima smo razgovarali, tvrde da je riječ o kompaniji Čelebić, kojoj je Glavni grad povjerio posao uklanjanja spruda i nagomilanog materijala iz korita Morače, na lokaciji Mišurica, u dužini od 300 metara.

Nakon pritužbi Zećana o tome da je nastavljena eksploatacija šljunka formiran je nadzorni odbor ali na naše pitanje o rezultatima njegovog rada gradske vlasti nijesu odgovorile. Otćutala je i kompanija Čelebić na interesovanje CIN-CG/Monitor o tome da li im je ove godine produžavana dozvola za uklanjanje riječnog spruda. I kompanije Bemaks i Cijevna komerc nijesu odgovorile na tvrdnje da nastavljaju sa eksploatacijom šljunka.

U Upravi za vode, su nam kazali, da su tokom ove godine potpisali 23 ugovora za nastavak projekata regulacije rijeka, ali nijesu naveli sa kojim kompanijama. Rekli su da ,,budući da projekti regulacije rijeka nijesu završeni, postojala je potreba da se interventni radovi nastave i u ovoj godini” i to na Tari, Limu i rijeci Grnčar. Uprava za vode još nema potpune podatke o količini izvađenog materijala iz vodotoka u 2018, niti su donijeta rješenja o privremenom obračunu i uplati naknade, kazao nam je direktor Uprave Gutić.

Kako to izgleda na terenu objašnjava Mićović: ,,Uprava za vode dala je rješenje da se ukloni dio obale oko mosta Nike Strugara u samom centru Berana, području Fly fishing revira, na kojem će se u 2019. održati dio Evropskog prvenstva u fly fishingu. Nijesu vodili računa ni o tome da je riječ o mostu i da su po svim zakonima zabranjeni bilo kakvi radovi 100 metara iznad i ispod njega”.

Problematično je i rješenje dato za dvije kompanije na području sela Bioča na Limu, gdje se uliva rijeka Lješnica koja je prirodno mrijestilište posljednjih 20 godina i pod najstrožom zaštitom države. ,,Na ovoj lokaciji se desio pravi ekocid jer je rijeka Lim totalno pomjerena uz lijevu obalu prema selu Štitari u dužini od hiljadu metara i odvojena od Lješnice koja je pregrađena betonskim cijevima kako bi teška mehanizacija nesmetano eksploatisala na stotine hiljada kubika materijala”, ističe Mićović.

Nije pomoglo ni to što je nakon uvođenja moratorijuma formiran Koordinacioni tim i izrađen akcioni plan. Članovi Koordinacionog tima su predstavnici Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja, Uprave za vode, Uprave za inspekcijske poslove, Uprave policije, kao i predstavnici Glavnog grada Podgorica i Opština Bijelo Polje, Berane, Mojkovac, Kolašin, Nikšić, Gusinje i Rožaje.

,,Koordinacioni tim će u narednom periodu, pojačati kontrolu vodotoka, kako bi sagledali stanje na terenu. Svaki nelegalni pokušaj eksploatacije biće sankcionisan”, obećavaju sada iz Uprave za vode.

Ipak, nakon što su nedavno predstavnici Uprave za vode i inspekcije obišli korito Morače iz Uprave kažu: ,,Konstatovano je da je situacija vrlo zabrinjavajuća zbog značajnog broja onih koji su i tom prilikom zatečeni u nelegalnoj eksploataciji. Takođe, stepen degradacije vodnog i poljoprivrednog zemljišta u blizini riječnog korita poprima zabrinjavajuće razmjere”.

Jovana Janjušević, izvršna direktorica NVO Centra za zaštitu i proučavanje prica, za CIN-CG/Monitor kaže da bi najsvrsishodnije bilo odustati od ovakvih projekata regulacije: ,,Rijeka sa svojim koritom je ekosistem kojem je za prirodno i normalno funkcionisanje najbolje da je čovjek potpuno ostavi na miru, da funkcioniše zdravo kako je hiljadama godina dok nismo odlučili da joj se umiješamo u ‘posao”’, kaže Janjušević, podsjećajući da se širom EU realizuju projekti vraćanja riječnih korita u prvobitno stanje.

Za Mićovića veliki problem je minimanlna kontrola na rijekama. „Uprava za vode izdaje rješenja, a kontrolu obavlja inspektor za vode, jedan za čitav sjever. Kontrolu onih koji uklanjaju sprudove, obavlja komunalna policija koja nema ovlaštenja, osim da evidentira prekršaj i pošalje zapisnik onom jednom inspektoru za vode”, objašnjava on.

Najavama vlasti da će pojačati kontrolu ne idu u prilog podaci Uprave za inspekcijske poslove – ,,U Odsjeku za inspekciju za vode zaposlena su samo tri inspektora (glavni inspektor, inspektor sa mjestom rada u Podgorici i jedan u Beranama)”.

Upućeni stručnjaci iz ove oblasti, zapošljeni u državnoj upravi, za CIN-CG/Monitor su pod uslovom anonimnosti objasnili da bi država, ako hoće, mogla da riješi ovaj problem angažovanjem više inspektora ili asistencijom policije i postavljanjem kontrole na izlaznim putevima i tačnim uvidom u to koliko se šljunka i pijeska šleperima odnosi iz rijeka. Međutim, zbog stalnog pritisaka biznismena koji su proteklu deceniju isisali milione, ne samo iz rijeka, i njihovih veza sa vlastima taj problem se samo pogoršava. Ističu i da veliku odgovornost za otimačinu na rijekama ima i MUP, jer saobraćajna policija veoma rijetko kontroliše prevoz šljunka i pored činjenice da je većina vozila kojima se obavlja prevoz neregistrovana, neispravna, a uz to često ne posjeduju ni papire za transport.

Predrag NIKOLIĆ

stop2readdisklejmer-cin-monitor-birn

Komentari

DRUŠTVO

TAMNA STRANA CRNOGORSKE PRIVATIZACIJE: PIVARA TREBJESA: Prvo pa mućak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora, u jesen 1997, prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Ni dobijeni novac nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić-Podgorica kao što je obećano, već je potrošen na finansiranje izborne pobjede koalicije koju je predvodio Milo Đukanović

 

Ekološki incident u Pivari Trebjesa koji se dogodio minule subote za kratko je poznatu kompaniju vratio na naslovne strane portala i udarne vijesti crne hronike.

Ispostavilo se da je u jednom od postrojenja došlo do curenja amonijaka (otrovan gas neprijatnog mirisa, bez boje). Intervencijom vatrogasaca spriječen je ozbiljniji incident, dok je bez zvanične potvrde ostala vijest o radnicima koji su sa simptomima blažeg trovanja primljeni u Opštu bolnicu. Kao da nikome nije bilo u interesu da se ozbiljnije pozabavi uzrocima i (mogućim) posljedicama havarije.

Stvari su vraćene „na fabričko podešavanje“. O Trebjesi se govori i piše rijetko, kad organizuju kakvu nagradnu igru za potrošače ili proslavljaju okruglu godišnjicu postojanja.

Nacionalizovana i iz temelja obnovljena poslije Drugog svjetskog rata (Austrijanci su je zapalili 1918. a Njemci opljačkali ‘45.), Fabrika piva i sokova Trebjesa  privatizovana je 1997. Prodaja je obavljena u nevrijeme i na brzinu, tako da je cijena od 25 miliona maraka (manje od 13 miliona eura) za fabriku i tržišnu marku Nikšićko pivo bila minimalna. Dokazuju to i poređenja. Tadašnji kupac, belgijski Interbrew je, koju godinu kasnije, pivaru u Apatinu – dakle na istom tržištu – platio pet puta više (kada se poredi postignuta cijena po hektolitru instaliranih kapaciteta).

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Predstavnici državnog kapitala, kako bi obezbijedili potrebnu većinu, falsifikovali su izvode iz kupoprodajnog ugovora.  Uspjelo im je. Na kraju, novac dobijen ovom privatizacijom nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić -Podgorica kao što je tada obećano, već je potrošen na kupovinu socijalnog mira i finansiranje izborne pobjede koalicije koju je, nakon raspada DPS-a, predvodio Milo Đukanović.

Postupak privatizacije Trebjese započet je međunarodnim tenderom, prvim te vrste u Crnoj Gori. Najbolju ponudu dali su Belgijanci. Međutim, da bi uslovni Ugovor o prodaji 60,84 odsto akcija Trebjese postao punovažan, morao je biti prihvaćen na Skupštini akcionara.

Postojalo je nekoliko razloga zbog kojih su kupci i prodavci insistirali na tome da Skupština prihvati njihov Ugovor.  Između ostalog, trebalo je: da se akcionari Trebjese odreknu prava preče kupovine; Da se Upravni odbor proširi na sedam članova, od čega bi četiri predlagao novi vlasnik; Da se novom vlasniku omogući da prostom većinom može donijeti odluku o povećanju akcijskog kapitala (dokapitalizaciji).

Potpisani Ugovor tretiran je kao poslovna tajna. Zato je Nikšićanima pred izjašnjavanje dostavljena samo Informacija o njegovim odredbama koje regulišu pitanja zapošljenih. Radnici Trebjese prihvatili su predočeno, ne sumnjajući u vjerodostojnost informacija iza kojih su, makar na papiru, stajali direktor Zavoda za zapošljavanje Dragan Bulatović, Fonda PIO Mihailo Banjević i Fonda za razvoj Crne Gore Božo Mihailović.

Ubrzo se pokazalo da predočena Informacija  nije bila istinita. Prvo je palo obećanje o prosječnoj plati od najmanje 600 maraka. Devet mjeseci nakon potpisivanja privatizacionog ugovora, radnici Pivare organizovali su protest zbog plate koja je, po zvaničnom kursu, iznosila nepunih 400 maraka (prema realnom, crnom, kursu bila je još manja). Sindikat Trebjese zatražio je pomoć od državnih Fondova, radi zaštite svojih, vjerovali su, Ugovorom garantovanih prava. Umjesto očekivane pomoći stiglo je obavještenje da je iznos njihove plate garantovan u prošlogodišnjem dinarskom iznosu, dok je ranije pominjanih 600 maraka „rezultat nesporazuma“. Pri tome su zastupnici Fondova konstatovali „da oni samo mogu da izraze žaljenje zbog nastale situacije“.

Božo Mihailović, direktor Fonda za razvoj, pokušao je da objasni nesporazum: „Ne treba zaboraviti da u našoj zemlji, nažalost, ima više vrsta deviznih kurseva (zvanični, ulični, šticovani) i da su nesporazumi sindikata i poslodavaca, po svemu sudeći, tim izazvani…“, rekao je on za Monitor.

Svoju verziju događaja uskoro je ponudio i Veselin Vukotić. Nekadašni predsjednik Savjeta za privatizaciju a sada suvlasnik UDG, objašnjavao je u razgovoru za Vreme (gdje je najavljen kao „ključni čovek crnogorske privatizacije“) kako je „što se Trebjese tiče, do nesporazuma došlo zbog obećanja datih radnicima, i to obećanjima koje nisu dali stranci nego naši ljudi, da bi radnike pridobili za privatizaciju. Riječ je o prvim koracima i neiskustvu, a stvari u Trebjesi su došle na svoje mjesto“.

Ispostavilo se da je pitanje radničkih zarada u kupoprodajnom Ugovoru obuhvaćeno jednom jedinom rečenicom. Kupac se, obavezao da će „preduzeće do kraja 2018. godine uvesti stimulativni model nagrađivanja za zapošljene i obezbijediti da plate neće biti smanjene“.Da li su?

Potpisivanje kupoprodajnog ugovora obavljeno je u periodu između dva kruga predsjedničkih izbora. Nekome se, možda, učinilo da je 25 miliona maraka dobijenih za većinski paket akcija Trebjese, uz obavezu da se u Pivaru uloži još 16 miliona, premalo da bi se dobili neophodni glasovi Nikšićana. Zato je u priču pridodato još nekoliko sitnica nalik na najmanju prosječnu platu od 600 maraka. Uglavnom, aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović pobijedio je protivkandidata Momira Bulatovića u drugom krugu predsjedničkih izbora i u Nikšiću, gdje je petnaest dana ranije pretrpio prilično ubjedljiv poraz.

U avgustu 1998. postalo je jasno da su još neka od navodno ugovorenih obećanja dovedena u pitanje.

U Informaciji koja je predočena akcionarima pisalo je da se Ugovorom obezbjeđuje „da se zapošljenima na ime specijalne dividende isplati milion maraka“. Pokazalo se da je, u stvarnosti, predviđeni iznos upola manji – 500.000 maraka.

Jednako, čulo se kako će novi kupac svake godine „dio dobiti u minimalnom iznosu od 250.000 maraka izdvajati za stambeni fond, a stambeni krediti će se dobijati pod povoljnijim uslovima nego u banci kod koje je Pivara komintent“.  Ispostavilo se da je pomenuti iznos tačan, ali je Interbrew bio obavezan da novac u stambeni fond izdvaja samo tri godine.

Potom je, početkom maja 2000., u Pivari počeo generalni štrajk – prvi u njenoj (tada) gotovo stogodišnjoj istoriji. Prethodno, zapošljeni nijesu prihvatili ponudu rukovodstva da  najniža plata u fabrici bude 300 a prosječna 500 maraka (tada je njemačka marka već bila zvanična valuta u Crnoj Gori).

Argumentujući svoje zahtjeve pivarci su podsjetili da je pred privatizaciju prosječna plata u Trebjesi iznosila 628 maraka. Za 620 radnika. U vrijeme štrajka bilo ih je upola manje, dok su i plate višestruko smanjenje (startna plata KV radnika uoči štrajka iznosila je 170 maraka).

Štrajku su se uskoro pridužili i bivši radnici Trebjese, samostalni prevoznici koje je nova uprava, sredinom 1999., bukvalno istjerala iz preduzeća. Radnici u voznom parku dobili su 9. jula 1999. jedinstvenu ponudu. Uprava im je ponudili da otkupe vozila Trebjese koja duže, ili će im 1. januara 2001. biti uručen otkaz: „Ovo nije predlog otvoren za diskusiju, već konačna i krajnja ponuda za svakog od vas. Poslije ove, više neće biti ponuda!“, saopšteno im je u pisanoj formi.

Na taj način iz Pivare je otišlo više od 150 zapošljenih, koji su stavljeni pred izbor ili će otići na dvogodišnji prinudni odmor a potom dobiti otkaz, ili će prodati radno mjesto. Uz uslov da istovremeno prodaju i polovinu svojih dionica Pivare po cijeni koju odredi uprava. Tako je cijena akcija sa nekadašnjih 100 (nominalna vrijednost) pala na 85 a onda i na manje od 20 maraka u vrijem štrajka.

Konačno, Sporan je bio i zaštitni znak (trade mark) Nikšićkog piva – jednog od pet svjetski priznatih tipova ovog pića, koji svjedoče da je u pitanju „vrhunski proizvod proizveden po specifičnoj recepturi i vlastitoj tehnologiji“. Stručnjaci su svojevremeno procjenjivali da je samo ime ovog piva „teško“ 6-8 miliona. Ali je tadašnji generalni direktor Pivare Belgijanac Patris Dirik ocijenio kako je „Nikšićko pivo marka lokalnog karaktera“.

Naredne 2001. godine,  tokom novog štrajka u pivari, na Dirikov rad osvrnuo se Milosav Madžo Knežević, nekadašnji generalni direktor Pivare i tadašnji predsjednik Udruženja radnika i penzionera Trebjese: „Patris Dirik ugrožava sva prava manjinskih akcionara, a prvenstveno prava radnika koje otpušta, kojima smanjuje plate i prema kojima se ponaša kako hoće“.

Iz Pivare su odgovorili: „Mi smo sada radnicima dali sve što smo mogli. Sve što je nakon ovoga ostalo da se uradi jeste da im se predaju ključevi od Pivare, a to je izgleda ono što želi ne samo štrajkački odbor već i manjinski akcionari“. Štrajk je okončan nakon tri nedjelje, sporazumom koji su garantovali predsjednik SO Nikšić Milorad Drljević, predsjednik SSS CG Danilo Popović i ministar poljoprivrede Milutin Simović.

Nezadovoljstvo će tinjati sve dok se  adekvatno ne riješi pitanje kako da manjinski akcionari ostvare dva osnovna prava – pravo na upravljanje preduzećem i pravo na dio dobiti (dividendu), pisao je Monitor sredinom maja 2001.

O tome koliko se toga suštinski promijenilo u minulih 20-ak godina svjedoči vijest da se Udruženje radnika i penzionera nikšićke Trebjese krajem prošle godine obratilo Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, nakon bezuspješnih pokušaja da putem domaćih sudova ostvare prava u ovoj kompaniji. Udruženje, pisao je Dan, od Međunarodog suda zahtjeva preispitivanje privatizacije Trebjese, kao i svih sudskih odluka koje su donosili crnogorski sudovi u sporovima koji su pokretani protiv nikšićke kompanije i njenih vlasnika.

U Trebjesi je, prema podacima s početka prošle godine, u stalnom radnom odnosu bilo manje od 200 radnika, dok je još pedesetak angažovano „po potrebi“, uz ugovore na određeno vrijeme. Prosječna plata je, kažu, 850 eura.

Matematika, dakle, pokazuje da je platni fond za stalno zapošljene radnike Trebjese bio veći pred privatizaciju, u oktobru 1997, nego 21 godinu kasnije. Uračunamo li i dvodecenijsku inflaciju, shvatićemo da je bio mnogo veći. Koga je još za to briga?

 

Ruka ruci

Nakon privatizacije, Trebjesa je u nekoliko navrata mijenjala vlasnika. Prvo je, u septembru 2004. došlo do spajanja Interbrew sa brazilskom kompanijom AmBev, čime je stvoren najveći proizvođač piva na svijetu (držali su 14 posto globalnog tržišta piva) InBev.

Pet godina kasnije InBev je prodao paket od osam pivara u južnoj i istočnoj Evropi investicionom fondu CVC Kapital Partners. Njegova filijala Starbev, prodala je 2012. nikšićku Pivaru u istom paketu američko-kanadskoj kompaniji Molson Coors za 2,62 milijarde eura.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

HOTELIJERI ZAZIDALI PRILAZ KULTURNOM DOBRU: Napoleonov most okovan betonom i gvožđem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nelegalnom dogradnjom hotela,  biznismen Veselin Pejović je zazidao i zatvorio jedinu pješačku stazu kojom se sa šetališta prilazi starom kamenom mostu, takozvanom Napoleonovom mostu, zaštićenom kulturnom dobru iz 18. vijeka.  Njegovom intervencijom most je ostao da „visi“u vazduhu kao nepristupačna, nepotrebna i neupotrebljiva građevina, hrpa starog kamenja koja svakome smeta

 

Turistička sezona u najpoznaitjoj turističkoj opštini i zvanično je počela dok je građevinska sezona okončana. U prvoj gradskoj zoni građevinski radovi obustavljaju se na osnovu opštinskih uredbi 15. maja, najkasnije do kraja tog mjeseca. Međutim, pravila ne važe podjednako za sve. Oni koji se osjećaju moćno i zaštićeno, za koje zabrane, kazne, zakoni i propisi ne predstavljaju nikakvu prepreku, nastavljaju sa gradnjom svojih gabaritnih objekata ne osvrćući se na propise i turiste koji se ne mogu načuditi gdje su se obreli.

Zbog pohlepe moćnih i bahatih investitora građanima Budve svakodnevni život postaje otežan. Oni uzurpiraju sve što misle da će im zatrebati, javne prostore, ulice, trotoare, zelene površine, kako bi njihova zdanja bila što veća a oni posjedovali što više soba i kreveta, stolica i stolova, jedine vrijednosti i jedine valute priznate u turističkoj prijestonici Crne Gore. Ako im se kakvo kulturno dobro nađe na putu, nema te zaštite koja će ga spasiti od njihovih pogubnih planova.

Jedan od investitora koji odgovara opisu je prebogati nikšićki biznismen Veselin Pejović, vlasnik hotela Budva, pozicioniranig na glavnom budvanskom šetalištu uz Slovensku obalu. I pored toga što mu je nadležna inspekcijska služba Ministarstva održivog razvoja i turizma nedavno uručila rješenje o rušenju bespravno podignutog dijela hotela Budva, uprkos zabrani daljeg izvođenja građevinskih radova, Pejović prkosno, u centru Budve, ovih dana gradi i dovršava svoj divlji objekat. Biznismen iz Nikšića, pobjednik tranzicije i novokomponovani hotelijer, pred Budvanima javno demonstrira moć, pokazuje da je  iznad zakona, MORT-a i lokalne uprave, važećih planova i svega onoga što ovakvo ponašanje deklarativno sankcioniše. Rješenje o rušenju donijeto je 24. aprila a 5. juna on i dalje,u centru Budve, neometan, gradi.

Da apsurd bude veći, nelegalnom dogradnjom hotela, Pejović je zazidao i zatvorio jedinu pješačku stazu kojom se sa šetališta prilazi starom kamenom mostu, takozvanom Napoleonovom mostu, zaštićenom kulturnom dobru iz 18. vijeka. Njegovom intervencijom most je ostao da „visi“u vazduhu kao nepristupačna, nepotrebna i neupotrebljiva građevina, hrpa starog kamenja koja svakome smeta.

Doprinos takvom statusu starog spomenika kulture dao je i vlasnik susjednog hotela Oaza, koji je zatvorio prilaz mostu sa svoje strane gvozdenim ogradama i saksijama sa cvijećem, da mu prolaznici ne kvare atmosferu. Dio pješačke staze  uz potok, označenom u planu DUP Budva Centar kao zelena površina, zazidao je i treći investitor, ICL Inženjering iz Podgorice, vlasnik kompleksa od četiri solitera u centru grada. Vlasnicima okolnih nebodera i hotela nije bilo dovoljno što su amputirali Napoleonov most iz upotrebe, već su ga dodatno omeđili ogradama od kovanog gvožđa sa sve četiri strane, do potpunog besmisla. Tako je Napoleonov most postao –  most kome niko ne može prići i kojim niko ne prolazi.

Mali skladni kameni most iz Napoleonove epohe, izgrađen na Bubuća potoku, na potezu Velje vode, između 1807. i 1813. godine, za vrijeme kratke vladavine Francuza Budvom, sačuvan je do danas u svom originalnom obliku. Popularno je nazvan Napoleonov most i ima status kulturnog dobra od 1956. godine. Upisan je u Registar zaštićenih spomenika kulture Rješenjem o stavljanju pod zaštitu broj 876/1-56. Most koji povezuje morsku obalu, odnosno budvansku promenadu sa unutrašnjim dijelom grada smatra se prvosagrađenim mostom u Budvi. Međutim, ovo vrijedno graditeljsko nasljeđe Budve nije dostupno  građanima i posjetiocima.

Upitan za stav povodom bespravne dogradnje hotela Budva, ministar održivog razvoja i turizma Pavle Radulović, nedavno je kazao kako je urbanističko-građevinska inspekcija donijela rješenje o rušenju zapadnog krila hotela Budva, kompanije Uniprom hoteli, te da je investitor podnio žalbu.„Živimo u civilizovanoj zemlji koja je kandidat za ulazak u EU, ne možemo tek tako da rušimo objekte. Upravni postupak po žalbi mora se sprovesti do kraja“, poentirao je Radulović

Zanimljivo je kakve će dalje korake u slučaju „civilizovanog“ nasilja nad kulturnim dobrom  Napoleonov most i zauzimanju javnih površina, zauzeti Ministarstvo održivog razvoja i turizma. Postavlja se i pitanje kako je hotelijer Pejović uzurpirao javnu pješačku stazu JT peš-st. br. 37-37, koja pod ovom oznakom egzistira u važećem DUP-u Budva centar. Da li je možda kupio ovu javnu prometnicu, što u Budvi nije nemoguće. Zaziđivanje javnog puta krivično je djelo, pa treba vidjeti kakve korake će preduzeti lokalna uprava u Budvi, ne samo prema firmi Uniprom hoteli nego i susjedima koji su prisvojili dio staze duž Bubuć potoka, po DUP-u JT – peš.staza 31-31, jer su im njihove parcele od više hiljada kvadrata bile male.

Da ironija bude veća u slučaju Napoleonovog mosta, Projektom revalorizacije kulturnih dobara koju je započelo Ministarstvo kulture prije nekoliko godina, obuhvaćeno je i ovo kulturno dobro u Budvi. Osnovana je Komisija za revalorizaciju Napoleonovog mosta, raspisan je konkurs za sanaciju mosta prema izrađenom konzervatorskom projektu. Posao je dodijeljen kompaniji Montal DSD DOO iz Podgorice. Ministarstvo je izdvojilo oko 30.000 eura za sanaciju mosta koji je bio u prilično zapuštenom stanju. Radovi su izvedeni u decembru 2015. godine, novac je uložen, most je saniran ali je ostao izvan upotrebe. Zašto je uopšte vršena sanacija ako Komisija za revalorizaciju i Ministarstvo kulture nisu postupkom revalorizacije omogućili „unapređenje stanja kulturnog dobra“, „održivo upravljanje kulturnim dobrom“, „turističku valorizaciju, popularizaciju i prezentaciju kulturne baštine“, kako se taj postupak opisuje u svim godišnjim programima zaštite i očuvanja kulturnih dobara Crne Gore. Valjda se podrazumijeva da se postupkom sanacije obezbijedi slobodan pristup mostu, da se uklone nelegalno postavljene ograde, te da se takav, obnovljen za sve pare, preda na upotrebu građanima Budve i mnogobrojnim turistima. Zar nije nelogično da se studiozno renoviranom Napoleonovom mostu ne može prići niotkuda.  Čemu re-valorizacija ako most ne služi svojoj svrsi, da povezuje a ne da zaboravljen i okovan gvožđem u centru turističke Budve, podsjeća na neki logor. Na samom kamenom mostu nema oznake da predstavlja registrovano kulturno dobro. Da uopšte postoji ukazuje jedna tabla, putokaz na prilazu Budvi ka kulturnim spomenicima i znamenitostima grada.

Ne može se ni lokalna uprava u Budvi pohvaliti brigom za stanje kulturne baštine na svojoj teritoriji. Budva je jedan od rijetkih gradova koji u organizaciji lokalne uprave nema poseban sektor posvećen kulturi. Nerijetko ranije gradske vlasti znale su da se koriste šupljom poštapalicom kako je Budva prijestonica ne samo turizma nego i klulture. Valjda su mislili kako festival Grad teatar, ulični karnevali ili muzički koncerti na koje su utrošeni nebrojeni milioni eura iz gradske kase, predstavljaju vrhunske kulturne domete. Dok im je vrijedno srednjevjekovno graditeljsko nasljeđe naočigled propadalo, prepušteno devastaciji i zloupotrebama od strane moćnih i zaštićenih investitora.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA IZMEĐU TELEOPERATERA, OGLAŠIVAČA I BEZBJEDNOSNIH AGENCIJA: Ima neka tajna veza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je došao do podatka koji pokazuju da su naši lični podaci – makar oni koji su bili dostupni (nekim?) ovdašnjim teleoperaterima – godinama bili dostupni i zainteresovanim profesionalcima van granica Crne Gore.  A da li su ih i koliko oni koristili – ne zna se

 

Sudija Osnovnog suda u Podgorici Simo Rašović ponovo je, kao nezakonit,  poništio sporazum koji je Agenciji za nacionalnu bezbjednost (ANB) omogućio nesmetan pristup svim podacima o građanima Crne Gore koji se nalaze u bazi Ministarstva unutrašnjih poslova – jedinstveni matični broj, lična dokumenta, prebivalište, državljanstvo,  bračno i porodično stanje, evidencija vozila, ličnog i lovačkog naoružanja….

Ponovo, pošto je Viši sud jednom već ukinuo presudu u sporu koji je poveden prije nekoliko godina, po tužbi zaposlenih u  NVO MANS. U obrazloženju Višeg suda navodi se da narečena saradnja bezbjednosne Agencije i MUP-a, koliko god da (ne)legitimno ugrožava pravo na privatnost građana, može biti u interesu nacionalne bezbjednosti. Pa valja nanovo izvagati.

I Rašović je to učinio. Teško, ipak, da će se na tome završiti priča o velikom bratu koji sebi daje za pravo da motri na svaki korak i svaku našu riječ. Suviše je toga u igri.

Sjetimo se kako su, početkom decenije, trebale da prođu godine, i makar jedan sudski proces, pa da na zahtjev Agencije za zaštitu ličnih podataka budu ispravljene sporne odredbe ugovora kojima su sva tri operatera mobilne telefonije u Crnoj Gori Upravi policije dozvolile da njihovim bazama podata pristupa lakše, i u mnogo većem obimu, nego što je to predviđao zakon. Tada smo (2011. godina) saznali, doduše nezvanično, da su pojedini policijski službenici fleksibilne ugovore sa pojedinim teleoperaterima zloupotrebljavali i tako što su, nezakonito, nadzirali komunikaciju svojih supruga, djevojaka i ljubavnica. To je valjda bio taj, kako se ono kaže, interes nacionalne bezbjednosti.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo