Povežite se sa nama

DRUŠTVO

IZBORNE REFORME: Nikad kuće

Objavljeno prije

na

mandoc

Otprilike dvije godine uoči narednih parlamentarnih izbora počelo je još jedno popravljanje izbornih i drugih zakona. Jedni misle da je prerano, drugi da je prekasno, treći kažu da je sve ionako otišlo dođavola i da je – svejedno.

Odluku o formiranju Odbora za dalju reformu izbornog i drugog zakonodavstva usvojili su poslanici vladajuće koalicije, Demokratskog fronta i Socijaldemokratske partije. Odbor će imati po sedam članova iz vlasti i opozicije. Predstavnici Demokrata i Građanskog pokreta URA najavili su da neće učestvovati u radu tog privremenog tijela.

Posao Odbora biće ,,optimizacija sveukupnog ambijenta u kojem će se održavati naredni izborni ciklusi”, kao i implementacija preporuka evropskih institucija o jačanju povjerenja javnosti u izborni proces.

Iako se izborni zakoni uoči svakih izbora doćeruju, problem sa povjerenjem u izborni proces, od izbora do izbora, sve je veći.

Slabo se ovdje pamti, ni to što se vuče Sinđin proces ne pomaže da u sjećanju većine građana bude svježa atmosfera sa prošlih izbora, ni uslovi u kojima su oni održani. Nema se kad od okamenjavanja letećih crkvica, krvožednih bilborda i fluidnih zastava.

Bio je ovako: Jesen 2015. obilježili su protesti Demokratskog fronta. Nasilno su razbijeni što je izazvalo revolt i onog dijela građana koji ranije nijesu podržavali proteste. SDP je okončao 18 godina dug savez sa DPS-om, ali je Vlada 27. januara 2016. dobila dovoljan broj glasova u parlamentu da bi mogla da nastavi da vlada. Pozitivna Crna Gora, koja je 2012. godine ušla u parlament kao opoziciona stranka, glasala je u korist vladajuće stranke. Milo Đukanović, tada premijer, ponudio je opoziciji mjesta u MUP-u, Ministarstvu rada, poljoprivrede i finansija, kao i potpredsjedničko mjesto u Vladi. I neka mjesta ,,po dubini”. Onda se proces razvlačio do besmisla. Tek 19. maja stupio je na snagu Zakon o sprovođenju Sporazuma za stvaranje uslova za slobodne i fer izbore između parlamentarnih stranaka.

Uvedene su različite novosti, izborni proces nije bio ništa bolji. Na dan izbora, 16. oktobra 2016. stigla je vijest da je uhapšena grupa srpskih državljana koji su imali namjeru da nasilno sruše vlast. Bilo je hladnjikavo, oktobarska kiša je lila strah, gasili su se internet servisi. DPS je pobijedio. Opozicija nije priznala izbore. Sve je ostalo kao prije.

Posmatračka misija OEBS/ODIHR-a saopštila je da su izbori ,,uglavnom sprovedeni uz poštovanje osnovnih sloboda”. U izvještaj su, kao i obično, upisane preporuke za unaprijeđenje sprovođenja izbora. Priporitetno je, kazali su, ,,razmotriti preduzimanje sveukupne izborne reforme sa ciljem usklađivanja izbornog zakonodavstva interno i sa drugim relevantnim zakonima”. Napisano je da proces reforme treba da bude sveobuhvatan i završen mnogo prije sljedećih izbora i da Državna izborna komisija treba da bude proaktivnija.

DIK treba da bude transparentnija, uslov boravišta i zakonske nadležnosti za glasanje treba izmijeniti tako da su u skladu sa Ustavom, kao i međunarodnim obavezama i dobrom praksom. Treba obezbijediti ,,bolju ravnotežu” između muškaraca i žena koje obavljaju javne funkcije – osnovne su preporuke. Ostalih 18, svrstane su u ostale.

U skupštinskoj raspravi o formiranju Odbora pokazalo se da DPS izgore za popravljanjem izbornog procesa.

Lider Demokratskog fronta Andrija Mandić najavio je da će DF ispostaviti svoje zahtjeve i primijetio da je ,,Ustav napravljen kako bi se asimilirala jedna nacionalna zajednica”.

Po riječima poslanika DF-a, treba očekivati izmjene zakona o prebivalištu i sređivanje ,,naduvanog biračkog spiska”.

Na pitanje zašto Demokratski front u Skupštini nije precizno rekao za koje će se promjene u Ustavu i zakonima zalagati, visoki funkcioner ovog saveza kaže da nijesu željeli da ometaju proces dogovaranja.

,,Kada je riječ o identitetskim pitanjima, treba naći formu da srpski jezik bude službeni, da trobojka bude narodna zastava, da se u himni skrate stihovi Sekule Drljevića. Takođe, treba razmisliti o izmjenama u definisanju afirmativne akcije, mi smatramo da svako mora da zasluži mandat kao i svi ostali”, kaže Monitorov izvor iz Demokratskog fronta.

U tom savezu, kaže, razmišljaju o predlogu da se odredi ko su manjine u Crnoj Gori – da li ih treba pobrojati ili odrediti procentualno, na primjer da afirmativna akcija važi za one narode kojih ima ispod 15 odsto od ukupnog broja stanovnika.

,,Definitivno nešto mora da se mijenja i ima nekoliko pravnih mogućnosti da se ustav izmijeni bez tri petine glasova”, kaže Monitorov sagovornik.

Na pitanje je li iluzija da će DPS pristati na ovakve promjene Monitorov sagovornik kaže da nije ,,jer su ovo rijetke situacije kada bi vladajuća partija trebala da pokaže da joj je stalo do svih građana”. ,,Postoje ‘jeftiniji ‘ od nas, ali neka se onda sa njima dogovore”.

Iz SDP-a su upozorili da suština rada u okviru privremenog skupštinskog odbora mora da bude pokušaj da se unaprijedi ukupan izborni ambijent kroz reformu izbornog i drugog zakonodavstva, a ne da se na mala vrata, kroz izmjene Ustava, mijenjaju ključne odrednice građanske Crne Gore.

,,Mogućnost ustavnih promjena, o kojima ovih dana govore predstavnici DPS i DF-a, nas u SDP upućuje na oprez imajući u vidu da ne bi bio prvi put da se sa nivoa vlasti pokuša ući u trgovinu oko najvišeg pravnog akta, i to u onom njegovom najosjetljivijem segmentu”, kazao je član Predsjedništva SDP-a Ivan Vujović. Po njegovim riječima, za ukupan proces bilo bi loše ako u njemu ne bi učestvovala cjelokupna opozicija jer bi se time ostavio prostor za mogućnost dogovora na relaciji DPS – DF oko izmjena Ustava, uz alibi da je to jedini put za izmjenu izbornog zakonodavstva koji zahtijeva EU.

Loše ili ne, cjelokupna opozicija u Odboru neće biti.

,,Nećemo da učestvujemo u ovome što liči na ‘reality'”, kaže za Monitor Dritan Abazović, predsjednik Građanskog pokreta URA.

Lideri Demokratske Crne Gore i Građanskog pokreta URA Aleksa Bečić i Dritan Abazović u junu su predstavili „Plan za prevazilaženje aktuelnog političkog i institucinalnog stanja u Crnoj Gori” koji je uključivao izbornu reformu.

Taj predlog je ostao da visi u vazduhu, DPS je radio svoja posla. Sada su Građanski pokret URA i Demokratska Crna Gora kazali da će nastaviti bojkot parlamenta, a reformama izbornog zakonodavstva baviće se kroz forum, koji će činiti poslanici, predstavnici parlamentarnih i vanparlamentarnih subjekata, kao i svi zainteresovani i iskreni pojedinci.

Na pitanje na koji način će pokušati da spoje ono što se bude radilo u Forumu, sa parlamentom koji treba da odluči o izmjenama zakona Abazović kaže da će”pokušati, kao uvijek, da budu konstruktivni. ,,Ono što budemo radili dostavljaćemo i javnosti i ljudima koji su u parlamentu. Povratak URE u parlament u ovom mandatu ne vidim kao mogućnost.”

,,Postoji pet stožernih tačaka u kojima su promjene neophodne: Državna izborna komisija, zakoni o biračkim spiskovima, Agencija za borbu protiv korupcije, Zakon o finansiranju političkih partija i Javni servis”, kaže Abazović.

Po mišljenju lidera GP URA ,,učestvovanje na izborima kakvi su bili dosad je katastrofa”. ,,Mi se na neozbiljan način nećemo odnositi prema ovome, bilo da to vodi u proteste ili bojkot izbora”, kaže Dritan Abazović.

Evropski komesar za proširenje Johanes Han pozdravio je formiranje Privremenog skupštinskog odbora. Rekao je da očekuje da će “sve stranke koje podržavaju evropski put Crne Gore aktivno učestvovati” u njegovom radu. Ranije je Evropski komesar podržao plan Demokrata i URE.

,,Razumijem poziciju gospodina Hana, ali sve evropske stranke u parlament neće ući. Tamo su uglavom antievropske stranke koje personifikuju DPS i DF. Za Evropu je bojkot uvijek bio neprihvatljiv, oni će uvijek reći – vratite se u parlament”, kaže Dritan Abazović. On smatra neprincipijelnim odnos evropskih zvaničnika prema Demokratskom frontu: ,,Godinama DF nije bio u redu, smatrali su da je ‘proruski’, sada je odjednom mogu da ih podrže”.

Prosječan građanin Crne Gore star je 37, 2 godine. Mogao je četiri puta glasati na parlamentarnim izborima. Svako put su uslovi za izbore zvanično poboljšavani. Svaki put, na ovaj ili onaj način, vlast je ostala na vlasti. U takvim oklonostima, beznađe dolazi kao prirodan proces. Iako ljudi ovdje tradicionalno vole izbore, prva prepreka koja lako može dočekati domaće političare na puti ka demokratiji je – nezainteresovanost.

Ko više ima snage da misli o izbornim propisima kad je ovdje sve dozvoljeno.

Abazović: Glasovi iz inostranstva nijesu fer

Predsjednik GP URA kaže da je saglasan sa preporukom OEBS/ODIHR-a da treba poštovati ustavnu odredbu o boravištu kao uslovu za korištenje birtačkog prava.

,,Ja mislim da treba da glasaju samo oni koji su u Crnoj Gori. Mislim da nije fer da neko ko živi u Luksemburgu ili Americi odlučuje o sudbini ljudi koji žive ovdje. Znam da je to škakljivo pitanje, svako od nas ima nekog svog vani, ali treba imati u vidu i to da ima puno zloupotreba u slučajevima kad ljudi koji žive u drugim zemljama dolaze na glasanje. Plaćanje karata je, u većini slučajeva, faktički kupovina glasova”, smatra Abazović.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

TAMNA STRANA CRNOGORSKE PRIVATIZACIJE: PIVARA TREBJESA: Prvo pa mućak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora, u jesen 1997, prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Ni dobijeni novac nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić-Podgorica kao što je obećano, već je potrošen na finansiranje izborne pobjede koalicije koju je predvodio Milo Đukanović

 

Ekološki incident u Pivari Trebjesa koji se dogodio minule subote za kratko je poznatu kompaniju vratio na naslovne strane portala i udarne vijesti crne hronike.

Ispostavilo se da je u jednom od postrojenja došlo do curenja amonijaka (otrovan gas neprijatnog mirisa, bez boje). Intervencijom vatrogasaca spriječen je ozbiljniji incident, dok je bez zvanične potvrde ostala vijest o radnicima koji su sa simptomima blažeg trovanja primljeni u Opštu bolnicu. Kao da nikome nije bilo u interesu da se ozbiljnije pozabavi uzrocima i (mogućim) posljedicama havarije.

Stvari su vraćene „na fabričko podešavanje“. O Trebjesi se govori i piše rijetko, kad organizuju kakvu nagradnu igru za potrošače ili proslavljaju okruglu godišnjicu postojanja.

Nacionalizovana i iz temelja obnovljena poslije Drugog svjetskog rata (Austrijanci su je zapalili 1918. a Njemci opljačkali ‘45.), Fabrika piva i sokova Trebjesa  privatizovana je 1997. Prodaja je obavljena u nevrijeme i na brzinu, tako da je cijena od 25 miliona maraka (manje od 13 miliona eura) za fabriku i tržišnu marku Nikšićko pivo bila minimalna. Dokazuju to i poređenja. Tadašnji kupac, belgijski Interbrew je, koju godinu kasnije, pivaru u Apatinu – dakle na istom tržištu – platio pet puta više (kada se poredi postignuta cijena po hektolitru instaliranih kapaciteta).

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Predstavnici državnog kapitala, kako bi obezbijedili potrebnu većinu, falsifikovali su izvode iz kupoprodajnog ugovora.  Uspjelo im je. Na kraju, novac dobijen ovom privatizacijom nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić -Podgorica kao što je tada obećano, već je potrošen na kupovinu socijalnog mira i finansiranje izborne pobjede koalicije koju je, nakon raspada DPS-a, predvodio Milo Đukanović.

Postupak privatizacije Trebjese započet je međunarodnim tenderom, prvim te vrste u Crnoj Gori. Najbolju ponudu dali su Belgijanci. Međutim, da bi uslovni Ugovor o prodaji 60,84 odsto akcija Trebjese postao punovažan, morao je biti prihvaćen na Skupštini akcionara.

Postojalo je nekoliko razloga zbog kojih su kupci i prodavci insistirali na tome da Skupština prihvati njihov Ugovor.  Između ostalog, trebalo je: da se akcionari Trebjese odreknu prava preče kupovine; Da se Upravni odbor proširi na sedam članova, od čega bi četiri predlagao novi vlasnik; Da se novom vlasniku omogući da prostom većinom može donijeti odluku o povećanju akcijskog kapitala (dokapitalizaciji).

Potpisani Ugovor tretiran je kao poslovna tajna. Zato je Nikšićanima pred izjašnjavanje dostavljena samo Informacija o njegovim odredbama koje regulišu pitanja zapošljenih. Radnici Trebjese prihvatili su predočeno, ne sumnjajući u vjerodostojnost informacija iza kojih su, makar na papiru, stajali direktor Zavoda za zapošljavanje Dragan Bulatović, Fonda PIO Mihailo Banjević i Fonda za razvoj Crne Gore Božo Mihailović.

Ubrzo se pokazalo da predočena Informacija  nije bila istinita. Prvo je palo obećanje o prosječnoj plati od najmanje 600 maraka. Devet mjeseci nakon potpisivanja privatizacionog ugovora, radnici Pivare organizovali su protest zbog plate koja je, po zvaničnom kursu, iznosila nepunih 400 maraka (prema realnom, crnom, kursu bila je još manja). Sindikat Trebjese zatražio je pomoć od državnih Fondova, radi zaštite svojih, vjerovali su, Ugovorom garantovanih prava. Umjesto očekivane pomoći stiglo je obavještenje da je iznos njihove plate garantovan u prošlogodišnjem dinarskom iznosu, dok je ranije pominjanih 600 maraka „rezultat nesporazuma“. Pri tome su zastupnici Fondova konstatovali „da oni samo mogu da izraze žaljenje zbog nastale situacije“.

Božo Mihailović, direktor Fonda za razvoj, pokušao je da objasni nesporazum: „Ne treba zaboraviti da u našoj zemlji, nažalost, ima više vrsta deviznih kurseva (zvanični, ulični, šticovani) i da su nesporazumi sindikata i poslodavaca, po svemu sudeći, tim izazvani…“, rekao je on za Monitor.

Svoju verziju događaja uskoro je ponudio i Veselin Vukotić. Nekadašni predsjednik Savjeta za privatizaciju a sada suvlasnik UDG, objašnjavao je u razgovoru za Vreme (gdje je najavljen kao „ključni čovek crnogorske privatizacije“) kako je „što se Trebjese tiče, do nesporazuma došlo zbog obećanja datih radnicima, i to obećanjima koje nisu dali stranci nego naši ljudi, da bi radnike pridobili za privatizaciju. Riječ je o prvim koracima i neiskustvu, a stvari u Trebjesi su došle na svoje mjesto“.

Ispostavilo se da je pitanje radničkih zarada u kupoprodajnom Ugovoru obuhvaćeno jednom jedinom rečenicom. Kupac se, obavezao da će „preduzeće do kraja 2018. godine uvesti stimulativni model nagrađivanja za zapošljene i obezbijediti da plate neće biti smanjene“.Da li su?

Potpisivanje kupoprodajnog ugovora obavljeno je u periodu između dva kruga predsjedničkih izbora. Nekome se, možda, učinilo da je 25 miliona maraka dobijenih za većinski paket akcija Trebjese, uz obavezu da se u Pivaru uloži još 16 miliona, premalo da bi se dobili neophodni glasovi Nikšićana. Zato je u priču pridodato još nekoliko sitnica nalik na najmanju prosječnu platu od 600 maraka. Uglavnom, aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović pobijedio je protivkandidata Momira Bulatovića u drugom krugu predsjedničkih izbora i u Nikšiću, gdje je petnaest dana ranije pretrpio prilično ubjedljiv poraz.

U avgustu 1998. postalo je jasno da su još neka od navodno ugovorenih obećanja dovedena u pitanje.

U Informaciji koja je predočena akcionarima pisalo je da se Ugovorom obezbjeđuje „da se zapošljenima na ime specijalne dividende isplati milion maraka“. Pokazalo se da je, u stvarnosti, predviđeni iznos upola manji – 500.000 maraka.

Jednako, čulo se kako će novi kupac svake godine „dio dobiti u minimalnom iznosu od 250.000 maraka izdvajati za stambeni fond, a stambeni krediti će se dobijati pod povoljnijim uslovima nego u banci kod koje je Pivara komintent“.  Ispostavilo se da je pomenuti iznos tačan, ali je Interbrew bio obavezan da novac u stambeni fond izdvaja samo tri godine.

Potom je, početkom maja 2000., u Pivari počeo generalni štrajk – prvi u njenoj (tada) gotovo stogodišnjoj istoriji. Prethodno, zapošljeni nijesu prihvatili ponudu rukovodstva da  najniža plata u fabrici bude 300 a prosječna 500 maraka (tada je njemačka marka već bila zvanična valuta u Crnoj Gori).

Argumentujući svoje zahtjeve pivarci su podsjetili da je pred privatizaciju prosječna plata u Trebjesi iznosila 628 maraka. Za 620 radnika. U vrijeme štrajka bilo ih je upola manje, dok su i plate višestruko smanjenje (startna plata KV radnika uoči štrajka iznosila je 170 maraka).

Štrajku su se uskoro pridužili i bivši radnici Trebjese, samostalni prevoznici koje je nova uprava, sredinom 1999., bukvalno istjerala iz preduzeća. Radnici u voznom parku dobili su 9. jula 1999. jedinstvenu ponudu. Uprava im je ponudili da otkupe vozila Trebjese koja duže, ili će im 1. januara 2001. biti uručen otkaz: „Ovo nije predlog otvoren za diskusiju, već konačna i krajnja ponuda za svakog od vas. Poslije ove, više neće biti ponuda!“, saopšteno im je u pisanoj formi.

Na taj način iz Pivare je otišlo više od 150 zapošljenih, koji su stavljeni pred izbor ili će otići na dvogodišnji prinudni odmor a potom dobiti otkaz, ili će prodati radno mjesto. Uz uslov da istovremeno prodaju i polovinu svojih dionica Pivare po cijeni koju odredi uprava. Tako je cijena akcija sa nekadašnjih 100 (nominalna vrijednost) pala na 85 a onda i na manje od 20 maraka u vrijem štrajka.

Konačno, Sporan je bio i zaštitni znak (trade mark) Nikšićkog piva – jednog od pet svjetski priznatih tipova ovog pića, koji svjedoče da je u pitanju „vrhunski proizvod proizveden po specifičnoj recepturi i vlastitoj tehnologiji“. Stručnjaci su svojevremeno procjenjivali da je samo ime ovog piva „teško“ 6-8 miliona. Ali je tadašnji generalni direktor Pivare Belgijanac Patris Dirik ocijenio kako je „Nikšićko pivo marka lokalnog karaktera“.

Naredne 2001. godine,  tokom novog štrajka u pivari, na Dirikov rad osvrnuo se Milosav Madžo Knežević, nekadašnji generalni direktor Pivare i tadašnji predsjednik Udruženja radnika i penzionera Trebjese: „Patris Dirik ugrožava sva prava manjinskih akcionara, a prvenstveno prava radnika koje otpušta, kojima smanjuje plate i prema kojima se ponaša kako hoće“.

Iz Pivare su odgovorili: „Mi smo sada radnicima dali sve što smo mogli. Sve što je nakon ovoga ostalo da se uradi jeste da im se predaju ključevi od Pivare, a to je izgleda ono što želi ne samo štrajkački odbor već i manjinski akcionari“. Štrajk je okončan nakon tri nedjelje, sporazumom koji su garantovali predsjednik SO Nikšić Milorad Drljević, predsjednik SSS CG Danilo Popović i ministar poljoprivrede Milutin Simović.

Nezadovoljstvo će tinjati sve dok se  adekvatno ne riješi pitanje kako da manjinski akcionari ostvare dva osnovna prava – pravo na upravljanje preduzećem i pravo na dio dobiti (dividendu), pisao je Monitor sredinom maja 2001.

O tome koliko se toga suštinski promijenilo u minulih 20-ak godina svjedoči vijest da se Udruženje radnika i penzionera nikšićke Trebjese krajem prošle godine obratilo Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, nakon bezuspješnih pokušaja da putem domaćih sudova ostvare prava u ovoj kompaniji. Udruženje, pisao je Dan, od Međunarodog suda zahtjeva preispitivanje privatizacije Trebjese, kao i svih sudskih odluka koje su donosili crnogorski sudovi u sporovima koji su pokretani protiv nikšićke kompanije i njenih vlasnika.

U Trebjesi je, prema podacima s početka prošle godine, u stalnom radnom odnosu bilo manje od 200 radnika, dok je još pedesetak angažovano „po potrebi“, uz ugovore na određeno vrijeme. Prosječna plata je, kažu, 850 eura.

Matematika, dakle, pokazuje da je platni fond za stalno zapošljene radnike Trebjese bio veći pred privatizaciju, u oktobru 1997, nego 21 godinu kasnije. Uračunamo li i dvodecenijsku inflaciju, shvatićemo da je bio mnogo veći. Koga je još za to briga?

 

Ruka ruci

Nakon privatizacije, Trebjesa je u nekoliko navrata mijenjala vlasnika. Prvo je, u septembru 2004. došlo do spajanja Interbrew sa brazilskom kompanijom AmBev, čime je stvoren najveći proizvođač piva na svijetu (držali su 14 posto globalnog tržišta piva) InBev.

Pet godina kasnije InBev je prodao paket od osam pivara u južnoj i istočnoj Evropi investicionom fondu CVC Kapital Partners. Njegova filijala Starbev, prodala je 2012. nikšićku Pivaru u istom paketu američko-kanadskoj kompaniji Molson Coors za 2,62 milijarde eura.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

HOTELIJERI ZAZIDALI PRILAZ KULTURNOM DOBRU: Napoleonov most okovan betonom i gvožđem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nelegalnom dogradnjom hotela,  biznismen Veselin Pejović je zazidao i zatvorio jedinu pješačku stazu kojom se sa šetališta prilazi starom kamenom mostu, takozvanom Napoleonovom mostu, zaštićenom kulturnom dobru iz 18. vijeka.  Njegovom intervencijom most je ostao da „visi“u vazduhu kao nepristupačna, nepotrebna i neupotrebljiva građevina, hrpa starog kamenja koja svakome smeta

 

Turistička sezona u najpoznaitjoj turističkoj opštini i zvanično je počela dok je građevinska sezona okončana. U prvoj gradskoj zoni građevinski radovi obustavljaju se na osnovu opštinskih uredbi 15. maja, najkasnije do kraja tog mjeseca. Međutim, pravila ne važe podjednako za sve. Oni koji se osjećaju moćno i zaštićeno, za koje zabrane, kazne, zakoni i propisi ne predstavljaju nikakvu prepreku, nastavljaju sa gradnjom svojih gabaritnih objekata ne osvrćući se na propise i turiste koji se ne mogu načuditi gdje su se obreli.

Zbog pohlepe moćnih i bahatih investitora građanima Budve svakodnevni život postaje otežan. Oni uzurpiraju sve što misle da će im zatrebati, javne prostore, ulice, trotoare, zelene površine, kako bi njihova zdanja bila što veća a oni posjedovali što više soba i kreveta, stolica i stolova, jedine vrijednosti i jedine valute priznate u turističkoj prijestonici Crne Gore. Ako im se kakvo kulturno dobro nađe na putu, nema te zaštite koja će ga spasiti od njihovih pogubnih planova.

Jedan od investitora koji odgovara opisu je prebogati nikšićki biznismen Veselin Pejović, vlasnik hotela Budva, pozicioniranig na glavnom budvanskom šetalištu uz Slovensku obalu. I pored toga što mu je nadležna inspekcijska služba Ministarstva održivog razvoja i turizma nedavno uručila rješenje o rušenju bespravno podignutog dijela hotela Budva, uprkos zabrani daljeg izvođenja građevinskih radova, Pejović prkosno, u centru Budve, ovih dana gradi i dovršava svoj divlji objekat. Biznismen iz Nikšića, pobjednik tranzicije i novokomponovani hotelijer, pred Budvanima javno demonstrira moć, pokazuje da je  iznad zakona, MORT-a i lokalne uprave, važećih planova i svega onoga što ovakvo ponašanje deklarativno sankcioniše. Rješenje o rušenju donijeto je 24. aprila a 5. juna on i dalje,u centru Budve, neometan, gradi.

Da apsurd bude veći, nelegalnom dogradnjom hotela, Pejović je zazidao i zatvorio jedinu pješačku stazu kojom se sa šetališta prilazi starom kamenom mostu, takozvanom Napoleonovom mostu, zaštićenom kulturnom dobru iz 18. vijeka. Njegovom intervencijom most je ostao da „visi“u vazduhu kao nepristupačna, nepotrebna i neupotrebljiva građevina, hrpa starog kamenja koja svakome smeta.

Doprinos takvom statusu starog spomenika kulture dao je i vlasnik susjednog hotela Oaza, koji je zatvorio prilaz mostu sa svoje strane gvozdenim ogradama i saksijama sa cvijećem, da mu prolaznici ne kvare atmosferu. Dio pješačke staze  uz potok, označenom u planu DUP Budva Centar kao zelena površina, zazidao je i treći investitor, ICL Inženjering iz Podgorice, vlasnik kompleksa od četiri solitera u centru grada. Vlasnicima okolnih nebodera i hotela nije bilo dovoljno što su amputirali Napoleonov most iz upotrebe, već su ga dodatno omeđili ogradama od kovanog gvožđa sa sve četiri strane, do potpunog besmisla. Tako je Napoleonov most postao –  most kome niko ne može prići i kojim niko ne prolazi.

Mali skladni kameni most iz Napoleonove epohe, izgrađen na Bubuća potoku, na potezu Velje vode, između 1807. i 1813. godine, za vrijeme kratke vladavine Francuza Budvom, sačuvan je do danas u svom originalnom obliku. Popularno je nazvan Napoleonov most i ima status kulturnog dobra od 1956. godine. Upisan je u Registar zaštićenih spomenika kulture Rješenjem o stavljanju pod zaštitu broj 876/1-56. Most koji povezuje morsku obalu, odnosno budvansku promenadu sa unutrašnjim dijelom grada smatra se prvosagrađenim mostom u Budvi. Međutim, ovo vrijedno graditeljsko nasljeđe Budve nije dostupno  građanima i posjetiocima.

Upitan za stav povodom bespravne dogradnje hotela Budva, ministar održivog razvoja i turizma Pavle Radulović, nedavno je kazao kako je urbanističko-građevinska inspekcija donijela rješenje o rušenju zapadnog krila hotela Budva, kompanije Uniprom hoteli, te da je investitor podnio žalbu.„Živimo u civilizovanoj zemlji koja je kandidat za ulazak u EU, ne možemo tek tako da rušimo objekte. Upravni postupak po žalbi mora se sprovesti do kraja“, poentirao je Radulović

Zanimljivo je kakve će dalje korake u slučaju „civilizovanog“ nasilja nad kulturnim dobrom  Napoleonov most i zauzimanju javnih površina, zauzeti Ministarstvo održivog razvoja i turizma. Postavlja se i pitanje kako je hotelijer Pejović uzurpirao javnu pješačku stazu JT peš-st. br. 37-37, koja pod ovom oznakom egzistira u važećem DUP-u Budva centar. Da li je možda kupio ovu javnu prometnicu, što u Budvi nije nemoguće. Zaziđivanje javnog puta krivično je djelo, pa treba vidjeti kakve korake će preduzeti lokalna uprava u Budvi, ne samo prema firmi Uniprom hoteli nego i susjedima koji su prisvojili dio staze duž Bubuć potoka, po DUP-u JT – peš.staza 31-31, jer su im njihove parcele od više hiljada kvadrata bile male.

Da ironija bude veća u slučaju Napoleonovog mosta, Projektom revalorizacije kulturnih dobara koju je započelo Ministarstvo kulture prije nekoliko godina, obuhvaćeno je i ovo kulturno dobro u Budvi. Osnovana je Komisija za revalorizaciju Napoleonovog mosta, raspisan je konkurs za sanaciju mosta prema izrađenom konzervatorskom projektu. Posao je dodijeljen kompaniji Montal DSD DOO iz Podgorice. Ministarstvo je izdvojilo oko 30.000 eura za sanaciju mosta koji je bio u prilično zapuštenom stanju. Radovi su izvedeni u decembru 2015. godine, novac je uložen, most je saniran ali je ostao izvan upotrebe. Zašto je uopšte vršena sanacija ako Komisija za revalorizaciju i Ministarstvo kulture nisu postupkom revalorizacije omogućili „unapređenje stanja kulturnog dobra“, „održivo upravljanje kulturnim dobrom“, „turističku valorizaciju, popularizaciju i prezentaciju kulturne baštine“, kako se taj postupak opisuje u svim godišnjim programima zaštite i očuvanja kulturnih dobara Crne Gore. Valjda se podrazumijeva da se postupkom sanacije obezbijedi slobodan pristup mostu, da se uklone nelegalno postavljene ograde, te da se takav, obnovljen za sve pare, preda na upotrebu građanima Budve i mnogobrojnim turistima. Zar nije nelogično da se studiozno renoviranom Napoleonovom mostu ne može prići niotkuda.  Čemu re-valorizacija ako most ne služi svojoj svrsi, da povezuje a ne da zaboravljen i okovan gvožđem u centru turističke Budve, podsjeća na neki logor. Na samom kamenom mostu nema oznake da predstavlja registrovano kulturno dobro. Da uopšte postoji ukazuje jedna tabla, putokaz na prilazu Budvi ka kulturnim spomenicima i znamenitostima grada.

Ne može se ni lokalna uprava u Budvi pohvaliti brigom za stanje kulturne baštine na svojoj teritoriji. Budva je jedan od rijetkih gradova koji u organizaciji lokalne uprave nema poseban sektor posvećen kulturi. Nerijetko ranije gradske vlasti znale su da se koriste šupljom poštapalicom kako je Budva prijestonica ne samo turizma nego i klulture. Valjda su mislili kako festival Grad teatar, ulični karnevali ili muzički koncerti na koje su utrošeni nebrojeni milioni eura iz gradske kase, predstavljaju vrhunske kulturne domete. Dok im je vrijedno srednjevjekovno graditeljsko nasljeđe naočigled propadalo, prepušteno devastaciji i zloupotrebama od strane moćnih i zaštićenih investitora.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA IZMEĐU TELEOPERATERA, OGLAŠIVAČA I BEZBJEDNOSNIH AGENCIJA: Ima neka tajna veza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je došao do podatka koji pokazuju da su naši lični podaci – makar oni koji su bili dostupni (nekim?) ovdašnjim teleoperaterima – godinama bili dostupni i zainteresovanim profesionalcima van granica Crne Gore.  A da li su ih i koliko oni koristili – ne zna se

 

Sudija Osnovnog suda u Podgorici Simo Rašović ponovo je, kao nezakonit,  poništio sporazum koji je Agenciji za nacionalnu bezbjednost (ANB) omogućio nesmetan pristup svim podacima o građanima Crne Gore koji se nalaze u bazi Ministarstva unutrašnjih poslova – jedinstveni matični broj, lična dokumenta, prebivalište, državljanstvo,  bračno i porodično stanje, evidencija vozila, ličnog i lovačkog naoružanja….

Ponovo, pošto je Viši sud jednom već ukinuo presudu u sporu koji je poveden prije nekoliko godina, po tužbi zaposlenih u  NVO MANS. U obrazloženju Višeg suda navodi se da narečena saradnja bezbjednosne Agencije i MUP-a, koliko god da (ne)legitimno ugrožava pravo na privatnost građana, može biti u interesu nacionalne bezbjednosti. Pa valja nanovo izvagati.

I Rašović je to učinio. Teško, ipak, da će se na tome završiti priča o velikom bratu koji sebi daje za pravo da motri na svaki korak i svaku našu riječ. Suviše je toga u igri.

Sjetimo se kako su, početkom decenije, trebale da prođu godine, i makar jedan sudski proces, pa da na zahtjev Agencije za zaštitu ličnih podataka budu ispravljene sporne odredbe ugovora kojima su sva tri operatera mobilne telefonije u Crnoj Gori Upravi policije dozvolile da njihovim bazama podata pristupa lakše, i u mnogo većem obimu, nego što je to predviđao zakon. Tada smo (2011. godina) saznali, doduše nezvanično, da su pojedini policijski službenici fleksibilne ugovore sa pojedinim teleoperaterima zloupotrebljavali i tako što su, nezakonito, nadzirali komunikaciju svojih supruga, djevojaka i ljubavnica. To je valjda bio taj, kako se ono kaže, interes nacionalne bezbjednosti.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo