Banjević je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu

Među desetinama osoba, znanih i neznanih, koje Specijalno državno tužilaštvo još od prošle jeseni saslušava u mnogobrojnim postupcima pokrenutim protiv odbjeglog vlasnika Atlas grupe Duška Kneževića, članova njegove porodice i prijatelja, krajem prošle nedjelje našao se i Mihailo Banjević, penzionisani društveno-politički radnik i rukovodilac, svojevremeno akter i svjedok nekih od najzanimljivijih tranzicionih priča u Crnoj Gori.

Prema navodima prisutnih novinara, nekadašnji potpredsjednik Atlas grupe i predsjednik borda Atlas banke u Specijalnom tužilaštvu zadržao se nekoliko sati.  Otišao je kući, navodno bez pasoša, nakon što je saslušan u vezi odobrenog kredita i naknadnog ugovora o refinansiranju koje je od Atlas bankeprije deset godina dobio Kneževićev kum Dejan Sekulić. Pa ga, kažu u Tužilaštvu, nije vratio zbog čega je, cijene, Atlas banka oštećena za više od pola miliona.

Tek treba da vidimo kako će se ta priča završiti. I kako će (i da li će) neko mjesto u njoj pripasti i Mihailu Banjeviću.

Sa sigurnošću znamo da su pomenute dužnosti –  potpredsjednik Grupe i predsjednik borda Banke – bile samo dio podugačkog popisa funkcija u Kneževićevom poslovnom sistemu koje je Banjević obavljao do decembra 2014. kada se svojevoljno povukao iz te priče.

“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, pisalo je u dopisu koji je Banjevićtada uputio Dušku Kneževiću. A ostavku je pratio spisak dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora Bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas HotelsgroupBar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajmaBudva i član Odbora direktora Atlas fondacije.

Knežević je tada pokušao da umanji značaj odlaska očigledno, drugog čovjeka njegovog poslovnog sistema u Crnoj Gori. Tako je u razgovoru za agenciju Mina konstatovao da je on vlasnik i prvi čovjek privatne kompanije „koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati“. Međutim, radio je upravo suprotno – nadugo i naširoko objašnjavao to što navodno ne mora –  i time pokazujući da mu Banjevićeva ostavka nije stigla kao „prava vijest u pravo vrijeme“.

A u to vrijeme, neposredno pred Banjevićev odlazak, Knežević je najavljivao kako će u Golubovcima započeti izgradnju „novog grada“. Zapravo golemog tržnog centra „sa brojnim pratećim sadržajima“. U tome je poduhvatu, prema najavama danas (ne)opravdano odsutnog biznismena, njegov glavni saveznik trebalo da bude tadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović.

Stijepović je u međuvremenu postao nosač 100 hiljada eura koje je Knežević darovao DPS-u uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pa aktuelni Generalni sekretar u kabinetu predsjednika Crne Gore (i DPS) Mila Đukanovića. I sumnjivo lice  sa popisa SDT Milivoja Katnića koje je, prema scenariju specijalnog tužilaštva, pomagalo Kneževiću da potroši svoj novac ali ne i Đukanoviću da zahvaljujući nezakonitim donacijama (zakonito!?) ostane na vlasti.

Uglavnom, priča o izgradnji novog grada mogla je za, inače, proračunatog, Banjevića biti kap koja je prevršila mjeru. U moru već tada loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe. „On u takvim maštarijama ne učestvuje“, objašnjavali su nam prije pet godina oni koji su ga znali iz posla.

A tih poslova bilo je poprilično. Čak i ako izuzmemo one, dominantno političke, funkcije na koje je Banjević dolazio voljom vladajuće partije – Saveza komunista CG, odnosno, DPS-a: direktor Doma omladine Budo Tomović (današnji KIC), sekretar nekadašnjih Samoupravnih interesnih zajednica (tzv. sizova) obrazovanja, kulture, socijalnei dječije zaštite u Podgorici, direktor  Fonda za kulturu i Fonda za građevinsko zemljište…

Suštinsku moć Banjević je stekao u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, kao direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja (Fond PiO)i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma (u godinama uoči privatizacije i generalni direktor KAP-a).

Bilo je to vrijeme ratnog raspada SFRJ, međunarodnih sankcija za SRJ, hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) i prvobitne akumulacije. Banjević je bio na čelu jednog od ključnih sistema i za državnu i za privatnu privredu tog doba. O tome može posvjedočiti stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na njegova vrata kucali kad god bi im ponestalo para.

Sa tada nastajućom biznis-elitom pričala se posebna priča. Tako je Banjević, kao direktor Fonda PiO i predsjednik borda KAP-a istovremeno obavljao i, doduše nezvanični, posao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Izgledalo je kao da je neki izuzetno uticajan akcionar Vektre,mimo Brkovića, odabrao čovjeka od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je,  preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila, izrasla u glavnog partnera KAP-a preko koje su išli svi uvozno-izvozni poslovi tada najvećeg crnogorskog preduzeća.

Kako je tako nešto bilo moguće?  Odavno je bilo jasno da Banjević i direktor KAP-a  Danilo Vuksanović bolje znaju odgovor na ovo pitanje nego i sam Brković.   Ali, znali su i zašto ćute. „To pitanje je opasno po život“, odgovorio je jednom prilikom Banjević potpisniku ovih redova. I promijenio temu. Ni danas nije mnogo drugačije. To je ostala jedna od, neotkrivenih tajni vladajuće političko-poslovne grupe.

Banjević je nakon što je završio posao u KAP-u predajući ga menadžerima ruskog tajkuna Olega Deripaske, novi poslovni angažman pronašao u – Vektri!? Faktički kao njen prvi čovjek, odmah do nominalnog vlasnika. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Tada je najavio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti skoro 250 miliona, te da će Vektrado 2010. u Herceg Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.

Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je predsjednik borda  Boke napustio Vektru. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je on otišao iz Vektre. I prešao u Atlas grupu.

Taj transfer odigrao se u vrijeme kada su Knežević i Đukanović, kao najbolji drugovi, obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju, jedan drugome podržavali poslovne poduhvate i projektovali svijetlu budućnost za sebe i svoje saradnike/podanike.

Tako je Banjević postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za  Đukanovića, Brkovića i Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu.

Ni to Banjeviću nije prvi put. Kao predsjednik borda HTP Boka, tada u državnom vlasništvu, on se sredinom poslednje decenije prošlog vijeka suočio sa situacijom da je njegov najbliži saradnik, izvršni direktor Boke Milan Tripković, pobjegao iz zemlje nakon optužbi za pronevjeru 11 miliona maraka. Tripković je nakon višegodišnjeg skrivanja odrobijao četiri i po godine. Nestali novac nikad nije pronađen.  Banjević je nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke.

Status mu nijesu narušile ni kasnije optužbe Deripaskinih saradnika iz Rusala koji su nekadašnjem menadžmentu KAP-a spočitavaliprevaru vrijednu 300 miliona eura. Ali ni krivična prijava koju je prije pet-šest godina poslanik DF Branko Radulović podnio Vrhovnom državnom tužilaštvu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević. Samo što je Tužilaštvo tada ostalo i gluvo i nijemo.

Vidjećemo na koju je stranu vjetar sudbine sada dunuo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub” često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je”.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni – od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

Iz Zajednice opština smatraju da iza Nacrta zakona o vodnim uslugama stoji namjera Vlade da uzime nadležnosti opštinama nad vodnim uslugama. Strahuje se i da će se preslikati scenario iz energetskog sektora, te da novi zakon otvara mogućnost privatizacije vodnih usluga

Voda je strateški i nacionalni resurs Crne Gore, više puta su istakli i ponovili zvaničnici. Kakav je strateški odnos prema vodama u prirodi  – od mutne Tare do planinskih rijeka koje se stavljaju u cijevi privilegovanih miljenika vlasti, dobro znamo. Brojne probleme u snadbjevanju građana vodom i tretmanu otpadnih voda, koje se nesmetano izlivaju u rijeke i more, nadležni su riješili da saniraju od tanjeg kraja – popravljanjem zakona.

U toku je javna rasprava o Zakonu o vodnim uslugama.  Pod vodne usluge se podrazumijevaju javno vodosnadbijevanje, odvođenje i prečišćavanje komunalnih otpadnih voda.

Radna verzija ovog zakona odmah je izazvala reakcije. Negativne. Upravni odbor Zajednica opština Crne Gore, čiji je predsjednik gradonačelnik Nikšića Veselin Grbović, krajem jula je izrazila nesaglasje sa, kako su naveli, koncepcijskim rješenjima Nacrta zakona o vodnim uslugama. Njihova glavna zamjerka je što se opštinama uzimaju izvorne nadležnosti u oblasti pružanja vodnih usluga. Oni navode da ove usluge čine esenciju njihovog postojanja, a planira im se oduzimanje istih, bez sveobuhvatne analize stanja i valjanih razloga.

Prema posljednjem izvještaju dostupnom na sajtu Regulatorne agencije za energetiku, koja je zadužena i za vodne usluge, u Crnoj Gori posluje 21 gradsko preduzeće Vodovod i kanalizacija sa ukupno 2.124 zapošljena. Najviše ih je u Vodovod i kanalizacija Podgorica – 561. Ova preduzeća su uglavnom partijski zabrani u kojima se, naročito tokom izbornog ciklusa, zapošljavaju lojalni partijski kadrovi.

Iz Zajednice opština nepovoljno gledaju na ovaj pokušaj centralizacije i naglašavaju: ,,Zakonom predloženi koncept je po ocjeni Upravnog odbora nepotreban eksperiment kojim bi se narušio uspostavljeni sistem podjele nadležnosti između državnih organa i lokalne samouprave i dovelo u pitanje zakonito poslovanje opština’’.

Ocijenili su i da je ,,davanje nadležnosti Regulatornoj agenciji za energetiku u oblasti vodnih usluga nepotrebno i da se u praksi pokazalo kao neuspješan pokušaj’’.

Radna verzija Zakona o vodnim uslugama predviđa uspostavljanje Agencije koja bi izdavala i oduzimala licence za pružanje vodnih usluga, određivala cijene tih usluga, vršila kontrolu poslovanja…

,,Regulatorna agencija postaje dominantna pozicija za sve vodovode i od nje zavisi planiranje, tarifiranje, sprovođenje i sve bitne odluke u vodovodima – broj zaposlenih, stručnost, opremljenost, gubi se potreba za odborom direktora…’’, primjedba je Vodovoda i kanalizacije Budva na nacrt Zakona o vodnim uslugama.

Odredbe Zakona kritikovali su i iz Udruženja Vodovoda Crne Gore, koje okuplja sva crnogorska vodovodna preduzeća. Istakli su da predlog zakona sadrži odredbe koje nijesu primjenjive u praksi i radu društava koja se bave ovom djelatnošću.

,,Novim Zakonom o vodnim uslugama u kome se insistira na izjednačavanju tarifa bez jasne slike o prelaznom periodu Vodovode dovodi u tešku situaciju. Pitanje je –  kako riješiti gubitke Vodovoda i kanalizacija?’’, navodi se u jednoj od primjedbi na Zakon.

Prema podacima Regulatorne agencije za energetiku (RAE) cijena usluge javnog vodosnabdijevanja za građane kreće se u rasponu od 0,12 do 1,03 eura po metru kubnom, dok je cijena za pravna lica od 0,41 do 2,44 eura po kubiku. ,,Iz navedenog proizilazi da postoji subvencionisanje fizičkih lica na račun pravnih lica, što ne odražava troškovni princip po kojem korisnik treba da plaća uslugu zavisno od troškova koje pričinjava sistemu’’, ponavlja se u izvještajima REA.

Teret koji trpe firme i preduzeća umnogome niveliše gubitke vodovoda, međutim nadležni imaju plan da tu cijenu nivelišu.  I pored najave, iz Ministarstva turizma i održivog razvoja su se nedavno naprasno oglasili: ,,Politika istih cijena komunalnih usluga sada je teško izvodljiva. Velika je razlika u cijenama za pravna lica i građane, pa bi u slučaju naglog izjednačavanja cijena došlo do naglog skoka cijena za građane. Time bi se narušio njihov standard jer oni to ne bi mogli da izdrže, a pala bi i naplata”. Svemu tome treba dodati i da je iduća godina izborna.

Iz MORTA su objasnili da je slično rješenje bilo u sektoru energetike, odnosno, da je bilo postepeno usklađivanje cijena struje za građane i druga pravna lica u periodu od 2007. pa do 2011. godine. Kako su je uskladili odlično znamo. Jedna od bojazni u primjedbama Vodovoda i kanalizacija Budva je da će se situacija iz energetskog sektora bukvalno preslikati, u smislu da se zakonom otvara mogućnost privatizacije određenih segmenata ovih preduzeća. Za sada je izjednačavanje cijene vode za građane i privredu planirano za pet godina.

Do tada, kao i do sada svaka opština ima svoju tarifu. Tako, prema podacima RAE, najskuplja voda je na primorju – Kotorani kubik vode plaćaju 1,03 eura, u Budvi je 0,98, Tivtu 0,97, Baru 0,90, Herceg Novom 0,85, Ulcinju 0,80; cijena vode u Podgorici je više od duplo manja nego na primorju 37 centi, na Cetinju i u Pljevljima je 0,60 eura, Danilovgradu 0,57, Nikšiću 0,51, Kolašinu 0,49, Žabljaku 0,38, u Bijelom Polju 0,36, Mojkovcu 0,35, Andrijevici 0,21, Rožajama 0,20; najjeftinija je voda u Šavniku kubik vode košta 12  centi.

Svi gradski vodovodi u Crnoj Gori se godinama nose sa velikim brojem nenaplaćenih potraživanja, dio građana jednostavno odbija da plaća vodu, neracionalnim i neefikasnim poslovanjem, nesrazmjernim brojem zaposlenih. Najveći problem su gubici na mreži. A oni su nevjerovatni: ,,Zbog dotrajalosti vodovodne infrastrukture na putu do potrošača se izgubi blizu 60 odsto vode u ljetnim i oko 70 odsto u zimskim mjesecima. To je oko 10 odsto manje nego prije godinu, zahvaljujući boljoj detekciji i bržem otklanjanju kvarova’’, izjavila je početkom ove godine  direktorica JP Vodovod i kanalizacija Herceg Novi Olivera Doklestić.

U Podgorici je stanje malo bolje. Vodovod i kanalizacija Podgorica planirao je da tokom prošle godine gubici na vodovodnoj mreži budu 48 odsto. Plan je premašen pa se izgubilo samo 48,94 odsto, ili 17.561.560 kubika vode!

Gubici su posljedica toga što je u Bijelom Polju, na primjer, vodovodna i  kanalizaciona mreža datira iz 1961. godine. U Nikšiću je prosječna starost cijevi 35 godina, a pojedini djelovi postavljeni su još 1931. godine. Ne samo zbog starosti, zamjena kompletne vodovodne mreže u Crnoj Gori, od oko 600 kilometara, je neophodna prvenstveno jer se  uglavnom radi o azbestno-cementnim cijevima koje su u Evropskoj uniji zabranjene zbog kancerogenosti, usljed opasnosti da prilikom njihovog pucanja vlakna azbesta dospiju u vodu.

Predsjednik Skupštine Udruženja vodovoda Bojan Lazović, je početkom ove godine najavio projekat zamjene azbestnih cijevi plastičnima. Objasnivši da će se završetkom tog posla obezbijediti dobar kvalitet vode za piće, poboljšati pritisak u vodovodnom sistemu, otkloniti negativni uticaj azbesta i enormno poboljšati ekonomičnost vodovoda zbog otklanjanja ogromnih gubitaka koji sada u pojedinim opštinama iznose i do 70 odsto.

Jedini problem je cijena – oko 100 miliona eura. Nadležnima je lakše usvojiti zakon, nego naći pare za ono što je neophodno da bi se smanjili enormni gubici i da bi se otklonio rizik po zdravlje građana. To košta.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari