Povežite se sa nama

DRUŠTVO

SLUČAJ IVANA VUKOVIĆA, GRADONAČELNIKA PODGORICE: Šampion obećanja

Objavljeno prije

na

ivan vukovic damir sehovic

Ivan Vuković, svježi gradonačelnik Podgorice ne patiše sa kapitalnim projektima . Gradi vojne bolnice, postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, srednje škole, pozorišta… Problem je jedino što tih impozantnih projekata na javi uglavnom – nema. Neke je tek obećao, a neki su već neispunjena obećanja. Istine radi, mnoge od tih kapitalnih projekata obećali su njegovi prethodnici, ili državna vlast. Vuković je samo spremno nastavio. Kontinuitet obećanja.

Posljednje što je Vuković izmaštao na sastanku sa Predragom Boškovićem, ministrom odbrane Crne Gore je – vojna bolnica. Hoće li je biti, vidjećemo. Do tada, gradonačelnik bi možda mogao pojasniti građanima Podgorice šta je sa projektima koji su već trebali biti završeni, a još su na početku ili nijesu ni na pomolu.

U maju ove godine Vuković je recimo kazao da se raduje što će Podgorica dobiti novo gradsko pozorište. „Toliko sam danas srećan što na ovom mjestu svjedočimo rađanju novog Gradskog pozorišta”, gotovo sa suzama u očima izgovorio je u medijske mikrofone tada na gradilištu. Iz Glavnog grada najavljeno je da će zgrada biti završena do oktobra, pa potom do novembra ove godine. Novembar je tu, zgrada se još rađa. Dokle će, ne znamo. Novi datum je – januar naredne godine.

Vuković ne zna ni do kad će se rađati zgrada srednje škole u Golubovcima, čiji je kamen temeljac postavljen u januaru prošle godine. Posljednje obećanje – da će u septembru ove godine biti spremna za učenike – nije ispunjeno.

,,Zašto radovi nijesu završeni do tada uskoro treba da dobijem informaciju”, kazao je gradonačelnik 12. septembra ove godine, na sjednici Skupštine Glavnog grada. Nepoznanica danas nije samo to kad će biti gotova škola u Zeti, nego i je li Vuković dobio informaciju na ovu temu.

Od nekih kapitalnih projekata, poput čuvenog uređaja za prečišćavanje otpadnih voda i tretmana kanalizacionog mulja, nema ni kamena temeljca. Ovaj projekat, vrijedan 50 miliona eura, obećavali su brojni podgorički gradonačelnici. On je ipak još u fazi – „stvorene su pretpostavke za njegovu realizaciju”. Bez obzira, Vukoviću s vremena na vrijeme posluži da osvježi to obećanje u prvim minutima dnevnika državne televizije.

Gradonačelnik Podgorice je na jednoj od posljednjih sjednica lokalnog parlamenta, odgovarajući odborniku Demokrata Mitru Vukoviću, rekao da ne može da obeća da će taj projekat biti završen za vrijeme njegovog mandata. Al može da ga pominje naredne četiri godine sigurno.

,,Taj projekat obećavate godinama, a od toga nije napravljen nijedan blok”, replicirao je Vukoviću Vladimir Čađenović iz Demokrata. Posljednja vijest: Glavni grad potpisao je ugovor o konsultanskim uslugama kako bi se pripremila tenderska dokumentacija za realizaciju ovog projekta.

Jedno se ipak mora priznati. Vuković je jedan od rijetkih podgoričkih gradonačelnika koji se zanima za ono što se dešava ispod grada. Dok se recimo Miomir Mugoša za 14 godina mandata bavio samo onim što niče iznad zemlje, Vuković svako malo pomene kanalizaciju. To, međutim, toliko često čini da bi onaj ko pomno prati izjave Vukovića u proteklih nekoiko mjeseci, mogao pomisliti da je on u stvari direktor Vodovoda, a ne gradonačelnik Podgorice. Svako malo pohvali se novim komunalnim priključcima u nekim od djelova grada. Jest da ih je postavio Vodovod u okviru redovnih aktivnosti, ali šta sad.

Od silnih predizbornih obećanja, ali i onih koje ponavlja mjesecima, Vuković je ipak ispunio bar jedno – povećao je zaposlenost u Podgorici. Tako što je u svoj kabinet primio šest savjetnika. Još jedan mu nedostaje pa da se po brojnosti kabineta može izmjeriti sa premijerom. Istina, s vremena na vrijeme, prateći Vukovićeve aktivnosti, moglo bi se pomisliti da je on premijer, a ne Duško Marković.

Vuković je tokom proteklih nekoliko mjeseci koliko je na čelu grada primao ne samo predstavnike međunarodnih organizacija, nego i zdravstvene radnike, predstavnike Univerziteta Crne Gore, turističke poslenike, sportske radnike, ministre… Nije samo sjedio s njima skrštenih ruku. Kao pravi premijer, obećavao je stanove državnim službenicima, ulaganja u ustanove i sport, ma sve kako dolikuje.

Vuković je na poziciju gradonačelnika stigao bez dana radnog staža u lokalnoj samoupravi. To je nešto što mu je opozicija prigovarala, osim onoga da mu je jedina preporuka bliskost sa vrhom DPS-a. Vuković je prethodno radio kao profesor na Fakultetu političkih nauka. Doduše, za šta bi mu iskustvo, kad su retoričke vještine najneophodnije za davanje obećanja. A oko onih rijetkih koje i ispuni, neće se opučiti.

Tako je gradonačelnik na čudan način ispunio obećanje dato organizaciji KOD, da će grad pomoći njihovu inicijativu da se u Podgorici zasadi 100 hiljada stabala. Vuković je sjedeći u fotelji svog kabineta spremno ponudio pomoć, da bi se ubrzo ispostavilo da je imao na umu samo da napravi mobilnu aplikaciju Moje drvo. Kasnije se ispravio, i odlučio da grad isprave učestvuje u toj akciji. Ove sedmice pred kamerama pojavio se u trenerci i sa lopatom u ruci.

,,To uopšte nije jednostavan posao, iako se čini da samo treba odabrati lokacije i posaditi drvo. Međutim, prije toga bi trebalo obezbijediti i potrebne uslove, hidrotehničke instalacije, to drveće treba zalivati kako se ne bi osušilo… tako da pozivam i sve one ljude koji imaju neke slične inicijative sa istim ciljem da to rade na krajnje profesionalan način i da potraže stručnu i ekspertsku pomoć od ljudi iz našeg Zelenila jer su oni, ne samo kad je Podgorica nego Crna Gora u pitanju, lideri u tom smislu i sigurno da imamo najviše ljudi sa potrebnim nivoom znanja koji mogu pomoći pojedincima koji žele da na neki način učine nešto lijepo za tvoj grad” istakao je tom prigodom Vuković. Da li zbog toga što nije bio u odijelu, tek govor nije klizio kao inače. Izvukao se svakako koristeći čarobnu riječ ovdašnjih vlastodržaca – lider. Pokazao je da se razumije u tematiku. Kad zazadiš drvo, moraš ga i zalivati.

Možda bi trebalo napraviti internet mobilnu aplikaciju Moja Podgorica pomoću koje bi se mogao vidjeti glavni grad o kom priča novi gradonačelnik. Jer takav na javi – ne postoji.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NAJKRAĆA SAOBRAĆAJNICA OD BJELASNICE DO KOMOVA, PRIVATNA: Blokada uklonjena, nevolje ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od Raskrsnice,  pa dalje preko Bjelasice, prema Komovima, danima nijesu mogli ni turisti ni mještani. Jedina saobraćajnica, na  tom dijelu planine  privatna je. Kolašinac koji je izgradio, raočaran neažurnošću institucija, kaže da će tokom narednog ljeta, onemogućiti da njome prolaze vozila

 

Zbog haosa, koji su početkom septembra napravili različito tumačenje običajnog prava i zvaničnih propisa, s jedne, i nedogovornost nadležnih i lični sukobi, s druge strane, makadamski put, koji povezuje Bjelasicu i Komove bio je danima blokiran. Alterntativa za mješane i turiste bilo je korišćenje nekoliko puta duže saobraćjanice. Zbog, kako su obajasnili nenadležnosti, i policija i opštinske službe nijesu mogle ništa učiniti.

U blizini katuna Škale, na vasojevičkom dijelu planine,  na svom imanju Goran Dukić, vlasnik turističkog naselja u izgradnji,  spriječio je korišćenje te saobraćajnice. Put već desetak godina je, takozvani, panormaski, pa su ga, pored katunjana, sakupljača šumskih plodova, mještana obližnjih sela, koristle i turističke agencije, prilikom organizovanog obilaska Bjelasice terenskim vozilima.

Tek nakon što su mještani pozvali policiju i Komunalnu policiju, postalo je jasno da Dukić na blokadu ima i pravo.  Put je prije deceniju sam napravio, bez finansijeke pomoći bilo koga. Kako su iz policije objasnili njegvimogrčenim komšijama „ima pravo da na svom imanju, kojim prolazi dio puta, postavlja blokade“.  Put,takođe, nikada nije proglašen saobraćajnicom od javnog interesa, a druga dva stara, koja su vodila do tog imanja više ne postoje. Zbog toga, Dukićeva najava, da sledeće turističke sezone neće dozvoliti bilo kome da prolazi njegovim imanjem i turističke radnike i njegove komšije dovodi u nezavidan položaj.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ MIHAILA BANJEVIĆA – KOLATERAL U OBRAČUNU SDT SA VLASNIKOM ATLAS GRUPE: Prebrojavanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjević je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu

 

Među desetinama osoba, znanih i neznanih, koje Specijalno državno tužilaštvo još od prošle jeseni saslušava u mnogobrojnim postupcima pokrenutim protiv odbjeglog vlasnika Atlas grupe Duška Kneževića, članova njegove porodice i prijatelja, krajem prošle nedjelje našao se i Mihailo Banjević, penzionisani društveno-politički radnik i rukovodilac, svojevremeno akter i svjedok nekih od najzanimljivijih tranzicionih priča u Crnoj Gori.

Prema navodima prisutnih novinara, nekadašnji potpredsjednik Atlas grupe i predsjednik borda Atlas banke u Specijalnom tužilaštvu zadržao se nekoliko sati.  Otišao je kući, navodno bez pasoša, nakon što je saslušan u vezi odobrenog kredita i naknadnog ugovora o refinansiranju koje je od Atlas bankeprije deset godina dobio Kneževićev kum Dejan Sekulić. Pa ga, kažu u Tužilaštvu, nije vratio zbog čega je, cijene, Atlas banka oštećena za više od pola miliona.

Tek treba da vidimo kako će se ta priča završiti. I kako će (i da li će) neko mjesto u njoj pripasti i Mihailu Banjeviću.

Sa sigurnošću znamo da su pomenute dužnosti –  potpredsjednik Grupe i predsjednik borda Banke – bile samo dio podugačkog popisa funkcija u Kneževićevom poslovnom sistemu koje je Banjević obavljao do decembra 2014. kada se svojevoljno povukao iz te priče.

“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, pisalo je u dopisu koji je Banjevićtada uputio Dušku Kneževiću. A ostavku je pratio spisak dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora Bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas HotelsgroupBar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajmaBudva i član Odbora direktora Atlas fondacije.

Knežević je tada pokušao da umanji značaj odlaska očigledno, drugog čovjeka njegovog poslovnog sistema u Crnoj Gori. Tako je u razgovoru za agenciju Mina konstatovao da je on vlasnik i prvi čovjek privatne kompanije „koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati“. Međutim, radio je upravo suprotno – nadugo i naširoko objašnjavao to što navodno ne mora –  i time pokazujući da mu Banjevićeva ostavka nije stigla kao „prava vijest u pravo vrijeme“.

A u to vrijeme, neposredno pred Banjevićev odlazak, Knežević je najavljivao kako će u Golubovcima započeti izgradnju „novog grada“. Zapravo golemog tržnog centra „sa brojnim pratećim sadržajima“. U tome je poduhvatu, prema najavama danas (ne)opravdano odsutnog biznismena, njegov glavni saveznik trebalo da bude tadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović.

Stijepović je u međuvremenu postao nosač 100 hiljada eura koje je Knežević darovao DPS-u uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pa aktuelni Generalni sekretar u kabinetu predsjednika Crne Gore (i DPS) Mila Đukanovića. I sumnjivo lice  sa popisa SDT Milivoja Katnića koje je, prema scenariju specijalnog tužilaštva, pomagalo Kneževiću da potroši svoj novac ali ne i Đukanoviću da zahvaljujući nezakonitim donacijama (zakonito!?) ostane na vlasti.

Uglavnom, priča o izgradnji novog grada mogla je za, inače, proračunatog, Banjevića biti kap koja je prevršila mjeru. U moru već tada loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe. „On u takvim maštarijama ne učestvuje“, objašnjavali su nam prije pet godina oni koji su ga znali iz posla.

A tih poslova bilo je poprilično. Čak i ako izuzmemo one, dominantno političke, funkcije na koje je Banjević dolazio voljom vladajuće partije – Saveza komunista CG, odnosno, DPS-a: direktor Doma omladine Budo Tomović (današnji KIC), sekretar nekadašnjih Samoupravnih interesnih zajednica (tzv. sizova) obrazovanja, kulture, socijalnei dječije zaštite u Podgorici, direktor  Fonda za kulturu i Fonda za građevinsko zemljište…

Suštinsku moć Banjević je stekao u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, kao direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja (Fond PiO)i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma (u godinama uoči privatizacije i generalni direktor KAP-a).

Bilo je to vrijeme ratnog raspada SFRJ, međunarodnih sankcija za SRJ, hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) i prvobitne akumulacije. Banjević je bio na čelu jednog od ključnih sistema i za državnu i za privatnu privredu tog doba. O tome može posvjedočiti stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na njegova vrata kucali kad god bi im ponestalo para.

Sa tada nastajućom biznis-elitom pričala se posebna priča. Tako je Banjević, kao direktor Fonda PiO i predsjednik borda KAP-a istovremeno obavljao i, doduše nezvanični, posao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Izgledalo je kao da je neki izuzetno uticajan akcionar Vektre,mimo Brkovića, odabrao čovjeka od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je,  preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila, izrasla u glavnog partnera KAP-a preko koje su išli svi uvozno-izvozni poslovi tada najvećeg crnogorskog preduzeća.

Kako je tako nešto bilo moguće?  Odavno je bilo jasno da Banjević i direktor KAP-a  Danilo Vuksanović bolje znaju odgovor na ovo pitanje nego i sam Brković.   Ali, znali su i zašto ćute. „To pitanje je opasno po život“, odgovorio je jednom prilikom Banjević potpisniku ovih redova. I promijenio temu. Ni danas nije mnogo drugačije. To je ostala jedna od, neotkrivenih tajni vladajuće političko-poslovne grupe.

Banjević je nakon što je završio posao u KAP-u predajući ga menadžerima ruskog tajkuna Olega Deripaske, novi poslovni angažman pronašao u – Vektri!? Faktički kao njen prvi čovjek, odmah do nominalnog vlasnika. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Tada je najavio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti skoro 250 miliona, te da će Vektrado 2010. u Herceg Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.

Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je predsjednik borda  Boke napustio Vektru. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je on otišao iz Vektre. I prešao u Atlas grupu.

Taj transfer odigrao se u vrijeme kada su Knežević i Đukanović, kao najbolji drugovi, obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju, jedan drugome podržavali poslovne poduhvate i projektovali svijetlu budućnost za sebe i svoje saradnike/podanike.

Tako je Banjević postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za  Đukanovića, Brkovića i Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu.

Ni to Banjeviću nije prvi put. Kao predsjednik borda HTP Boka, tada u državnom vlasništvu, on se sredinom poslednje decenije prošlog vijeka suočio sa situacijom da je njegov najbliži saradnik, izvršni direktor Boke Milan Tripković, pobjegao iz zemlje nakon optužbi za pronevjeru 11 miliona maraka. Tripković je nakon višegodišnjeg skrivanja odrobijao četiri i po godine. Nestali novac nikad nije pronađen.  Banjević je nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke.

Status mu nijesu narušile ni kasnije optužbe Deripaskinih saradnika iz Rusala koji su nekadašnjem menadžmentu KAP-a spočitavaliprevaru vrijednu 300 miliona eura. Ali ni krivična prijava koju je prije pet-šest godina poslanik DF Branko Radulović podnio Vrhovnom državnom tužilaštvu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević. Samo što je Tužilaštvo tada ostalo i gluvo i nijemo.

Vidjećemo na koju je stranu vjetar sudbine sada dunuo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UTICAJ TRADICIJE NA ZAPOŠLJAVANJE ŽENA U CRNOJ GORI : Običaji i u kući i na poslu 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

 

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub” često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je”.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni – od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo