Povežite se sa nama

MONITORING

Eksplozija uzgajanog nasilja

Objavljeno prije

na

Moralo je da se dogodi nešto tako strašno – poput surovog ubistvo braće Dejana i Ljuba Gojačanina – pa da bude makar nakratko narušeno višegodišnje primirje između ovdašnje političke elite i malih i velikih moćnika iz svijeta organizovanog kriminala u Crnoj Gori.

Prvi put nakon 2005. godine i mučkog ubistva Slavljuba Šćekića, načelnika Uprave za opšti kriminalitet, pripadnici posebne jedinice crnogorske policije na ulicama Bara demonstriraju snagu države. Trudeći se da povrate makar djelić izgubljenog povjerenja, pretresaju sumnjiva vozila i obilaze lokale u kojima gazduju pripadnici neke od šest organizovanih kriminalnih grupa iz grada sa nepunih 50 hiljada stanovnika (podaci Uprave policije iz 2011. godine).

,,Nećemo dozvoliti da se više iko naoružan šeta Barom”, kao obećava odlazeći v.d. direktora Uprave policije Božidar Vuksanović, tajeći šta mu je, ili ko, stajalo na putu da takvu odluku donese ranije. Povoda je, saznali smo ovih dana, bilo i previše. ,,Sve ćemo uraditi da se građani Bara mogu osjećati sigurno, pojedinci iz kriminalnog miljea ne mogu biti jači od države”, odlučan je i ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević. A ministar pravde Duško Marković cijeni kako je ubistvo braće Gojačanin direktni atak na državu. „Ranjeni smo svi”, kazuje bivši direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ,,Ugrožena je vjera u sistem vrijednosti na kojima počiva naša zajednica”.

Koliko juče, sa vladajućih adresa stizale su poruke koje su opravdavale jedan sasvim osoben sistem vrijednosti.

Sjetimo se kako je Slobodan Radošević, predsjednik MZ Zagorič i član GO podgoričkog DPS-a, pred TV kamerama govorio o pripadnicima tzv. zagoričkog klana: ,,Ja mislim da se samo radi o jednoj grupi malo jačih momaka, a nikako o nekakvim klanovima i mafijaškim organizacijama, jer to sigurno ti momci nijesu. Ti momci dolaze iz vrlo čestitih starozagoričkih porodica”.

Njegov partijski kolega i bivši gradonačelnik Pljevalja Filip Vuković bio je još konkretniji u odbrani lika i djela odbjeglog narko bosa Darka Šarića. ,,Mislim da su to vrlo korektni momci i da je sve vezano za njih predimenzionirano”, opisivao je Vuković iskustva sa odbjeglim sugrađaninom, uz konstataciju da ne zna gdje bi se Darko mogao kriti. Potom je precizirao: ,,A i da znam nikad ne bih rekao”.

Državna tužiteljica Ranka Čarapić je često pokazivala kako dijeli svjetonazor aktivista DPS-a. Kako je samo lijepo u parlamentu tumačila dobrobiti važećeg sistema vrijednosti među kriminalcima. Ona kao vrhovna državna tužiteljica, ne strahuje za svoju bezbjednost pošto ovdašnji kriminalci ,,imaju moral i cijene to što im ona nikada nije na teret stavila nešto za šta nema dokaza”.

Ne morate biti cinik pa da zamislite ponosnog pripadnika barskog, kotorskog, podgoričkog, nikšićkog, pljevaljskog, rožajskog ili bilo kog sličnog klana kako sebe opisuje citatima: ,,malo jači, korektan momak koji ima moral…”. Većina njih bi izvod iz vlastite krivične evidencije opisala kao ,,predimenzioniran”.

Da li je stariji maloljetnik Šćepan Bujić, osvjedočeni nasilnik a od prošle nedjelje i ubica, u ovakvim iskazima pronalazio opravdanje za svoja nepočinstva? Ili je porodični, društveni i ekonomski ambijent u kome je živio bio sam po sebi dovoljan da za nepunu 21 godinu stasa u dvostrukog ubicu? To su pitanja o kojima bi javno trebali progovoriti stručnjaci.

Jedno je sigurno – država i njene institucije nijesu uradile ništa kako bi Šćepana Bujića zaustavili i skrenuli sa puta zla. Vjerovatno ne bi reagovali ni sada da nije bilo dobrih i uplašenih ljudi iz Bara, Podgorice, Nikšića koji su paljenjem svijeća na crnogorskim ulicama prizivali kakvu višu silu da pomogne, kada već država to ne može ili neće.

Da je drugačije, neko bi od nadležnih već podnio ostavku. Ili bi bio smijenjen. Možda onaj što je davno trebao da naredi da svaki registrovani pripadnik svih šest barskih klanova (podjednako poznatih po nasilništvu i brutalnosti) ne može na ulici provesti više od pola sata a da ne bude provjereno da li je naoružan. Ili onaj što je Šćepanu Bujiću, kada je prvi put priveden zbog nelegalnog posjedovanja oružja (Portal Analitika piše da je to bilo 2011.) oduzeo pištolj, naplatio kaznu od hiljadu eura i poslao ga kući.

I sada smo umjesto odgovora i odgovornosti dobili pregršt fraza i lažnih obećanja. Nažalost, i to je mnogo više nego što smo navikli od zvaničnika.

Krajem maja prošle godine, stariji maloljetnik Goran Babić iz Danilovgrada ubio je u Podgorici petnaestogodišnju N. S. Zato što nije htjela da mu bude djevojka. Ubica je krajem godine osuđen na maksimalnih 20 godina zatvora. ,,Babić je iskazao posebnu upornost da realizuje svoj cilj, da maloljetna N. S. ne bi izbjegla smrt”, ocijenila je sutkinja Suzana Mugoša. Onima što su mu omogućili da bude ,,posebno uporan” – nije suđeno. Naime, tri dana prije ubistva u Podgorici policija je na putu između Danilovgrada i Podgorice od budućeg ubice oduzela poluautomatsku pušku. Babić se, ipak, nedugo po privođenju našao na slobodi. Tri dana kasnije nijesu ga zaustavili na vrijeme.

Nadležni su, kao i mnogo puta do tada, ćutali. Nije bilo pritiska javnosti pa oni nijesu spominjali ni ranjenu državu ni vlastitu odgovornost. Politika tolerancije nasilja i nasilnika je nastavljena.

Tri stranice Monitora nijesu dovoljne da pobrojimo sva krivična djela iz Bara, Sutomora, Virpazara – od tuče i prebijanja, preko posjedovanja oružja, do pokušaja ubistva upotrebom vatrenog oružja – za koja je Šćepan Bujić sumnjičen. Ali nije ni suđen ni osuđen. Prije nego je ugasio dva života.

Možemo se praviti kako sve to nije važno, ali – Šćepan Bujić je rođen u zemlji koja je, zbog vladajuće politike nasilja i zločina prema drugom i drugačijem, bila izopštena iz međunarodne zajednice. Njegovo djetinjstvo, u porodičnom domu, nijesu obilježile priče o sportskim uspjesima njegovog oca – boksera Veselina Veska Bujića, već stalni vatreni i fizički obračuni članova njegove porodice i pripadnika ostalih barskih klanova. U jednom od makar pet atentata koje je preživio njegov otac (oni su zabilježeni u arhivama ovdašnjih medija), teško je ranjena i Šćepanova majka. Država se u sve to, uglavnom, nije miješala.

Veselinovi sinovi Šćepan i Ognjen Bujić već su stasali za sud (Ognjenu se, skupa sa ocem, već i sudilo zbog tuče i pucnjave ispred barskog lokala Koloseum 2008. godine) a ovdašnje pravosuđe još nije donijelo ni prvostepenu presudu za vatreni obračun pripadnika kriminalnih grupa Veselina Bujića i braće Duška i Dragoslava Ivanovića koji se odigrao u julu 1995. godine.

Šćepan je slušao, gledao i upijao – Vaso Pavićević i Jovo Vujičić, žestoki momci iz Bara, sa jakim vezama u beogradskom podzemlju, ubijeni su u noći između 24. i 25. aprila 1996. godine na putu Podgorica – Petrovac. Pronađeni su izrešetani na Petrovačkim stranama, u parkiranom automobilu. Njihove ubice do danas nijesu. U januaru 1997. na Glavnoj željezničkoj stanici u Beogradu ubijen je Jugoslav Jugo Vučinić, još jedan viđeniji izdanak barske škole kriminala. Počinilac – nepoznat.

U avgustu 2000. godine iz snajperske puške je ubijen Nikola Krivokapić Komarac dok se nalazio na terasi svoje kuće u okolini Bara. Osumnjičeni za ovo ubistvo Zoran Drešić oslobođen je zbog nedostaka dokaza nakon višegodišnjeg suđenja. Nedavno je u Britaniji osuđen na 24 godine zatvora zbog šverca kokaina.

Negdje u isto vrijeme kada i Zoran Drešić, optužbi je oslobođen i Kolašinac Milija Vlahović Majk. Njemu je stavljano na teret da je 2002. godine u Baru teško ranio pominjanu braću Ivanović i Nikolu Spasojevića (u odvojenim napadima).

U aprilu 2005. hicem iz snajperske puške, dok je prisustvovao ilegalnim borbama pasa, ubijen je Baranin Novica Šarić, bliski rođak braće Darka i Duška Šarića. Mjesec dana kasnije Veselin Bujić je još jednom teško ranjen. Na njega je, dok je bio u automobilu, pucano iz automatske puške… Konačno, 2011. godine i Šćepan je uhapšen zbog pokušaja ubistva. Navodno je, dok je tata vozio, on sa mjesta suvozača ispalio više hitaca na sugrađane Alena Peročevića i Agrona Bedžetija. Šćepan se predao policije nakon višemjesečnog skrivanja. Uskoro je oslobođen optužbi zbog nedostatka dokaza.

U svijetu kriminala Šćepan Bujić se već bio dokazao. Ambijent u kojem je rastao bio je podsticajan. U vrijeme kada je on rođen počela je propast Prekookeanske plovidbe, uz Luku, najznačajnije barske kompanije. Za pet godina Crna Gora je izgubila flotu od 43 broda vrijednu 300 miliona dolara. Tako su crnogorska djeca dobila nove uzore: umjesto legendi o hrabrim kapetanima slušali su priče o međunarodnim kriminalcima.

,,Sankcije jesu uticale na propast pomorske privrede, ali je ključni razlog, ipak, bila katastrofalna kadrovska politika”, tvrdio je u Monitoru Luka Đakonović, nekadašnji direktor Prekookeanske. Niz privrednih sunovrata je nastavljen. Dragan Brković je kupio pa upropastio Rumijutrans. Veselin Barović je isto uradio sa barskim Izborom. Primorka, nekada čuvena po maslinovom ulju i soku od nara, broji posljednje dane u vlasništvu podgoričkog Krizma trejda i sa njom povezanim lancem of-šor kompanija. Na sudu se vaga koliki je doprinos sunovratu barske privrede dao aktuelni gradonačelnik Žarko Pavićević…

,,Ranjeni smo svi”, kako bi to lijepo rekao ministar Marković.

U međuvremenu stiže informacija: organizatorke protestnog okupljanja u Baru i administratori Fejsbuk stranice Svi smo mi Dejan i Ljubo Gojačanin, Jovana Mitić Stevanović i Nina Glavanović dobile su više prijetnji zbog svog angažmana. Policija je identifikovala jednog od počinilaca ali su zamjenik osnovnog državnog tužioca u Baru i dežurni sudija za prekršaje zaključili da nema elemenata krivičnog djela.

Inercija, ili najava novog primirja?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Azemović je, inače, član Glavnog odbora Bošnjačke stranke, a u njegovoj biografiji piše da je radio kao novinar Radija Rožaje i dopisnik Dnevnih novina. Uz to, ima i političko iskustvo – bio je potpredsjednik Opštine Rožaje i savjetnik potpredsjednika Skupštine, baš kada je na toj funkciji bio Ibrahimović. Direktorat za pristup tržištu radu nastao je sredinom 2020. godine, a tadašnja direktorica Edina Dešić, takođe iz redova Bošnjačke stranke, imenovana je u junu prošle godine za državnu sekretarku u Ministarstvu rada.

Ovo su samo skoriji primjeri očiglednog partijskog zapošljavanja. Valja se prisjetiti i kako se, neskriveno, dijelio plijen između pobjednika izbora 2020. godine (koalicija Zajedno za budućnost Crne Gore, Crno na bijelo i Mir je naša nacija). Spisak podjele funkcija širio se preko društvenih mreža, a imena su se nagađala.

To je bio prvi pokazatelj da su iz afere Snimak savladane samo računice Vukice i Zorana Jelića, nekadašnje direktorice i direktora Zavoda za zapošljavanje, glavnih aktera snimka koji razotkriva čuvenu formulu: Jedan zaposleni, četiri glasa. „Kroz ove projekte nastojaćemo da zaposlimo isključivo naše ljude, članove Demokratske partije socijalista (DPS). Jedan zaposleni to su četiri glasa. Ako uspijemo da zaposlimo našeg čovjeka, smanjili smo njima jedan glas, a povećali nama”, govorio je Zoran Jelić.

Njegova supruga iznijela je drugačiji predlog. Ona je tada uzela u obzir težu socijalnu situaciju, tako da su, po njenom, partije koje su tada obećavale zaposlenje, mogle da računaju i na deset glasova.

Druge lekcije vlasti, izgleda, nijesu naučile.

„Partijsko zapošljavanje uništava ideju da je moguće da budete vrednovani po vašem zalaganju, znanju i stručnosti. Ako neko sumnja koliko je ono demotivišuće, neka pogleda koliko mladih ljudi napušta Crnu Goru. Pošto vlast očigledno taj podatak ne smatra previše bitnim, mi na osnovu projekcija već sada možemo reći da godišnje više mladih napusti državu nego što se rodi djece”, kaže za Monitor Mirza Krnić, ekonomista i kandidat za poslanika sa liste pokreta Preokret.

On ističe da je posebno obeshrabrujuće ponašanje novih vlasti koje su prisvojile praksu prethodne vlasti. „Mada su oni dio glasova sigurno dobili i na toj retorici da neće biti partijskog zapošljavanja. Sada ga oni snažno suštinski opravdavaju relativizacijom ovog problema. Ako hoćemo da liječimo društvenu bolest, a partijsko zapošljavanje to jeste, jer je naše društvo slabije što je ono raširenije – prvo treba da je prepoznamo, potom da imamo nultu tolenaciju na tu pojavu i na kraju da promovišemo zaista najbolje, a ne najpodobnije. Nema drugog puta
ozdravljenja”, smatra Krnić.

Prema nedavno objavljenom izvještaju Fridom hausaDržave u tranziciji 2023 – Crna Gora se, kao i prošle godine, nalazi u kategoriji vlada u tranziciji ili hibridnog režima. Zaključuje se da se za građane i građanke zemalja kandidatkinja za Evropsku uniju (EU) privlačnost ulaska u EU više ogleda „u individualnom napretku, pravu na putovanje, rad i studiranje u inostranstvu, drugim riječima da se napusti zemlja”.

Iz Fridom hausa su i 2022. konstatovali problem partijskog zapošljavanja. Stare prakse nadživljele su smjenu vlasti.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Sve to zna i predsjednik Opštine Nikšić. Ipak je, negdje u ovo vrijeme prije dvije godine, dok se u parlamentu vodila rasprava o Rezoluciji o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, tvrdio: „Nije bilo genocida u Srebrenici. To je vrh mača koji treba zariti srpskom narodu”.

Poslije usvajanje Rezolucije, Kovačević je bio još precizniji: „Sad su neki izdali. Treba da odvojimo izdajnike od onih koji to nisu. Mi smo srušili DPS misleći da rušimo i sve njihove vrijednosti, a juče smo vidjeli povampirenje tih vrijednosti, na žalost sa našim partnerima“.

Ni tu priča nije završena. „Uostalom, mislim Kartaginu treba razoriti. Uostalom, mislim nije bio genocid u Srebrenici. Mislim da sam tim sve rekao“, ustvrdio je Kovačević pred kamerama TV Kurir-a. „Utvrđeno je da je tom izjavom optuženi izričito izvršio negaciju genocida u Srebrenici”, navodi se u presudi Višeg suda u Podgorici kojom je Kovačević, nepravosnažno, oslobođen optužbi. Pošto je sud „utvrdio da tužilaštvo nije dokazalo da je način negiranja genocida bio takav da može dovesti do nasilja ili izazivanja mržnje prema grupi lica ili članu neke takve grupe”.

Da li su, možda, ove nedjelje promijenili mišljenje?

Vojvode su se pokušale opravdati. „Ovim putem demantujemo da naše skandiranje ima bilo kakve veze i sa kakvim genocidima, prozivanjem manjinskih naroda, pozivanjem i huškanjem na nešto tome slično“, poručili su preko svoje fejsbuk stranice. Ne objašnjavajući sa čime to nož, žica… mogu imati veze ako ne sa slavljenjem zločinaca iz Srebrenice? Još su nam vojvode poručile da „na njihovoj tribini nikada nije bilo i da ne smije biti politike”. Samo što veličanje/prizivanje zločina nije politika nego krivično djelo za koje je zaprijećena i višegodišnja zatvorska kazna. Ako nijeste Marko Kovačević.

Slične budalaštine već smo slušali. Koliko prošle godine, beogradska firma 011šop oglasila je prodaju dukserica sa natpisom nož, žica – u svim veličinama i bojama. Reagovalo je srpsko Ministarstvo trgovine, zabranjujući reklamiranje i prodaju proizvoda koji „nedvosmisleno poziva na izazivanje nacionalne i verske mržnje”.

Onda su se i iz 011šopa oglasili saopštenjem: „Nije nam bila namera da propagiramo bilo koji vid mržnje ili netrpeljivosti prema bilo kome. Poruka spornog artikla je imala sasvim drugi cilj od onog koji se u stranim, domaćim medijima i na društvenim mrežama predstavlja. Naime, poruka je potpuno izvučena iz konteksta”.

A šta je pravi kontekst ove poruke ako to nije blizu devet hiljada grobova od kojih su mnogi još uvijek neobilježeni. Parola nož, žica, Srebrenica nije od juče i nije se pojavila slučajno. Riječ je, piše na Vikipediji, „o srpskom šovinističkom sloganu kojim se veliča genocid u Srebrenici. Može se čuti na fudbalskim utakmicama, među pripadnicima krajnje desničarskih grupa ili na skupovima podrške Ratku Mladiću”.

Malo smo guglali i pronašli da je taj zločinački poklič zaživio na desetu godišnjicu genocida u Srebrenici. Jedni su, skupa sa porukom biće reprize, sa nož, žica, Srebrenica ispisivali beogradske bilborde na kojima je bila fotografija komemoracije u Potočarima i poruka: „Da vidiš, da znaš, da pamtiš”. Drugi su je uzvikivali dok su bacanjem dimnih bombi prekinuli skup Žena u crnom sa koga je poslata poruka: „Sećanje je naša obaveza, Srebrenica naša sramota”. Treći su velikim transparentom sa prijetećom porukom prekrili dio tribina na beogradskoj Marakani dok su igrale reprezentacije SCG i BiH.

Ni jednom niko od zvaničnika nije reagovao. U Nišu su privedeni mladići koji su iscrtavali grafite Ratka Mladića sa porukom traži se zbog ratnog zločina.

Nije trebalo mnogo da se poruka mržnje primi u Crnoj Gori. Tradicionalno, rekli bi cinični.

Predvođeni trojkom Momir Bulatović, Milo Đukanović, Svetozar Marović, DPS je gradio svoju vlast uz pjesme „Ko je drugi ja sam prvi da pijemo turske krvi”, „Druže Slobo (Slobodan Milošević – prim. Monitora) pošalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate”. Slijedile su „Sa Lovćena vila kliče, đe si srpski Dubrovniče” i „Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva”.

Sad Đukanović poručuje da su šovinistički usklici u Podgorici „još jedna potvrda ozbiljne devastacije našeg društva, i direktna posljedica tolerisanja ili podstrekivanja nacionalističkih ispada i ekstremizma od strane različitih aktera na javnoj sceni. Naročito tokom posljednje tri godine…”. Uf.

Đukanović je otišao. I? Među rijetkima koji je prećutao ovaj sramotan događaj našao se novi predsjednik Crne Gore Jakov Milatović. Baš kao što se prošle nedjelje nije odazvao pozivu da u Herceg Novom, iako je bio blagovremeno obaviješten i zvanično pozvan, prisustvuje obilježavanju 31. godišnjice od deportacije Bosanskih izbjeglica. Milatović je prije i poslije toga prisustvovao komemoracijama u Murinama (djeci ubijenoj NATO bombama 1999) i Podgorici (ubijenom uredniku i suvlasniku Dana Dušku Jovanoviću).

Predsjednik svih građana, kako Milatović tepa sebi, već u drugoj nedjelji svog mandata ponudio je obrazac za selekciju odnosa prema zločinima.

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje. Što je suočavanje sa njom dalje, prerušena prošlost je bliža. Zri posijano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo