Povežite se sa nama

MONITORING

Eksplozija uzgajanog nasilja

Objavljeno prije

na

Moralo je da se dogodi nešto tako strašno – poput surovog ubistvo braće Dejana i Ljuba Gojačanina – pa da bude makar nakratko narušeno višegodišnje primirje između ovdašnje političke elite i malih i velikih moćnika iz svijeta organizovanog kriminala u Crnoj Gori.

Prvi put nakon 2005. godine i mučkog ubistva Slavljuba Šćekića, načelnika Uprave za opšti kriminalitet, pripadnici posebne jedinice crnogorske policije na ulicama Bara demonstriraju snagu države. Trudeći se da povrate makar djelić izgubljenog povjerenja, pretresaju sumnjiva vozila i obilaze lokale u kojima gazduju pripadnici neke od šest organizovanih kriminalnih grupa iz grada sa nepunih 50 hiljada stanovnika (podaci Uprave policije iz 2011. godine).

,,Nećemo dozvoliti da se više iko naoružan šeta Barom”, kao obećava odlazeći v.d. direktora Uprave policije Božidar Vuksanović, tajeći šta mu je, ili ko, stajalo na putu da takvu odluku donese ranije. Povoda je, saznali smo ovih dana, bilo i previše. ,,Sve ćemo uraditi da se građani Bara mogu osjećati sigurno, pojedinci iz kriminalnog miljea ne mogu biti jači od države”, odlučan je i ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević. A ministar pravde Duško Marković cijeni kako je ubistvo braće Gojačanin direktni atak na državu. „Ranjeni smo svi”, kazuje bivši direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ,,Ugrožena je vjera u sistem vrijednosti na kojima počiva naša zajednica”.

Koliko juče, sa vladajućih adresa stizale su poruke koje su opravdavale jedan sasvim osoben sistem vrijednosti.

Sjetimo se kako je Slobodan Radošević, predsjednik MZ Zagorič i član GO podgoričkog DPS-a, pred TV kamerama govorio o pripadnicima tzv. zagoričkog klana: ,,Ja mislim da se samo radi o jednoj grupi malo jačih momaka, a nikako o nekakvim klanovima i mafijaškim organizacijama, jer to sigurno ti momci nijesu. Ti momci dolaze iz vrlo čestitih starozagoričkih porodica”.

Njegov partijski kolega i bivši gradonačelnik Pljevalja Filip Vuković bio je još konkretniji u odbrani lika i djela odbjeglog narko bosa Darka Šarića. ,,Mislim da su to vrlo korektni momci i da je sve vezano za njih predimenzionirano”, opisivao je Vuković iskustva sa odbjeglim sugrađaninom, uz konstataciju da ne zna gdje bi se Darko mogao kriti. Potom je precizirao: ,,A i da znam nikad ne bih rekao”.

Državna tužiteljica Ranka Čarapić je često pokazivala kako dijeli svjetonazor aktivista DPS-a. Kako je samo lijepo u parlamentu tumačila dobrobiti važećeg sistema vrijednosti među kriminalcima. Ona kao vrhovna državna tužiteljica, ne strahuje za svoju bezbjednost pošto ovdašnji kriminalci ,,imaju moral i cijene to što im ona nikada nije na teret stavila nešto za šta nema dokaza”.

Ne morate biti cinik pa da zamislite ponosnog pripadnika barskog, kotorskog, podgoričkog, nikšićkog, pljevaljskog, rožajskog ili bilo kog sličnog klana kako sebe opisuje citatima: ,,malo jači, korektan momak koji ima moral…”. Većina njih bi izvod iz vlastite krivične evidencije opisala kao ,,predimenzioniran”.

Da li je stariji maloljetnik Šćepan Bujić, osvjedočeni nasilnik a od prošle nedjelje i ubica, u ovakvim iskazima pronalazio opravdanje za svoja nepočinstva? Ili je porodični, društveni i ekonomski ambijent u kome je živio bio sam po sebi dovoljan da za nepunu 21 godinu stasa u dvostrukog ubicu? To su pitanja o kojima bi javno trebali progovoriti stručnjaci.

Jedno je sigurno – država i njene institucije nijesu uradile ništa kako bi Šćepana Bujića zaustavili i skrenuli sa puta zla. Vjerovatno ne bi reagovali ni sada da nije bilo dobrih i uplašenih ljudi iz Bara, Podgorice, Nikšića koji su paljenjem svijeća na crnogorskim ulicama prizivali kakvu višu silu da pomogne, kada već država to ne može ili neće.

Da je drugačije, neko bi od nadležnih već podnio ostavku. Ili bi bio smijenjen. Možda onaj što je davno trebao da naredi da svaki registrovani pripadnik svih šest barskih klanova (podjednako poznatih po nasilništvu i brutalnosti) ne može na ulici provesti više od pola sata a da ne bude provjereno da li je naoružan. Ili onaj što je Šćepanu Bujiću, kada je prvi put priveden zbog nelegalnog posjedovanja oružja (Portal Analitika piše da je to bilo 2011.) oduzeo pištolj, naplatio kaznu od hiljadu eura i poslao ga kući.

I sada smo umjesto odgovora i odgovornosti dobili pregršt fraza i lažnih obećanja. Nažalost, i to je mnogo više nego što smo navikli od zvaničnika.

Krajem maja prošle godine, stariji maloljetnik Goran Babić iz Danilovgrada ubio je u Podgorici petnaestogodišnju N. S. Zato što nije htjela da mu bude djevojka. Ubica je krajem godine osuđen na maksimalnih 20 godina zatvora. ,,Babić je iskazao posebnu upornost da realizuje svoj cilj, da maloljetna N. S. ne bi izbjegla smrt”, ocijenila je sutkinja Suzana Mugoša. Onima što su mu omogućili da bude ,,posebno uporan” – nije suđeno. Naime, tri dana prije ubistva u Podgorici policija je na putu između Danilovgrada i Podgorice od budućeg ubice oduzela poluautomatsku pušku. Babić se, ipak, nedugo po privođenju našao na slobodi. Tri dana kasnije nijesu ga zaustavili na vrijeme.

Nadležni su, kao i mnogo puta do tada, ćutali. Nije bilo pritiska javnosti pa oni nijesu spominjali ni ranjenu državu ni vlastitu odgovornost. Politika tolerancije nasilja i nasilnika je nastavljena.

Tri stranice Monitora nijesu dovoljne da pobrojimo sva krivična djela iz Bara, Sutomora, Virpazara – od tuče i prebijanja, preko posjedovanja oružja, do pokušaja ubistva upotrebom vatrenog oružja – za koja je Šćepan Bujić sumnjičen. Ali nije ni suđen ni osuđen. Prije nego je ugasio dva života.

Možemo se praviti kako sve to nije važno, ali – Šćepan Bujić je rođen u zemlji koja je, zbog vladajuće politike nasilja i zločina prema drugom i drugačijem, bila izopštena iz međunarodne zajednice. Njegovo djetinjstvo, u porodičnom domu, nijesu obilježile priče o sportskim uspjesima njegovog oca – boksera Veselina Veska Bujića, već stalni vatreni i fizički obračuni članova njegove porodice i pripadnika ostalih barskih klanova. U jednom od makar pet atentata koje je preživio njegov otac (oni su zabilježeni u arhivama ovdašnjih medija), teško je ranjena i Šćepanova majka. Država se u sve to, uglavnom, nije miješala.

Veselinovi sinovi Šćepan i Ognjen Bujić već su stasali za sud (Ognjenu se, skupa sa ocem, već i sudilo zbog tuče i pucnjave ispred barskog lokala Koloseum 2008. godine) a ovdašnje pravosuđe još nije donijelo ni prvostepenu presudu za vatreni obračun pripadnika kriminalnih grupa Veselina Bujića i braće Duška i Dragoslava Ivanovića koji se odigrao u julu 1995. godine.

Šćepan je slušao, gledao i upijao – Vaso Pavićević i Jovo Vujičić, žestoki momci iz Bara, sa jakim vezama u beogradskom podzemlju, ubijeni su u noći između 24. i 25. aprila 1996. godine na putu Podgorica – Petrovac. Pronađeni su izrešetani na Petrovačkim stranama, u parkiranom automobilu. Njihove ubice do danas nijesu. U januaru 1997. na Glavnoj željezničkoj stanici u Beogradu ubijen je Jugoslav Jugo Vučinić, još jedan viđeniji izdanak barske škole kriminala. Počinilac – nepoznat.

U avgustu 2000. godine iz snajperske puške je ubijen Nikola Krivokapić Komarac dok se nalazio na terasi svoje kuće u okolini Bara. Osumnjičeni za ovo ubistvo Zoran Drešić oslobođen je zbog nedostaka dokaza nakon višegodišnjeg suđenja. Nedavno je u Britaniji osuđen na 24 godine zatvora zbog šverca kokaina.

Negdje u isto vrijeme kada i Zoran Drešić, optužbi je oslobođen i Kolašinac Milija Vlahović Majk. Njemu je stavljano na teret da je 2002. godine u Baru teško ranio pominjanu braću Ivanović i Nikolu Spasojevića (u odvojenim napadima).

U aprilu 2005. hicem iz snajperske puške, dok je prisustvovao ilegalnim borbama pasa, ubijen je Baranin Novica Šarić, bliski rođak braće Darka i Duška Šarića. Mjesec dana kasnije Veselin Bujić je još jednom teško ranjen. Na njega je, dok je bio u automobilu, pucano iz automatske puške… Konačno, 2011. godine i Šćepan je uhapšen zbog pokušaja ubistva. Navodno je, dok je tata vozio, on sa mjesta suvozača ispalio više hitaca na sugrađane Alena Peročevića i Agrona Bedžetija. Šćepan se predao policije nakon višemjesečnog skrivanja. Uskoro je oslobođen optužbi zbog nedostatka dokaza.

U svijetu kriminala Šćepan Bujić se već bio dokazao. Ambijent u kojem je rastao bio je podsticajan. U vrijeme kada je on rođen počela je propast Prekookeanske plovidbe, uz Luku, najznačajnije barske kompanije. Za pet godina Crna Gora je izgubila flotu od 43 broda vrijednu 300 miliona dolara. Tako su crnogorska djeca dobila nove uzore: umjesto legendi o hrabrim kapetanima slušali su priče o međunarodnim kriminalcima.

,,Sankcije jesu uticale na propast pomorske privrede, ali je ključni razlog, ipak, bila katastrofalna kadrovska politika”, tvrdio je u Monitoru Luka Đakonović, nekadašnji direktor Prekookeanske. Niz privrednih sunovrata je nastavljen. Dragan Brković je kupio pa upropastio Rumijutrans. Veselin Barović je isto uradio sa barskim Izborom. Primorka, nekada čuvena po maslinovom ulju i soku od nara, broji posljednje dane u vlasništvu podgoričkog Krizma trejda i sa njom povezanim lancem of-šor kompanija. Na sudu se vaga koliki je doprinos sunovratu barske privrede dao aktuelni gradonačelnik Žarko Pavićević…

,,Ranjeni smo svi”, kako bi to lijepo rekao ministar Marković.

U međuvremenu stiže informacija: organizatorke protestnog okupljanja u Baru i administratori Fejsbuk stranice Svi smo mi Dejan i Ljubo Gojačanin, Jovana Mitić Stevanović i Nina Glavanović dobile su više prijetnji zbog svog angažmana. Policija je identifikovala jednog od počinilaca ali su zamjenik osnovnog državnog tužioca u Baru i dežurni sudija za prekršaje zaključili da nema elemenata krivičnog djela.

Inercija, ili najava novog primirja?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

18. GODIŠNJICA NEZAVISNOSTI CRNE GORE: Bilans punoljetstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Pa joj i djeca tridesetu dočekuju živeći kod roditelja.  Kako  i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto

 

Za osamnaest godina državne samostalnosti, crnogorska ekonomija je značajno porasla. Ipak, nedovoljno za ocjenu da smo period od maja 2006. iskoristili na valjan način, u skladu sa željama i  (prirodnim) potencijalima.

Prema lanjskim podacima Eurostata, BDP po stanovniku u Crnoj Gori, računat prema standardu kupovne moći (tako se ujednačavaju postojeće razlike u cijenama) iznosi polovinu prosjeka članica EU. Nešto smo bolji od regionalne konkurencije. Srbija ima 44 odsto EU prosjeka, Sjeverna Makedonija 42, Bosna i Hercegovina 35 a Albanija 34 odsto. Podaci za Kosovo nijesu objavljeni. Nama najbliža članica EU je Bugarska sa BDP-em po stanovniku, prema standard  kupovne moći, od 62 odsto prosjeka EU. Dok je Hrvatska bolja od nas za približno polovinu (73 odsto EU prosjeka).

Koliko je to ozbiljna razlika pokazuje podatak iz 2008, kada smo, po istoj računici, dobacili do 43 odsto tadašnjeg prosjeka EU. To znači da smo za 15 godina osvojili sedam procentnih poena, odnosno, za toliko je naš BDP po stanovniku prema standard kupovne moći – ali sa daleko niže polazne pozicije – rastao brže od prosjeka zemalja EU. Tom dinamikom, prosječan EU standard mogli bi dostići početkom narednog vijeka.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

 

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Iz Apelacionog suda su, nakon burnih reakcija javnosti, u saopštenju za javnost naveli da je izrečena kazna u granicama zakonom propisane.
Vijeće sudija Apelacionog suda koje čine Predrag Tabaš, Srđan Vujović i Vesna Moštrokol je u obrazloženju navelo da umanjuje kaznu koju je dosudio Radovanović, jer je Viši sud dao višestrukom silovanju i ranijoj osuđivanosti okrivljenog prenaglašen značaj, koji nije takvog karaktera da bi se izrekla maksimalna kazna. Smatraju, takođe, da je osam godina zatvora srazmjerno težini učinjenog krivičnog djela.

Crnogorski ženski lobi je poručio da je Apelacioni sud presudom poslao poruku počiniocima da će kazne biti blage, ali i žrtvama silovanja da se ne žale i ćute. ,,Nasilni akt silovanja od strane silovatelja nije jedini akt silovanja nad žrtvom ovog sadističkog, neljudskog čina seksualnog nasilja. Nakon njega dolaze na red ostala silovanja žrtve u vidu: izostanka podrške, traume do kraja života; stigmatizacija i doživotno žigosanje žrtve, žene, đevojke ili đeteta na osnovu donošenja zaključaka o moralnosti osobe koja je preživjela ovozemaljski pakao u vidu zločina višestrukog silovanja; relativizacija i negiranja istog kroz minimiziranje zločina silovanja i njegovih trajnih posljedica po žrtvu u vidu blagih ili smanjenih sankcija prema zločincu silovatelju”, poručili su iz Crnogorskog ženskog lobija.

Organizacije Prima, Sigurna ženska kuća i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić u reakciji na presudu navode da zbog ove i ovakvih odluka žrtve silovanja nemaju povjerenja u institucije, da će u najdubljoj tišini i najskrivenijem kutku svog bića uporno tražiti gdje su to pogriješile pa su ,,zaslužile“ da njihov silovatelj bude mnogostruko više shvaćen, opravdan, zaštićen i amnestiran i da će im svakodnevna misao biti samopovređivanje i suicid, a ne odluka da preživljeno nasilje prijave nadležnim instancama.

Centar za ženska prava (CŽP) i Akcija za ljudska prava ( HRA) uputili su protest zbog drastičnog, a neobrazloženog smanjivanja kazne izvršiocu višestrukog silovanja djeteta.

Zbog bijesa javnosti i nemuštog obrazloženja presude Apelacionog suda, reagovali su i iz Vrhovnog suda. Iz ovog suda tvrde da je ovakvu presudu moralo pratiti obrazloženje –  u predmetima, koji su od interesovanja za javnost, naročito u predmetima nasilja nad ženama i maloljetnim licima, sudovi su dužni da sačine saopštenje za javnost koje će sadržati kratke razloge presude u dijelu obrazloženja o vrsti i visini izrečene kazne, saopšteno je, između ostalog, nakon sastanka predsjednika svih crnogorskih sudova.

Da je ovaj predmet percipiran kao alarm potvrdili su iz Vrhovnog suda za Radio slobodnu Evropu: ,, Vrhovni sud  će razmotriti pravosnažnu presudu u ovom predmetu i sagledati efekte preporuka u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom”.

Mirela Radić iz pokreta Mi možemo zatražila je na ovonedjeljnom protestu strožije kazne za počinitelje: ,,Zahtijevamo pod hitno promjenu kaznene politike. Ne komentarišemo sudske odluke, ali smatramo da je nešto pogrešno kada je u pitanju kaznena politika Crne Gore”.

O kaznenoj politici govore i dvije presude Apelacionog suda tokom ovog mjeseca. Početkom maja Apelacioni sud preinačio je presudu B.A., osuđenom za krivično djelo silovanje, i smanjio mu kaznu sa pet na četiri godine zatvora. Usvojena je žalba kojom se ukazuje da je optuženom izrečena prevelika kazna, jer je optuženi u vrijeme događaja bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću. Ove sedmice objavljena je odluka Apelacionog suda kojom je J.Lj. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog krivičnog djela silovanje i produženog krivičnog djela nasilje u porodici.

Pored sudova ni ostale institucije nemaju valjan odgovor na ovaj problem. Skupština je još 2022.godine  usvojila izmjene Krivičnog zakonika koji propisuje strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom.One se neprimjenjuju zbog nedostatka propisa za njihovo sprovođenje koje Skupština nije donijela.

U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2023. godinu se konstatuje: ,,Ne postoji zadovoljavajući nivo zaštite djece od počinilaca seksualnih krivičnih djela i još uvijek ne postoje sistematski prikupljeni podaci o seksualnom zlostavljanju djece i seksualnom iskorišćavanju”.

Predviđeno je i formiranje registra prestupnika i mjere nadzora počinilaca nakon boravka u zatvoru. Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja Savjeta Evrope, Crna Gora je potpisala još 2009. Tada su se obavezali da će napraviti bazu osuđenih za krivična dela protiv polne slobode učinjenih nad djecom.Da je takav dokument neophodan upozoravao je i ombudsman. Registar još ne postoji.

Građanski pokret Mi možemo pokrenuo je prošle godine peticiju kojom se traži povećanje kazni koje se izriču za krivična djela protiv polnih i seksualnih sloboda. Oni  smatraju da kazna ne može biti manja od osam godina. Zalažu se i da se najteža krivična djela iz ove oblasti – obljuba nad djetetom i oljuba nad nemoćnim licem kazne sa najvećom zatvorskom kaznom koju poznaje crnogorski pravosudni sistem.

Peticiju je potpisalo šest hiljada građana i predata je u oktobru Skupštini. Još nije došla na dnevni red.

,,Pitamo Apelacioni sud i vijeće suda zbog čega je nagradilo silovatelja. Ukoliko nije bilo jedne olakšavajuće okolnosti, ako se radi o maloljetnom djetetu, ako se radi o povratniku, zašto su kaznili djevojčicu? “, pitala je Aida Petrović iz nevladine organizacije Prima na protestu 15.maja. I ona i javnost su ostali bez odgovora.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo