Još nepunih nedjelju dana pa će predsjednik parlamenta Ivan Brajović zatražiti da poslanici vladajuće koalicije lojalnost partijskoj i državnoj eliti dokažu skidanjem imuniteta Nebojši Medojeviću. Ako je do juče, možda i samo teoretski, i bilo upitno da li će taj zahtjev dobiti potrebnu većinu – danas se čini potpuno suvišno postavljati pitanje o ishodu predstojećeg glasanja. Suštinski bitno će biti ono što potom uslijedi.
Ako ostane bez imuniteta, Medojević će biti drugi poslanik u crnogorskom parlamentu kome je imunitet skinut zbog djela tzv. privrednog kriminala. Prvi je, na tom popisu, bio nekadašnji poslanik DPS Đorđe Pinjatić, koji se imuniteta odrekao krajem 2010. nakon optužbi da je zloupotrebio položaj u slučaju Zavala. Jednako, Medojević bi mogao biti i drugi (pre)glasan kritičar Mila Đukanovića koga opoziciona upornost vodi u Spuž. Tu je led probio Aćim Višnjić, nekadašnji poslanik SRS-a koji je zbog tvrdnje da se Đukanović „nezakonito bogati” u zatvoru proveo četiri mjeseca.
Bilo kako bilo, poslanici vladajuće većine ohrabreni su saznanjem da se tročlano vijeće sudija Ustavnog suda nije moglo usaglasiti da li je odluka o skidanju imuniteta poslaniku DF-a Milanu Kneževiću donijeta na nezakonit način, uz kršenje Ustava, zakona i poslovnika parlamenta. Iako je i laicima prilično jasno da su Brajović i Luiđ Škrelja, predsjednik Administrativnog odbora, u žurbi preskočili nekoliko koraka neophodnih da bi februarska odluka o skidanju imuniteta Kneževiću i Andriji Mandiću bila u potpunosti pravno valjana.
Zato će odluka na tu temu biti donijeta na plenarnoj sjednici Ustavnog suda, u kompletnom sastavu a, kako tvrde skeptični, nakon što dovoljan broj sudija sasluša dnevnu zapovijest.
Entuzijazam zakonodavne i izvršne vlasti dodatno je osnažio specijalni državni tužilac Milivoje Katnić, ukazujući da postoji pravni osnov zbog koga bi on mogao tražiti da se Medojeviću odredi pritvor. Pod uslovom da mu Skupština prethodno skine imunitet.
Postoje elementi, požalio se Katnić, koji ukazuju da je pritvor potreban jer postoji opasnost da bi Medojević mogao uticati na svjedoke!? Što, valjda, nije bio kadar da uradi u prethodnih pola godine koliko je već praktično izvjesno da će se predsjednik PzP-a naći na sudu.
„Napomenuću da su čelnici DF-a na pres konferenciji pozvali sve koje je tužilaštvo pozvalo na razgovor da im se jave. To nije zapamćeno u istoriji da se oni javljaju grupaciji u kojoj su osumnjičeni za razna krivična djela, da ih oni pripremaju kako da daju iskaz”, saopštio je Katnić gostujući na javnom servisu.
Neka nam oprosti specijalni tužilac, ali čini se kako je nešto slično ipak zabilježeno u ovdašnjoj istoriji. I to ne baš tako davno.
Sjetimo se situacije iz februara prošle godine kada su čelnici Uprave policije, predvođeni direktorom UP Slavkom Stojanovićem, javno optužili Specijalno tužilaštvo da je bez ,,prezentovanih dokaza” pritvorilo dvojicu njihovih kolega – v.d. šefa Odsjeka za sprečavanje organizovanog kriminala i korupcije Dalibora Medojevića i njegovog inspektora Nikolu Terzića. Bilo je to istog dana kada su „nestali” materijalni dokazi prikupljeni pretresom kuće Veselina Mujovića, jednog od ovdašnjih tranzicionih junaka sa dobrim vezama u vrhovima ovdašnjih vlasti. Toliko dobrim da mu je i Svetozar Marović, navodno, dao pare kako bi ga Mujović izbavio od ovdašnjeg pravosuđa. I pride prikrio njegove milione deponovane u Švajcarskoj.
Uglavnom, Uprava policije tada spočitava Specijalnom tužilaštvu da pokušava iznuditi priznanje od Terzića i Medojevića.
,,Mjera zadržavanja Medojevića i Terzića, bez prezentovanih dokaza, predstavlja davno prevaziđenu i u zakonu iskorijenjenu metodu militarističkog pristupa da se preko ove mjere pokuša doći do dokaza u formi iznuđenog priznanja, iako bi trebalo da zadržavanje bude mjera određena u cilju obezbjeđenja osumnjičenog lica za dalji tok postupka, a na osnovu pravno relevantnih činjenica i već prethodno prikupljene dokazne građe kroz izviđajni postupak”, saopšteno je tada iz UP-a. A danas nam se čini kako DF mjesecima prepisuje i ponavlja isti paragraf. Mijenjajući samo imena pritvorenih.
Ipak, za razliku od DF-a koji se svojim apelima obraća uglavnom domaćoj i međunarodnoj javnosti, čelnici UP-a su molbe usmjerili na najvišu instancu. Pa su od Vlade tadašnjeg premijera Mila Đukanovića zatražili da ih zaštiti od ,,konstantne atmosfere nepovjerenja” koju proizvodi Specijalno državno tužilaštvo!?
,,Uprava policije (UP) je izložena konstatnoj atmosferi nepovjerenja..”, saopštavaju tada Stojanović i družina, „stoga pozivamo nadležne organe i Vladu da obezbijede pravnu zaštitu policijskim službenicima…”.
Katnić je ovaj „apel” protumačio kao dio specijalnog rata koji se vodi protiv njega. I koji, čitalo se između redova, predvodi tadašnji potpredsjednik Vlade Duško Marković. Aktuelni premijer. Ne znamo kako je ta epizoda rata završena, mada su pojedini mediji nedavno objavili nezvanično saznanje da Medojević i Terzić neće krivično odgovarati za nestanak dokumenata koja su, u međuvremenu, na krajnje nejasan način pronađena u jednom policijskom automobilu.
„Tužilaštvo neće podnijeti optužni predlog protiv Medojevića i Terzića, jer su tužilaštvo i policija, tačnije Milivoje Katnić i Slavko Stojanović, ispeglali navodne nesporazume”, piše Dan sredinom juna, „Upravo zbog svega toga, tužilaštvo je odustalo od saslušanja Slavka Stojanovića u ovom postupku”.
Katnić, ovih dana, govori o novoj epizodi specijalnog rata. „Sada ovaj novi oblik specijalnog rata ima više dimenzija. Jedan pojavni oblik je da se SDT prikaže da nema jednak pristup prema svima, već da je selektivno. Pokušavaju predstaviti da tužilaštvo radi po instrukcijama vlasti i lica iz sjenke. Drugi oblik je da specijalni tužilac zbog djelovanja iz svoje prošlosti ne može obavljati tu funkciju”.
Ne trebaju vam insajderske informacije da shvatite kako Katnić sada na doskorašnjem mjestu Duška Markovića vidi Nebojšu Medojevića. Tim prije će nastavak priče o navodnom pranju para kroz DF, tokom prošlogodišnje predizborne kampanje, biti još zanimljiviji.
Da li će crnogorsko tužilaštvo pokušati da Medojeviću dokaže pranje novca koje nijesu umjeli, smjeli i htjeli da dokažu članovima porodiće Safeta Kalića. Ili makar onima među njima koji su prethodno osuđivani zbog šverca narkotika. Da ne pominjemo sada čitav niz ovdašnjih tranzicionih pobjednika koji su se obogatili bez jednog jedinog dokumenta koji bi mogao posvjedočiti o načinu na koji se uvećavao njihov (nekada sasvim prosječan) imetak. A za koje u tužilaštvu, čini se, još nijesu čuli.
Ili će, možda, tužilaštvo pod vođstvom Ivice Stankovića Nebojšu Medojevića, kao predsjednika PzP-a, optužiti za nezakonito finansiranje predizborne kampanje – isto djelo za koje, uz praktično iste dokaze, nekadašnja VDT Ranka Čarapić nije smjela da optuži predsjednika DPS-a Mila Đukanovića. Zapravo, nije smjela ni da ga sasluša, makar kao svjedoka.
A možemo stvari da sagledamo i ovako: možete li zamisliti da jedan od lidera crnogorske opozicije podijeli sudbinu novinara Jova Martinovića koji je u pritvoru, gotovo izvjesno nevin, proveo godinu dana. Ili je nekome bliža situacija u kojoj se svojevremeno našao Vuk Vulević – Beranac koji je optuživan za svašta, u pritvoru proveo godine i godine (nadležni još nijesu izveli preciznu računicu) da bi, konačno, bio oslobođen svih optužbi. Na drugoj strani, možda je pristojnom čovjeku dovoljna kazna sama mogućnost da u istoj rečenici pomenete osobu koju je policija sumnjičila za saučesništvo u ubistvima i švercu kokaina, i nekoga ko je bio jedan od prvih crnogorskih zviždača (privatizacija Trebjese), a potom i najglasniji kritičar elite koju su predvodili braća Đukanović, Dragan Brković, Vesko Barović, Branislav Mićunović.
Šta je tu zločin, a šta je kazna? I gdje smo mi u toj priči?
S riječi na (ne)djela
Još su građani vagali tražeći pravo mjesto na koje bi – na skali između neodgovorne interpretacije i zlokobne najave – smjestili priče o građanskom ratu kad su temperaturu, dodatno, podigle vijesti o fizičkom obračunu ispred sjedišta NOVE u centru Podgorice. U tuči su učestvovali i, po prilici izvukli deblji kraj, tjelohranitelji Andrije Mandića Dejan Gojković i Goran Nikezić. A sa njima su se sukobili Davor Zlatičanin, Đorđije Šunjević i Gledis Čekaj. Toj trojci je, nakon privođenja, određen pritvor.
Neposredno nakon tuče, dok su njeni akteri još bili na putu ka bolnici da im se ukaže prva pomoć i saniraju povrede, Crnom Gorom su krenule spekulacije o motivima sukoba. Mandić je upozorio da je „napad na njegovo obezbjeđenje mogući uvod u građanski rat”, upozoravajući kako „napadi na DF, povređivanje ljudi iz DF-a, posebno ljudi iz nekada elitne jedinice VJ ne mogu ostati bez odgovora DF-a”.
Očekivano, u oštrim izjavama nije zaostao ni predsjednik DNP-a. ,,Nećemo dozvoliti da nas ubuduće na bilo koji način neko napada i ugrožava našu bezbjednost i bezbjednost naših ljudi”, najavio je Milan Knežević, „Nalagodavce zna cijela Crna Gora: to su Milo i Aco Đukanović i čitava bulumenta koja je kreirala aferu državni udar i koja sada kreira aferu pranja novca. Mi ćemo to rješavati kako znamo i umijemo”.
Iz Uprave policije su, nedugo potom, negirali da je tuča izazvana političkim razmiricama. Preduzete policijske aktivnosti, saopštili su, ,,ne ukazuju na to da je fizički sukob između ovih pet lica imao bilo kakav politički motiv”.
Slične tvrdnje prenio je i portal Ujedinjenje koji je, prema upućenima, „blizak Dobrilu Dedeiću”, nekadašnjem saradniku Andrije Mandića i poslaniku njegove (tadašnje) partije – SNS, sa kojim je, u međuvremenu, došao u sukob.
Ujedinjenje tvrdi, pozivajući se na neimenovane očevice, da su svi učesnici tuče i svađe koja joj je prethodila opoziciono orjentisani. A da Gledis Čekaj (državljanin Albanije nastanjen u Crnoj Gori gdje je 2011. osuđen na četiri godine zatvora zbog šverca 77 kilograma marihuane) nije učestvovao u tuči, već je, navodno, pokušao da razdvoji sukobljene.
,,Sem njega (Čekaja), svi učesnici incidenta su Srbi, a on veze nema sa ovim pa neka je stotinu puta Albanac! Svi koji smo tada bili u Hercegovačkoj smo članovi, simpatizeri ili čak i finansijeri Demokratskog fronta. Niko od nas nema veze sa režimom…”, prenosi Ujedinjenje riječi „čovjeka koji je prisustvovao nemilom događaju”. I prema kome je sukob započeo kada su se „momci iz Mandićevog obezbjeđenja” Šunjeviću i njegovim prijateljima obratili riječima: „Đe ste Vračani, majku vam j…?!”
Medojević, ipak, ne vjeruje u ovu verziju događaja. „Ovo je školski primjer kako kriminalne službe ANB-a koriste svoje agente, ili ljude iz sive zone, da izazovu sukobe u Crnoj Gori”, objašnjava lider PzP-a. „ Agenti ANB-a su napali naše ljude. Razumjeli smo poruku i nećemo se obraćati institucijama”, zaključuje on naglašavajući kako DF ne želi sukobe u Crnoj Gori.
Nedoumice pojačava saznanje da godinama postoji čitav niz incidenata sa političkom konotacijom u kojima policija nije identifikovala osobe koje su kršile zakon. Ili je tolerisala bezakonje. Još od vremena kada su samozvane patriote u Virpazaru spriječile tadašnjeg premijera SFRJ Antu Markovića da ruča sa svojim pristalicama.
Da ne idemo, ipak, toliko u prošlost: Policija, navodno, nije identifikovala nijednog člana iz grupe mladića koja je, na tzv. fejsbuk protestu 15. februara 2015. godine, u sred bijela dana došla i kamenovala policajce koji su obezbjeđivali parlament i sjedište predsjednika Crne Gore. Umjesto huligana hapšeni su mirni demonstranti koji su sjedjeli na ulici.
Ni u oktobru iste godine policija nije uspjela da pravdi privede maskirane mladiće koji su inicirali nerede i sukobe sa policijom na protestu pred Skupštinom. „Pojavili su se pripadnici parapolicije i podzemlja, koji su bili ubačeni”, objašnjavao je Mandić na suđenju na kome su on i Slaven Radunović oslobođeni optužbi da su izazivali i podsticali sukobe. „Maskirani napadači sa fantomkama koji su izašli iz hotela Hilton, hotela Podgorica i zgrade stare vlade došli su na protest i izazvali nered. Bio je to montiran napad na policiju, ali ne sa namjerom da ih povrijede, već da se kompromituju i optuže organizatori protesta…”.
Scenario se ponavlja. Nesposobnost države da identifikuje i kazni krivce samo podstiče sumnje.
Strašenje Sedmim bataljonom
Prošlonedjeljna tuča pred sjedištem NOVE u kojoj su provrijeđena dva oficira „nekada elitne jedinice Vojske Jugoslavije”, ponovo je skrenula pozornost na Sedmi bataljon vojne policije za specijalne namjene u miru i ratu, kako je glasio pun naziv ove kontroverzne formacije.
Prethodno, Sedmi bataljon se u fokusu našao neposredno prije prošlogodišnjih parlamentarnih izbora, kada je policija, zbog sumnji da je pokušao da ubije policijskog inspektora Predraga Šukovića, uhapsila Radovana Aleksića, nekadašnjeg načelnika bezbjednosti Podgoričkog korpusa VJ i, prema saopštenju iz vladajućeg DPS-a, „osobu koja je imala jednu od ključnih uloga u formiranju zloglasnog Sedmog bataljona” i, kasnije, organizatora redarske službe DF-a, „sastavljene mahom od nekadašnjih pripadnika Sedmog bataljona”.
Vlasti i njihovi medijski eksponenti dosjetili su se ove vojne formacije i kada je trebalo „lomiti” Samoslatni sindikat Vojske Crne Gore i njegovog presjednika, potpukovnika Nenada Čobeljića. Pa je u Pobjedi, pod naslovom „U vojsci Crne Gore 77 boraca nekadašnjeg Miloševićevog Sedmog bataljona”, objavljeno kako je Čobeljić bio pripadnike te „zloglasne” jedinice. Drugi, vlastima lojalni pripadnici Sedmog bataljona koji su se nakon njegovog rasformiranja uhljebili u crnogorskoj vojsci i policiji uglavnom nijesu pominjani. I neće biti dok su poslušni.
Zato je Pobjeda, pod komandom Srđana Kusovca, odbila da objavi Čobeljićev demanti (objavio ga je portal PCNEN) u kome taj oficir tvrdi da „ni jedan jedini sekund” nije bio pripadnik Sedmog bataljona niti je „po bilo kom osnovu dolazio u dodir sa tom jedinicom”.
Zgodno se namjestilo pa je i tadašnji ministar odbrane Boro Vučinić potvrdio da se pod njegovom komandom nalazi 77 pripadnika Sedmog bataljona, da je njihovo djelovanje „posebno praćeno” i da će onaj ko ne poštuje zastavu i grb morati da napusti vojnu službu. Do danas je ostalo nejasno po kom su osnovu ti ljudi „posebno praćeni” i još više – ko je njima, uopšte, omogućio prekomandu ako se ima u vidu njihov pedigre.
Prema svjedočenju Aleksandra Dimitrijevića, bivšeg šefa vojne kontraobavještajne službe VJ (tzv. KOS), Sedmi bataljon je formiran kao „snaga koja bi bila pandan crnogorskoj policiji”.
Dimitrijević obajašnjava kako je „namera bila da se u tu jedinicu uvedu razni ljudi sa „pedigreom”. Bilo je tu i takvih koji nikada ne bi mogli da prođu bezbjednosnu provjeru”. Dok na pitanje ko je birao te kadrove, odgovara: „Sjećam se recimo da je jedan od njih bio čovjek u to vreme poručnik, pravnik. Neću vam ime govoriti jer je i sada, koliko čujem, u Crnoj Gori, na visokoj dužnosti. A bio je član grupe za izbor kadrova za Sedmi bataljon. I ondašnji komandant tog bataljona kasnije je napredovao u policijskoj hijerarhiji u Crnoj Gori. Bilo je toga poprilično…”.
Ni pripadnici Sedmog bataljona nijesu krili razočarenje političkim prebjezima – nekadašnjim saborcima i istomišljenicima. Tako su nedavno, preko NVO Biljarda, zamjerili Velizaru Kaluđeroviću i njegovim Demokratama što se nijesu pridružili anti-NATO protestima. „Kao NVO koju većinski čine pripadnici Sedmog bataljona i Vojske Jugoslavije postavljamo pitanje: Da li je to isti onaj Velizar Kaluđerović koji je regrutovao i vršio bezbjednosne procjene ljudi koji su primani u tu elitnu jedinicu”, navodi se u saopštenju te NVO. Kaluđerović je demantovao veze sa Sedmim bataljonom. „To je najobičnija monstruozna laž, najobičnija izmišljotina iza koje stoje, ubijeđen sam, Milo Đukanović i Duško Marković”.
Iako je kontroverzna jedinica rasformirana odlukom Vrhovnog savjeta odbrane SRJ krajem 2000. godine (nakon pada Miloševićevog režima) njene sjene još uvijek služe za strašenje i mobilizaciju, čas s jedne čas s druge strane radikalizovanih političkih elita.
Zoran RADULOVIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice