Povežite se sa nama

MONITORING

ŽELJEZNICA OSAM GODINA NAKON NESREĆE NA BIOČU: Bezbjednost slabi, administracija raste

Objavljeno prije

na

Prošlo je osam godina kako se 23. januara 2006. na željezničkoj pruzi iznad mjesta Bioče, dogodila najteža (kopnena) saobraćajna nesreća u istoriji Crne Gore.

Jedini osuđeni za tu tragediju, mašinovođa Slobodan Drobnjak je odslužio kaznu pa je, iz perspektiva države i njenih zvaničnika, ova priča pohranjena u arhive. Preživjeli putnici voza smrti, te porodice i prijatelji poginulih, okupljeni oko NVO Voz neprebola, ne mire se sa tim naumom.

Zagovornici vladajuće politike neće propustiti priliku da kažu kako je od nesreće na Bioču do danas u održavanje i modernizaciju crnogorskih pruga uloženo više od 200 miliona eura. Posljednju potvrdu te brige dobili smo krajem prošle godine, kada je Vlada ozvaničila preuzimanje duga teškog 3,5 miliona eura od Željezničkog prevoza.

Za neupućene, Željeznički prevoz AD je jedno od četiri preduzeća koje danas posluju na crnogorskim prugama.

Stvari su nekada bile mnogo jednostavnije. ŽCG je dugo poslovala kao jedinstveno preduzeće kojim su, u ime države, komandovali upravni odbor i generalni direktor. Mjesto niže u komandnom lancu zauzimali su direktori organizacionih cjelina i sektora (12-15 ljudi). Oni su, dobro pamte naši sagovornici, skupa sa tridesetak rukovodilaca službi, vodili firmu koja je, primjera radi, u periodu 1986.-1990. prosječno godišnje prevozila oko 4,1 miliona tona tereta i tri miliona putnika. U to vrijeme na Željeznici je radilo 2.800 ljudi.

Od 2008. do kraja prošle godine crnogorskim prugama se prevozilo, u prosjeku, oko 700 hiljada putnika godišnje. I prevoz tereta je pao skoro četiri puta, na godišnji prosjek od 1,1 milion tona. Smanjen je i broj zapošljenih. Željeznicu danas čine četiri akcionarska društva sa 1780 sistematizovanih radnih mjesta.

Rezultati tog posla su veoma vidljivi. Umjesto jednog dobili smo četiri preduzeća: Željeznička infrastruktura, Željeznički prevoz, Montekargo i Održavanje željezničkih voznih sredstava. Četiri akcionarska društva imaju i četiri borda direktora (ukupno 20 članova), svako AD ima sekretara društva (4) i internog revizora (6). Svi izvršni direktori (4) imaju pomoćnike i savjetnike (9), menadžere i šefove kabineta (6), prevodioce (5)… Njihova naređenja izvršavaju rukovodioci stručnih službi (8), dok direktori sektora (njih 18) zapovijesti sa vrha prosljeđuju dalje, na rukovodioce službi (43)… Na crnogorskim prugama, uz terete i putnike, nedostaju samo mašinovođe i otpravnici vozova.

Otprilike do nesreće na Bioču, kažu sagovornici Monitora, nadležni na Željeznici i u Ministarstvu saobraćaja su se pridržavali propisa koji nalažu da rukovodeće osoblje – uključujući izvršnog direktora i direktore sektora koji su vezani za odvijanje i bezbjednost saobraćaja – moraju imati položen poseban stručni ispit. Iako se propisi nijesu mijenjali, danas nijedan izvršni direktor koji vodi neko od preduzeća nastalih segmentacijom Željeznice nema položen stručni ispit. Isto važi i za značajan broj direktora sektora.

Rješenjem iz decembra prošle godine ministar saobraćaja Ivan Brajović formirao je komisije za polaganje stručnih ispita na željeznici. Možda ministar ne zna – i među imenovanim predsjednicima tih komisija ima ljudi koji nemaju položen stručni ispit.

Po istom principu, ministar Brajović je potpisao Pravilnik kojim se ukidaju pomoćnici mašinovođa na prugama sa najvećim usponom u Evropi. Motiv je, kažu, ušteda. Kao da tragedija na Bioču, ali i čitav niz incidenata i nesreća koje su se dogodile prije i poslije januara 2006. godine nijesu jasno pokazali koliko te uštede mogu biti skupe.

U Ministarstvu drugačije gledaju na problem bezbjednosti. O tome svjedoči i podatak da su sva trojica rukovodilaca nekadašnje ŽCG kojima je suđeno za nesreću a Bioču (Nuhodžić, Rakočević, Andrijašević) u međuvremenu napredovala bez obzira na činjenicu što je ekspertski tim Saobraćajnog fakulteta u Beogradu utvrdio niz propusta uz svjesna kršenja postojećih propisa i pravilnika. To nije smetalo nikome od nadležnih, uključujući i Glavnog inspektora za bezbjednost željezničkog saobraćaja Radovana Raša Kneževića.

Zato su se na udaru našli ljudi koji ukazuju na propuste koji dovode u pitanje bezbjednost željezničkog saobraćaja.

Mogli ste čitati u Monitoru: Šef službe unutrašnje kontrole ŽPCG Aco Papić smijenjen je ljetos, nakon što je objelodanio da su, od 31 putnog prelaza na novootvorenoj pruzi Nikšić-Podgorica njih 13 neosigurani, a još 13 divlji (nema ih u službenim evidencijama). Disciplinski postupak pokrenut je i protiv inženjera Milisava Dragojevića koji je ustvrdio da su mašinovođe Prevoza bez valjane obuke dobili sertifikate o osposobljenosti da upravljaju novim vozovima kupljenim u Španiji.

O tome koliko nadležni vode računa o bezbjednosti željezničkog saobraćaja svjedoče i podaci iz nedavno usvojenog Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sitematizaciji Ministarstva saobraćaja. Tamo stoji da Glavni inspektor za željeznicu mora imati visoko obrazovanje – ,,fakultet društvenih nauka ili fakultet tehničko-tehnoloških nauka, pet godina radnog iskustva na poslovima inspekcijskog nadzora, položen stručni ispit u organima državne uprave i poznavati rad na računaru”. Potpuno je, dakle, moguće, da kontrola bezbjednosti na crnogorskim prugama u skoroj budućnosti postane radna obaveza osobe koja je završila političke nauke i hljeb zarađivala u prosvjetnoj inspekciji.

Možemo li od takvog Glavnog inspektora očekivati da poznaje nekih, kažu, 18.000 strana propisa koji regulišu ovu oblast?

Verzirani objašnjavaju kako smo svjedoci svojevrsnog javno-privatnog partnerstva. Lideri vladajućih partija (DPS/SDP) podstiču ili makar tolerišu trend snižavanja stručnih kriterijuma pošto im u partijskim rezervoarima nedostaje stručno osposobljenih a bespogovorno lojalnih ljudi. U tome su svoj interes pronašli esnafski moćnici okupljeni oko pomoćnika ministra i predsjednika borda Infrastrukture Rešada Nuhodžića (Slobodan Leković je potpisao da to nije konflikt interesa).

To društvo je spoznalo priliku: što manje znanja među potčinjenima – to više nekontrolisane moći u njihovim rukama. Oni, ionako, ne putuju vozovima. Samo pred izbore.

Pravo na istinu

Lokalni voz 6103, koji je tog olujnog, hladnog januarskog dana iz Bijelog Polja krenuo prema Baru, zaustavljen je na otvorenoj pruzi zbog kvara, nedugo pošto je napustio stanicu u Bratonožićima. Poslije nekih pola sata, dok je posada voza uzalud pokušavala da otkloni probleme (do danas je ostala tajna da li im je iz Podgorice u pomoć krenula ispravna lokomotiva) otisnula se kompozicija elektromotora zaustavljena na jednoj od najstrmijih dionica na evropskim prugama, i nakon nekoliko kilometara vratolomnog putovanja survala se u kanjon Morače. Poginulo je 47 a povrijeđeno više od 200 putnika. Veća tragedija, u mirnodopsko vrijeme, Crnu Goru je zadesila samo 15. aprila 1979. godine, kada je razoran zemljotres pogodio primorje i odnio 101 život.

Porodice i prijatelji žrtava nesreće na Bioču, okupljeni oko NVO Voz neprebola, i ove godine su obilježili tragediju i odali počast svim njenim žrtvama. Ujedno su iskazali nezadovoljstvo sudskim epilogom nesreće i odnosom države prema njenim žrtvama.

Ko je kriv za učinjenu tragediju – sistem ili pojedinci? To pitanje nam je u ponedjeljak postavio Goran Vojinović, predsjednik NVO Voz neprebola. ,,Sudski proces je zaštitio sistem i abolirao sve ljude u lancu odlučivanja – od otpravnika voza u Bijelom Polju do predsjednika Vlade”, kazao je Vojinović na konferenciji za novinare. ,,Svi su abolirani fingiranim postupkom, koji je ekspresno završen osudom jednog čovjeka, mašinovođe Slobodana Drobnjaka”, podsjetio je ponavljajući

stav udruženja da mašinovođa nije jedini krivac za nesreću. ,,Šta je sa depoom, stanicom gdje se vozovi opravljaju? Šta je sa resornim Ministarstvom? Šta je sa Vladom i novcem koji je trebalo da se uloži u prugu?” Ta pitanja čekaju odgovor već osam godina. ,,Zašto nam neko osporava pravo da dođemo do istine”, zapitali su se iz Voza neprebola pozivajući medije da im pomognu da ,,dođu do pravde i riješe probleme nastale u nesreći na Bioču”.

Nakon nesreće na Bioču ostavke su podnijeli ministar saobraćaja i pomorstva Andrija Lompar, predsjednik odbora direktora Željeznice Crne Gore Ranko Medenica i Rešad Nuhodžić, izvršni direktor preduzeća. Nekih godinu dana kasnije Lompar se vratio na funkciju. Medenica je otišao u penziju, dok je Rešad Nuhodžić u minulih osam godina – sve seleći se sa funkcije na funkciju – postao najmoćniji čovjek na crnogorskim prugama.

Komisiji za isljeđenje vanrednih događaja ŽCG trebalo je manje od 24 sata da zaključi i obznani kako su mašinovođa Drobnjak i dvojica konduktera iz voza 6103 isključivi krivci za nesreću. I igranka je počela.

Čitaocima Monitora ubrzo je prezentovano mnoštvo podataka koji su ukazali da je voz bio neispravan, da je putovao kršeći propise, sa nepotpunom posadom (bez jednog mašinovođe) dok je u lokomotivi sjedio čovjek koji 10 godina nije imao, zakonom obaveznu, provjeru stručne osposobljenosti.

Do sličnih podataka došlo je i tužilaštvo. Mašinovođa Drobnjak je optužen za ,,teško djelo protiv bezbjednosti saobraćaja”, dok su za krivično djelo ,,nesavjesno vršenje nadzora nad javnim saobraćajem” optuženi Nuhodžić, Momčilo Rakočević, izvršni direktor Prevoza, Vojislav Andrijašević, pomoćnik izvršnog direktora za saobraćajne poslove i još osam radnika Željeznice.

Mašinovođu je Sud osudio na šest godina robije pošto je, smatrali su, dokazano da nije na propisan način zakočio kompoziciju postavljanjem takozvanih papuča. Ostali su oslobođeni pošto je sudsko vijeće kojim je predsjedavala sutkinja Branka Bošković zaključilo da njihovu postupci nijesu bili u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa nesrećom.

Više sudske instance potvrdile su presudu. I Ustavni sud je, početkom 2012, odbacio žalbu NVO Voz neprebola. ,,Ne postoje procesni uslovi za podnošenje ustavne žalbe”, rekla je sutkinja izvjestilac Fetija Međedović. ,,Ona je nedopuštena, jer su je podnijela lica koja nijesu stranke u postupku… Oštećeni nemaju aktivnu legitimaciju za podnošenje ustavne žalbe”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukupni poslovni rezultat EPCG za prošlu godinu lošiji  je za skoro 70 miliona ( 95,79 odsto) nego godinu ranije. Zauzvrat, plaćamo možda najjeftiniju struju u regionu, pa i cijeloj Evropi. I ne pitamo za tokove novca u najvećoj državnoj kompaniji

 

 

Pripreme za održavanje XXIII redovne Skupštine akcionara Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) nijesu završene u propisanom roku: dnevni red je mijenjan, materijal nije pripremljen na vrijeme, a na nekim mjestima na kojima bi mali akcionari trebalo da mogu izvršiti uvid u njegov sadržaj još nije kompletno dostupan. Ipak, održaće se u subotu. A tokom vikenda pažnja javnosti zna da popusti, pa prođe štošta što bi radnim danima dobilo zasluženu pozornost.

Prva tačke dnevnog reda (usvajanje finansijskog iskaza EPCG za 2024. godinu) svjedoči da je za nama  vrijeme kada se manadžment EPCG na sva zvona hvalio vlastitim umijećem koje donosi rekordne prihode i profite.

Prošlogodišnja dobit EPCG manja je za preko 50 miliona eura u odnosu na 2023. godinu. Rezultat redovnog poslovanja (prije oporezivanja) EPCG u 2023. godini iznosio je + 65,4 miliona, dok je prošlogodišnji plus bio tek nešto veći od 15 miliona. Skoro četiri puta manje. Precizno: 50.244.819 eura manje nego godinu ranije.

Pošto je EPCG akcionarsko društvo, poslovni rezultat se može sagledati i iz perspektive zarade po akciji. Prošle godine iznosila je 0,0187 eura u odnosu na pretprošlogodišnjih 0,4787 eura po akciji. Uprava je, ipak, zadovoljna ostvarenim.

“Menadžment Društva uspio je sačuvati likvidnost, kreditni bonitet, povećati stepen naplate i broj redovnih platiša, kao i isti nivo cijena električne energije koje naplaćuje od građana i privrede. Svi navedeni rezultati ostvareni su bez pomoći države, a uz profesionalan odnos prema Društvu kako odbora direktora i menadžmenta, tako i svih zaposlenih”, navodi se u materijalu za akcionare. Iz tih dokumenata saznajemo da je, prema računici menadžmenta, ostvareni dobitak nakon oporezivanja zaista manji u odnosu na godinu ranije za 75 odsto (tri četvrtine) ali je, pazite sada, “u odnosu na planirano veći za 283,37 odsto”.

Biće da smo još dobro prošli sa najvećim i finansijski najpotentnijim preduzećem u državnom vlasništvu. Makar nam aktuelni menadžment predočio da je ukupni poslovni rezultat (profit) za prošlu godinu manji za skoro 70 miliona (95,79 odsto) nego godinu ranije. Istina, plaćamo možda i najjeftiniju struju u regionu pa i cijeloj Evropi. Zato, ne možemo pohvatati tokove novca u sistemu EPCG.

Ne zna se šta o ostvarenom rezultatu EPCG i njenih ćerka firmi misle u Spajićevoj Vladi, kao nadležni staratelji nad državnom imovinom. Ali kuloari govore da bi  subotnja Skupština mogla donijeti neke iznenađujuće personalne promjene. Počev od vrha kompanijske piramide moći. Potvrdu o tome nijesmo mogli dobiti.

Strahovit pad ostvarenog profita u godini bez ekstremnih hidroloških nepogoda, bez velikih havarija i  promjene tržišne logike – u bilo kojoj ozbiljnoj korporaciji bio bi razlog za alarm,  vanredne nadzore i smjene u vrhu kompanije.  U EPCG, međutim, ne treba očekivati ništa slično.

Bilansi pokazuju da je jedan od glavnih faktora uvećanih rashoda i pada dobiti – rast troškova za zarade i naknade zaposlenih.

Zvanično, početak ove godine EPCG je dočekala  sa desetak zaposljenih više nego što ih je imala na kraju 2023. Upućeni sumnjaju u taj podatak. Tvrde da nijesu obuhvaćeni angažovani penzioneri i upošljeni po ugovorima o radu. A njih je, navodno, samo u maju ove godine primljeno oko 150. To, naravno, ne utiče na podatke koji će se naći pred Skupštinom akcionara, pošto se oni odnose na 2024. godinu. Ali ukazuje na prepoznatljiv trend varakanja sa državom i javnošću.

Slična priča i sa zaradama. Na prvi pogled može izgledati da je EPCG postala jedna od najškrtijih firmi u Crnoj Gori. Makar kada su zaposljeni u pitanju. Ukupno je za neto troškove zarada, naknada i ličnih rashoda zaposlenima tokom 2024, isplaćeno 17,3 miliona eura. Skoro 7,2 miliona manje nego godinu ranije.  No,  “detalji” objašnjavaju kako je manje zapravo –više.

“Troškovi neto zarada umanjeni su za EUR 8.722.371 po osnovu zarada zaposlenih koji su direktno učestvovali u izgradnji investicija u toku, koje se sprovode kroz veliki broj projekata u Društvu, za 2024. godinu”, stoji u Napomenama uz finansijske iskaze EPCG. “U korist računa neraspoređene dobiti evidentiran je iznos kapitalizacije zarada zaposlenih koji su direktno učestvovali u izgradnji investicija u toku, koje se sprovode kroz veliki broj projekata u Društvu za period prije 2024. godine u iznosu od EUR 14.294.471”.

Da pojasnimo: kapitalizacija zarada, u suštini, znači da se trošak rada preusmjerava sa stavke rashoda u bilansu uspjeha na investicione troškove u bilansu stanja, kada i ako su zaposleni direktno angažovani na izgradnji ili unapređenju imovine. EPCG navodi da su po tom osnovu troškovi “umanjeni” za 8,7 miliona. Međutim, te zarade su isplaćene, novac je otišao, samo je odliv prikazan u drugoj knjigovodstvenoj stavci. Tako se “ušteda” od 7,2 miliona pretvorila u dodatni višemilionski rashod. Dijelom i na račun neraspoređene dobiti, koja se čuvala za ovogodišnje “crne dane”, očekivane nakon gašenja TE Pljevlja koje će trajati makar do naredne jeseni.

Zaposleni ali i manjinski akcionari pitaju – ko, i po kom kriterijumu, određuje ko je „direktno uključen“ u investicione projekte i kako se to manifestuje na zarađeni novac. U nedostatku pravila kojima bi to bilo precizirano ostaje prostor za arbitrarnost, a možda i zloupotrebe.

Zaposlene, kažu u nezvaničnim razgovorima, tišti i što pojedini “partijski kadrovi” dobijaju dodatni novac za rad u radno vrijeme i poslove koji su u opisu njihovog radnog mjesta. Istovremeno kolaju priče o službenicima koji u radno vrijeme nikšićkim đacima drže časove stranih jezika. U kancelariji.

Javna je tajna da su firme iz sistema EPCG prošle godine pretrpjele štetu koja se mjeri desetinama hiljada eura, po osnovu službenih vozila, oštećenih ili uništenih van radnog vremena i poslovnih angažmana. Bez posljedica za počinioce.

Tu su i stambeni krediti koji se dodjeljuju za “zaposlene koji obavljaju poslove od posebnog značaja za Društvo”, odnosno menadžment, računajući i Odbor direktora. Iako ne postoji Pravilnik kojim se definiše taj model “nagrađivanja”, već takve odluke donosi Odbor direktora. U EPCG ne znaju ko je i koliko novca dobio (moguće je vratiti samo 20 odsto dobijenog iznosa), ali sumnjaju da se na tom popisu, nedostupnom javnosti, nalaze odskorašnji funkcioneri EPCG za koje je moguće da su stambeno pitanje već rješavali u državnim preduzećima/institucijama u kojima su ranije radili. Poznato je, zato, da se od njih traži da u EPCG ostanu do kraja povjerenog mandata.

Iz bilansa se vide i ozbiljni problemi s naplatom: potraživanja prema kupcima iznose više od 124 miliona eura, a kratkoročne obaveze kompanije prelaze 90 miliona. Koliko od tih potraživanja je teško naplativo? Koliki je rizik nenaplate? Da li su učinjeni koraci da se ti iznosi pretvore u realan prihod?

Uprkos obećanjima o velikim investicijama – u solare, u HE Gvozd, u modernizaciju mreže – EPCG ni ove godine ne daje precizan pregled šta je tačno realizovano. Ono za šta se zna da je urađeno je sporno, poput postavljanja solarnih panela na brani Vrtac. Nataša Backović, zaposlena i mali akcionar EPCG javno je iznijela sumnje da se taj posao realizuje bez dozvole, bez projekta i nadzora, što baca ozbiljnu sumnju na njegovu zakonitost i,  važnije, bezbjednost građana ispod “izbušene brane”.

Grupa NVO problematizuje to što je EPCG započela projekat izgradnje solarne elektrane na Kapinom polju bez ekološke saglasnosti, „jer  kompanija nije dostavila obavezni Elaborat procjene uticaja na životnu sredinu, što je zakonski uslov za pokretanje bilo kakvih radova“. Tvrde da  „postoje brojni i snažni prostorni, ekološki i zakonski razlozi koji ukazuju da je ova lokacija nepogodna za takvu vrstu intervencije“.

Prijedlog prostornog plana Crne Gore do 2040, sa oživljavanjem ideja o elektranama Komarnica i Kruševo, valorizaciji Morače i vode iz Bilećkog jezera, vjetroelektranama na Sinjajevini obećava nove polemike i sporenja.

O tome poslije subotnje Skupštine. Da vidimo, prvo, da li iz perspektive većinskog vlasnika prošlogodišnji rezultati EPCG zaslužuju kaznu ili nagradu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stiče se utisak kao da ništa do sada na razvojnim lokacijama primorskog regiona nije izgrađeno, da se čekao novi prostorni plan koji bi preporukama pokazao gdje, kako i koliko treba graditi

 

 

Novi Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine, kao najvažniji strateški prostorno planski dokument za uređenje, organizaciju, korišćenje i zaštitu prostora, nakon što je utvrđen na sjednici Vlade 12. juna izazavao je veliku pažnju javnosti. Šestočasovna rasprava  o Predlogu PPCG, na sjednici Skupštine Crne Gore od 25. juna završena je, ali poslanici nijesu glasali o njemu do predaje ovog teksta za štampu.

Pojedini mediji i nevladine organizacije ukazali su, pored ostalog, da su neka prirodna područja na primorju ugrožena smjernicama PPCG jer su označena kao nova građevinska područja.

Međutim, na skupštinskom Odboru za turizam, poljoprivredu, ekologiju i prostorno planiranje tokom rasprave o Predlogu odluke o donošenju Prostornog plana, rukovodilac tima za izradu plana, Svetlana Jovanović, kazala je kako nije tačno da PPCG planira neka građevinska područja, gdje se pominju Buljarica i Velika plaža. „ Prostorni plan se bavi opštom namjenom površina u kojima su prikazane neke zone generalnih urbanističkih razrada. To su zone preuzete kao granice iz postojećih planova koje će se dalje detaljnije razrađivati. Detaljno određivanje građevinskih područja radiće planovi nižeg reda“, istakla je .

Za područje uvale Buljarica i Velike plaže u Ulcinju bilo je više inicijativa za turističku valorizaciju i strana ulaganja u vidu izgradnje turističkih kompleksa sa velikim brojem raznovrsnih sadržaja, od hotelskih do stambenih. Obje lokacije razrađivane su strateškim planovima za razvoj turizma, posebno Velika plaža, počev od regionalnog plana Južni Jadran, preko Master plana do Prostornog plana obalnog područja, u kojima je po pravilu tretirana kao atraktivna turistička zona od značaja za državu.

Pojačana briga za očuvanje prostora Velike plaže u koliziji je sa sadašnjim statusom većeg dijela tog prostora koji je urbanistički zaokružen, usvajanjem više planova, državnih studija lokacije, kojima su na samoj obali planirani objekti visine i do 11 spratova.

Za područje Buljarice 2016. godine planirana je izgradnja novog naselja, grada sa oko 42.000 stanovnika. Bio je to ambiciozan projekat vlade Mila Đukanovića sa kompanijom CDCI iz Katara, od kojeg se u poslednjem trenutku odustalo. Master planom razvoja turizma u Crnoj Gori u Buljarici je bila predviđena gradnja ekskluzivnog turističkog rizorta male gustine izgrađenosti, najviše 3.500 kreveta, na šta se tadašnja Vlada nije obazirala.

Strateški cilj Prostornog plana u oblasti turizma jeste usklađivanje turističkog razvoja i očuvanje  prostora. „Takva varijanta uravnoteženog razvoja u najboljoj mjeri odgovara na dva ključna strateško – razvojna izazova, potrebe za unaprjeđenjem opšte konkurentnosti turističke ponude i očuvanje izuzetno vrijednog resursa. Do danas je ova ravnoteža bila narušena, što je u najvećoj mjeri vidljivo kroz neplansku izgradnju turističkih kapaciteta i objekata sekundarnog stanovanja u Primorskom regionu, ali i nedostatnoj saobraćajnoj i tehničkoj infrastrukturi kao i negativnim uticajima na prirodu i kvalitet života u turističkim destinacijama sa najvišom frekvencijom turističkog prometa“,  navodi se u tekstu PPCG.

Planiranje turizma podijeljeno je na regione. Primorski region obuhvata šest primorskih opština i djelove nacionalnih parkova Lovćen i Skadarsko jezero, kao i područje prirodnog i istorijskog područja Kotora sa zaštićenom okolinom, koje je pod zaštitom UNESCO.

Vizija razvoja Primorskog regiona usklađena je sa aktuelnim planom Prostorni plan posebne namjene za obalno područje. „Destinacije Primorskog regiona prepoznate su na globalnom nivou kao odredišta visokog ranga kvaliteta usluge i sofistikacije prostora koje na inovativan i napredan način isporučuju turistički doživljaj Mediterana i mediteranskog zaleđa“, konstatuju autori plana.

U „planu dobrih namjera“ za turistički razvoj navedene su osnovna načela planiranja turističkog razvoja.  Zaštita prostora istaknuta je kao temelj razvoja turizma, zatim racionalno utvrđivanje turističkih zona i njihov smislen razvoj, te osiguravanje generalne infrastrukture kao osnovni preduslov realizacije turističkih projekata. Planira se i uvođenje modernog sistema mjerenja i nadzora smještajnih kapaciteta, sistem razvoja konkurentne smještajne strukture…Graditi rizorte mješovite namjene visoke kategorije, hotele više, visoke i luksuzne kategorije, ruralne i druge vrste vila, ali i privatni smještaj visoke kategorije. Tu je i preporuka za ulaganja u kvalitet i kvantitet plaža, te u dostupnost destinacije.

“Dostupnost destinacija jedan je od ključnih preduslova daljnjeg održivog razvoja turizma Primorskog regiona Crne Gore. U sklopu ponude elitnog turizma preporučuje se i ulaganje u nautičke marine globalnog nivoa, pored ulaganja u kopneni prevoz za efikasniji duž-obalni promet.

Planom je predviđen rast ukupnih smještajnih kapaciteta do 2030. godine za oko 30.000 novih kreveta u odnosu na 2019. godinu. I to ubrzan rast hotelskog smještaja dok se privatan smještaj mora obuzdati.

U Primorskom regionu predviđeno je oko 7.000 kreveta u hotelima kategorije 4 i 5 zvjezdica dok je u nižim kategorijama predviđeno smanjenje kapaciteta.

Prostorni plan izdvaja potencijale ključnih razvojnih zona Primorskog regiona, zone Boke Kotorske, Budvansko-Petrovačke i Barsko-Ulcinjsko primorje..

Područje Ulcinja prepoznato je kao značajan razvojni potencijal kako za Crnu Goru tako i za opštinu Ulcinj. Pruža mogućnost za razvoj visokokvalitetnog turizma, smještajnog, ruralnog, ekološkog, zdravstvenog, kulturnog, nautičkog… Potencijal za razvoj visokog turizma predstavljaju plaže, posebno Velika plaža i Ada Bojana. U skladu sa proklamovanim ciljem razvoja održivog turizma, predlaže se uzimanje u obzir svih ograničenja prilikom planiranja i gradnje u vidu prirodnih uslova i stepenu zaštite tog područja. O čemu treba da se pozabave detaljni urbanistički planovi tih lokaliteta.

Kao potencijali za razvoj područja budvanske rivijere ističe se Slovenska plaža ali i ostrvo Sveti Nikola, koje je dijelom urbanizovano Planom obalog područja. Riječ je o dijelu ostrva površine 37.000 m2, koje je u vlasništvu Taksina Šinavatre, počasnog građanina Crne Gore i nekadašnjeg premijera Tajlanda. Pored njegove parcele nalazi se i dio površine 37.000 kvadrata, koji je u vlasništvu kompanije Montecco Development, Predraga Pavličića, supruga predsjednice Vrhovnog suda, Valentine Pavličić.

Podsjećamo, u avgustu 2018. godine poslanici tadašnje vladajuće koalicije predvođene  DPS-om jednoglasno su odbili amandman na Predlog plana obalnog područja koji je u ime  5.000 građana Budve podnio tadašnji lider SDP Ranko Krivokapić. Amandman je predstavljao apel građana i prijatelja Budve koji su peticijom tražili zaštitu ostrva Sv.Nikola, poznatog pod imenom Školj, popularno zvanog Havaji.

Planom PPPNOB na Školju je predviđena izgradnja turističkih kapaciteta sa oko 500 kreveta i marine sa 50 vezova, što je, po svemu sudeći, prenijeto u novi Prostorni plan.

U preporukama za razvoj budvanske zone istaknuto je i područje poluostrva Sveti Stefan, Miločerski park i plaže na Miločeru i Svetom Stefanu „po kojima je Crna Gora oduvijek bila poznata“.

„Potencijal koji je potrebno dopunjavati i podizati na viši nivo su i postojeći hotelski sadržaji, od kojih neki posluju i pod poznatim svjetskim brendovima imaju MICE (kongresni turizam) i spa&welness sadržaje“.

Riječ je očigledno o ekskluzivnom ljetovalištu Sveti Stefan – Miločer i brendu Aman Rizort, pa nije baš jasno da li se planom otvara put daljoj gradnji i devastaciji najpozatijeg turističkog kompleksa u Crnoj Gori.

Pogodne lokacije za razvoj u pojasu Boke i tivatske rivijere su zona Risan, Perast, Prčanj i Dobrota, Bigova, plaža Trsteno, sva prigradska i seoska naselja opština Kotor i Tivat, zaliv Trašte, Pržno, tivatska Župa, Ostrvo cvijeća, ostrvo Sv. Marko….

Kao novi ključni turistički potencijali hercegnovske rivijere ističu se poluostrvo Luštica, Meljine, Zelenika, Kumbor, Rt Kobila, Baošići, seosko područje opštine, sve do detaljisanja koje objekte treba u narednom periodu turistički valorizovati, poput Titove vile naprimjer.

Stiče se utisak kao da ništa do sada na razvojnim lokacijama primorskog regiona nije izgrađeno, da se čekao novi prostorni plan koji bi preporukama pokazao gdje, kako i koliko treba graditi.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MITROPOLITI I ANDRIJA MANDIĆ NA ZADATKU U SLOVENIJI: Četništvo kao svetosavska dogma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema ni jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”

 

Evropski parlament je u srijedu usvojio u formi rezolucije izvještaj o Crnoj Gori u kome je opet pozdravio njen napredak u sprovođenju reformi na putu ka članstvu u Evropskoj Uniji (EU). Međutim, rezolucija upozorava na opasnosti političkog revizionizma, “koji iskrivljuje istorijske činjenice u političke svrhe”. Najoštrije se osuđuje veličanje ratnih zločinaca i javno negiranje međunarodnih presuda za ratne zločine. Ponovo su pomenute i vjerske institucije kao sredstvo vanjskog uticaja i osuđeno svako neprimjereno miješanje Srpske pravoslavne crkve (SPC). Rezolucija je došla nakon nove komemoracije i veličanja velikosrpskih fašista i njihove ideologije iz Drugog svjetskog i ratova iz 90-tih godina.

Izvjestilac za Crnu Goru, slovenački parlamentarac Marijan Šarec, koji je pripremio rezoluciju, se samo nekoliko dana prije toga se sreo s predsjednikom Skupštine Andrijom Mandićem u Ljubljani. Na sastanku se govorilo “o napretku naše države na evropskom putu” i “do kraja godine očekivanom zatvaranju sedam pregovaračkih poglavlja” rečeno je iz Mandićevog kabineta uz navođenje silnih projekata i boljitaka koji navodno čekaju crnogorske građane.

Međutim, samo dan kasnije, u nedjelju, Mandić se zajedno sa dvojicom crnogorskih titularnih mitropolita našao u Kamniškoj Bistrici čiji gradonačelnik je ranije bio Šarec. Mandić je položio vijenac stradalim četnicima i civilima pri kraju Drugog svjetskog rata koji su zajedno s ustašama i nacistima pokušali pobjeći u Austriju. Veliki dio njih, od kojih daleko najviše ustaša i domobrana, je nakon zarobljavanja likvidiran od strane Titove Jugoslavenske Armije kao odmazda za dotadašnje ratne zločine.

Sa Mandićem su došle i partijske kolege iz Nove srpske demokratije (NSD) – ministar prostornog planiranja i urbanizma Slaven Radunović, potpredsjednik Vlade Crne Gore Budimir Aleksić i dvojica poslanika. Po Mandiću oni su se povlačili “u nadi da će se povezati sa zapadnim saveznicima i izbjeći staljinistički teror koji je tada pratio kraj bratoubilačkog rata i komunističku revoluciju”. Rekao je da su se navodno “okupili ne da oživljavamo bilo kakvu mržnju, što će neminovno nedobronamjerni i neznaveni ljudi reći”. Mandić je rekao da navodno želi “da u molitvi i tihoj muci, u ime istine i pravde, odamo počast žrtvama, da sačuvamo njihova imena i ponovo ih upišemo u kolektivno pamćenje našeg naroda” kako bi svaki “stradalni (crnogorski) građanin dobio pravo na grob i ispisano vlastito ime na tom grobu”. Po njemu je tu na slovenačkoj zemlji “prolivena nevina krv” te da se tamo “časni krst uzdiže iznad borbe za vlast, iznad ideologija, partija, dioba … da se ne zaboravi i zlo nikada više u istoriji našeg naroda ne ponovi”.

Istovremeno, Mandić i njegova partija ne žele da “sačuvaju imena” ni da se “upišu u kolektivno pamćenje…” oni koje su sljedbenici njihove ideologije pobili od 1918. pa na dalje, samo zbog imena, vjere, nacije i uvjerenja. NSD i ostale vučićevske partije i navodno građanske Demokrate su odbili da se se u parlamentu donese rezolucija na 100. godišnjicu mirnodopskog pokolja desetina i stotina golorukih muslimana u Šahovićima (današnje Tomaševo) kod Bijelog Polja 1924. godine u organizaciji tadašnjih velikosrpskih vlasti u Beogradu.

Preskočene su i rezolucije o osudi četničkog genocida nad muslimanskim civilnim stanovništvom Sandžaka i istočne Bosne od strane upravo istih četnika kojima se održao parastos u Sloveniji. O pokoljima Crnogoraca koji su se usprotivili nasilnom “bratskom” ujedinjenju sa Srbijom Mandić i njegovi ne žele ni da čuju. Mandić se ipak zahvalio Šarecu jer je kao bivši gradonačelnik “pomogao da pronađemo tačna mjesta pogubljenja ljudi iz Crne Gore i sagradimo ovu malu pravoslavnu kapelu”. U Kamniškoj Bistrici, “samo u jednoj od više grobnica zatrpano je oko 3500 učesnika zbjega iz Crne Gore” saopštava cetinjska Mitropolija.

Nakon Mandića podijum je uzeo crnogorski mitropolit Joanikije Mićović koji je, zajedno sa novoproglašenim mitropolitom i lojalistom porodice Vučić Metodijem Ostojićem, u punoj ofanzivi ove godine. Njegova zapaljiva retorika i veličanje ratnih zločinaca su dobili novi zalet nedavnom odlukom Višeg državnog tužilaštva (VDT). Naime, u njegovim govorima “nema elemenata bića prijavljenog djela (izazivanje rasne, nacionalne i vjerske mržnje), niti drugog krivičnog djela za koje se gonjenje preuzima po službenoj dužnosti” kaže VDT. Joanikije je u Sloveniji rekao da je među nekoliko hiljada pobijenih (od kojih je znatan broj bio nesumnjivo nevin, pogotovo malodobni civili) bilo “naravno i grešnih, ali niko se od njih nije odrekao svoje vjere niti svoje crkve”. Ovo je u saglasju sa Metodijevom besjedom nedavno u manastiri Podmalinsko, opština Šavnik. Ostojić je rekao da su četnici “istrajali na krstonosnom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja čista obraza i svijetla lika, i generala Dragoljuba, i Pavla komandanta …ratnika i vojnika…čista obraza”. Po njima četnici, koje oni nazivaju Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVuO) , nisu činili zločine već je za sva zla kriva “titoističko-ustaška koalicija” koja do dan danas sprovodi genocid nad srpskim narodom, iako su ogromna većina tada pobijenih u Sloveniji bili Hrvati.

Činjenica da se srpski kralj Petar II Karađorđević odrekao četnika i pozvao narod da se priključi partizanima nema nikakvog uticaja na srpske arhijereje, koji i dalje tvrde da su ti četnici tada dali život “za kralja”. Nakon završetka rata član štaba Pavla Đurišića, Mihailo Minić je u svojim knjigama štampanim u Americi optuživao Dražu Mihailovića da je od Pavelića tražio da likvidira zarobljenog Đurišića. Tvrdio je da je i Sekula Drljević likvidiran od četnika i ustaša zajedno u novembru 1945. jer je htio objaviti detalje o saradnji Anta Pavelića i čiča Draže. Slično je pisao i ljotićevac Borivoje M. Karapandžić.

Odmah nakon Slovenije, proslavljena je i slava crkve Svetog sveštenomučenika Joanikija (Lipovca) na Pardusu, u Lješanskoj nahiji. Lipovac je bio crnogorski mitropolit i vatreni pristalica nacista i Hitlera. Lipovca su partizani likvidirali zbog saradnje s okupatorom. SPC tvrdi da je on stradao zbog vjere u Hrista , iako u prilog tome ne postoji ni jedan dokument. Čak i crkveni online kalendar navodi da je Lipovac bio saradnik okupatora i podržavalac domaćih kvislinga. Liturgiju na Pardusu je vodio protojerej Predrag Šćepanović koji je prije toga bio sa  sadašnjim mitropolitom u Sloveniji. Tokom besjede je opet pominjana “bezgrobna kraljeva vojska predvođena Mitropolitom Joanikijem”. Četnici su tobože krenuli na “krstovaskrsni put, jer ne može biti zli put kad je na njegovom čelu svetac mitropolit Joanikije…”

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema niti jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”. Sam Draža na suđenju 1946. godine nije osporavao autentičnost Đurišićevih izvještaja o tome koliko je žena, djece i starih pobio već se pravdao da “svi znaju koliko Crnogorci mrze muslimane” i da je Pavle “malo preterivao”.

Joanikije i Metodije se ne bave samo metodičnom revizijom istorije. Oni napadaju i mijenjaju učenje ranoapostolske Crkve sugerirajući da zlo nije zlo i da se pojam zla može relativizirati. Svemu tome imunitet pruža sakrivanje iza oltara, ikona i raspela kako se obični plebs ne bi dosjetio lukavstva nečastivog.

Stradali simpatizeri partizana i komunista u Pivi i Velici se proglašavaju za Srbe koju su doživjeli genocid za vjeru pravoslavnu – politički narativ kakav odgovara vrhu SPC-a.  Kada se ciljano laže da bi se podstrekivalo na mržnju i podjele, kao pokojni patrijarh Irinej koji je 2018. uporedio položaj Srba u Crnoj Gori sa položajem Srba u NDH, onda to nije grijeh po shvatanju vučićevskih episkopa SPC-a. Za neke episkope nije grijeh ni kada se koljači i inspiratori ubistava žena i djece nazivaju “krstonosnim svetiteljima…do kraja čista obraza i svijetla lika” jer se to radi u ime tobožnjeg svetosavskog srpstva. Isto čine i ustašofili i dio njima bliskog hrvatskog biskupata u tobožnje ime hrvatstva.

I za jedne i za druge Drugi svjetski rat traje i dalje jer “puta mirnoga ne poznaše, (i) nema straha Božijega pred očima njihovima” – napisa apostol Pavle.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo