Povežite se sa nama

MONITORING

ŽELJEZNICA OSAM GODINA NAKON NESREĆE NA BIOČU: Bezbjednost slabi, administracija raste

Objavljeno prije

na

Prošlo je osam godina kako se 23. januara 2006. na željezničkoj pruzi iznad mjesta Bioče, dogodila najteža (kopnena) saobraćajna nesreća u istoriji Crne Gore.

Jedini osuđeni za tu tragediju, mašinovođa Slobodan Drobnjak je odslužio kaznu pa je, iz perspektiva države i njenih zvaničnika, ova priča pohranjena u arhive. Preživjeli putnici voza smrti, te porodice i prijatelji poginulih, okupljeni oko NVO Voz neprebola, ne mire se sa tim naumom.

Zagovornici vladajuće politike neće propustiti priliku da kažu kako je od nesreće na Bioču do danas u održavanje i modernizaciju crnogorskih pruga uloženo više od 200 miliona eura. Posljednju potvrdu te brige dobili smo krajem prošle godine, kada je Vlada ozvaničila preuzimanje duga teškog 3,5 miliona eura od Željezničkog prevoza.

Za neupućene, Željeznički prevoz AD je jedno od četiri preduzeća koje danas posluju na crnogorskim prugama.

Stvari su nekada bile mnogo jednostavnije. ŽCG je dugo poslovala kao jedinstveno preduzeće kojim su, u ime države, komandovali upravni odbor i generalni direktor. Mjesto niže u komandnom lancu zauzimali su direktori organizacionih cjelina i sektora (12-15 ljudi). Oni su, dobro pamte naši sagovornici, skupa sa tridesetak rukovodilaca službi, vodili firmu koja je, primjera radi, u periodu 1986.-1990. prosječno godišnje prevozila oko 4,1 miliona tona tereta i tri miliona putnika. U to vrijeme na Željeznici je radilo 2.800 ljudi.

Od 2008. do kraja prošle godine crnogorskim prugama se prevozilo, u prosjeku, oko 700 hiljada putnika godišnje. I prevoz tereta je pao skoro četiri puta, na godišnji prosjek od 1,1 milion tona. Smanjen je i broj zapošljenih. Željeznicu danas čine četiri akcionarska društva sa 1780 sistematizovanih radnih mjesta.

Rezultati tog posla su veoma vidljivi. Umjesto jednog dobili smo četiri preduzeća: Željeznička infrastruktura, Željeznički prevoz, Montekargo i Održavanje željezničkih voznih sredstava. Četiri akcionarska društva imaju i četiri borda direktora (ukupno 20 članova), svako AD ima sekretara društva (4) i internog revizora (6). Svi izvršni direktori (4) imaju pomoćnike i savjetnike (9), menadžere i šefove kabineta (6), prevodioce (5)… Njihova naređenja izvršavaju rukovodioci stručnih službi (8), dok direktori sektora (njih 18) zapovijesti sa vrha prosljeđuju dalje, na rukovodioce službi (43)… Na crnogorskim prugama, uz terete i putnike, nedostaju samo mašinovođe i otpravnici vozova.

Otprilike do nesreće na Bioču, kažu sagovornici Monitora, nadležni na Željeznici i u Ministarstvu saobraćaja su se pridržavali propisa koji nalažu da rukovodeće osoblje – uključujući izvršnog direktora i direktore sektora koji su vezani za odvijanje i bezbjednost saobraćaja – moraju imati položen poseban stručni ispit. Iako se propisi nijesu mijenjali, danas nijedan izvršni direktor koji vodi neko od preduzeća nastalih segmentacijom Željeznice nema položen stručni ispit. Isto važi i za značajan broj direktora sektora.

Rješenjem iz decembra prošle godine ministar saobraćaja Ivan Brajović formirao je komisije za polaganje stručnih ispita na željeznici. Možda ministar ne zna – i među imenovanim predsjednicima tih komisija ima ljudi koji nemaju položen stručni ispit.

Po istom principu, ministar Brajović je potpisao Pravilnik kojim se ukidaju pomoćnici mašinovođa na prugama sa najvećim usponom u Evropi. Motiv je, kažu, ušteda. Kao da tragedija na Bioču, ali i čitav niz incidenata i nesreća koje su se dogodile prije i poslije januara 2006. godine nijesu jasno pokazali koliko te uštede mogu biti skupe.

U Ministarstvu drugačije gledaju na problem bezbjednosti. O tome svjedoči i podatak da su sva trojica rukovodilaca nekadašnje ŽCG kojima je suđeno za nesreću a Bioču (Nuhodžić, Rakočević, Andrijašević) u međuvremenu napredovala bez obzira na činjenicu što je ekspertski tim Saobraćajnog fakulteta u Beogradu utvrdio niz propusta uz svjesna kršenja postojećih propisa i pravilnika. To nije smetalo nikome od nadležnih, uključujući i Glavnog inspektora za bezbjednost željezničkog saobraćaja Radovana Raša Kneževića.

Zato su se na udaru našli ljudi koji ukazuju na propuste koji dovode u pitanje bezbjednost željezničkog saobraćaja.

Mogli ste čitati u Monitoru: Šef službe unutrašnje kontrole ŽPCG Aco Papić smijenjen je ljetos, nakon što je objelodanio da su, od 31 putnog prelaza na novootvorenoj pruzi Nikšić-Podgorica njih 13 neosigurani, a još 13 divlji (nema ih u službenim evidencijama). Disciplinski postupak pokrenut je i protiv inženjera Milisava Dragojevića koji je ustvrdio da su mašinovođe Prevoza bez valjane obuke dobili sertifikate o osposobljenosti da upravljaju novim vozovima kupljenim u Španiji.

O tome koliko nadležni vode računa o bezbjednosti željezničkog saobraćaja svjedoče i podaci iz nedavno usvojenog Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sitematizaciji Ministarstva saobraćaja. Tamo stoji da Glavni inspektor za željeznicu mora imati visoko obrazovanje – ,,fakultet društvenih nauka ili fakultet tehničko-tehnoloških nauka, pet godina radnog iskustva na poslovima inspekcijskog nadzora, položen stručni ispit u organima državne uprave i poznavati rad na računaru”. Potpuno je, dakle, moguće, da kontrola bezbjednosti na crnogorskim prugama u skoroj budućnosti postane radna obaveza osobe koja je završila političke nauke i hljeb zarađivala u prosvjetnoj inspekciji.

Možemo li od takvog Glavnog inspektora očekivati da poznaje nekih, kažu, 18.000 strana propisa koji regulišu ovu oblast?

Verzirani objašnjavaju kako smo svjedoci svojevrsnog javno-privatnog partnerstva. Lideri vladajućih partija (DPS/SDP) podstiču ili makar tolerišu trend snižavanja stručnih kriterijuma pošto im u partijskim rezervoarima nedostaje stručno osposobljenih a bespogovorno lojalnih ljudi. U tome su svoj interes pronašli esnafski moćnici okupljeni oko pomoćnika ministra i predsjednika borda Infrastrukture Rešada Nuhodžića (Slobodan Leković je potpisao da to nije konflikt interesa).

To društvo je spoznalo priliku: što manje znanja među potčinjenima – to više nekontrolisane moći u njihovim rukama. Oni, ionako, ne putuju vozovima. Samo pred izbore.

Pravo na istinu

Lokalni voz 6103, koji je tog olujnog, hladnog januarskog dana iz Bijelog Polja krenuo prema Baru, zaustavljen je na otvorenoj pruzi zbog kvara, nedugo pošto je napustio stanicu u Bratonožićima. Poslije nekih pola sata, dok je posada voza uzalud pokušavala da otkloni probleme (do danas je ostala tajna da li im je iz Podgorice u pomoć krenula ispravna lokomotiva) otisnula se kompozicija elektromotora zaustavljena na jednoj od najstrmijih dionica na evropskim prugama, i nakon nekoliko kilometara vratolomnog putovanja survala se u kanjon Morače. Poginulo je 47 a povrijeđeno više od 200 putnika. Veća tragedija, u mirnodopsko vrijeme, Crnu Goru je zadesila samo 15. aprila 1979. godine, kada je razoran zemljotres pogodio primorje i odnio 101 život.

Porodice i prijatelji žrtava nesreće na Bioču, okupljeni oko NVO Voz neprebola, i ove godine su obilježili tragediju i odali počast svim njenim žrtvama. Ujedno su iskazali nezadovoljstvo sudskim epilogom nesreće i odnosom države prema njenim žrtvama.

Ko je kriv za učinjenu tragediju – sistem ili pojedinci? To pitanje nam je u ponedjeljak postavio Goran Vojinović, predsjednik NVO Voz neprebola. ,,Sudski proces je zaštitio sistem i abolirao sve ljude u lancu odlučivanja – od otpravnika voza u Bijelom Polju do predsjednika Vlade”, kazao je Vojinović na konferenciji za novinare. ,,Svi su abolirani fingiranim postupkom, koji je ekspresno završen osudom jednog čovjeka, mašinovođe Slobodana Drobnjaka”, podsjetio je ponavljajući

stav udruženja da mašinovođa nije jedini krivac za nesreću. ,,Šta je sa depoom, stanicom gdje se vozovi opravljaju? Šta je sa resornim Ministarstvom? Šta je sa Vladom i novcem koji je trebalo da se uloži u prugu?” Ta pitanja čekaju odgovor već osam godina. ,,Zašto nam neko osporava pravo da dođemo do istine”, zapitali su se iz Voza neprebola pozivajući medije da im pomognu da ,,dođu do pravde i riješe probleme nastale u nesreći na Bioču”.

Nakon nesreće na Bioču ostavke su podnijeli ministar saobraćaja i pomorstva Andrija Lompar, predsjednik odbora direktora Željeznice Crne Gore Ranko Medenica i Rešad Nuhodžić, izvršni direktor preduzeća. Nekih godinu dana kasnije Lompar se vratio na funkciju. Medenica je otišao u penziju, dok je Rešad Nuhodžić u minulih osam godina – sve seleći se sa funkcije na funkciju – postao najmoćniji čovjek na crnogorskim prugama.

Komisiji za isljeđenje vanrednih događaja ŽCG trebalo je manje od 24 sata da zaključi i obznani kako su mašinovođa Drobnjak i dvojica konduktera iz voza 6103 isključivi krivci za nesreću. I igranka je počela.

Čitaocima Monitora ubrzo je prezentovano mnoštvo podataka koji su ukazali da je voz bio neispravan, da je putovao kršeći propise, sa nepotpunom posadom (bez jednog mašinovođe) dok je u lokomotivi sjedio čovjek koji 10 godina nije imao, zakonom obaveznu, provjeru stručne osposobljenosti.

Do sličnih podataka došlo je i tužilaštvo. Mašinovođa Drobnjak je optužen za ,,teško djelo protiv bezbjednosti saobraćaja”, dok su za krivično djelo ,,nesavjesno vršenje nadzora nad javnim saobraćajem” optuženi Nuhodžić, Momčilo Rakočević, izvršni direktor Prevoza, Vojislav Andrijašević, pomoćnik izvršnog direktora za saobraćajne poslove i još osam radnika Željeznice.

Mašinovođu je Sud osudio na šest godina robije pošto je, smatrali su, dokazano da nije na propisan način zakočio kompoziciju postavljanjem takozvanih papuča. Ostali su oslobođeni pošto je sudsko vijeće kojim je predsjedavala sutkinja Branka Bošković zaključilo da njihovu postupci nijesu bili u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa nesrećom.

Više sudske instance potvrdile su presudu. I Ustavni sud je, početkom 2012, odbacio žalbu NVO Voz neprebola. ,,Ne postoje procesni uslovi za podnošenje ustavne žalbe”, rekla je sutkinja izvjestilac Fetija Međedović. ,,Ona je nedopuštena, jer su je podnijela lica koja nijesu stranke u postupku… Oštećeni nemaju aktivnu legitimaciju za podnošenje ustavne žalbe”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo