Prošlo je osam godina kako se 23. januara 2006. na željezničkoj pruzi iznad mjesta Bioče, dogodila najteža (kopnena) saobraćajna nesreća u istoriji Crne Gore.

Jedini osuđeni za tu tragediju, mašinovođa Slobodan Drobnjak je odslužio kaznu pa je, iz perspektiva države i njenih zvaničnika, ova priča pohranjena u arhive. Preživjeli putnici voza smrti, te porodice i prijatelji poginulih, okupljeni oko NVO Voz neprebola, ne mire se sa tim naumom.

Zagovornici vladajuće politike neće propustiti priliku da kažu kako je od nesreće na Bioču do danas u održavanje i modernizaciju crnogorskih pruga uloženo više od 200 miliona eura. Posljednju potvrdu te brige dobili smo krajem prošle godine, kada je Vlada ozvaničila preuzimanje duga teškog 3,5 miliona eura od Željezničkog prevoza.

Za neupućene, Željeznički prevoz AD je jedno od četiri preduzeća koje danas posluju na crnogorskim prugama.

Stvari su nekada bile mnogo jednostavnije. ŽCG je dugo poslovala kao jedinstveno preduzeće kojim su, u ime države, komandovali upravni odbor i generalni direktor. Mjesto niže u komandnom lancu zauzimali su direktori organizacionih cjelina i sektora (12-15 ljudi). Oni su, dobro pamte naši sagovornici, skupa sa tridesetak rukovodilaca službi, vodili firmu koja je, primjera radi, u periodu 1986.-1990. prosječno godišnje prevozila oko 4,1 miliona tona tereta i tri miliona putnika. U to vrijeme na Željeznici je radilo 2.800 ljudi.

Od 2008. do kraja prošle godine crnogorskim prugama se prevozilo, u prosjeku, oko 700 hiljada putnika godišnje. I prevoz tereta je pao skoro četiri puta, na godišnji prosjek od 1,1 milion tona. Smanjen je i broj zapošljenih. Željeznicu danas čine četiri akcionarska društva sa 1780 sistematizovanih radnih mjesta.

Rezultati tog posla su veoma vidljivi. Umjesto jednog dobili smo četiri preduzeća: Željeznička infrastruktura, Željeznički prevoz, Montekargo i Održavanje željezničkih voznih sredstava. Četiri akcionarska društva imaju i četiri borda direktora (ukupno 20 članova), svako AD ima sekretara društva (4) i internog revizora (6). Svi izvršni direktori (4) imaju pomoćnike i savjetnike (9), menadžere i šefove kabineta (6), prevodioce (5)… Njihova naređenja izvršavaju rukovodioci stručnih službi (8), dok direktori sektora (njih 18) zapovijesti sa vrha prosljeđuju dalje, na rukovodioce službi (43)… Na crnogorskim prugama, uz terete i putnike, nedostaju samo mašinovođe i otpravnici vozova.

Otprilike do nesreće na Bioču, kažu sagovornici Monitora, nadležni na Željeznici i u Ministarstvu saobraćaja su se pridržavali propisa koji nalažu da rukovodeće osoblje – uključujući izvršnog direktora i direktore sektora koji su vezani za odvijanje i bezbjednost saobraćaja – moraju imati položen poseban stručni ispit. Iako se propisi nijesu mijenjali, danas nijedan izvršni direktor koji vodi neko od preduzeća nastalih segmentacijom Željeznice nema položen stručni ispit. Isto važi i za značajan broj direktora sektora.

Rješenjem iz decembra prošle godine ministar saobraćaja Ivan Brajović formirao je komisije za polaganje stručnih ispita na željeznici. Možda ministar ne zna – i među imenovanim predsjednicima tih komisija ima ljudi koji nemaju položen stručni ispit.

Po istom principu, ministar Brajović je potpisao Pravilnik kojim se ukidaju pomoćnici mašinovođa na prugama sa najvećim usponom u Evropi. Motiv je, kažu, ušteda. Kao da tragedija na Bioču, ali i čitav niz incidenata i nesreća koje su se dogodile prije i poslije januara 2006. godine nijesu jasno pokazali koliko te uštede mogu biti skupe.

U Ministarstvu drugačije gledaju na problem bezbjednosti. O tome svjedoči i podatak da su sva trojica rukovodilaca nekadašnje ŽCG kojima je suđeno za nesreću a Bioču (Nuhodžić, Rakočević, Andrijašević) u međuvremenu napredovala bez obzira na činjenicu što je ekspertski tim Saobraćajnog fakulteta u Beogradu utvrdio niz propusta uz svjesna kršenja postojećih propisa i pravilnika. To nije smetalo nikome od nadležnih, uključujući i Glavnog inspektora za bezbjednost željezničkog saobraćaja Radovana Raša Kneževića.

Zato su se na udaru našli ljudi koji ukazuju na propuste koji dovode u pitanje bezbjednost željezničkog saobraćaja.

Mogli ste čitati u Monitoru: Šef službe unutrašnje kontrole ŽPCG Aco Papić smijenjen je ljetos, nakon što je objelodanio da su, od 31 putnog prelaza na novootvorenoj pruzi Nikšić-Podgorica njih 13 neosigurani, a još 13 divlji (nema ih u službenim evidencijama). Disciplinski postupak pokrenut je i protiv inženjera Milisava Dragojevića koji je ustvrdio da su mašinovođe Prevoza bez valjane obuke dobili sertifikate o osposobljenosti da upravljaju novim vozovima kupljenim u Španiji.

O tome koliko nadležni vode računa o bezbjednosti željezničkog saobraćaja svjedoče i podaci iz nedavno usvojenog Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sitematizaciji Ministarstva saobraćaja. Tamo stoji da Glavni inspektor za željeznicu mora imati visoko obrazovanje – ,,fakultet društvenih nauka ili fakultet tehničko-tehnoloških nauka, pet godina radnog iskustva na poslovima inspekcijskog nadzora, položen stručni ispit u organima državne uprave i poznavati rad na računaru”. Potpuno je, dakle, moguće, da kontrola bezbjednosti na crnogorskim prugama u skoroj budućnosti postane radna obaveza osobe koja je završila političke nauke i hljeb zarađivala u prosvjetnoj inspekciji.

Možemo li od takvog Glavnog inspektora očekivati da poznaje nekih, kažu, 18.000 strana propisa koji regulišu ovu oblast?

Verzirani objašnjavaju kako smo svjedoci svojevrsnog javno-privatnog partnerstva. Lideri vladajućih partija (DPS/SDP) podstiču ili makar tolerišu trend snižavanja stručnih kriterijuma pošto im u partijskim rezervoarima nedostaje stručno osposobljenih a bespogovorno lojalnih ljudi. U tome su svoj interes pronašli esnafski moćnici okupljeni oko pomoćnika ministra i predsjednika borda Infrastrukture Rešada Nuhodžića (Slobodan Leković je potpisao da to nije konflikt interesa).

To društvo je spoznalo priliku: što manje znanja među potčinjenima – to više nekontrolisane moći u njihovim rukama. Oni, ionako, ne putuju vozovima. Samo pred izbore.

Pravo na istinu

Lokalni voz 6103, koji je tog olujnog, hladnog januarskog dana iz Bijelog Polja krenuo prema Baru, zaustavljen je na otvorenoj pruzi zbog kvara, nedugo pošto je napustio stanicu u Bratonožićima. Poslije nekih pola sata, dok je posada voza uzalud pokušavala da otkloni probleme (do danas je ostala tajna da li im je iz Podgorice u pomoć krenula ispravna lokomotiva) otisnula se kompozicija elektromotora zaustavljena na jednoj od najstrmijih dionica na evropskim prugama, i nakon nekoliko kilometara vratolomnog putovanja survala se u kanjon Morače. Poginulo je 47 a povrijeđeno više od 200 putnika. Veća tragedija, u mirnodopsko vrijeme, Crnu Goru je zadesila samo 15. aprila 1979. godine, kada je razoran zemljotres pogodio primorje i odnio 101 život.

Porodice i prijatelji žrtava nesreće na Bioču, okupljeni oko NVO Voz neprebola, i ove godine su obilježili tragediju i odali počast svim njenim žrtvama. Ujedno su iskazali nezadovoljstvo sudskim epilogom nesreće i odnosom države prema njenim žrtvama.

Ko je kriv za učinjenu tragediju – sistem ili pojedinci? To pitanje nam je u ponedjeljak postavio Goran Vojinović, predsjednik NVO Voz neprebola. ,,Sudski proces je zaštitio sistem i abolirao sve ljude u lancu odlučivanja – od otpravnika voza u Bijelom Polju do predsjednika Vlade”, kazao je Vojinović na konferenciji za novinare. ,,Svi su abolirani fingiranim postupkom, koji je ekspresno završen osudom jednog čovjeka, mašinovođe Slobodana Drobnjaka”, podsjetio je ponavljajući

stav udruženja da mašinovođa nije jedini krivac za nesreću. ,,Šta je sa depoom, stanicom gdje se vozovi opravljaju? Šta je sa resornim Ministarstvom? Šta je sa Vladom i novcem koji je trebalo da se uloži u prugu?” Ta pitanja čekaju odgovor već osam godina. ,,Zašto nam neko osporava pravo da dođemo do istine”, zapitali su se iz Voza neprebola pozivajući medije da im pomognu da ,,dođu do pravde i riješe probleme nastale u nesreći na Bioču”.

Nakon nesreće na Bioču ostavke su podnijeli ministar saobraćaja i pomorstva Andrija Lompar, predsjednik odbora direktora Željeznice Crne Gore Ranko Medenica i Rešad Nuhodžić, izvršni direktor preduzeća. Nekih godinu dana kasnije Lompar se vratio na funkciju. Medenica je otišao u penziju, dok je Rešad Nuhodžić u minulih osam godina – sve seleći se sa funkcije na funkciju – postao najmoćniji čovjek na crnogorskim prugama.

Komisiji za isljeđenje vanrednih događaja ŽCG trebalo je manje od 24 sata da zaključi i obznani kako su mašinovođa Drobnjak i dvojica konduktera iz voza 6103 isključivi krivci za nesreću. I igranka je počela.

Čitaocima Monitora ubrzo je prezentovano mnoštvo podataka koji su ukazali da je voz bio neispravan, da je putovao kršeći propise, sa nepotpunom posadom (bez jednog mašinovođe) dok je u lokomotivi sjedio čovjek koji 10 godina nije imao, zakonom obaveznu, provjeru stručne osposobljenosti.

Do sličnih podataka došlo je i tužilaštvo. Mašinovođa Drobnjak je optužen za ,,teško djelo protiv bezbjednosti saobraćaja”, dok su za krivično djelo ,,nesavjesno vršenje nadzora nad javnim saobraćajem” optuženi Nuhodžić, Momčilo Rakočević, izvršni direktor Prevoza, Vojislav Andrijašević, pomoćnik izvršnog direktora za saobraćajne poslove i još osam radnika Željeznice.

Mašinovođu je Sud osudio na šest godina robije pošto je, smatrali su, dokazano da nije na propisan način zakočio kompoziciju postavljanjem takozvanih papuča. Ostali su oslobođeni pošto je sudsko vijeće kojim je predsjedavala sutkinja Branka Bošković zaključilo da njihovu postupci nijesu bili u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa nesrećom.

Više sudske instance potvrdile su presudu. I Ustavni sud je, početkom 2012, odbacio žalbu NVO Voz neprebola. ,,Ne postoje procesni uslovi za podnošenje ustavne žalbe”, rekla je sutkinja izvjestilac Fetija Međedović. ,,Ona je nedopuštena, jer su je podnijela lica koja nijesu stranke u postupku… Oštećeni nemaju aktivnu legitimaciju za podnošenje ustavne žalbe”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari