Povežite se sa nama

MONITORING

ŽELJEZNICA OSAM GODINA NAKON NESREĆE NA BIOČU: Bezbjednost slabi, administracija raste

Objavljeno prije

na

Prošlo je osam godina kako se 23. januara 2006. na željezničkoj pruzi iznad mjesta Bioče, dogodila najteža (kopnena) saobraćajna nesreća u istoriji Crne Gore.

Jedini osuđeni za tu tragediju, mašinovođa Slobodan Drobnjak je odslužio kaznu pa je, iz perspektiva države i njenih zvaničnika, ova priča pohranjena u arhive. Preživjeli putnici voza smrti, te porodice i prijatelji poginulih, okupljeni oko NVO Voz neprebola, ne mire se sa tim naumom.

Zagovornici vladajuće politike neće propustiti priliku da kažu kako je od nesreće na Bioču do danas u održavanje i modernizaciju crnogorskih pruga uloženo više od 200 miliona eura. Posljednju potvrdu te brige dobili smo krajem prošle godine, kada je Vlada ozvaničila preuzimanje duga teškog 3,5 miliona eura od Željezničkog prevoza.

Za neupućene, Željeznički prevoz AD je jedno od četiri preduzeća koje danas posluju na crnogorskim prugama.

Stvari su nekada bile mnogo jednostavnije. ŽCG je dugo poslovala kao jedinstveno preduzeće kojim su, u ime države, komandovali upravni odbor i generalni direktor. Mjesto niže u komandnom lancu zauzimali su direktori organizacionih cjelina i sektora (12-15 ljudi). Oni su, dobro pamte naši sagovornici, skupa sa tridesetak rukovodilaca službi, vodili firmu koja je, primjera radi, u periodu 1986.-1990. prosječno godišnje prevozila oko 4,1 miliona tona tereta i tri miliona putnika. U to vrijeme na Željeznici je radilo 2.800 ljudi.

Od 2008. do kraja prošle godine crnogorskim prugama se prevozilo, u prosjeku, oko 700 hiljada putnika godišnje. I prevoz tereta je pao skoro četiri puta, na godišnji prosjek od 1,1 milion tona. Smanjen je i broj zapošljenih. Željeznicu danas čine četiri akcionarska društva sa 1780 sistematizovanih radnih mjesta.

Rezultati tog posla su veoma vidljivi. Umjesto jednog dobili smo četiri preduzeća: Željeznička infrastruktura, Željeznički prevoz, Montekargo i Održavanje željezničkih voznih sredstava. Četiri akcionarska društva imaju i četiri borda direktora (ukupno 20 članova), svako AD ima sekretara društva (4) i internog revizora (6). Svi izvršni direktori (4) imaju pomoćnike i savjetnike (9), menadžere i šefove kabineta (6), prevodioce (5)… Njihova naređenja izvršavaju rukovodioci stručnih službi (8), dok direktori sektora (njih 18) zapovijesti sa vrha prosljeđuju dalje, na rukovodioce službi (43)… Na crnogorskim prugama, uz terete i putnike, nedostaju samo mašinovođe i otpravnici vozova.

Otprilike do nesreće na Bioču, kažu sagovornici Monitora, nadležni na Željeznici i u Ministarstvu saobraćaja su se pridržavali propisa koji nalažu da rukovodeće osoblje – uključujući izvršnog direktora i direktore sektora koji su vezani za odvijanje i bezbjednost saobraćaja – moraju imati položen poseban stručni ispit. Iako se propisi nijesu mijenjali, danas nijedan izvršni direktor koji vodi neko od preduzeća nastalih segmentacijom Željeznice nema položen stručni ispit. Isto važi i za značajan broj direktora sektora.

Rješenjem iz decembra prošle godine ministar saobraćaja Ivan Brajović formirao je komisije za polaganje stručnih ispita na željeznici. Možda ministar ne zna – i među imenovanim predsjednicima tih komisija ima ljudi koji nemaju položen stručni ispit.

Po istom principu, ministar Brajović je potpisao Pravilnik kojim se ukidaju pomoćnici mašinovođa na prugama sa najvećim usponom u Evropi. Motiv je, kažu, ušteda. Kao da tragedija na Bioču, ali i čitav niz incidenata i nesreća koje su se dogodile prije i poslije januara 2006. godine nijesu jasno pokazali koliko te uštede mogu biti skupe.

U Ministarstvu drugačije gledaju na problem bezbjednosti. O tome svjedoči i podatak da su sva trojica rukovodilaca nekadašnje ŽCG kojima je suđeno za nesreću a Bioču (Nuhodžić, Rakočević, Andrijašević) u međuvremenu napredovala bez obzira na činjenicu što je ekspertski tim Saobraćajnog fakulteta u Beogradu utvrdio niz propusta uz svjesna kršenja postojećih propisa i pravilnika. To nije smetalo nikome od nadležnih, uključujući i Glavnog inspektora za bezbjednost željezničkog saobraćaja Radovana Raša Kneževića.

Zato su se na udaru našli ljudi koji ukazuju na propuste koji dovode u pitanje bezbjednost željezničkog saobraćaja.

Mogli ste čitati u Monitoru: Šef službe unutrašnje kontrole ŽPCG Aco Papić smijenjen je ljetos, nakon što je objelodanio da su, od 31 putnog prelaza na novootvorenoj pruzi Nikšić-Podgorica njih 13 neosigurani, a još 13 divlji (nema ih u službenim evidencijama). Disciplinski postupak pokrenut je i protiv inženjera Milisava Dragojevića koji je ustvrdio da su mašinovođe Prevoza bez valjane obuke dobili sertifikate o osposobljenosti da upravljaju novim vozovima kupljenim u Španiji.

O tome koliko nadležni vode računa o bezbjednosti željezničkog saobraćaja svjedoče i podaci iz nedavno usvojenog Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sitematizaciji Ministarstva saobraćaja. Tamo stoji da Glavni inspektor za željeznicu mora imati visoko obrazovanje – ,,fakultet društvenih nauka ili fakultet tehničko-tehnoloških nauka, pet godina radnog iskustva na poslovima inspekcijskog nadzora, položen stručni ispit u organima državne uprave i poznavati rad na računaru”. Potpuno je, dakle, moguće, da kontrola bezbjednosti na crnogorskim prugama u skoroj budućnosti postane radna obaveza osobe koja je završila političke nauke i hljeb zarađivala u prosvjetnoj inspekciji.

Možemo li od takvog Glavnog inspektora očekivati da poznaje nekih, kažu, 18.000 strana propisa koji regulišu ovu oblast?

Verzirani objašnjavaju kako smo svjedoci svojevrsnog javno-privatnog partnerstva. Lideri vladajućih partija (DPS/SDP) podstiču ili makar tolerišu trend snižavanja stručnih kriterijuma pošto im u partijskim rezervoarima nedostaje stručno osposobljenih a bespogovorno lojalnih ljudi. U tome su svoj interes pronašli esnafski moćnici okupljeni oko pomoćnika ministra i predsjednika borda Infrastrukture Rešada Nuhodžića (Slobodan Leković je potpisao da to nije konflikt interesa).

To društvo je spoznalo priliku: što manje znanja među potčinjenima – to više nekontrolisane moći u njihovim rukama. Oni, ionako, ne putuju vozovima. Samo pred izbore.

Pravo na istinu

Lokalni voz 6103, koji je tog olujnog, hladnog januarskog dana iz Bijelog Polja krenuo prema Baru, zaustavljen je na otvorenoj pruzi zbog kvara, nedugo pošto je napustio stanicu u Bratonožićima. Poslije nekih pola sata, dok je posada voza uzalud pokušavala da otkloni probleme (do danas je ostala tajna da li im je iz Podgorice u pomoć krenula ispravna lokomotiva) otisnula se kompozicija elektromotora zaustavljena na jednoj od najstrmijih dionica na evropskim prugama, i nakon nekoliko kilometara vratolomnog putovanja survala se u kanjon Morače. Poginulo je 47 a povrijeđeno više od 200 putnika. Veća tragedija, u mirnodopsko vrijeme, Crnu Goru je zadesila samo 15. aprila 1979. godine, kada je razoran zemljotres pogodio primorje i odnio 101 život.

Porodice i prijatelji žrtava nesreće na Bioču, okupljeni oko NVO Voz neprebola, i ove godine su obilježili tragediju i odali počast svim njenim žrtvama. Ujedno su iskazali nezadovoljstvo sudskim epilogom nesreće i odnosom države prema njenim žrtvama.

Ko je kriv za učinjenu tragediju – sistem ili pojedinci? To pitanje nam je u ponedjeljak postavio Goran Vojinović, predsjednik NVO Voz neprebola. ,,Sudski proces je zaštitio sistem i abolirao sve ljude u lancu odlučivanja – od otpravnika voza u Bijelom Polju do predsjednika Vlade”, kazao je Vojinović na konferenciji za novinare. ,,Svi su abolirani fingiranim postupkom, koji je ekspresno završen osudom jednog čovjeka, mašinovođe Slobodana Drobnjaka”, podsjetio je ponavljajući

stav udruženja da mašinovođa nije jedini krivac za nesreću. ,,Šta je sa depoom, stanicom gdje se vozovi opravljaju? Šta je sa resornim Ministarstvom? Šta je sa Vladom i novcem koji je trebalo da se uloži u prugu?” Ta pitanja čekaju odgovor već osam godina. ,,Zašto nam neko osporava pravo da dođemo do istine”, zapitali su se iz Voza neprebola pozivajući medije da im pomognu da ,,dođu do pravde i riješe probleme nastale u nesreći na Bioču”.

Nakon nesreće na Bioču ostavke su podnijeli ministar saobraćaja i pomorstva Andrija Lompar, predsjednik odbora direktora Željeznice Crne Gore Ranko Medenica i Rešad Nuhodžić, izvršni direktor preduzeća. Nekih godinu dana kasnije Lompar se vratio na funkciju. Medenica je otišao u penziju, dok je Rešad Nuhodžić u minulih osam godina – sve seleći se sa funkcije na funkciju – postao najmoćniji čovjek na crnogorskim prugama.

Komisiji za isljeđenje vanrednih događaja ŽCG trebalo je manje od 24 sata da zaključi i obznani kako su mašinovođa Drobnjak i dvojica konduktera iz voza 6103 isključivi krivci za nesreću. I igranka je počela.

Čitaocima Monitora ubrzo je prezentovano mnoštvo podataka koji su ukazali da je voz bio neispravan, da je putovao kršeći propise, sa nepotpunom posadom (bez jednog mašinovođe) dok je u lokomotivi sjedio čovjek koji 10 godina nije imao, zakonom obaveznu, provjeru stručne osposobljenosti.

Do sličnih podataka došlo je i tužilaštvo. Mašinovođa Drobnjak je optužen za ,,teško djelo protiv bezbjednosti saobraćaja”, dok su za krivično djelo ,,nesavjesno vršenje nadzora nad javnim saobraćajem” optuženi Nuhodžić, Momčilo Rakočević, izvršni direktor Prevoza, Vojislav Andrijašević, pomoćnik izvršnog direktora za saobraćajne poslove i još osam radnika Željeznice.

Mašinovođu je Sud osudio na šest godina robije pošto je, smatrali su, dokazano da nije na propisan način zakočio kompoziciju postavljanjem takozvanih papuča. Ostali su oslobođeni pošto je sudsko vijeće kojim je predsjedavala sutkinja Branka Bošković zaključilo da njihovu postupci nijesu bili u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa nesrećom.

Više sudske instance potvrdile su presudu. I Ustavni sud je, početkom 2012, odbacio žalbu NVO Voz neprebola. ,,Ne postoje procesni uslovi za podnošenje ustavne žalbe”, rekla je sutkinja izvjestilac Fetija Međedović. ,,Ona je nedopuštena, jer su je podnijela lica koja nijesu stranke u postupku… Oštećeni nemaju aktivnu legitimaciju za podnošenje ustavne žalbe”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo