Povežite se sa nama

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

MONITOR: Da li je Haški tribunal ispunio misiju?

HABUL: U suštini jeste. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: Eto, šta bi bilo da nije osnovan Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu? Ko bi sudio ratnim zločincima?

I da li bi se istina o zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini ikada nepristrasno utvrdila? Svaka izrečena presuda je knjiga za sebe. Ona pokazuje kontekst, način planiranja, izvršenja, potrebnu logistiku i sakrivanje tragova (prekopavanje primarnih grobnica i sakrivanje leševa na više međusobno udaljenih lokacija) itd. Koga zanima neka pronađe na internetu svjedočenje Dražena Erdemovića o likvidaciji preko hiljadu zarobljenika, ili oficira Drinskog korpusa (odlična knjiga „Beara“, Ivice Đikića).

Dublja analiza haških presuda pokazala bi da je neko ko se pita odredio da se kvalifikacija genocida odnosi isključivo na Srebrenicu i da se vodi računa da se izbjegava povezivanje Srbije sa vođenjem rata u BiH. Ovakva teza između ostalog može se pronaći i u knjizi Eda Wullianyia, koja se bavi Prijedorom. Zanimljivo je da je po prvostepenoj presudi vođa Autonomne regije Krajina (ARK) Brđanin bio presuđen za genocid na prostoru Prijedora i ARK-a. Međutim, Žalbeno vijeće je 2004. godine ukinulo kvalifikaciju za genocid. Brđanin je osuđen na 30 godina zatvora u kojem se još nalazi. To što su izostale presude za genocid u nekim drugim opštinama (Prijedor, Kotor Varoš, Vlasenica, Višegrad…) ne mijenja značaj Haškog tribunala bez obzira što ga jedna strana potpuno negira i obezvređuje (Srbi), a druga je nezadovoljna jer nije dobila maksimum (Bošnjaci).

U prvoj presudi Dušku Tadiću, policajcu iz Prijedora utvrđeno je „da je u stvarnosti SRJ vršila opštu političku i vojnu kontrolu nad Republikom Srpskom, barem između 1992. i 1995.“. Tadić je dobio 20 godina robije.

Iza Haškog tribunala, osim presuda, ostala je ogromna arhiva koja sadrži dragocjenu građu o tome šta se događalo, ko su žrtve a ko zločinci.

Analiza istraga protiv trojice lidera odnijela bi mnogo prostora jer bi se morao opisati politički ambijent 90-ih, vojna snaga Hrvatske i Srbije i njihovo prisustvo u BiH, činjenica da Armija BiH nastaje s ledine bez logistike i komandnog kadra itd. Razlike su bile ogromne u svakom pogledu, pa i u obimu zločina koji se odnose na sve tri strane.

MONITOR: Kako gledate na pojavu više non-pejpera u posljednja dva mjeseca?

HABUL: U Sarajevu je non–pejper doživljen kao probni balon. Vjerovatno se negdje u kuloarima razmatra šta s Bosnom, pa se urade i neki planovi. Međunarodne okolnosti uvjeravaju da neće biti prekrajanja granica i kompenzacije za gubitak Kosova preko Bosne i Hercegovine. Istorija nas uči da je mirna Bosna samo u okolnostima kada Beograd i Zagreb suštinski podržavaju njen teritorijalni integritet. To je bilo samo u periodu 1945 – 1987.

MONITOR: Jedan srpski političar iz tzv. građanske opcije, a poslije 2000. godine sa pozicije i visokog državnog funkcionera, rekao je da nijedna od tih država nastalih raspadom SFRJ nije postala „građanska“. Da li je to tako?

HABUL: Sve države nastale raspadom Jugoslavije su nacionalne i  partijske. Osim Slovenije. Mitovi i populizam zamjenjuju pravu politiku a birači kao očarani to ne vide. Ne znam kakva je situacija u Crnoj Gori, ali znam da je istočna Bosna, demografski prazna. Imaju dva grada – na sjeveru Bijeljina, na jugu Trebinje i između prazno. U Federaciji BiH iseljavaju se najvitalniji. Svugdje odlaze najvitalniji. U 2020. iz BiH je iselilo preko 20.000 mladih. I gledamo paradoks. Kod kuće „narodi“ ginu za teritoriju, proklinju izdaju Zapada, a onda odoše na rad u Njemačku. Još nisam čuo da se iko seli u Rusiju, osim bjegunaca ili tajkuna.

 

Ono što je utvrđeno u sudnici mora se učiti u učionici

MONITOR: Stalno se govori da će presude za ratne zločine stvoriti atmosferu katarze i pomirenja naroda koji su učestvovali u ratovima 90-ih. Koliko smo u tome uspjeli?

HABUL: Presude za zločine nisu donijele ni mir i katarzu. Nekoliko je uzroka. Rat u BiH završen je remijem, a iste političke snage koje su vodile rat nastavile su nakon Dejtona „izgradnju mira“ (samo je Radovan Karadžić uklonjen s političke scene u junu 1996. godine). Srbi su suštinski najveći ratni dobitnici, nagrađani sa 49 posto teritorije i srpskim entitetom; Hrvati kao najmalobrojniji narod su dobili pola vlasti u Federaciji i trećinu na nivou države. I jedni drugi dobili su specijalne veze sa matičnim državama. Bošnjaci su ostali stiješnjeni između dva suprotstavljena koncepta. Na tom osnovu nastali su nacionalni narativi o „oslobodilačkim ratovima“ i političko djelovanje koje opravdava zločine. Da napravimo paralelu sa 1945. Drugi svjetski rat na ovim našim prostorima donio je bratoubuilački rat, stradanja i razaranja, gora po obimu i dubini od 90-ih. Međutim, 1945. se igralo Kozaračko kolo jer je to bio politički projekat. Nakon Dejtona, samo se fingiralo zalaganje za reintegracijom BiH i na djelu je bila politika separacija koja je proporcionalna slabljenju uloge Međunarodne zajednice.

I dok je makar prividna kooperativnost vlasti u Beogradu i Zagrebu vladala dok je angažman MZ bio snažan (ta je era završena odlaskom Pedija Ešdauna u maju 2006), posljednjih godina su svi koji su sarađivali sa Tribunalom stavljeni na stub srama. Sada je meta Boris Tadić jer nacionalisti traže žrtvu zbog hapšenja i izručenja Mladića prije deset godina. Srbijansko društvo nije zrelo da se suoči sa zločinima, ali ne želi ni čuti da se u Srebrenici dogodio genocid.

E sad, da citiram autora knjige Pravo i rat (2001) profesora Petera Maguirea:

„Tražiti od suđenja da daje istorijske lekcije, ili da pruži neki oblik terapeutskog legalizma, znači tražiti previše od bilo kojeg suđenja“. I pokušaj da se nakalemi model Južne Afrike o pomirenju nakon aparthejda, u BiH je naivan i uzaludan jer su nacionalizam i mitovi preplavili na svim stranama.

Upozoravajuća je jedna misao Glavnog tužiloca ICTY/IRMCT Serge Brammertza koji je prošle godine u intervjuu jednom sarajevskom listu rekao: „Ključno je obrazovanje. Ono što je utvrđeno u sudnici mora se učiti u učionici“!

Ostaje pitanje šta učiniti s prošlošću.

 

Ne treba imati iluzija da će Šmit donijeti nešto radikalno

MONITOR: Za dva mjeseca, na mjestu Austrijanca Valentina Incka, počeće da radi novi Visoki predstavnik, Njemac Kristijan Šmit. Šta bi mogao i šta bi trebalo da uradi Šmit?

HABUL: Da nema Visokog predstavnika, Bosna i Hercegovina bi se raspala.

Kritike da je Inzko bio blijed i neefikasan, više idu na adresu velikih sila koje su se zamorile „slučajem Bosna“ i „pustili je niz vodu“. Visoki predstavnik snagu crpi iz mandata Vijeća za implementaciju mira. Ako visoki predstavnik nema ovlaštenje da poduzima mjere, onda sam ne može ništa uraditi. Šta će donijeti mandat Kristijana Šmita, rano je prognozirati. Navodno se Bajdenova administracija vraća na Zapadni Balkan, ali još nema konkretnih poteza. Međutim, ne treba imati iluzija da će Šmit donijeti nešto radikalno. Vrijeme Ešdauna je prošlo kada su se Bonske ovlasti široko primjenjivale (Visoki predstavnik može nametati zakone ili smjenjivati predstavnike vlasti – op. EH), niti je „slučaj Bosna“ u vrhu agendi zapadanih sila.

Nastasja RADOVIĆ  

Komentari

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA I BIVŠI UREDNIK LIBERALA: Selektivni i u osudi nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kao društvo podijeljeni smo i veoma selektivni po pitanju nasilja. Zavisno od toga  „čija” je žrtva ili nasilnik. A svi bi trebalo da budemo  jedinstveni i osudimo svaku vrstu nasilja.  Ne samo kod nas. Ovo što se dešava u Gazi je strašno. Niko ko ima “zrnce” ljudskosti u sebi, bez obzira na bilo kakve interese, ne smije da ćuti i ne osudi brutalna iživljavanja i ubijanja nevinih od strane izraelskog režima. Mnogi  u Crnoj Gori, naročito na početku žestokih napada, su ćutali na događaje u Gazi

 

MONITOR: Popis je krenuo, nakon ispunjenih preduslova iz Sporazuma vlasti, opozicije i predstavnika vijeća nacionalnih manjina. Ipak, kampanja o nacionalnom izjašnjavanju se nastavlja.  Kako to komentarišete?

PEPIĆ: Najsmješnija pamet je naknadna pamet. Dobro je što je popis konačno krenuo. Ali ne smijemo zaboraviti da taj popis kasni već više od dvije godine. Zašto se jedno, po pravilu  statističko- tehničko pitanje problematizuje?

Moram reći i to da je, bez obzira na prolongiranje , dobro što je premijer . Spajić odložio početak popisa za 30 dana. I što se koliko- toliko došlo do kompromisa. No,primjećujem da će popis,  bez obzira na rezultate, poslužiti više za identitetska pitanja i prepucavanja i ” dokazivanja ” kojih je više , ili manje. Nažalost, nacija i vjera, postali su zanimanje.  Da je sreće, identitetska pitanja ne bi trebalo da nam budu  toliko od značaja. Dobro bi bilo kada bi popis iskoristili u svrhe razvitka našeg društva. Da vidimo , koliko nas uopšte ima  i  čime raspolažemo.

Pritom,  jasno je da popisno ” izjašnjavanje ” građana ne može da nam ukaže sa kakvom imovinom se raspolaže. Nema načina da se  popisom  utvrdi kako su nekI  bliski vlastima  stekli više imovine. Da je i volje i sreće, time bi se bavile druge službe.

Bilo bi mi drago da se rezultati popisa iskoriste na pravi način. A ne da nam on posluži, što me  plaši,  za  prebrojavanje nacionalnih i vjerskih krvnih zrnaca.

MONITOR: Nakon prepiski između Vesne Medenice sa sutkinjama, tužiteljkama i predsjednicom Agencije za sprečavanje korupcije, ovonedjeljne Skaj prepiske svjeoče o razgovorima između bivših službenika policije i vrha kriminalnih grupa o rezultatu izbora 2020, pa i planiranju da se neki od poslanika ukloni. Govori se o Nebojši Medojeviću, jednom od lidera bivšeg DF. Šta to kazuje?

PEPIĆ: Ne bi trebalo da nas, koji smo na razne načine pratili pomnije javnu CG društveno – političku scenu, ili bolje rečeno, koji smo osjećali i uvidjeli da nešto nije u redu u višedecenijskoj vlasti DPS- a i Mila Đukanovića mogu iznenaditi  ove i ovakve prepiske putem Skaj aplikacije.

Dobro je poznato da je ta i takva vlast stvorila i izuzetno dobro koristila taj i takav ” sistem vrijednosti”. Dobro je bilo poznato da je Vesna Medenica ” treću granu vlasti”  stavila u zaštitu  Đukanovića i njemu bliskih. I da ništa  što je zadiralo u organizovani kriminal na visokom nivou, nije moglo da se pred sudskim instancama , ne samo pravosudno  dokaže , nego ni pokrene. Ako hoćemo da budemo iole iskreni , moglo se znati, da i neki od policijskih službenika, nijesu bili u službi očuvanja javnog reda i mira , već više u lancu  očuvanja Đukanovićeve i moći  bogatstva.

Svako  ko i je ukazivao na to  nalazio se na udaru i djelova policije i djelova sudstva. Počesto i na meti nekih ” žestokih momaka” . Tako da me ove i ovakve prepiske – ne čude.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR KRAUS, PREDSJEDNIK SAVEZA ANTIFAŠISTA SRBIJE: U Srbiji je dominantan populizam koji čini sve da zadrži vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni, svrsishodan cilj izbora u Srbiji trebao bi da bude  približavanje zeleno-lijevih i socijal-liberalnih političkih opcija – i ne samo njih

 

MONITOR: Nedavno je prošlo 80 godina od Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Tih dana se u Teheranu održavala i konferencija glavnih savezničkih lidera-Staljina, Ruzvelta i Čerčila. Tvrdi se da je tada izdejstvovano priznanje Titovog pokreta kao dio kompromisa između trojice lidera. Kako  ocjenjujete značaj ovog događaja i njegov legat danas?

KRAUS: Da, pre nekoliko dana, tačnije, ove godine 26.11. u Jajcu je svečano obeležena 80-ta godišnjica od održavanja II zasedanja AVNOJ-a. I na teritoriji Jugoslavije, kao i na međunarodnom planu, 1943. godina je bila prelomna godina II Svetskog rata. Te godine su vođene najveće bitke u NOB-u, na Neretvi i Sutjesci. Posle bitke na Neretvi, praktično je bio poražen kolaboracionistički četnički pokret, a tokom bitke na Sutjesci je Čerčilov šef britanske vojne misije Bil Dikin imao jasan uvid ko se i kako bori protiv Nemaca. Dikin je prisustvovao i II zasedanju AVNOJ-a, na kojem su donete istorijske odluke, pa i one o tzv.avnojevskim granicama i federativnom uređenju zemlje, kao i budućem ustrojstvu države kao republike. Velika trojica su u Teheranu, prihvatajući partizanski pokret kao saveznički, samo potvrdili stvarno stanje na terenu. Nije to bila nikakva diplomatska pobeda jednog pokreta otpora već savezničko prihvatanje jedinog narodno-oslobodilačkog pokreta, koji u to vreme broji oko 300.000 naoružanih i u vojne formacije organizovanih boraca i borkinja. Socijalistička Jugoslavija je razbijena dejstvom mnogobrojnih unutrašnjih i spoljašnjih činilaca, u kojima je tema granica bila samo jedna-doduše kobna kao okidač za ratove 90-tih odnosno za aktuelizovanje ideologije Velike Srbije. Bez avnojevskih granica, danas svakako jedan broj postojećih država ne bi postojao.

MONITOR: U Firenci je ovih dana održan samit ultra desnih partija. Domaćin je bio Mateo Salvini, potpredsjednik Vlade Italije. Inspirisala ih je  pobjeda ultra desnog Gerta Vildersa u Holandiji. Pripremaju se da na  izborima za EU parlament u 2024-oj budu treća grupacija po brojnosti. Postoji li opasnost da se to desi?

KRAUS: Povodom nedavne pobede Vildersa u Holandiji i pomenutog skupa u Firenci, postoje veoma opravdani strahovi, i to ne samo u Evropi. Mislim da je stanje alarmantno. Izbori u Poljskoj su ohrabrenje, a do izbora 2024-e, verujem da će doći do nekih inicijativa kako bi se ovaj prodor ekstremne desnice zaustavio. U biti, radi se o krizi kapitalizma, a levica još ne nudi stvarnu alternativu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILAN PAPPE,  JEDAN OD NAJPOZNATIJIH  EKSPERATA ZA BLISKI ISTOK: Palestinci i Izraelci moraju živjeti zajedno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u  priči koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okončana u decenijama  nakon 1948

 

U  Torinu je nedavno boravio poznati istoričar, esejist i publicista  Ilan Pappe jedan od najpoznatijih  eksperata za Bliski istok, što je bio razlog za  susret i  kraći razgovor o aktuelnoj situaciji. Trenutno je  jedan od rijetkih istraživača, istoričara, autora, izraelskog porijekla, koji na precizan, jasan  i analitičan način barata istorijskim činjenicama i pokušava čitaocima sa  naučnog aspekta približiti kompleksnu situaciju u Gazi i na Zapadnoj obali.

Pappé od 1990.  godine predaje istoriju na Univerzitetu Exeter u Velikoj Britaniji.  Zbog opozicionih stavova  morao je napustiti svoju zemlju Izrael, jer je bio odveć kritičan prema cionizmu. Jedan je od predstavnika takozvane nove izraelske istoriografije, struje “nepodobnih” istoričara za   one vlade Evrope i Zapada  koje nastavljaju zagovarati, može se reći,  lažnu verziju  rata protiv Palestine.

Pappé je poznat po tome što je dokumentirao “etničko čišćenje” iz 1948. nad Palestincima, Nakbu/Katastrofu kako je nazivaju  preživjeli,  mračnu povijesnu stranicu s kojom se izraelska država nikada nije htjela suočiti.

Razlozi za susret sa Ilanom Pappeom su brojni. Izmedju ostalog i publikovanje nove knjige Ten Myths About IsraelDeset mitova o Izraelu.

Knjiga govori prevashodno o deset falš ideja na koje se oslanja okupacija Palestine i  koje je istoričar pobio sa sjajnom preciznošću i  hrabrošcu. Pappe demonstrira  iz kog ugla  treba gledati na realnost, ukazujući da je permanentno uznemiravanje vlasti urgentno i neophodno. I moguće.

Pappe je boravio  u Torinu  na poziv torinskog udruženja BDS koje je pokrenulo  ekonomsku  kampanju, boycott, disinvestment and sanctions (bojkot, dezinvestiranje i sankcije prema Izraelu)  te  univerzitetskog i studentskog pokreta Projekt Palestina. Govorio je pred brojnom publikom. Bilo je više  od 500 slušaoca, a toliko je ostalo pred vratima prepune sale.

Izdvajamo par redova iz  samog početka knjige Deset mitova o Izraelu.

“Palestina je uvijek bila zemlja izmedju rijeke i mora. I još je uvijek. Na njenu promenjljivu sudbinu nije uticala geografija vec demografija. Kolonizatorski pokret  koji se ustoličio krajem 19 vijeka, sada  predstavlja pola populacije i kontroliše drugu polovinu uz pomoć ideološke  matrice rasizma i politike aparthejda. Mir nije pitanje demografskih promjena, niti ponovnog crtanja mapa: Mir je eliminacija postojeće ideologije i politike”

LIFEGATEU: Profesore Pappé, govorili ste o Nakbi-Katastrofi kao događaju “etničkog čišćenja” i dokumentirali ste postojanje PLANA D-  Dalet plana (Akcioni plan izraelske vojske –  Plan B  iz septembra 1945, Plan iz maja 1946 i  Plan Yehoshua iz 1948)  ili kako su protjerivanja i masakri Palestinaca tih godina bili projektovani za stolom od grupe cionistički orjentiranih Izraelaca. Kako  ostvariti taj “plan” danas, dok je u toku  rat u Pojasu Gaze? Postoji li nešto od tog plana što je i danas aktuelno ?

PAPPE: Godinu 1948.  palestinski Arapi su definirali kao “katastrofu”, tacnije Nakbu. Godinama kasnije uvijek su tvrdili da Nakba nikada nije završena. Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u toj priči, koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okoncana u decenijama  nakon 1948. Temeljna ideja uvijek je ista: Izrael želi osvojiti nove teritorije,  ali bez Palestinaca koji zive na njima. Ne mogu biti siguran da postoji plan poput Plana D iz tog vremena, ali koraci za konsolidaciju tog plana su isti. Prvo se stanovnici pojasa Gaze protjeruju sa sjevera na jug, zatim se predlaže prognati ih  u Egipat, na Sinaj ili nagovoriti da odu u druge zemlje. Drugim riječima, zločini protiv čovječnosti dokumentirani 1948, nastavljaju se i danas.

Maurizio BONGIOANNI –LifeGateu
Prevod:  Vesna ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo