U zadnji čas se prijavi Vladan Joković za direktora Uprave policije (UP), ali posljednjeg dana konkursa naglo odustane, pa ne iznenadi samo resornog ministra Raška Konjevića, koji planira da ga na Vladi predloži, nego i javnost, takođe i opoziciju jer je tiho pozdravila njegov nesuđeni izbor.
Joković (prema interpretaciji ministra unutrašnjih poslova) obavještava da „zbog svih medijskih napisa u prethodnom periodu povlači kadidaturu” i da bi njegovo šefovanje policijom „moglo da produkuje atmosferu koja ne bi bila dobra za rad UP-a”.
Prema jednom dijelu medijskih napisa, „diplomatski predstavnici nekoliko NATO članica, posebno SAD” su vlastima signaliziralI da „Joković nije dobrodošao na tu funkciju zbog afere navodnog praćenja diplomata”.
Joković je šefovao Agencijom za nacionalnu bezbjednost (ANB) u relativno kratkom periodu – od jula 2010. do decembra 2011. i kobnog Listinga u kojem su, javnosti je tako predočeno, Igor Lukšić, Milan Roćen i Darko Šarić persone dramatis, a ne strane diplomate.
U međuvremenu, niko ANB ili Jokovića nije dovodio u izravnu vezu sa „praćenjem” diplomata. O tome se prvi put čulo krajem 2009, paralelno sa ocjenama o ozbiljnim pukotinama u odnosima Duška Markovića (in continuo šef tajne službe 1998-2010) i Milana Roćena, navodnog inspiratora ustrojstva ilegalne „vojne obavještajne službe” koja je negdje iz utrobe Ministarstva odbrane – ministar bio Boro Vučinić – koristeći zaostalu a knjigovodstveno neevidentiranu prislušnu tehniku KOS-a, „pod mjerama” držala neke zapadne diplomate.
Svi navodni ili stvarni ili povezani akteri – uključujući i Roćena – aktivni su. Neki upravo na pozicijama gdje direktno kontaktiraju po NATO liniji: na primjer, Roćenov favorit Ivan Mašulović je pomoćnik ministra odbrane, ili pukovnik Vladislav Vlahović, šef Misije Crne Gore pri NATO-u.
Primjedbe na prošlogodišnji izbor Bora Vučinića za šef tajne službe – što bi za NATO, zbog uloge ANB-a u protoku i čuvanju tajnih podataka na liniji Podgorica – Brisel, morala biti daleko značajnija stvar od izbora šefa policije – takođe se nijesu čule. Ali, sjetićemo se, ni taj izbor nije išao glatko. Prvo je kandidovan Mevludin Nuhodžić, blizak Dušku Markoviću. Navodno, odustao je, ali nije objašnjeno tačno zbog čega.
U vrijeme lansiranja „špijunske afere” 2009, Joković je bio načelnik Sektora za ekstremni nacionalizam i terorizam ANB-a, savremene redefinicije nekadašnje 3. uprave SDB-a koja se bavila „unutrašnjim neprijateljima” , protivnicima ili kritičarima vladajuće stranke i ideologije.
Malo je vjerovatno da je 2009. tajni nadzor stranih diplomata bila Jokovićeva linija rada. Sve i da jeste, o tome nije odlučivao on, već Duško Marković koji, kao rijetko ko u depeesovskom gremiju, uživa povjerenje „NATO partnera”; nakon napuštanja ANB-a prvi mu je posao u Vladi kao ministru bez portfelja bio „bezbjednosne integracije u okviru odnosa sa NATO i Evropskom unijom”.
No, da li je Joković, mimo znanja Lukšića kao pretpostavljenog, diplomate „pratio” nakon što je Marković otišao iz ANB-a? Za šefa tajne službe ga nije izabrao Lukšić, karijeru je oduvijek dugovao Markoviću, a za direktora ANB-a ga je izabrao Milo Đukanović.
Sadašnji ministar vanjskih poslova Lukšić, te glavni premijerov savjetnik Roćen, iz istih ili različitih pobuda, navodno su se sada dramatično protivili izboru Jokovića za direktora UP-a.
Uoči sjednice Vlade 21. februara, na kojoj je trebalo da se predoče rezultati konkursa, iz Lukšićevog kabineta je saopštavano da će se o tome „izjasniti kada bude vrijeme” i „naravno, ukoliko to uopšte bude prijedlog kojim će se ići prema Vladi”. I zaista, prijedlog nije ni stigao na Vladu.
Generalno uzevši, Joković u Listingu nije bio na visini zakonom utvrđenog zadatka kontraobavještajne zaštite premijera i jednog člana Vlade; njegova ostavka, objašnjena „ličnim razlozima”, bila je – logična. No, iz sadašnje perspektive neke Lukšićeve ocjene o Jokoviću iz tog perioda, tada skrajnute iz fokusa, možda se mogu jasnije sagledati. On je pohvalio njegov jednoipogodišnji učinak šefa tajne službe, ali upozorio da je „neopohodan dalji nastavak reformi u sektoru bezbjednosti ukoliko Crna Gora želi članstvo u NATO”.
„Crna Gora ulazi u fazu NATO integracija”, rekao je povodom Jokovićeve ostavke, „kada je potrebno uraditi još toga kako bi zavrijedili ocjenu funkcionalnog sistema u okviru sjevernoatlantske bezbjednosne familije”. U prijevodu se može čitati i da je NATO dao nepovoljnu ocjenu o ANB-u i-ili njenom tadašnjem šefu.
Na drugoj strani, Lukšić je imao saznanja najkasnije 12. aprila 2011. da postoje veliki sukobi između UP-a i Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT) koji su i sada aktuelni i izgleda da su dio raspleta ne samo oko izbora novog šefa policije, već i kadrovske sudbine Ranke Čarapić (ubrzo joj ističe mandat).
Pomenutog datuma Lukšić je, na konferenciji za novinare, saopštio da je spreman da sasluša Čarapićevu „ukoliko ona smatra da postoje problemi u komunikaciji sa UP-om” i da će „od nje tražiti konkretne primjere u kojima policija nije odgovorila na adekvatan način i nije ponudila informacije da bi VDT moglo da reaguje”.
Potom su o tome u četiri oka razgovarali u njegovom kabinetu, da bi 27. jula 2011. Lukšić, uz glasnu medijsku orkestraciju, posjetio kancelarije VDT-a, kada je Čarapićeva izjavila da su „tužioci dolazak premijera doživjeli pozitivno i shvatili je kao veliku podršku naporima koje u ovom trenutku ulažu i podstrek za dalje”.
Uslijedio je Listing – afera koja se, između ostalog, mogala čitati i kao podsjetnik da niko iz bivših vlada, uključujući Lukšića kao ministra finansija i činjelo se vječitog šefa diplomatije Roćena (koji je zbog svojih „moskovskih godina” morao dodatno „reformisati” pred „NATO partnerima “) nije bio imun na kontakte sa ajkulama iz podzemlja.
Ukoliko preispitamo hronologiju, utvrdićemo kako su se, jedan za drugim – nakon što su listinzi objavljeni – Milo Đukanović, Duško Marković, pa Igor Lukšić, kroz odvojene izjave, izjasnili da sve u svemu, ne očekuju da će se utvrditi ko je „najodgovorniji”.
Jedino je, teško kontrolišući emocije, Milan Roćen 16. decembra 2011. u intervjuu za TV Vijesti insistirao da se stvari išćeraju na čistac.
VDT- specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović požurila je da oglasi navodni falsifikat objavljenih listinga i podupre tvrdnje Lukšića i Roćena da nijesu kontaktirali sa Šarićem – premda postupak još nije zaključen.
Upravo je iz VDT-a kroz slučaj hapšenja šefa budvanske kriminalističke policije Siniše Stojkovića krajem godine lansirano da Jokovića planiraju za mjesto šefa UP-a.
Nakon perioda lagodne zavjetrine direktora Uprave carina, jednog od najboljih mjesta u državnoj upravi, Joković je opet u žiži – asocijacije na Listing kao glavno obilježje njegove karijere su se nametnule same po sebi. Činjenicu da ga je VDT, lično Ranka Čarapić, pomenula u vezi sa Stojkovićem, Joković je ocijenio napadom na „svoj dignitet” i poručio da će, preduzeti „sve neophodne aktivnosti da ga zaštitim”.
Ispostavilo se da ni Stojković – premda osumnjičen za krivično djelo – nije optužen, premda je Čarapić u međuvremenu zaprijetila neimenovanom „političkom dnu” da će „pokušati da se obračuna u zakonskom postupku”.
Da li je Joković „preduzeo mjere”? Ništa ni od toga. Ostaje šef Uprave carina. Ko ga je mogao nagovoriti ili naćerati da se iz te lagodne pozicije uopšte kandiduje za užarenu fotelju direktora UP-a? Nema sumnje: Đukanović i-ili Marković.
Vjerovatno je da je osporavanje svoje kandidature jedva dočekao kao izgovor da se vrati anonimnosti carinskih poslova. Jer, unutar policije vri kao o kotlu – ne samo zbog klanovskih borbi.
Policija je u vanrednom stanju, nominalno najkasnije od kada je decembra 2010. Vladu preuzeo Igor Lukšić. Na čelu policije su od tada (Veselin Veljović, Božidar Vuksanović, Slavko Stojanović) „vršioci dužnosti”, što je, prema tvrdnjama brojnih pravnika – kao i zbog prošlogodišnjih sudskih odluka po tužbama zbog imenovanja v.d. direktora – izgleda potpuno nezakonito.
Gdje su u svemu tome 4.906 ukupno zaposlenih u UP-u? Njih 1.056 nema riješen status – primljeni su na određeno vrijeme. Niko nije siguran da li će zadržati posao jer će, službeno je najavljeno, njih oko 20 odsto tokom godine biti otpušteno.
Prisluškivanje
Iako je Unutrašnja kontrola još krajem 2009. iz nadležnosti direktora UP-a izmještena pod neposrednu kontrolu ministra unutrašnjih poslova, ona je tek ovih dana – nakon sumnji o nelegalnom prisluškivanju novinara Dana – ušla u Odsjek za posebne provjere. To bjelodano svjedoči i o nepostojanju spoljne kontrole policije.
Da policija nelegalno prislušukuje – to je nepobitna činjenica. O tome niti u jednom zakonu nije bilo pomena kada je Veselin Veljović 2009. u dokumentu naslovljenom Informacija o kapacitetima pisao o napretku UP-a „uz upotrebu i primjenu specijalnih istražnih tehnika – mjera tajnog nadzora (MTN)” ili donio Uputstvo o primjeni mjera tajnog nadzor, itd. Istina, MTN su primjenjivali i za dokumentovanje kriminala, ali je problem bio što su i to radili mimo zakona – npr. u postupku protiv četvorice optuženih za šverc skanka, uhapšenih u akciji Drina, izdvojeni su i tajno snimljeni telefonski razgovori i video snimci, jer za njihovo snimanje i tajno praćenje nije postojala naredba sudije za istragu.
Odsjek za posebne provjere, sa poslovima za opservaciju, dokumentovanje i operativnu analitiku, jedna je od najopremljenijih formacija UP-a. Raniji načelnik policijskog Sektora za informacione tehnologije i sisteme za medije je 2010. izjavio da je njihova tehnika za primjenu MTN „među najsavremenijim”.
Ništa od toga nije izazvalo pažnju članova Odbora za bezbjednost i odbranu. Premda imaju mogućnost da bilo kada pokrenu i realizuju opciju kontrole i policijskih prisluškivanja, tek su 28. februara o.g. obišli po tom poslu UP.
U međuvremenu, Odbor nije ni razmatrao izvještaje o primjeni MTN-a ni u ANB-u ni u UP-u za prošlu godinu.
Poražavajući je po opozicione poslanike članove Odbora podatak da su bez primjedbi na to što su još 12. marta 2010. posljednji put pokušali uvid u MTN postupak primjene od strane ANB-a.
Vladimir JOVANOVIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU1 sedmica