Povežite se sa nama

MONITORING

EPIDEMIJA TERORIZMA: Čuvanje leđa

Objavljeno prije

na

Nema samo Crna Gora velom misterije prekriveni pokušaj terorizma i državnog udara. Epidemija se širi. Taman pošto je premijer Srbije Aleksandar Vučić javnost obavijestio da su neki drugi teroristi, koje je Beograd uhapsio, pokušavali atentat na premijera Mila Đukanovića, a ne 20 državljana Srbije koje su crnogorski organi optužili za pokušaj terorizma i kriminalno organizovanje na izborni dan, i sam je navodno postao meta neuspjelog atentata.

Ministar unutrašnjih poslova Srbije Nebojša Stefanović je u subotu, 29. oktobra saopštio da je u blizini kuće oca srpskog premijera, u kojoj Vučić često boravi, u beogradskom naselju Jajinci, pronađeno naoružanje i municija. Naoružanje se nalazilo u sanducima, a kako procjenjuju tamošnji mediji, pronađena količina oružja bila je dovoljna da uništi kolonu vozila – automobila, autobusa i kamiona.

Oružje je pronađeno na mjestu, objasnili su srpski istražni organi, gdje zbog konfiguracije terena mora da se uspori. ,,To je idealno mesto za počinioca koji bi izvršio krivično delo i nestao”, rekao je ministar Stefanović. Stefanović nije objasnio zašto je neko ko pokušava atentat na visokog državnog zvaničnika oružje ostavio blizu njegove kuće i otišao.

Ministar policije Srbije je naveo da još nije poznato kada i kako je oružje dospjelo na mjesto na kome je otkriveno. Ocijenio je da je veoma mala vjerovatnoća da bi neko donio oružje da bi ga tu odložio, jer ,,nije logično ni po jednom parametru”.

Neuspjeli teroristički akti u Srbiji i Crnoj Gori imaju neke zajedničke crte. Jedna od njih su nevjerovatno šlampavi teroristi, čije je motive teško utvrditi. Druga je da je istražnim organima dojavljeno da obrate pažnju na mogući terorizam. U Srbiji je to anonimni građanin, a u Crnoj Gori, prema Katnićevoj verziji Bog i crnogorski talik, odnosno, kako smo potom saznali jedan od uhapšenih ,,terorista” Mirko Velimirović iz Zubinog Potoka. Velimirovića je Bratislav Dikić, glavni osumnjičeni za pokušaj terorizma na izborni dan u Crnoj Gori optužio da je policijski doušnik koji mu je podmetnuo inkriminišuće ,,dokaze” i namjestio hapšenje.

Ministar Stefanović je ipak procijenio da su oni koji su ostavili oružje ispred kuće oca srpskog premijera moguće ,,ozbiljni profesionalci”. Saopštio je da je u krugu od oko jedan kilometer od Jajinaca nakon što je pronađeno oružje evidentirano 97 ,,bezbednosno interesantnih osoba”, i da to nije slučajno. Stefanović u svemu vidi tragove ozbiljnog profesionalizma. Izjavio je da je zabrinut za bezbjednost Vučića, zbog čega je srpski premijer sa porodicom prebačen na bezbjedno mesto. Početkom sedmice tamošnji mediji dramatično su javili da se srpski premijer nije pojavio na posao.

Javnost ima jako malo informacija o tome šta se u stvari dogodilo. Ministar Stefanović je potvrdio da su na otkrivenom oružju nađeni DNK tragovi najmanje tri osobe. Pošto se radi o miješanim, ,,parcijalnim tragovim”, rekao je da će ih biti teško uzorkovati i identifikovati.

Bezbjednosne službe BiH imaju određene informacije o pronađenom oružju u blizini porodične kuće premijera Srbije, ali ta priča nije još zaokružena, rekao je ministar bezbijednosti te države Dragan Mektić. „Još se provjeravaju određene činjenice”, kazao je on medijima u BiH.

Brojni ministri Vučićeve Vlade i analitičari naklonjeni režimu procjenjivali su da Vučić smeta mnogima u svijetu i da nema šta drugo nego da se radilo o pripremi atentata na njega. ,,Oružje sigurno nije sakriveno da bi se mravi igrali s njim”, analizirao je potpredsjednik Vlade Srbije, Rasim Ljajić; A nije baš ni skrivano.

S druge strane Vučić , koji često u istupima u javnosti iskazuje nervozu, napetost, pa i agresivnost, djelovao je pomirljivo i uzdržano na konferenciji za novinare. Baš kao i premijer Đukanović dok je saopštavao da se preko medija informiše o državnom udaru i njegovom hapšenju od strane terorista na izborni dan.

Vučić je kazao da zasad nema dokaze i podatke da je neko imao namjeru da izvrši atentat na njega, i da pretpostavlja da je neko slučajno ostavio oružje na tom mjestu. Kazao je da nema govora o uvođenu vanrednog stanja, čak i u slučaju da se dokazi o pripremi napada na njega pronađu. On i ministri su tu zbog Srbije, a ne obrnuto, poručio je.

I u Srbiji, kao i ovdje, pojavila su se ,,mišljenja” da su iza pokušaja državnog terorizma stajale snage koje su protiv modernizacije dviju zemalja. „Atentat su spremali protivnici modernizacije Srbije”, kazao je tako gradonačelnik Novog Sada i visoki funkcioner Vučićeve stranke Miloš Vučević.

Božo Prelević, advokat i nekadašnji koministar unutrašnjih poslova, izjavio je da je ovo vrijeme nasilja, ali i laži i spinovanja. ,,Teško je u ovom trenutku i sa informacijama koje imamo zaključiti o čemu se radi. Niko ne izvršava takva dela tako što odveze puna kola oružja i ostavi ih. Tu nema logike. Moguće je i da su ti ljudi pobegli, ali ne znamo da li je ovo uobičajena varijanta dizanja tenzija,” kazao je Prelević.

Za Miroslava Hadžića, predsjednika Upravnog odbora Beogradskog centra za bezbednosnu politiku, najveći problem je kontradiktornost izjava koje se puštaju u javnost. ,,Jedan dan slušamo da su građani bezbjedni, a sjutradan da su svi ugroženi. Jedan dan službe su odlične u svom poslu, a onda ne valjaju. Svi slušamo o državnim udarima, atentatima, špijunima… niko sa zdravim razumom to ne može da shvati,” navodi Hadžić. On smatra da ovakve afere često umiju da budu uvertira za kadrovske promjene unutar službi bezbjednosti. ,,Podaci koji se iznose su neprovjerljivi. Nismo mogli da čujemo ništa ozbiljno dokumentovano. U takvim okolnostima, razni igrači, od kojih su neki i nepoznati javnosti, pokušavaju da pribave sebi resurse, ovlašćenja i pristup moći”, kazao je Hadžić.

Kada je Vučić otkrio javnosti da je i u Srbiji uhvaćena „kriminalna organizacija” sa „elementima inostranosti” koja je radila protiv crnogorskog premijera, on je na istoj konferenciji za štampu informisao javnost da je neimenovani visoki funkcioner Uprave kriminalističke policije (UKP) odavao povjerljive podatke. Sjutradan je ministar Stefanović precizirao kako je dotični „duže vreme sarađivao sa obavještajcima jedne zapadne službe”. Na kraju je provladin Informer „visokog funkcionera UKP” identifikovao kao Veljka Poparu, a „jednu zapadnu službu” kao američku Centralnu obaveštajnu agenciju (CIA).

I sagovornici u Crnoj Gori dobro upućeni u bezbjednosni sektor smatraju da se u pozadini navodnog atentata na Vučića može raditi o pospremanju u tom sektoru. ,,Prema mojim informacijama Vučić je kreirao ovu predstavu sa oružjem da bi očistio BIA i UP”, kaže naš sagovornik.

Neki analitičari u Vučićevom istupu „uhvatili smo anti-Đukanovićeve teroriste”, vide staru i duboku interesnu povezanost koja postoji između dvojice premijera. Pri tome kao „pokrovitelja” Vučićeve i Đukanovićeve „veze” smatraju kontroverznog biznismena Slavka Subotića Caneta.

Kritičari Vučićeve vlasti priznaju da je do sada operacija zaluđivanja javnosti po autore odlično tekla. „Ko će još od običnih čitalaca i gledalaca u Srbiji, zasutih lavinom špijunsko-atentatorskih (dez)informacija, pronaći vremena i snage da kopa po internetu i da pokuša da razabere šta je istina, a šta ne,” naveo je jedan od najljućih kritičara Vučićeve politike Slobodan Antonić. On pominje i glasine kako možda iza svega stoji „spin majstor” Beba Popović.

Švajcarski Tagesancajger izveštavajući o čestom pominjanju špijunaže, agenata i stranih tajnih službi na Balkanu ovih dana navodi: „Može se sumnjati da će nove navodne zavjere ikada biti do kraja razjašnjene. Ni u Crnoj Gori ni u Srbiji pravosuđe nije zaista nezavisno. Uostalom, političari rado brbljaju o velikim opasnostima kako bi u narodu probudili difuzne strahove. Tako se skreće pažnja sa stvarnih problema poput siromaštva, korupcije i organizovanog kriminala”. Autor Enver Robeli nastavlja: ,,Majstor ove bizarne politike je srpski premijer Aleksandar Vučić. On uporno ponavlja kako mu strane službe rade o glavi i konstruišu afere. (…) Dodaje da nema razloga za paniku jer srpski agenti dobro rade svoj posao. Naravno, zahvaljujući budnosti premijera. Ali to on ne mora da naglasi. To se podrazumeva”.

I zaista: priče o dva državna udara u Srbiji i Crnoj Gori, dva oka u glavi, imaju toliko rupa i nepoznanica, da je o njima teško ozbiljno govoriti. Jedno je samo sigurno: da dva premijera drže jedan drugom stranu i da se obojica trude da pošto poto održe – vlast. Sredstva, makijavelistički, nijesu bitna.

PREDRAG POPOVIĆ O SRPSKOM PREMIJERU: Kako je Vučić preživio prvih 7.677 nepostojećih atentata

Nakon informacije o navodnoj pripremi atentata na srpskog premijera, portal Slobodna Bosna podsjetio je na tekst Predraga Popovića, sa kojim je Vučić nekada sarađivao, a koji je objavljen na Popovićevom blogu 2013. U tekstu pod nazivom Kako je Vučić preživio prvih 7.677 nepostojećih atentata iznosi se teza da Vučić ima patološku potrebu da izmišlja atentate na sebe. Prvi od pokušaja atentata koje je Vučić preživio, a koje Popović navodi u tekstu, odigrao se navodno u ljeto 1994. ,,Pravio sam intervju sa Šešeljem u sedištu SRS-a u Francuskoj ulici. Usplahiren, u kabinet je ušao Vučić i tihim glasom, uzdisanjem prekidajući rečenice, ispričao kako je upravo preživeo atentat. U stranku je krenuo iz Poslaničkog kluba republičkog parlamenta. Seo je u crveni stranački jugo, na mesto suvozača, pored svog šofera Gorana Novakovića Narkomana. Zločinci su ih čekali u zasedi na prvom semaforu. Kad su stali na ‘crveno’, izvršen je brutalni napad sleđa. U jugo se zakucao neki neidentifikovani auto. Vučić je viknuo ‘joj’. Češkanje auta je bilo toliko da nijedan vozač nije ni izašao da vidi štetu. Atentator je mahnuo rukom Vučićevom šoferu, ovaj mu je odgovorio istom merom. Međutim, 200 metara dalje, na pola puta do stranke, mladi generalni sekretar SRS-a shvatio je da je upravo za dlaku izmakao ubicama. – Vučiću, nikome to ne pričaj. Smiri se i zaboravi – rekao mu je Šešelj”, navodi se u Popovićevom tekstu. Pa onaj u vrijeme bombardovanja zgrade RTS-a. ,,Trebalo je da ja budem tamo zbog poziva Lerija Kinga, šoumena američke televizije Si-En-Ena. Iako sam unapred odbijao svaku pomisao da gostujem u šou programu jedne agresorske zemlje, iz kabineta Lerija Kinga su tri puta zvali i insistirali da u 2.30 budem u studiju RTS-a i uključim se u živi program. Čak je na teletekstu Si-En-Ena to najavljeno. Trebalo je da tačno u dva sata uspostavimo direktnu satelitsku vezu iz tog dela zgrade koji je, šest minuta kasnije, pogođen. Izgleda da su hteli da imaju živu sliku hica u ministra i osoblje naše televizije – sprdao se Vučić žrtvama, pretvarajući njihovu tragediju u svoje laži. (Velika Srbija, maj 1999)”, piše Popović. ,,U vreme vladavine Borisa Tadića, dok smo sarađivali u Pravdi, na Vučića su izvršena tri nepostojeća atentata”, piše dalje Popović, podsjećajući na druge brojne Vučićeve tvrdnje da mu je život bio u opasnosti i da se izvukao za dlaku.

CRNOGORSKA VERZIJA UDARA , NOVA MISTERIJA: Kako je Sinđelić stigao u Spuž

Jedan od organizatora grupe koju tužilaštvo sumnjiči za pripremanje terorističkih napada u Crnoj Gori, Beograđanin Aleksandar Sinđelić je u Istražnom zatvoru u Spužu, pišu Vijesti. Pema izvorima te dnevne novine iz Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija, Sinđeliću je pritvor određen nakon saslušanja u Specijalnom državnom tužilaštvu. Jedan od izvora kazao je da je Sinđelić pod krajnje sumnjivim okolnostima završio iza rešetaka. ,,Niko se zvanično nije oglasio tim povodom. Najvjerovatnije je posrijedi dogovor između njega i onih koji rukovode ovom istragom. Da je uhapšen u Srbiji ne bi mogao ovako ekspresno biti izručen Crnoj Gori, već je najvjerovatnije sam došao nakon dogovora da priznanjem ‘pojača’ dokaze tužilaštva”, kazao je sagovornik Vijesti. Sinđelića i bivšeg šefa srpske Žandarmerije Bratislava Dikića Specijalno državno tužilaštvo sumnjiči da su organizatori dvadesetočlane kriminalne grupe, koja je 16. oktobra u Podgorici, na dan izbora, navodno planirala da puca u građane okupljene ispred Skupštine i uhapsi premijera Mila Đukanovića. Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić nije odgovorio Vijestima na pitanja o Sinđeliću, uputivši ih na PR službu tužilaštva. ,,Podsjećamo da predmet na koji se odnose pitanja nosi oznaku tajnosti zbog čega bi svako saopštavanje detaljnijih informacija koje mogu da utiču na postupak predstavljalo kršenje propisa”, sopšteno je iz tužilaštva. Prema pisanju prorežimskih Dnevnih novina Sinđelić je ,,u najvećoj tajnosti” uhapšen prije dva dana u Beogradu i u večernjim satima ,,pod specijalnim mjerama bezbjednosti, letjelicom crnogorskih državnih organa doveden u Podgoricu”. ,,Da je uhapšen u Srbiji ne bi mogao ovako ekspresno biti izručen Crnoj Gori, već je najverovatnije sam došao nakon dogovora da priznanjem ‘pojača’ dokaze tužilaštva”, smatra s druge strane sagovornik Vijesti.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

NAJBOGATIJI CRNOGORCI: Zvanično i skriveno      

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na najnovijoj listi 100 najbogatijih regiona beogradskog Nedeljnika  i dalje su Ivan Ubović,  Dragan Bokan, Komnen Laković i Risto Drekalović. U odnosu na prethodnu godinu, nedostaju Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Zvaničnim listama, istovremeno, hronično nedostaju neka moćna ovdašnja imena. Njihova metodologija ne vidi tajne račune

 

 

Beogradski Nedeljnik objavio je novu listu stotinu najbogatijih u regionu. U odnosu na  prošlogodišnju, broj ovdašnjih milijunaša smanjio se. Prošle godine na listi ih je bilo sedam, sada su ostala četvorica.

Prema Nedeljniku, najbogatiji Crnogorac i dalje je Ivan Ubović, zvanični vlasnik kompanije Bemax. Njegovo, odnosno bogatstvo firme, procjenjuje se na 430.916.634 eura, što je mladog Ubovića postavilo na 70. mjesto najbogatijih u regionu. Prošle godine bogatstvo Ubovića je prema ovoj listi bilo veće. Procijenjeno je tada na preko 482 miliona, zbog čega se našao na 52. mjestu.

Najbogatiji Crnogorac ima drugačiju priču od mnogih regionalnih bogataša.  Krajnje neobičan put do milionera. Do prije par godina bio je tek student. Onda je kupio jednu od najmoćnijih građevinskih kompanija u Crnoj Gori i preko noći postao milioner. Kako, ne zna ni njegov otac, Ranko Ubović, nedavno uhapšen zbog sumnje da je prao novac za vođu kavačkog klana Radoja Zvicera.

Tokom saslušanja u tužilaštvu krajem prošle godine, Ranko Ubović, koji se smatra stvarnim vlasnikom Bemaxa,  negirao je da je kompanija njegova i kazao da ne zna odakle njegovom sinu, tek svršenom studentu, novac da je kupi. Objasnio je da ga to nije pitao jer  „nije želio da se u to petlja“. Samo mu  je , kazao je, preporučio da kupi Bemax, i bio mu pri ruci.

Ivan Ubović je u julu 2022. kupio Bemax od Veselina Kovačevića, tadašnjeg zvaničnog vlasnika kompanije. I Kovčević je nedavno uhapšen.

Mladi  Ubović je od Kovčevića kupio Bemax za 750 hiljada eura, što je manje od jedan odsto tadašnje vrijednosti firme iskazane u zvaničnim izvještajima. Kompanija je, prema finansijskim izvještajima iz 2021. godine, imala stalnu imovinu od 120 miliona eura, ukupan kapital  je bio procijenjen na 142 miliona, a na računu je bila i neraspoređena dobit iz ranijih godina od 141 milion eura. Dobar roditeljski savjet zlata vrijedi.

Na Nedeljnikovoj listi najbogatijih i ove godine je kompanija Voli, odnosno njen vlasnik Dragan Bokan, sa bogatstvom procijenjenim na 421.114.020 eura.  Prošle godine Bokanovo bogatstvo, odnosno vrijednost Volija, procijenjeno je  na 413 miliona. Za razliku od Ubovića i Bemaxa, u međuvremeno je  poraslo. Bokan se na ovogodišnjoj listi našao tik iza Ubovića, na 71. mjestu.

Među najbogatijima regiona opet  je i vlasnik Hard Discount Lakovića, Komnen Laković, na 91. mjestu,  sa bogatstvom procijenjenim na 311.427.170 eura.  I vrijednost Lakovićevog lanca porasla je, pošto je prošle godine procijenjena na 234 miliona eura. Konačno, tu je i vlasnik kompanije KIPS Risto Drekalović, sa bogatstvom od 297.927.624 eura, koje ga je dovelo na 94. mjesto ovogodišnje liste. I ono je uvećano. Prošle godine vrijednost KIPS-a procijenjena je na 260 miliona.

Listi, u odnosu na prošlogodišnju, nedostaju tri domaće kompanije, odnosno bogataša: Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Pejović se tada kao vlasnik Uniproma našao na 81. mjestu, Đukanović sa Invest novom i Prvom bankom na 84. mjestu), a  Franca i njihov Mesopromet, na 100-tom mjestu. Đukanovićevo bogatstvo tada je procijenjeno na 285 miliona,  Pejovića  na 296 miliona, a France na 218 miliona.

Ove godine posljednje, stoto mjesto, zauzeo je Milan Beko, odnosno  Luka Beograd sa 265.000.000 eura. Bogatstvo 100 najbogatijih u regionu uvećano je za godinu dana za čak – dvije milijarde eura.

Na Listi je  najviše, čak 48 biznismena iz Srbije, dok je prethodne dvije godine prednjačila Hrvatska.  Vlasnik Delta holdinga Miroslav Mišković ponovo je najbogatiji poslovni čovjek u regionu. Njegovo bogatstvo procijenjeno je na 3.011.403.812 eura. Nešto malo manje ima porodica Kostić, koja je preuzela upravljanje MK grupom.

“Četvorica najbogatijih Crnogoraca vrijede koliko sam Filip Cepter. Nesumnjivo, veličina tržišta igra presudnu ulogu u bogatstvu vlasnika kompanija”, npomenuli su iz Nedeljnika.

Naznačili su da su i ovu Listu sačinili  eksperti dvije renomirane konsultantska firme koji rade na Njujorškoj berzi. Koristili su najmjerodavnije multiplikatore Stern School of Business New York University (i komparativnih kompanija) a u analizu su uključili i rezultate tržišnih transakcija u regionu i svijetu. Korišćena je finansijska metodologija i niz alatki koje dopuštaju da se dođe do što realnije vrijednosti kompanija, saopštili su.

Koliko god bile renomirane konsultantske firme koje izrađuju liste najbogatijih, te liste imaju jednu falinku. Njihove metodologije ne vide tajne račune. Otuda, na zvaničnim listama, kada je Crna Gora u pitanju, hronično nedostaju neka moćna imena, o čijem na oko vidnom bogatstvu decenijama nema zvaničnih  podataka.

Crna Gora je početkom devedesetih počela da njedri milionere, ili milionerske porodice, ravno iz političke klase. Do danas nema institucionalnog odgovora, kako su oni to i postali. Pa ni kako su stasali domaći tajkuni, kumovi i prijatelji, milioneri zahvaljujući političkim konekcijama. Odgovor nije stigao ni nakon pada višedecenijske vlasti DPS u avgustu 2020. Pet godina kasnije, nema čak ni novog zakona o oduzimanju nelegalno stečenog bogatstva.

O bogatstvu ovdašnjih milionera koje ne prepoznaju zvanične liste, ne šuška se samo decenijma po kuloarima, već su tu i brojni medijski članci, i svjedočenja.

Jedno od najpoznatijih je ono bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića.  On je u knjizi Pravila ćutanja iz 2004., pisao da mu je Svetozar Marović priznao da je na nezakonit način zaradio prvi veliki novac. Napisao je i da mu je Milica Pejanović-Đurišić, bivša DPS ministarka odbrane, navodno dostavila dokumenta Službe državne bezbjednosti iz kojih se vidjelo da je Marović izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, omogućio da bez plaćanja bilo kakvih dažbina četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Zauzvrat Maroviću je usluga navodno plaćena – 40 hiljada eura po šleperu.

O švercu cigareta i bogaćenju, govorio je nešto kasnije i Ratko Knežević, nekadašnji  šef  trgovinskog centra Crne Gore u Vašingtonu i kum Mila Đukanovića. Kumu je posvetio dobar dio priče. Koja do danas nije institucionalno potvrđena. Što se tiče institucija, jedini Đukanovićev višak trenutno je kolekcija skupih satova.

Đukanović se prije više od decenije  našao među dvadeset najbogatijih državnika svijeta, sve skupa sa šeicima i prinčevima. Koju su metodologiju koristili autori te liste, ne zna se, ali njegovo bogatstvo procijenjeno je na preko 160 milina eura.  Istovremeno, prema zvaničnim registrima, Đukanović je živio kao obični državni službenik. Dok je i golom oku bilo jasno da postoji opasan nesklad između zvaničnog i stvarnog.

Zvanično, još nema odgovora ni na neke afere novijeg datuma. Tajni Đukanovićevi poslovi, iskočili su i u okviru svjetske afere Pandorini papiri. Nalazi velike, globalne  istrage Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara  (ICFJ) nazvane Pandorini papiri,  objelodanjeni su 3. oktobra 2021. godine. Radi se o  oko 12 miliona dokumenata o poslovnim tajnama 35 aktuelnih i bivših svjetskih lidera. Dokumenta  razotkrivaju sakrivena bogatstva, izbjegavanje poreza, ali i pranje novca nekih od najmoćnijih ljudi na svijetu.  Nazivani  su –  “finansijski zemljotres“.

Ti podaci pokazuju da su Đukanović i njegov sin Blažo formirali kompleksnu mrežu trustova i kompanija na offshore destinacijama, da su poslovnu dokumentaciju čuvali  u Švajcarskoj, da su iznajmljivani fiktivni direktori i vlasnici kompanija, londonski i panamski advokati, te da su kćerke firme otvarane u Londonu, ali i u Crnoj Gori. Na sve to Đukanović je saopštio da se radi o kompanijama koje nijesu poslovale ni dan. Tužilaštvo ni na to još nema odgovor.

I tako, iz godine u godinu, od liste do liste,  u raskoraku između zvaničnog i stvarnog.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NASTAVAK SAGE O IZGRADNJI POSTROJENJA ZA PREČIŠĆAVANJE OTPADNIH VODA: Botunizacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teritorijalno širenje protesta zbog izgradnje PPOV, uz širenje liste zahtjeva DNP-a prema koalicionim partnerima,  postaju alat za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija

 

 

Poslije prazničnog zatišja, situacija sa izgradnjom postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV) u Botunu ušla je u novu fazu. Složeniju.

Na samom gradilištu, uz stalno obezbjeđenje, jedan bager angažovan je na pripremnim (tzv. zemljanim) radovima. Svjedoči o ubjeđenju čelnika Opštine Podgorica, kao investitora projekta, da su problem nezadovoljnih mještana riješili ili ih, makar, “pacifikovali” do mjere koja ne ugrožava izgradnju PPOV.

Demonstrirana je odlučnost vlasti, lokalne i državne, da provodi odluke koje trenutno nijesu popularne, ali su neophodne. Razloge te nužnosti – od rješavanja jednog od najvećih ekoloških problema u Crnoj Gori do adekvatnog odnosa prema projektima koje finansira EU, kao pomoć u procesu pristupanja –   nepotrebno je detaljnije elaborirati. Bilo je o tome već  priče.

Na drugoj strani, raste nezadovoljstvo sumnjičavih prema tom projektu. Protestne blokade saobraćajnica izlile su se, poput poplava, sa teritorije opštine Zeta. Trenutno je fokus demonstranata na raskršću puteva između Cetinja, Podgorice i Nikšića. Prethodno je na meti bila saobraćajnica koja vodi ka Aerodromu Golubovci.

Nezvanični glasnogovornici protesta najavljuju da bi blokade mogle stići i u druge djelove zemlje. Ako se “onaj” bager ne ugasi, a najavljeni/obećani pregovori ne nastave. I uprkos tome što se čini da nema niti može biti kompromisa između stanovnika Botuna/Zete koji “po svaku cijenu” traže izmještanje projektovanog postrojenja sa planirane lokacije, i zvaničnika Glavnog grada i Vlade koji insistiraju, jednako odlučno, da je to jedina lokacija na kojoj PPOV može biti izgrađen.

O čemu se, sa tih pozicija, može razgovarati i dogovarati ostaje nejasno. Čak i nakon najave predsjednika Skupštine Andrije Mandića da će inicirati novu rundu pregovora između strana koje personifikuju njegov dugogodišnji koalicioni partner Milan Knežević sa jedne i premijer Milojko Spajić, odnosno gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, sa druge strane. U sadašnjim okolnostima, Mandićeva najava djeluje više kao pokušaj kupovine vremena nego kao stvarna potraga za rješenjem.

Ljestvica je, u međuvremenu, podignuta. Milan Knežević je, na izmaku prošle godine, najavio da će njegova DNP donijeti odluku u napuštanju “krvave vlade” i vladajuće koalicije u Glavnom gradu ili će on podnijeti ostavku na mjesto predsjednika partije i poslanika. Umjesto najavljenog, stigla je proširena lista zahtjeva.

DNP će, saopšteno je nakon sjednice predsjedništva partije, pred Vladu iznijeti niz inicijativa koje uključuju pitanje ustavne definicije srpskog jezika, izmjene ili dopune državnih simbola Crne Gore, liberalizaciju sticanja dvojnog državljanstva… Pomenut je i kolektor. Ukoliko njihove inicijative u Vladi ne naiđu na podršku većine oni će napustiti vlast.

Analitičari u tom ultimatumu prepoznaju dosta nedosljednosti i nedorečenosti.

Prvo, zahtjevi DNP su u suprotnosti sa Sporazumom o formiranju vladajuće većine, ali i njegovom dopunom poznatom kao Barometar 26. Tamo stoji kako će se potpisnici suzdržavati “od svih tema koje mogu obnavljati ili produbljivati podjele”. Odnosno, da će se  “fokusirati na državno jedinstvo i saradnju u oblasti EU integracija, ostavljajući polarizujuća pitanja koja bi mogla ugroziti proces pristupanja Crne Gore u EU posebnom mehanizmu razrješenja… Takva pitanja uključuju identitetske teme i druga pitanja koja mogu izazvati etničke ili vjerske tenzije ili destabilizovati nacionalnu bezbjednost Crne Gore”.

Proizilazi da Knežević i njegovi sljedbenici udaraju u temeljne principe na kojima je formirana aktuelna većina. Ili će ti principi biti redefinisani, ili će Knežević i njegov DNP… šta? Preći u opoziciju? Ili, napuštajući ministarska mjesta a čuvajući ona dobijena “po dubini”, postati tihi partner vladajuće većine. Odričući se odgovornosti a koristeći benefite te pozicije.

Ovonedjeljni ultimatum dovoljno je neodređen da ostavlja otvorenim obje mogućnosti. Iz saopštenja DNP ne znamo rokove u kojima Vlada, a valjda i parlament, moraju prihvatiti najavljene inicijative. Ni šta tačno one podrazumijevaju. Pitanja jezika, simbola, državljanstva nijesu problematizovana od juče. I svima je poznata procedura za njihovo razrješenje, baš kao i procjena da postojeće raspoloženje u parlamentu i među biračima, ne obaćava ishod koji priželjkuje DNP.

Za razliku od Kneževića, Mandić zauzima drugačiju poziciju. Iako formalno podržava zahtjeve DNP, on insistira da „nije vrijeme“ za njihovo otvaranje. Zvanično, prioritet su EU integracije. Suštinski, jasno je da bi otvaranje fronta koji zahtijeva Knežević moglo biti unaprijed izgubljena bitka. Ukoliko bi se  vodila na način propisan Ustavom Crne Gore.

Umjesto toga, Mandić najavljuje borbu da vladajuća koalicija na izborima 2027. dobije novi mandat. Nadajući se, vjerovatno, i nešto drugačijem rasporedu snaga u parlamentu, sa većim uticajem srpskih nacionalnih partija.

Pokazalo se da strategija predsjednika parlamenta ima pobornike i među Kneževićevim najbližim partijskim saradnicima. Nakon pomenute sjednice Predsjedništva DNP oglasio se njegov član, poslanik Dragan Bojović, obavještavajući partijske drugove da podnosi ostavku na sve političke funkcije, ali da zadržava poslanički mandat. “Svako ko Srbe danas ponovo nagovara da se nađu u opoziciji i na političkim marginama – nije im prijatelj”, naveo je Bojović u svojoj ostavci.

Eto novog izazova za Milana Kneževića. A još nije svojim partijskim drugovima, postizbornim koalicionim partnerima ni javnosti objasnio zašto se partija koju predvodi ponaša suprotno u institucijama i na barikadama. Da podsjetimo, PPOV u Botunu ne bi bilo moguće legalno graditi da poslanici i podgorički odbornici DNP nijesu podržali niz propisa (Prostorni plan Crna Gore… budžet Glavnog grada za 2026.) koji su prethodno morali biti usvojeni.

DNP, odnosno njen predsjednik, predvodi proteste protiv realizacije projekta koji je ta partija, prethodno, institucionalno omogućila. Dok su glasali, pred njima su bile zastavice EU, na protestima i u naknadnim zahtjevima insistira se na nacionalnim obrascima ugroženosti, obespravljenosti, sveopšte zavjere.

Dio  analitičara kaže da nije riječ o nesnađenosti ili slučajnoj grešci, nego o političkoj strategiji. Sjedjenje na dvije stolice, u najkraćem.

Prema toj interpretaciji Knežević ne predvodi proteste uprkos tome što je DNP glasao za odluke koje su omogućile izgradnju PPOV u Botunu, nego – baš zato.  Pokušavajući da političku odgovornosti zamijeni legitimacijom “s narodom”, u nadi da će to biti dovoljno da se zaboravi prethodno glasanje ali i sva obećanja o suštinskoj izmjeni klijentelističko-nepotističkog sistema vladavine koje su naslijedili od prethodnika. Pa nadogradili i unaprijedili.

U tom kontekstu, protesti postaju alat za proizvodnju trajne krize. Za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija. Koje, gle čuda,  priželjkuje i srpski predsjednik Aleksandar Vučić, čiji je Knežević najmiliji gost.

Zato je, između ostalog, Kneževiću važno da za sporenja u Botunu, u istom kontekstu, optuži šefa delegacije EU u Podgorici i predstavnika turske firma koja je izabrana za izvođača radova na izgradnji PPOV. Kad se pronađu strani neprijatelji biće lakše normalizovati model u kojem nijedna odluka nije konačna, nijedna odgovornost lična, a svaka započeta reforma može okončati pred zidom barikada i blokada.

Odatle do botunizacije Crne Gore i njenog evropskog puta samo je par koraka.

Zoran RADULOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PARLAMENT PREĆUTAO MANE I USVOJIO BUDŽET ZA 2026.: Kako Vlada kaže

Objavljeno prije

na

Objavio:

Spajićeva Vlada neće moći da evidentirane finansijske izazove ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona

 

 

Za raspravu o budžetu za narednu godinu, u plenumu Skupštine Crne Gore odvojeno je 180 minuta (tri sata). Brzinom od 21 milion eura u minutu, Vladin prijedlog zakona o budžetu za 2026. godinu usvojen je bez detaljnije rasprave i bilo kakvih intervencija.

Država će, prema objašnjenju ministra finansija Novice Vukovića, dogodine na raspolaganju imati 3,79 milijardi eura koje će prikupiti kao redovne prihode (porezi, akcize, carine…), depozite prenijete iz ove godine i planirana zaduženja. Skoro polovinu očekivanog novca donijeće porez na dodatu vrijednost (PDV).

Obratimo, ipak, malo više pažnje na stavke: prenijeti depoziti i planirana zaduženja.

Nakon što je Skupštini upućen prijedlog zakona o budžetu za narednu godinu, a prije glasanja o tom prijedlogu, Vlada je u državnu kasu, preko dva zaduženja, upumpala oko 500 miliona eura. Prvo je na domaćem tržištu realizovana emisija državnih obveznica vrijedna 50 miliona, a onda je sa međunarodnim bankama ugovoren i kreditni aranžman od oko 450 miliona eura.

Novac je, prema tvrdnjama iz Ministarstva finansija, uzajmljen radi “upravljanja likvidnošću, refinansiranja postojećih obaveza i stvaranja fiskalne rezerve za 2026. i 2027. godinu”. Po zvaničnom tumačenju, riječ je o “tehničkim operacijama” koje su bile u skladu sa ovlašćenjima iz budžeta za 2025. godinu i nijesu zahtijevale dodatnu odluku Skupštine.

Suma ovogodišnjih zaduženja dostigla je iznos od 1,5 milijarde, što znači da je za nekih 100 miliona eura prekoračena granica zaduženja utvrđena rebalansom budžeta za 2025.  Prema tom dokumentu, država je skorašnju pozajmicu od pola milijarde mogla koristiti za pokrivanje deficita i obezbjeđenje rezerve za narednu godinu. Samo što u budžetu usvojenom prethodnog vikenda tog novca nema, pošto je struktura prihoda i rashoda ostala ista kao i prije uzajmljenih 500 miliona.

Prema Vladinim zvaničnicima, pošto budžet ne prikazuje stanje gotovine već planirane novčane tokove, novo zaduženje ne mora biti direktno vidljivo u Zakonu o budžetu za 2026. Kroz dokumenta, ono će biti registrovano tek u izvještajima o izvršenju budžeta (kraj 2025. i početak naredne godine) i budućim izvještajima o javnom dugu. Tada će postati evidentno da je država zimus značajno povećala iznos ukupnog zaduženja. Istovremeno će se pokazati i da je najveći dio tog novca već potrošen na izmirenje budžetskih obaveza iz odlazeće godine.

Ministar finansija svjedoči da plan zaduženja za narednu godinu ostaje neizmijenjen u odnosu na novembarski Prijedlog. Obrazlažući Vladin prijedlog Odluke o zaduženju, Vuković je najavio uzimanje do 500 miliona eura kredita kojim će se pokrivati budžetski deficit i, dijelom, planirane kapitalne izdatke. Uz to, Odlukom je predviđena mogućnost dodatnog zaduženja od milijardu eura za stvaranje fiskalne rezerve i dodatne dvije milijarde za konkretne projekte.

“Ostavljanje mogućnosti da se zadužimo još jednu milijardu eura ne znači da ćemo se i zadužiti, već stvaramo pravni osnov da, ukoliko situacija na tržištu bude povoljna, stvorimo depozite za naredni period u cilju rasterećenja budžeta i pravovremenog obezbjeđivanja velikih iznosa za otplate koje dospijevaju”, kazao je Vuković.

Ako vam se čini da ste već ranije čuli fraze o stvaranju depozita i pravovremenom obezbjeđivanju novca za otplatu dospjelih kredita – u pravi ste. To je, u mandatu Vlade Milojka Spajića, postao redovan dio novembarsko-decembarskog budžetskog repertoara. I svaki put se pokaže da su glasnogovornici izvršne vlasti bili preveliki optimisti. Odnosno, da uzeti novac “otiče” i kroz redovnu (tekuću) budžetsku potrošnju.

Tako će, po svoj prilici, biti i naredne godine. Pošto je prilično izvjesno da će popis budžetskih troškova biti duži od planiranog.

Možda Vlada neće prihvatiti izmjenu odredbi Opšteg kolektivnog ugovora o povećanju koeficijenta sa 90 na 100 eura, koji su već dogovorili reprezentativni sindikati i poslodavci, a što bi državu moglo koštati 80 – 100 miliona.

Možda će nastaviti da ignoriše obaveze koje proizilaze iz ljetos usvojenog Zakona o ostvarivanju prava na finansijsku podršku licima koja su bila zaposlena u šumarskom i drvoprerađivačkom sektoru. Njim je predviđeno da se tokom 2026. godine isplate novčane naknade (do 12.000 eura) nekadašnjim radnicima preduzeća iz tih sektora u kojima je država bila (su)vlasnik, a koje su otišle u stečaj. Nedavne procjene, na osnovu nekompletnih podataka, govorile su da je u pitanju od 80 do 110 miliona eura. U usvojenom budžetu za narednu godinu tog novca nema. Umjesto njega, stiglo je objašnjenje da je taj Zakon usvojen bez prethodne konsultacije sa Vladom, te da oni još ne znaju koliko novca treba da obezbijede i kome da ga daju.

Možda izvršna vlast ostane ravnodušna i prema obavezama koje prizilaze iz prošlonedjeljnih izmjena Zakona o radu. Njima je porodiljsko odsustvo produženo sa 12 na 18 (za drugo dijete), odnosno 24 mjeseca (za treće i svako naredno dijete). Ne postoji proračun o očekivanom iznosu novih rashoda ali on, svakako, ne može biti neprimjetan.

Ali, “možda” mora imati granicu. Ni Spajićeva Vlada neće moći da sve navedene finansijske izazove, a oni nijesu jedini, ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona.

Iz NVO sektora već se čula ideja da se neki novac za uštedu i preusmjeravanje može pronaći među 24 miliona namijenjena radu parlamentarnih partija. (Vlada je, amandmanom na vlastiti Prijedlog budžeta, Skupštini preusmjerila još jedan million iz planirane budžetske rezerve). Drugi su, skupa sa  Milanom Kneževićem, problematizovali više od devet miliona eura namijenjenih za službena putovanja. A treći mogućnost za uštede vide tamo gdje su one najmanje poželjne: u kapitalnom budžetu.

Već i prve analize kapitalnog budžeta za 2025. i 2026. godinu pokazuje da značajan broj investicija u državnim planovima postoji samo formalno, bez stvarnog nauma države da krene u realizaciju obećanog. Riječ je o  zamrznutim projektima koji se iz godine u godinu ponavljaju sa simboličnim iznosima od hiljadu, pet ili deset hiljada eura. Pa se, bez tendera za izvođača, potpisanog ugovora ili radova na terenu, prenose u narednu godinu.

Karakteristični primjeri takvih investicija najvidljiviji su u obrazovanju. Projekti izgradnje osnovnih škola u City kvartu i  na Zabjelu u Podgorici, te na Karabuškom polju u Tuzima, kao i više vrtića (Berane, Stari aerodrom i Zabjelo u Podgorici) već tri-četiri godine postoje samo u tabelama najavljenih kapitalnih investicija.

U sektoru javne bezbjednosti, identičan tretman ima “projekat izgradnje i rekonstrukcije administrativnih objekata za potrebe MUP-a i Policije Crne Gore”. I on se godinama prenosi iz budžeta u budžet, sa opredijeljenim iznosom od 10.003 eura (realizacija 0,00). Slične primjere možemo naći i u pravosuđu, zdravstvu i kulturi.

U ovogodišnjem kapitalnom budžetu ostalo je finansiranje izgradnje tržnice u Mojkovcu, iako je u međuvremenu utvrđeno da su iz te opštine posao kandidovali uz lažnu tvrdnju da imaju gotov glavni projekat. Tako jačaju sumnje da kod odabira i realizacije kapitalnih projekata nije problem novac koliko njihova vidljivost, odnosno, procjena da li se rokovi izgradnje poklapaju sa trajanjem mandata onih koji o njima odlučuju i na tome žele politički profitirati.

Ponuđeni budžet je, ipak, naišao na razumijevanje i podršku skoro pa svih poslanika vladajuće većine. Valjda s više pažnje budu odlučivali kada pred njih stigne Vladin prijedlog rebalansa budžeta za 2026.  Ni do toga neće mnogo trebati.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo