Povežite se sa nama

DRUŠTVO

ETNIČKE DISTANCE U CRNOJ GORI: Podalje od bližnjeg svog

Objavljeno prije

na

pravni fakultet podgorica

Na sve strane se prošle sedmice rasula vijest da skoro svaki drugi student Univerziteta Crne Gore ne bi stupio u brak sa osobom koja je druge vjere. Ispitivanje Ministarstva za ljudska i manjinska prava pokazalo je da bi 53 odsto ispitanika stupilo u brak sa osobom različite vjeroispovijesti, dok 47 procenata ne bi.

Neki su se zabrinuli, neki obradovali. I jednima i drugima treba da bude jasno – rezultate ispitivanja treba uzeti sa rezervom. Povećom.

Uzorak je mali, pitanja nejasna, zaključci proizvoljni.

Ministarstvo za ljudska i manjinska prava objavilo je 12. septembra ,,Izvještaj o rezultatima istraživanja (ankete) studentske populacije na temu: ,,Da li je religijsko obrazovanje važno za formiranje moralnih vrijednosti i etičkih stavova”. Ne zna se u okviru koje je vladine politike istraživanje na ovu temu rađeno. Rezultati istraživanja temelje se na anketi kojom je obuhvaćeno ukupno 138 ispitanika.

Mediji su prenijeli da 70 odsto ispitanika smatra religiju važnom u moralnom oblikovanju ličnosti dok 30 iskazuje stav da religija nema ključnu ulogu u formiranju ličnosti i njenih moralnih vrijednosti.

U Izvještaju piše da je, u okviru ispitivanja koliko je za formiranje etičkih vrijednosti važna religijska pripadnost, od ukupno 138 ispitanika/ca, 22 odsto odgovorilo da je važno, 39 da je djelimično važno i 39 procenata da nije uopšte važno. Onda je ministarstvo zaključilo da je ,,S obzirom na rezultate ankete očigledno da anketirani smatraju da je religijsko obrazovanje važno za formiranje etičkih vrijednosti”. Te se brojke, prosto, ne slažu. Nejasno je na osnovu čega su ispitivači ,,djelimično važno” sabrali sa ,,važnim”.

Otprilike koliko i obrada podataka jasna su i pitanja. Jedno od prvih glasi: ,,Da li pripadate nekoj od etabliranih religija i vjerskih institucija u Crnoj Gori?”. Šta znači ,,pripadati vjerskoj instituciji”, očito nijesu baš razumjeli ni ispitanici pa je njih 71 odsto kazalo da ne pripada, dok je 29 procenata odgovorilo da pripada ,,vjerskoj instituciji”.

Među anketiranim studentima 86 procenata bi na izborima podržalo kandidata druge vjeroispovijesti, dok je 14 odsto studenata kazalo da ne bi. Kada je u pitanju podrška političkim kandidatima na izborima, religijska pripadnost za 61 odsto ispitanika nije važna uopšte, za 23 je djelimično važna, za šest veoma i 11 ne može da procijeni.

U okviru ispitivanja poznavanja Biblije, Kurana i Talmuda, 65 odsto ispitanika, odgovorilo je potvrdno da su ih čitali. Kako ne. Da ih je toliko pročitalo i Toma Sojera, pa ne bi bilo malo.

,,Proces ispitivanja odnosa između poznavanja drugih vjerskih učenja i vlastite religijske pripadnosti pokazao je da 82 odsto ispitanika konstatuje da njihova religijska pripadnost ne utiče na njihove stavove o drugim religijama, dok ostatak smatra da uticaj postoji. U okviru ispitivanja koliko religijsko opredjeljenje utiče na vrijednosne stavove vezano za pitanja primijenjene etike, kao što su abortus, eutanazija i slično, 15 odsto ispitanika se u potpunosti slaže, 37 se uopšte ne slaže, dok se djelimično slaže 37 procenata i djelimično se ne slaže 11 odsto”, napisano je u Izvještaju.

Kada je u pitanju uloga vjerskih institucija i vjerskih zajednica u crnogorskom društvu svaki četvrti student smatra da je njihova uloga veoma važna, dok je 59 procenata mišljenja da je ona važna. Svega 15 odsto ispitanih ulogu vjerskih institucija i zajednica smatra nevažnom.

Na pitanje koliko vjerske institucije i različite religije doprinose izgradnji multikulturalnosti u Crnoj Gori, 52 odsto ispitanika smatra da uopšte ne utiču, dok 48 odgovara da utiču u velikoj mjeri. Da je religija bitna za izgradnju mira u modernim političkim zajednicama smatra 60 odsto ispitanika, dok 40 procenata iskazuje negativan stav po ovom pitanju.

U okviru istraživanja 57 odsto ispitanika smatra da tokom dosadašnjeg školovanja nije dobilo dovoljno obrazovnih sadržaja o istoriji religije, ostatak ispitanih je zadovoljan religijskom edukacijom tokom školovanja.

Ministarstvo zaključuje: “Osnovni cilj svih sprovedenih aktivnosti je identifikovanje nivoa religijskog obrazovanja, poznavanje temeljnih religijskih učenja, pojmova, simbola i vrijednosti koje utiču na izgradnju moralnih vrijednosti i poštovanje univerzalnih etičkih principa. Pitanje koliko su moralne vrijednosti oslonjene na univerzalna moralna učenja sadržana u svim velikim monoteističkim religijama, indikator je za sprovođenje nove obrazovne politike i edukaciju mladih ljudi na univerzalnim i opšteljudskim vrijednostima”.

Pored toga, kažu, ,,na osnovu analizę prikupljenih podataka może se zaključiti da studentska populacija na Univerzitetu Crne Gore smatra da je poznavanje religijskih učenja i njihovih univerzalnih etičkih vrijednosti jedan od važnih preduslova za formiranje moralne ličnosti. Visok procenat ispitanika/ca izražava mišljenje da su ipak nedovoljno informisani o ključnim teološkim i religijskim pojmovima vezano za sopstvenu religijsku tradiciju kao i za poznavanje različitih religija koje postoje u Crnoj Gori.

Pošto je, objašnjava Ministarstvo ,,anketa pokazala da postoji veliki prostor za unapređenje i edukaciju u oblasti poznavanja različitih religijskih učenja kao i potrebu za uvođenjem Etike kao posebnog predmeta na svim nivoima obrazovanja”. Pored toga se, kako kažu, može zaključiti da ,,treba osnažiti vjerske sadržaje u okviru postojećih predmeta humanističkih i društvenih nauka kao i uvesti predmete sa povećanim fondom časova kao što su – istorija svetskih religija, uporedna religija, ključni religijski simboli, obredi u različitim religijskim tradicijama”.

Ministarstvo preporučuje i izradu Pojmovnika (Leksikona) najvažnijih simbola, etičkih vrijednosti i učenja velikih monoteističkih religija, ,,kako bi se mladi ljudi na jednostavan i koncizan način upoznavali sa njihovim temeljnim učenjima”. Ne uzmi me Bože u grijeh, tu bi neko mogao da zaradi koju paru.

Sve u svemu, čitava stvar miriše na pripremanje terena za predlog o uvođenju u škole neke varijante vjeronauke. Samo nam još to fali.

Javnosti je, zahvaljujući interpretaciji u medijima, taj aspekat istraživanja potpuno promakao. O pitanju ko bi u brak sa inovjercem, međutim, plamte rasprave.

Neki, u tome što skoro pola studenata ne bi u brak sa voljenom osobom koja se drugom bogu moli vide civilizacijsko zaostajanje Crne Gore. Drugi smatraju da je to , kad se zna u kom svijetu su rasla ova djeca- očekivano.

Reklamiranje Crne Gore kao multikulturne zajednice u kojoj se poštuju različitosti, dugo traje. Problem je što, kao svaka reklama, ta stvar sadrži ogroman dio – šarene laže.

U avgustu 2017. Gallup je objavio indeks prihvatanja migranata. Od 137 zemalja Crna Gora se, po tome koliko je spremna da prihvati izbjeglice našla na pretposljednjem mjestu. Na samom kraju bila je Makedonija, ispred Crne Gore – Mađarska. Ona koja nam je poklonila bodljikavu žicu.

Posljednje istraživanje o etničkoj distanci radio je CEDEM 2013. Tada se pokazalo da je trend prosječne vrijednosti ukupne etničke distance sa 3,14 koliko je iznosio 2014. poslije referenduma – 2007. – porastao na 3,83 da bi 2013. pao na 2,60.

Poslije toga, zasigurno, nijesmo napredovali. Pitanja identiteta, onako kako se u Crnoj Gori danas predstavljaju, kombinovana sa dnevno političkim razlozima iz dana u dan proizvode sijaset razloga za podozrenje svakoga od svakoga. Crnogorci kontra Srba u Crnoj Gori i Srba kao takvih: zbog asimilacije, okupacije, želje za izlazom na more…Srbi protiv Crnogoraca: zbog diskriminacije, izdaje srpstva, izmišljanja jezika… Pravoslavci protiv Bošnjaka: zbog vanvremenske izdaje, i pride omogućavanja opstanka DPS-ovog režima… Bošnjaci protiv Muslimana i obrnuto: zbog nedovoljne samosvjesnosti, izmišljanja imena… Srbi i, u potaji, Crnogorci protiv Albanaca: zbog toga što su svi Albanci za veliku Albaniju, Albanci protiv Srba i Crnogoraca: zbog toga što su svi oni Srbi… I tako dalje. Njegoš, crkva, vlast, partijsko zapošljavanje, himne, zastave, grbovi, petokraka, polumjesec, Tito – dugo se mogu nabrajati stvari koje nas dijele. One koje spajaju nije lako smisliti.

U Crnoj Gori, prema popisu iz 2011. živi: 44,98 odsto Crnogoraca, 28,73 Srba, 8,65 Bošnjaka, 4,91 Albanaca, 3,31 Muslimana, 0,97 Hrvata, 1,01 odsto Roma. Pravoslavaca ima 72,07 odsto, katolika 3,44 pripadnika islamske vjeroispovijesti 15,97, muslimana 3,14. Usput, dijeljenje islamske od muslimanske vjeroispovijesti u konkurenciji je za najveću glupost crnogorske statistike. Kako se god sabere i oduzme teško je smisliti drugu ideju za opstanak ovakve zajednice osim zajedničkog života. Možemo živjeti i kao rogovi u vreći, ali je glupo. I opasno.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

TAMNA STRANA CRNOGORSKE PRIVATIZACIJE: PIVARA TREBJESA: Prvo pa mućak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora, u jesen 1997, prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Ni dobijeni novac nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić-Podgorica kao što je obećano, već je potrošen na finansiranje izborne pobjede koalicije koju je predvodio Milo Đukanović

 

Ekološki incident u Pivari Trebjesa koji se dogodio minule subote za kratko je poznatu kompaniju vratio na naslovne strane portala i udarne vijesti crne hronike.

Ispostavilo se da je u jednom od postrojenja došlo do curenja amonijaka (otrovan gas neprijatnog mirisa, bez boje). Intervencijom vatrogasaca spriječen je ozbiljniji incident, dok je bez zvanične potvrde ostala vijest o radnicima koji su sa simptomima blažeg trovanja primljeni u Opštu bolnicu. Kao da nikome nije bilo u interesu da se ozbiljnije pozabavi uzrocima i (mogućim) posljedicama havarije.

Stvari su vraćene „na fabričko podešavanje“. O Trebjesi se govori i piše rijetko, kad organizuju kakvu nagradnu igru za potrošače ili proslavljaju okruglu godišnjicu postojanja.

Nacionalizovana i iz temelja obnovljena poslije Drugog svjetskog rata (Austrijanci su je zapalili 1918. a Njemci opljačkali ‘45.), Fabrika piva i sokova Trebjesa  privatizovana je 1997. Prodaja je obavljena u nevrijeme i na brzinu, tako da je cijena od 25 miliona maraka (manje od 13 miliona eura) za fabriku i tržišnu marku Nikšićko pivo bila minimalna. Dokazuju to i poređenja. Tadašnji kupac, belgijski Interbrew je, koju godinu kasnije, pivaru u Apatinu – dakle na istom tržištu – platio pet puta više (kada se poredi postignuta cijena po hektolitru instaliranih kapaciteta).

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Predstavnici državnog kapitala, kako bi obezbijedili potrebnu većinu, falsifikovali su izvode iz kupoprodajnog ugovora.  Uspjelo im je. Na kraju, novac dobijen ovom privatizacijom nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić -Podgorica kao što je tada obećano, već je potrošen na kupovinu socijalnog mira i finansiranje izborne pobjede koalicije koju je, nakon raspada DPS-a, predvodio Milo Đukanović.

Postupak privatizacije Trebjese započet je međunarodnim tenderom, prvim te vrste u Crnoj Gori. Najbolju ponudu dali su Belgijanci. Međutim, da bi uslovni Ugovor o prodaji 60,84 odsto akcija Trebjese postao punovažan, morao je biti prihvaćen na Skupštini akcionara.

Postojalo je nekoliko razloga zbog kojih su kupci i prodavci insistirali na tome da Skupština prihvati njihov Ugovor.  Između ostalog, trebalo je: da se akcionari Trebjese odreknu prava preče kupovine; Da se Upravni odbor proširi na sedam članova, od čega bi četiri predlagao novi vlasnik; Da se novom vlasniku omogući da prostom većinom može donijeti odluku o povećanju akcijskog kapitala (dokapitalizaciji).

Potpisani Ugovor tretiran je kao poslovna tajna. Zato je Nikšićanima pred izjašnjavanje dostavljena samo Informacija o njegovim odredbama koje regulišu pitanja zapošljenih. Radnici Trebjese prihvatili su predočeno, ne sumnjajući u vjerodostojnost informacija iza kojih su, makar na papiru, stajali direktor Zavoda za zapošljavanje Dragan Bulatović, Fonda PIO Mihailo Banjević i Fonda za razvoj Crne Gore Božo Mihailović.

Ubrzo se pokazalo da predočena Informacija  nije bila istinita. Prvo je palo obećanje o prosječnoj plati od najmanje 600 maraka. Devet mjeseci nakon potpisivanja privatizacionog ugovora, radnici Pivare organizovali su protest zbog plate koja je, po zvaničnom kursu, iznosila nepunih 400 maraka (prema realnom, crnom, kursu bila je još manja). Sindikat Trebjese zatražio je pomoć od državnih Fondova, radi zaštite svojih, vjerovali su, Ugovorom garantovanih prava. Umjesto očekivane pomoći stiglo je obavještenje da je iznos njihove plate garantovan u prošlogodišnjem dinarskom iznosu, dok je ranije pominjanih 600 maraka „rezultat nesporazuma“. Pri tome su zastupnici Fondova konstatovali „da oni samo mogu da izraze žaljenje zbog nastale situacije“.

Božo Mihailović, direktor Fonda za razvoj, pokušao je da objasni nesporazum: „Ne treba zaboraviti da u našoj zemlji, nažalost, ima više vrsta deviznih kurseva (zvanični, ulični, šticovani) i da su nesporazumi sindikata i poslodavaca, po svemu sudeći, tim izazvani…“, rekao je on za Monitor.

Svoju verziju događaja uskoro je ponudio i Veselin Vukotić. Nekadašni predsjednik Savjeta za privatizaciju a sada suvlasnik UDG, objašnjavao je u razgovoru za Vreme (gdje je najavljen kao „ključni čovek crnogorske privatizacije“) kako je „što se Trebjese tiče, do nesporazuma došlo zbog obećanja datih radnicima, i to obećanjima koje nisu dali stranci nego naši ljudi, da bi radnike pridobili za privatizaciju. Riječ je o prvim koracima i neiskustvu, a stvari u Trebjesi su došle na svoje mjesto“.

Ispostavilo se da je pitanje radničkih zarada u kupoprodajnom Ugovoru obuhvaćeno jednom jedinom rečenicom. Kupac se, obavezao da će „preduzeće do kraja 2018. godine uvesti stimulativni model nagrađivanja za zapošljene i obezbijediti da plate neće biti smanjene“.Da li su?

Potpisivanje kupoprodajnog ugovora obavljeno je u periodu između dva kruga predsjedničkih izbora. Nekome se, možda, učinilo da je 25 miliona maraka dobijenih za većinski paket akcija Trebjese, uz obavezu da se u Pivaru uloži još 16 miliona, premalo da bi se dobili neophodni glasovi Nikšićana. Zato je u priču pridodato još nekoliko sitnica nalik na najmanju prosječnu platu od 600 maraka. Uglavnom, aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović pobijedio je protivkandidata Momira Bulatovića u drugom krugu predsjedničkih izbora i u Nikšiću, gdje je petnaest dana ranije pretrpio prilično ubjedljiv poraz.

U avgustu 1998. postalo je jasno da su još neka od navodno ugovorenih obećanja dovedena u pitanje.

U Informaciji koja je predočena akcionarima pisalo je da se Ugovorom obezbjeđuje „da se zapošljenima na ime specijalne dividende isplati milion maraka“. Pokazalo se da je, u stvarnosti, predviđeni iznos upola manji – 500.000 maraka.

Jednako, čulo se kako će novi kupac svake godine „dio dobiti u minimalnom iznosu od 250.000 maraka izdvajati za stambeni fond, a stambeni krediti će se dobijati pod povoljnijim uslovima nego u banci kod koje je Pivara komintent“.  Ispostavilo se da je pomenuti iznos tačan, ali je Interbrew bio obavezan da novac u stambeni fond izdvaja samo tri godine.

Potom je, početkom maja 2000., u Pivari počeo generalni štrajk – prvi u njenoj (tada) gotovo stogodišnjoj istoriji. Prethodno, zapošljeni nijesu prihvatili ponudu rukovodstva da  najniža plata u fabrici bude 300 a prosječna 500 maraka (tada je njemačka marka već bila zvanična valuta u Crnoj Gori).

Argumentujući svoje zahtjeve pivarci su podsjetili da je pred privatizaciju prosječna plata u Trebjesi iznosila 628 maraka. Za 620 radnika. U vrijeme štrajka bilo ih je upola manje, dok su i plate višestruko smanjenje (startna plata KV radnika uoči štrajka iznosila je 170 maraka).

Štrajku su se uskoro pridužili i bivši radnici Trebjese, samostalni prevoznici koje je nova uprava, sredinom 1999., bukvalno istjerala iz preduzeća. Radnici u voznom parku dobili su 9. jula 1999. jedinstvenu ponudu. Uprava im je ponudili da otkupe vozila Trebjese koja duže, ili će im 1. januara 2001. biti uručen otkaz: „Ovo nije predlog otvoren za diskusiju, već konačna i krajnja ponuda za svakog od vas. Poslije ove, više neće biti ponuda!“, saopšteno im je u pisanoj formi.

Na taj način iz Pivare je otišlo više od 150 zapošljenih, koji su stavljeni pred izbor ili će otići na dvogodišnji prinudni odmor a potom dobiti otkaz, ili će prodati radno mjesto. Uz uslov da istovremeno prodaju i polovinu svojih dionica Pivare po cijeni koju odredi uprava. Tako je cijena akcija sa nekadašnjih 100 (nominalna vrijednost) pala na 85 a onda i na manje od 20 maraka u vrijem štrajka.

Konačno, Sporan je bio i zaštitni znak (trade mark) Nikšićkog piva – jednog od pet svjetski priznatih tipova ovog pića, koji svjedoče da je u pitanju „vrhunski proizvod proizveden po specifičnoj recepturi i vlastitoj tehnologiji“. Stručnjaci su svojevremeno procjenjivali da je samo ime ovog piva „teško“ 6-8 miliona. Ali je tadašnji generalni direktor Pivare Belgijanac Patris Dirik ocijenio kako je „Nikšićko pivo marka lokalnog karaktera“.

Naredne 2001. godine,  tokom novog štrajka u pivari, na Dirikov rad osvrnuo se Milosav Madžo Knežević, nekadašnji generalni direktor Pivare i tadašnji predsjednik Udruženja radnika i penzionera Trebjese: „Patris Dirik ugrožava sva prava manjinskih akcionara, a prvenstveno prava radnika koje otpušta, kojima smanjuje plate i prema kojima se ponaša kako hoće“.

Iz Pivare su odgovorili: „Mi smo sada radnicima dali sve što smo mogli. Sve što je nakon ovoga ostalo da se uradi jeste da im se predaju ključevi od Pivare, a to je izgleda ono što želi ne samo štrajkački odbor već i manjinski akcionari“. Štrajk je okončan nakon tri nedjelje, sporazumom koji su garantovali predsjednik SO Nikšić Milorad Drljević, predsjednik SSS CG Danilo Popović i ministar poljoprivrede Milutin Simović.

Nezadovoljstvo će tinjati sve dok se  adekvatno ne riješi pitanje kako da manjinski akcionari ostvare dva osnovna prava – pravo na upravljanje preduzećem i pravo na dio dobiti (dividendu), pisao je Monitor sredinom maja 2001.

O tome koliko se toga suštinski promijenilo u minulih 20-ak godina svjedoči vijest da se Udruženje radnika i penzionera nikšićke Trebjese krajem prošle godine obratilo Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, nakon bezuspješnih pokušaja da putem domaćih sudova ostvare prava u ovoj kompaniji. Udruženje, pisao je Dan, od Međunarodog suda zahtjeva preispitivanje privatizacije Trebjese, kao i svih sudskih odluka koje su donosili crnogorski sudovi u sporovima koji su pokretani protiv nikšićke kompanije i njenih vlasnika.

U Trebjesi je, prema podacima s početka prošle godine, u stalnom radnom odnosu bilo manje od 200 radnika, dok je još pedesetak angažovano „po potrebi“, uz ugovore na određeno vrijeme. Prosječna plata je, kažu, 850 eura.

Matematika, dakle, pokazuje da je platni fond za stalno zapošljene radnike Trebjese bio veći pred privatizaciju, u oktobru 1997, nego 21 godinu kasnije. Uračunamo li i dvodecenijsku inflaciju, shvatićemo da je bio mnogo veći. Koga je još za to briga?

 

Ruka ruci

Nakon privatizacije, Trebjesa je u nekoliko navrata mijenjala vlasnika. Prvo je, u septembru 2004. došlo do spajanja Interbrew sa brazilskom kompanijom AmBev, čime je stvoren najveći proizvođač piva na svijetu (držali su 14 posto globalnog tržišta piva) InBev.

Pet godina kasnije InBev je prodao paket od osam pivara u južnoj i istočnoj Evropi investicionom fondu CVC Kapital Partners. Njegova filijala Starbev, prodala je 2012. nikšićku Pivaru u istom paketu američko-kanadskoj kompaniji Molson Coors za 2,62 milijarde eura.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

HOTELIJERI ZAZIDALI PRILAZ KULTURNOM DOBRU: Napoleonov most okovan betonom i gvožđem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nelegalnom dogradnjom hotela,  biznismen Veselin Pejović je zazidao i zatvorio jedinu pješačku stazu kojom se sa šetališta prilazi starom kamenom mostu, takozvanom Napoleonovom mostu, zaštićenom kulturnom dobru iz 18. vijeka.  Njegovom intervencijom most je ostao da „visi“u vazduhu kao nepristupačna, nepotrebna i neupotrebljiva građevina, hrpa starog kamenja koja svakome smeta

 

Turistička sezona u najpoznaitjoj turističkoj opštini i zvanično je počela dok je građevinska sezona okončana. U prvoj gradskoj zoni građevinski radovi obustavljaju se na osnovu opštinskih uredbi 15. maja, najkasnije do kraja tog mjeseca. Međutim, pravila ne važe podjednako za sve. Oni koji se osjećaju moćno i zaštićeno, za koje zabrane, kazne, zakoni i propisi ne predstavljaju nikakvu prepreku, nastavljaju sa gradnjom svojih gabaritnih objekata ne osvrćući se na propise i turiste koji se ne mogu načuditi gdje su se obreli.

Zbog pohlepe moćnih i bahatih investitora građanima Budve svakodnevni život postaje otežan. Oni uzurpiraju sve što misle da će im zatrebati, javne prostore, ulice, trotoare, zelene površine, kako bi njihova zdanja bila što veća a oni posjedovali što više soba i kreveta, stolica i stolova, jedine vrijednosti i jedine valute priznate u turističkoj prijestonici Crne Gore. Ako im se kakvo kulturno dobro nađe na putu, nema te zaštite koja će ga spasiti od njihovih pogubnih planova.

Jedan od investitora koji odgovara opisu je prebogati nikšićki biznismen Veselin Pejović, vlasnik hotela Budva, pozicioniranig na glavnom budvanskom šetalištu uz Slovensku obalu. I pored toga što mu je nadležna inspekcijska služba Ministarstva održivog razvoja i turizma nedavno uručila rješenje o rušenju bespravno podignutog dijela hotela Budva, uprkos zabrani daljeg izvođenja građevinskih radova, Pejović prkosno, u centru Budve, ovih dana gradi i dovršava svoj divlji objekat. Biznismen iz Nikšića, pobjednik tranzicije i novokomponovani hotelijer, pred Budvanima javno demonstrira moć, pokazuje da je  iznad zakona, MORT-a i lokalne uprave, važećih planova i svega onoga što ovakvo ponašanje deklarativno sankcioniše. Rješenje o rušenju donijeto je 24. aprila a 5. juna on i dalje,u centru Budve, neometan, gradi.

Da apsurd bude veći, nelegalnom dogradnjom hotela, Pejović je zazidao i zatvorio jedinu pješačku stazu kojom se sa šetališta prilazi starom kamenom mostu, takozvanom Napoleonovom mostu, zaštićenom kulturnom dobru iz 18. vijeka. Njegovom intervencijom most je ostao da „visi“u vazduhu kao nepristupačna, nepotrebna i neupotrebljiva građevina, hrpa starog kamenja koja svakome smeta.

Doprinos takvom statusu starog spomenika kulture dao je i vlasnik susjednog hotela Oaza, koji je zatvorio prilaz mostu sa svoje strane gvozdenim ogradama i saksijama sa cvijećem, da mu prolaznici ne kvare atmosferu. Dio pješačke staze  uz potok, označenom u planu DUP Budva Centar kao zelena površina, zazidao je i treći investitor, ICL Inženjering iz Podgorice, vlasnik kompleksa od četiri solitera u centru grada. Vlasnicima okolnih nebodera i hotela nije bilo dovoljno što su amputirali Napoleonov most iz upotrebe, već su ga dodatno omeđili ogradama od kovanog gvožđa sa sve četiri strane, do potpunog besmisla. Tako je Napoleonov most postao –  most kome niko ne može prići i kojim niko ne prolazi.

Mali skladni kameni most iz Napoleonove epohe, izgrađen na Bubuća potoku, na potezu Velje vode, između 1807. i 1813. godine, za vrijeme kratke vladavine Francuza Budvom, sačuvan je do danas u svom originalnom obliku. Popularno je nazvan Napoleonov most i ima status kulturnog dobra od 1956. godine. Upisan je u Registar zaštićenih spomenika kulture Rješenjem o stavljanju pod zaštitu broj 876/1-56. Most koji povezuje morsku obalu, odnosno budvansku promenadu sa unutrašnjim dijelom grada smatra se prvosagrađenim mostom u Budvi. Međutim, ovo vrijedno graditeljsko nasljeđe Budve nije dostupno  građanima i posjetiocima.

Upitan za stav povodom bespravne dogradnje hotela Budva, ministar održivog razvoja i turizma Pavle Radulović, nedavno je kazao kako je urbanističko-građevinska inspekcija donijela rješenje o rušenju zapadnog krila hotela Budva, kompanije Uniprom hoteli, te da je investitor podnio žalbu.„Živimo u civilizovanoj zemlji koja je kandidat za ulazak u EU, ne možemo tek tako da rušimo objekte. Upravni postupak po žalbi mora se sprovesti do kraja“, poentirao je Radulović

Zanimljivo je kakve će dalje korake u slučaju „civilizovanog“ nasilja nad kulturnim dobrom  Napoleonov most i zauzimanju javnih površina, zauzeti Ministarstvo održivog razvoja i turizma. Postavlja se i pitanje kako je hotelijer Pejović uzurpirao javnu pješačku stazu JT peš-st. br. 37-37, koja pod ovom oznakom egzistira u važećem DUP-u Budva centar. Da li je možda kupio ovu javnu prometnicu, što u Budvi nije nemoguće. Zaziđivanje javnog puta krivično je djelo, pa treba vidjeti kakve korake će preduzeti lokalna uprava u Budvi, ne samo prema firmi Uniprom hoteli nego i susjedima koji su prisvojili dio staze duž Bubuć potoka, po DUP-u JT – peš.staza 31-31, jer su im njihove parcele od više hiljada kvadrata bile male.

Da ironija bude veća u slučaju Napoleonovog mosta, Projektom revalorizacije kulturnih dobara koju je započelo Ministarstvo kulture prije nekoliko godina, obuhvaćeno je i ovo kulturno dobro u Budvi. Osnovana je Komisija za revalorizaciju Napoleonovog mosta, raspisan je konkurs za sanaciju mosta prema izrađenom konzervatorskom projektu. Posao je dodijeljen kompaniji Montal DSD DOO iz Podgorice. Ministarstvo je izdvojilo oko 30.000 eura za sanaciju mosta koji je bio u prilično zapuštenom stanju. Radovi su izvedeni u decembru 2015. godine, novac je uložen, most je saniran ali je ostao izvan upotrebe. Zašto je uopšte vršena sanacija ako Komisija za revalorizaciju i Ministarstvo kulture nisu postupkom revalorizacije omogućili „unapređenje stanja kulturnog dobra“, „održivo upravljanje kulturnim dobrom“, „turističku valorizaciju, popularizaciju i prezentaciju kulturne baštine“, kako se taj postupak opisuje u svim godišnjim programima zaštite i očuvanja kulturnih dobara Crne Gore. Valjda se podrazumijeva da se postupkom sanacije obezbijedi slobodan pristup mostu, da se uklone nelegalno postavljene ograde, te da se takav, obnovljen za sve pare, preda na upotrebu građanima Budve i mnogobrojnim turistima. Zar nije nelogično da se studiozno renoviranom Napoleonovom mostu ne može prići niotkuda.  Čemu re-valorizacija ako most ne služi svojoj svrsi, da povezuje a ne da zaboravljen i okovan gvožđem u centru turističke Budve, podsjeća na neki logor. Na samom kamenom mostu nema oznake da predstavlja registrovano kulturno dobro. Da uopšte postoji ukazuje jedna tabla, putokaz na prilazu Budvi ka kulturnim spomenicima i znamenitostima grada.

Ne može se ni lokalna uprava u Budvi pohvaliti brigom za stanje kulturne baštine na svojoj teritoriji. Budva je jedan od rijetkih gradova koji u organizaciji lokalne uprave nema poseban sektor posvećen kulturi. Nerijetko ranije gradske vlasti znale su da se koriste šupljom poštapalicom kako je Budva prijestonica ne samo turizma nego i klulture. Valjda su mislili kako festival Grad teatar, ulični karnevali ili muzički koncerti na koje su utrošeni nebrojeni milioni eura iz gradske kase, predstavljaju vrhunske kulturne domete. Dok im je vrijedno srednjevjekovno graditeljsko nasljeđe naočigled propadalo, prepušteno devastaciji i zloupotrebama od strane moćnih i zaštićenih investitora.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA IZMEĐU TELEOPERATERA, OGLAŠIVAČA I BEZBJEDNOSNIH AGENCIJA: Ima neka tajna veza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je došao do podatka koji pokazuju da su naši lični podaci – makar oni koji su bili dostupni (nekim?) ovdašnjim teleoperaterima – godinama bili dostupni i zainteresovanim profesionalcima van granica Crne Gore.  A da li su ih i koliko oni koristili – ne zna se

 

Sudija Osnovnog suda u Podgorici Simo Rašović ponovo je, kao nezakonit,  poništio sporazum koji je Agenciji za nacionalnu bezbjednost (ANB) omogućio nesmetan pristup svim podacima o građanima Crne Gore koji se nalaze u bazi Ministarstva unutrašnjih poslova – jedinstveni matični broj, lična dokumenta, prebivalište, državljanstvo,  bračno i porodično stanje, evidencija vozila, ličnog i lovačkog naoružanja….

Ponovo, pošto je Viši sud jednom već ukinuo presudu u sporu koji je poveden prije nekoliko godina, po tužbi zaposlenih u  NVO MANS. U obrazloženju Višeg suda navodi se da narečena saradnja bezbjednosne Agencije i MUP-a, koliko god da (ne)legitimno ugrožava pravo na privatnost građana, može biti u interesu nacionalne bezbjednosti. Pa valja nanovo izvagati.

I Rašović je to učinio. Teško, ipak, da će se na tome završiti priča o velikom bratu koji sebi daje za pravo da motri na svaki korak i svaku našu riječ. Suviše je toga u igri.

Sjetimo se kako su, početkom decenije, trebale da prođu godine, i makar jedan sudski proces, pa da na zahtjev Agencije za zaštitu ličnih podataka budu ispravljene sporne odredbe ugovora kojima su sva tri operatera mobilne telefonije u Crnoj Gori Upravi policije dozvolile da njihovim bazama podata pristupa lakše, i u mnogo većem obimu, nego što je to predviđao zakon. Tada smo (2011. godina) saznali, doduše nezvanično, da su pojedini policijski službenici fleksibilne ugovore sa pojedinim teleoperaterima zloupotrebljavali i tako što su, nezakonito, nadzirali komunikaciju svojih supruga, djevojaka i ljubavnica. To je valjda bio taj, kako se ono kaže, interes nacionalne bezbjednosti.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo