Povežite se sa nama

DRUŠTVO

ETNIČKE DISTANCE U CRNOJ GORI: Podalje od bližnjeg svog

Objavljeno prije

na

pravni fakultet podgorica

Na sve strane se prošle sedmice rasula vijest da skoro svaki drugi student Univerziteta Crne Gore ne bi stupio u brak sa osobom koja je druge vjere. Ispitivanje Ministarstva za ljudska i manjinska prava pokazalo je da bi 53 odsto ispitanika stupilo u brak sa osobom različite vjeroispovijesti, dok 47 procenata ne bi.

Neki su se zabrinuli, neki obradovali. I jednima i drugima treba da bude jasno – rezultate ispitivanja treba uzeti sa rezervom. Povećom.

Uzorak je mali, pitanja nejasna, zaključci proizvoljni.

Ministarstvo za ljudska i manjinska prava objavilo je 12. septembra ,,Izvještaj o rezultatima istraživanja (ankete) studentske populacije na temu: ,,Da li je religijsko obrazovanje važno za formiranje moralnih vrijednosti i etičkih stavova”. Ne zna se u okviru koje je vladine politike istraživanje na ovu temu rađeno. Rezultati istraživanja temelje se na anketi kojom je obuhvaćeno ukupno 138 ispitanika.

Mediji su prenijeli da 70 odsto ispitanika smatra religiju važnom u moralnom oblikovanju ličnosti dok 30 iskazuje stav da religija nema ključnu ulogu u formiranju ličnosti i njenih moralnih vrijednosti.

U Izvještaju piše da je, u okviru ispitivanja koliko je za formiranje etičkih vrijednosti važna religijska pripadnost, od ukupno 138 ispitanika/ca, 22 odsto odgovorilo da je važno, 39 da je djelimično važno i 39 procenata da nije uopšte važno. Onda je ministarstvo zaključilo da je ,,S obzirom na rezultate ankete očigledno da anketirani smatraju da je religijsko obrazovanje važno za formiranje etičkih vrijednosti”. Te se brojke, prosto, ne slažu. Nejasno je na osnovu čega su ispitivači ,,djelimično važno” sabrali sa ,,važnim”.

Otprilike koliko i obrada podataka jasna su i pitanja. Jedno od prvih glasi: ,,Da li pripadate nekoj od etabliranih religija i vjerskih institucija u Crnoj Gori?”. Šta znači ,,pripadati vjerskoj instituciji”, očito nijesu baš razumjeli ni ispitanici pa je njih 71 odsto kazalo da ne pripada, dok je 29 procenata odgovorilo da pripada ,,vjerskoj instituciji”.

Među anketiranim studentima 86 procenata bi na izborima podržalo kandidata druge vjeroispovijesti, dok je 14 odsto studenata kazalo da ne bi. Kada je u pitanju podrška političkim kandidatima na izborima, religijska pripadnost za 61 odsto ispitanika nije važna uopšte, za 23 je djelimično važna, za šest veoma i 11 ne može da procijeni.

U okviru ispitivanja poznavanja Biblije, Kurana i Talmuda, 65 odsto ispitanika, odgovorilo je potvrdno da su ih čitali. Kako ne. Da ih je toliko pročitalo i Toma Sojera, pa ne bi bilo malo.

,,Proces ispitivanja odnosa između poznavanja drugih vjerskih učenja i vlastite religijske pripadnosti pokazao je da 82 odsto ispitanika konstatuje da njihova religijska pripadnost ne utiče na njihove stavove o drugim religijama, dok ostatak smatra da uticaj postoji. U okviru ispitivanja koliko religijsko opredjeljenje utiče na vrijednosne stavove vezano za pitanja primijenjene etike, kao što su abortus, eutanazija i slično, 15 odsto ispitanika se u potpunosti slaže, 37 se uopšte ne slaže, dok se djelimično slaže 37 procenata i djelimično se ne slaže 11 odsto”, napisano je u Izvještaju.

Kada je u pitanju uloga vjerskih institucija i vjerskih zajednica u crnogorskom društvu svaki četvrti student smatra da je njihova uloga veoma važna, dok je 59 procenata mišljenja da je ona važna. Svega 15 odsto ispitanih ulogu vjerskih institucija i zajednica smatra nevažnom.

Na pitanje koliko vjerske institucije i različite religije doprinose izgradnji multikulturalnosti u Crnoj Gori, 52 odsto ispitanika smatra da uopšte ne utiču, dok 48 odgovara da utiču u velikoj mjeri. Da je religija bitna za izgradnju mira u modernim političkim zajednicama smatra 60 odsto ispitanika, dok 40 procenata iskazuje negativan stav po ovom pitanju.

U okviru istraživanja 57 odsto ispitanika smatra da tokom dosadašnjeg školovanja nije dobilo dovoljno obrazovnih sadržaja o istoriji religije, ostatak ispitanih je zadovoljan religijskom edukacijom tokom školovanja.

Ministarstvo zaključuje: “Osnovni cilj svih sprovedenih aktivnosti je identifikovanje nivoa religijskog obrazovanja, poznavanje temeljnih religijskih učenja, pojmova, simbola i vrijednosti koje utiču na izgradnju moralnih vrijednosti i poštovanje univerzalnih etičkih principa. Pitanje koliko su moralne vrijednosti oslonjene na univerzalna moralna učenja sadržana u svim velikim monoteističkim religijama, indikator je za sprovođenje nove obrazovne politike i edukaciju mladih ljudi na univerzalnim i opšteljudskim vrijednostima”.

Pored toga, kažu, ,,na osnovu analizę prikupljenih podataka może se zaključiti da studentska populacija na Univerzitetu Crne Gore smatra da je poznavanje religijskih učenja i njihovih univerzalnih etičkih vrijednosti jedan od važnih preduslova za formiranje moralne ličnosti. Visok procenat ispitanika/ca izražava mišljenje da su ipak nedovoljno informisani o ključnim teološkim i religijskim pojmovima vezano za sopstvenu religijsku tradiciju kao i za poznavanje različitih religija koje postoje u Crnoj Gori.

Pošto je, objašnjava Ministarstvo ,,anketa pokazala da postoji veliki prostor za unapređenje i edukaciju u oblasti poznavanja različitih religijskih učenja kao i potrebu za uvođenjem Etike kao posebnog predmeta na svim nivoima obrazovanja”. Pored toga se, kako kažu, može zaključiti da ,,treba osnažiti vjerske sadržaje u okviru postojećih predmeta humanističkih i društvenih nauka kao i uvesti predmete sa povećanim fondom časova kao što su – istorija svetskih religija, uporedna religija, ključni religijski simboli, obredi u različitim religijskim tradicijama”.

Ministarstvo preporučuje i izradu Pojmovnika (Leksikona) najvažnijih simbola, etičkih vrijednosti i učenja velikih monoteističkih religija, ,,kako bi se mladi ljudi na jednostavan i koncizan način upoznavali sa njihovim temeljnim učenjima”. Ne uzmi me Bože u grijeh, tu bi neko mogao da zaradi koju paru.

Sve u svemu, čitava stvar miriše na pripremanje terena za predlog o uvođenju u škole neke varijante vjeronauke. Samo nam još to fali.

Javnosti je, zahvaljujući interpretaciji u medijima, taj aspekat istraživanja potpuno promakao. O pitanju ko bi u brak sa inovjercem, međutim, plamte rasprave.

Neki, u tome što skoro pola studenata ne bi u brak sa voljenom osobom koja se drugom bogu moli vide civilizacijsko zaostajanje Crne Gore. Drugi smatraju da je to , kad se zna u kom svijetu su rasla ova djeca- očekivano.

Reklamiranje Crne Gore kao multikulturne zajednice u kojoj se poštuju različitosti, dugo traje. Problem je što, kao svaka reklama, ta stvar sadrži ogroman dio – šarene laže.

U avgustu 2017. Gallup je objavio indeks prihvatanja migranata. Od 137 zemalja Crna Gora se, po tome koliko je spremna da prihvati izbjeglice našla na pretposljednjem mjestu. Na samom kraju bila je Makedonija, ispred Crne Gore – Mađarska. Ona koja nam je poklonila bodljikavu žicu.

Posljednje istraživanje o etničkoj distanci radio je CEDEM 2013. Tada se pokazalo da je trend prosječne vrijednosti ukupne etničke distance sa 3,14 koliko je iznosio 2014. poslije referenduma – 2007. – porastao na 3,83 da bi 2013. pao na 2,60.

Poslije toga, zasigurno, nijesmo napredovali. Pitanja identiteta, onako kako se u Crnoj Gori danas predstavljaju, kombinovana sa dnevno političkim razlozima iz dana u dan proizvode sijaset razloga za podozrenje svakoga od svakoga. Crnogorci kontra Srba u Crnoj Gori i Srba kao takvih: zbog asimilacije, okupacije, želje za izlazom na more…Srbi protiv Crnogoraca: zbog diskriminacije, izdaje srpstva, izmišljanja jezika… Pravoslavci protiv Bošnjaka: zbog vanvremenske izdaje, i pride omogućavanja opstanka DPS-ovog režima… Bošnjaci protiv Muslimana i obrnuto: zbog nedovoljne samosvjesnosti, izmišljanja imena… Srbi i, u potaji, Crnogorci protiv Albanaca: zbog toga što su svi Albanci za veliku Albaniju, Albanci protiv Srba i Crnogoraca: zbog toga što su svi oni Srbi… I tako dalje. Njegoš, crkva, vlast, partijsko zapošljavanje, himne, zastave, grbovi, petokraka, polumjesec, Tito – dugo se mogu nabrajati stvari koje nas dijele. One koje spajaju nije lako smisliti.

U Crnoj Gori, prema popisu iz 2011. živi: 44,98 odsto Crnogoraca, 28,73 Srba, 8,65 Bošnjaka, 4,91 Albanaca, 3,31 Muslimana, 0,97 Hrvata, 1,01 odsto Roma. Pravoslavaca ima 72,07 odsto, katolika 3,44 pripadnika islamske vjeroispovijesti 15,97, muslimana 3,14. Usput, dijeljenje islamske od muslimanske vjeroispovijesti u konkurenciji je za najveću glupost crnogorske statistike. Kako se god sabere i oduzme teško je smisliti drugu ideju za opstanak ovakve zajednice osim zajedničkog života. Možemo živjeti i kao rogovi u vreći, ali je glupo. I opasno.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NAJKRAĆA SAOBRAĆAJNICA OD BJELASNICE DO KOMOVA, PRIVATNA: Blokada uklonjena, nevolje ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od Raskrsnice,  pa dalje preko Bjelasice, prema Komovima, danima nijesu mogli ni turisti ni mještani. Jedina saobraćajnica, na  tom dijelu planine  privatna je. Kolašinac koji je izgradio, raočaran neažurnošću institucija, kaže da će tokom narednog ljeta, onemogućiti da njome prolaze vozila

 

Zbog haosa, koji su početkom septembra napravili različito tumačenje običajnog prava i zvaničnih propisa, s jedne, i nedogovornost nadležnih i lični sukobi, s druge strane, makadamski put, koji povezuje Bjelasicu i Komove bio je danima blokiran. Alterntativa za mješane i turiste bilo je korišćenje nekoliko puta duže saobraćjanice. Zbog, kako su obajasnili nenadležnosti, i policija i opštinske službe nijesu mogle ništa učiniti.

U blizini katuna Škale, na vasojevičkom dijelu planine,  na svom imanju Goran Dukić, vlasnik turističkog naselja u izgradnji,  spriječio je korišćenje te saobraćajnice. Put već desetak godina je, takozvani, panormaski, pa su ga, pored katunjana, sakupljača šumskih plodova, mještana obližnjih sela, koristle i turističke agencije, prilikom organizovanog obilaska Bjelasice terenskim vozilima.

Tek nakon što su mještani pozvali policiju i Komunalnu policiju, postalo je jasno da Dukić na blokadu ima i pravo.  Put je prije deceniju sam napravio, bez finansijeke pomoći bilo koga. Kako su iz policije objasnili njegvimogrčenim komšijama „ima pravo da na svom imanju, kojim prolazi dio puta, postavlja blokade“.  Put,takođe, nikada nije proglašen saobraćajnicom od javnog interesa, a druga dva stara, koja su vodila do tog imanja više ne postoje. Zbog toga, Dukićeva najava, da sledeće turističke sezone neće dozvoliti bilo kome da prolazi njegovim imanjem i turističke radnike i njegove komšije dovodi u nezavidan položaj.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ MIHAILA BANJEVIĆA – KOLATERAL U OBRAČUNU SDT SA VLASNIKOM ATLAS GRUPE: Prebrojavanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjević je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu

 

Među desetinama osoba, znanih i neznanih, koje Specijalno državno tužilaštvo još od prošle jeseni saslušava u mnogobrojnim postupcima pokrenutim protiv odbjeglog vlasnika Atlas grupe Duška Kneževića, članova njegove porodice i prijatelja, krajem prošle nedjelje našao se i Mihailo Banjević, penzionisani društveno-politički radnik i rukovodilac, svojevremeno akter i svjedok nekih od najzanimljivijih tranzicionih priča u Crnoj Gori.

Prema navodima prisutnih novinara, nekadašnji potpredsjednik Atlas grupe i predsjednik borda Atlas banke u Specijalnom tužilaštvu zadržao se nekoliko sati.  Otišao je kući, navodno bez pasoša, nakon što je saslušan u vezi odobrenog kredita i naknadnog ugovora o refinansiranju koje je od Atlas bankeprije deset godina dobio Kneževićev kum Dejan Sekulić. Pa ga, kažu u Tužilaštvu, nije vratio zbog čega je, cijene, Atlas banka oštećena za više od pola miliona.

Tek treba da vidimo kako će se ta priča završiti. I kako će (i da li će) neko mjesto u njoj pripasti i Mihailu Banjeviću.

Sa sigurnošću znamo da su pomenute dužnosti –  potpredsjednik Grupe i predsjednik borda Banke – bile samo dio podugačkog popisa funkcija u Kneževićevom poslovnom sistemu koje je Banjević obavljao do decembra 2014. kada se svojevoljno povukao iz te priče.

“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, pisalo je u dopisu koji je Banjevićtada uputio Dušku Kneževiću. A ostavku je pratio spisak dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora Bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas HotelsgroupBar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajmaBudva i član Odbora direktora Atlas fondacije.

Knežević je tada pokušao da umanji značaj odlaska očigledno, drugog čovjeka njegovog poslovnog sistema u Crnoj Gori. Tako je u razgovoru za agenciju Mina konstatovao da je on vlasnik i prvi čovjek privatne kompanije „koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati“. Međutim, radio je upravo suprotno – nadugo i naširoko objašnjavao to što navodno ne mora –  i time pokazujući da mu Banjevićeva ostavka nije stigla kao „prava vijest u pravo vrijeme“.

A u to vrijeme, neposredno pred Banjevićev odlazak, Knežević je najavljivao kako će u Golubovcima započeti izgradnju „novog grada“. Zapravo golemog tržnog centra „sa brojnim pratećim sadržajima“. U tome je poduhvatu, prema najavama danas (ne)opravdano odsutnog biznismena, njegov glavni saveznik trebalo da bude tadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović.

Stijepović je u međuvremenu postao nosač 100 hiljada eura koje je Knežević darovao DPS-u uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pa aktuelni Generalni sekretar u kabinetu predsjednika Crne Gore (i DPS) Mila Đukanovića. I sumnjivo lice  sa popisa SDT Milivoja Katnića koje je, prema scenariju specijalnog tužilaštva, pomagalo Kneževiću da potroši svoj novac ali ne i Đukanoviću da zahvaljujući nezakonitim donacijama (zakonito!?) ostane na vlasti.

Uglavnom, priča o izgradnji novog grada mogla je za, inače, proračunatog, Banjevića biti kap koja je prevršila mjeru. U moru već tada loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe. „On u takvim maštarijama ne učestvuje“, objašnjavali su nam prije pet godina oni koji su ga znali iz posla.

A tih poslova bilo je poprilično. Čak i ako izuzmemo one, dominantno političke, funkcije na koje je Banjević dolazio voljom vladajuće partije – Saveza komunista CG, odnosno, DPS-a: direktor Doma omladine Budo Tomović (današnji KIC), sekretar nekadašnjih Samoupravnih interesnih zajednica (tzv. sizova) obrazovanja, kulture, socijalnei dječije zaštite u Podgorici, direktor  Fonda za kulturu i Fonda za građevinsko zemljište…

Suštinsku moć Banjević je stekao u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, kao direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja (Fond PiO)i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma (u godinama uoči privatizacije i generalni direktor KAP-a).

Bilo je to vrijeme ratnog raspada SFRJ, međunarodnih sankcija za SRJ, hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) i prvobitne akumulacije. Banjević je bio na čelu jednog od ključnih sistema i za državnu i za privatnu privredu tog doba. O tome može posvjedočiti stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na njegova vrata kucali kad god bi im ponestalo para.

Sa tada nastajućom biznis-elitom pričala se posebna priča. Tako je Banjević, kao direktor Fonda PiO i predsjednik borda KAP-a istovremeno obavljao i, doduše nezvanični, posao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Izgledalo je kao da je neki izuzetno uticajan akcionar Vektre,mimo Brkovića, odabrao čovjeka od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je,  preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila, izrasla u glavnog partnera KAP-a preko koje su išli svi uvozno-izvozni poslovi tada najvećeg crnogorskog preduzeća.

Kako je tako nešto bilo moguće?  Odavno je bilo jasno da Banjević i direktor KAP-a  Danilo Vuksanović bolje znaju odgovor na ovo pitanje nego i sam Brković.   Ali, znali su i zašto ćute. „To pitanje je opasno po život“, odgovorio je jednom prilikom Banjević potpisniku ovih redova. I promijenio temu. Ni danas nije mnogo drugačije. To je ostala jedna od, neotkrivenih tajni vladajuće političko-poslovne grupe.

Banjević je nakon što je završio posao u KAP-u predajući ga menadžerima ruskog tajkuna Olega Deripaske, novi poslovni angažman pronašao u – Vektri!? Faktički kao njen prvi čovjek, odmah do nominalnog vlasnika. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Tada je najavio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti skoro 250 miliona, te da će Vektrado 2010. u Herceg Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.

Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je predsjednik borda  Boke napustio Vektru. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je on otišao iz Vektre. I prešao u Atlas grupu.

Taj transfer odigrao se u vrijeme kada su Knežević i Đukanović, kao najbolji drugovi, obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju, jedan drugome podržavali poslovne poduhvate i projektovali svijetlu budućnost za sebe i svoje saradnike/podanike.

Tako je Banjević postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za  Đukanovića, Brkovića i Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu.

Ni to Banjeviću nije prvi put. Kao predsjednik borda HTP Boka, tada u državnom vlasništvu, on se sredinom poslednje decenije prošlog vijeka suočio sa situacijom da je njegov najbliži saradnik, izvršni direktor Boke Milan Tripković, pobjegao iz zemlje nakon optužbi za pronevjeru 11 miliona maraka. Tripković je nakon višegodišnjeg skrivanja odrobijao četiri i po godine. Nestali novac nikad nije pronađen.  Banjević je nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke.

Status mu nijesu narušile ni kasnije optužbe Deripaskinih saradnika iz Rusala koji su nekadašnjem menadžmentu KAP-a spočitavaliprevaru vrijednu 300 miliona eura. Ali ni krivična prijava koju je prije pet-šest godina poslanik DF Branko Radulović podnio Vrhovnom državnom tužilaštvu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević. Samo što je Tužilaštvo tada ostalo i gluvo i nijemo.

Vidjećemo na koju je stranu vjetar sudbine sada dunuo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UTICAJ TRADICIJE NA ZAPOŠLJAVANJE ŽENA U CRNOJ GORI : Običaji i u kući i na poslu 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

 

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub” često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je”.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni – od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo