Povežite se sa nama

DRUŠTVO

SLIJEDI LI ZA VLADINO BEZAKONJE KAZNA ILI NAGRADA: Naše para, a njihova posla

Objavljeno prije

na

870741_2018-03-08-sjednica-vlade-crne-gore-010jpg

Vladini postupci nijesu bili, u potpunosti, u skladu sa zakonom. Tim riječima je ministar finansija Darko Radunović potvrdio ono što, pravo govoreći, dobar dio nas već zna. Drugačije, ipak, zvuči kad iz prve ruke čujete priznanje krivca, nakon što shvati da je uhvaćen u nedjelu.

Radunović je prije neki dan na sjednici Odbora za ekonomiju otvorio dušu i potvrdio da je Vlada tokom prošle godine nacionalnoj avio kompaniji, krijući, dala 9,6 miliona eura. „Da bi pomogli njen oporavak”. A Montenegroerlajns (MNA) je, tako potpomognut, povećao dugove prema državi, aerodromima, kontroli leta…

Jedan od modela pomoći predočio je poslanik Raško Konjević (na stranu pitanje da li je Konjeviću i njegovom SDP-u takvo poslovanje smetalo dok su oni bili dio vlasti i uprave MNA): Vlada je prvo povećala budžet Nacionalne turističke organizacije (NTO) za više od pet puta – sa prvobitno planiranih 900 hiljada na 4,8 miliona eura. Onda su čelnici NTO, takođe tajno, dvije trećine tog novca (3,2 miliona) proslijedile Montenegroerlajnsu.

,,Mi smo njima dali taj novac sa nadom da će oni da nam ga vrate”, kazao je Radunović.

Sad, vjerujemo, znate kako je nastala izreka „naivan ko ministar (finansija)”. A našem ministru to nije bilo dovoljno pa je, u isto vrijeme i na istom mjestu, obznanio kako Vlada „u potpunosti ne poštuje” ni odredbe Zakona o reprogramu poreskog duga. Radi se o tome da izvršna vlast toleriše „neke” poreske dužnike i ne pokušava da državna potraživanja od njih naplati u postupku prinudne naplate. Podrazumijeva se, ali je ministar ponovio da pritvrdi, kako se Vlada i na to bezakonje odlučila – za naše dobro. „Kako bi spasila te kompanije”. Od koga?

Odgovor na to pitanje od ove vlasti nećemo dobiti. Zapravo, vlada taji i imena kompanija kojima oprašta stotine hiljada i(li) milione duga, uz godinama ponavljan izgovor: ako plate propašće.

Za to vrijeme drugi plaćaju umjesto njih. A kad povlašćeni konačno propadnu, a to se neminovno desi malo prije ili malo kasnije, onda iza njih ne ostane ništa. Ni za dugove državi, ni za neisplaćene zarade radnicima, ni za neizmireno penzijsko i zdravstveno osiguranje… Najnoviji primjer je kompanija Vektra Nord (nekadašnja Impregnacija Kolašin), jedno iz reda preduzeća koje su vlade pod komandom Mila Đukanovića (ličnom ili partijskom) poklanjale njegovom kumu Draganu Brkoviću. A ovaj ih redom upropašćavao, zadužujući se istovremena na račun lako stečene imovine.

Uglavnom, Vektra Nord je od 15. novembra u stečaju. Preduzeće, prema podacima Privrednog suda, nema imovine. A državi za porez duguje skoro pola miliona, radnicima 36 plata, dok im staž nije uplaćivan od 2010. godine.

Što bi ministar Radunović rekao: možda će platiti. Kao da istu priču, uz iste glavne i sporedne glumce – državne čelnike i njhove štićenike, tzv. biznismene – nijesmo već gledali u Baru, Podgorici, Herceg Novom, Pljevljima. Smjenjuju se samo žrtve.

Dok nam je ministar Radunović pripovijedao o tome kako vlada nije „u potpunosti” poštovala zakone, v.d. direktora Direktorata za budžet Bojan Paunović najavio je kako to kabinet premijera Duška Markovića neće raditi ni u budućnosti. Nacrt zakona budžeta za 2019. godinu je pripremljen i razmatran u Vladi, baš kao što to nalažu zakonski rokovi, kazao je Paunović MINI, da bi potom dodao kako isti taj budžet, po svoj prilici, neće biti usvojen u propisanom roku. Pošto je „njegovo formalno usvajanje na određen način uslovljeno usvajanjem zakona o državnoj upravi koji se trenutno nalazi u skuštinskoj proceduri”.

„Formalno usvajanje budžeta”, kaže vršilac dužnosti Direktorata za budžet demonstrirajući da ne shvata Ustavom utvrđene relacije između Vlade i parlamenta. A možda i nije jedini. Vlada je, sluti se iz objelodanjenih najava, naredni budžet pripremila već računajući na prekrajanje postojeće organizacione šeme državne adminsitracije, koje bi joj mogla omogućiti budući zakon. Pod uslovom da bude usvojen u Skupštini. Odnosno, kada bude.

Datada, vratimo se na rečenicu s početka ovog teksta: Vladini postupci nijesu bili, u potpunosti, u skladu sa zakonom. Oslobodimo se, makar za potrebe ovog teksta, priloške odredbe za način iz prethodne rečenice. Tek da bi u potpunosti sagledali značenje iskaza ministra finansija Darka Radunovića.

Dakle: Vladini postupci nijesu bili u skladu sa zakonom.

Možemo da pretpostavimo šta se u tom slučaju radi u državi u kojoj institucije drže do prava i pravde? A šta će se desiti u Crnoj Gori, takođe znamo.

Ako je Vujadin Dobrašinović pravosnažno osuđen na četiri godine zatvora zato što je, bez šumarskih doznaka, sjekao drva u svojoj šumi, čemu da se nadaju nadležni iz Vlade koji su tokom jedne godine, pomažući samo jedno od privilegovanih paradržavnih preduzeća, nezakonito potrošili naših 9,6 miliona eura? Bivši predsjednik Filip Vujanović odbio je, po preporuci Ministarstva pravde, da pomiluje Dobrašinovića, oca petor djece. Koji je, tek da pritvrdimo da se sa državom nije šaliti, uhapšen i odveden u zatvor sa stričeve sahrane.

Šta li će Đukanović uraditi sa svojim Markovićem, Radunovićem, Osmanom Nurkovićem (ministar saobraćaja) i ministrom pravde Zoranom Pažinom.

Po kuloarima već kruži priča kako bi Radunović mogao biti kažnjen najtežom od svih kazni – prekomandom na mjesto guvernera Centralne banke Crne Gore. Nakon što se aktuelni guverner Radoje Žugić preseli u diplomatiju. Možda ove najave i nijesu tačne, ali nema sumnje kako bi se Radunović mnogo komotnije osjećao u sistemu CBCG gdje je nedavno, voljom Savjeta CBCG dopunjen Pravilnik o tajnosti. Koji je, naravno, tajna. Pa samo naslućujemo mogućnost da bi u buduće svaka informacija o radu ovdašnjih banaka, izuzev njihovog imena i možda ponekoga od osnivača (naravno ne svih), bila najstrože čuvana tajna monetarnih vlasti.

Nema tu priče o finansiranju Montenegroerlajnsa, Nacionalnoj turističkoj organizaciji ili budžetu za narednu godinu. Taman posla. Nego fino: svi na svoje radne zadatke. Pa koga plate – plate. Ostali ima da ćute i rade. „Kako bi spasili te banke”. Pardon, „kompanije”. Ili ministre i njihove biznismene.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NAJKRAĆA SAOBRAĆAJNICA OD BJELASNICE DO KOMOVA, PRIVATNA: Blokada uklonjena, nevolje ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od Raskrsnice,  pa dalje preko Bjelasice, prema Komovima, danima nijesu mogli ni turisti ni mještani. Jedina saobraćajnica, na  tom dijelu planine  privatna je. Kolašinac koji je izgradio, raočaran neažurnošću institucija, kaže da će tokom narednog ljeta, onemogućiti da njome prolaze vozila

 

Zbog haosa, koji su početkom septembra napravili različito tumačenje običajnog prava i zvaničnih propisa, s jedne, i nedogovornost nadležnih i lični sukobi, s druge strane, makadamski put, koji povezuje Bjelasicu i Komove bio je danima blokiran. Alterntativa za mješane i turiste bilo je korišćenje nekoliko puta duže saobraćjanice. Zbog, kako su obajasnili nenadležnosti, i policija i opštinske službe nijesu mogle ništa učiniti.

U blizini katuna Škale, na vasojevičkom dijelu planine,  na svom imanju Goran Dukić, vlasnik turističkog naselja u izgradnji,  spriječio je korišćenje te saobraćajnice. Put već desetak godina je, takozvani, panormaski, pa su ga, pored katunjana, sakupljača šumskih plodova, mještana obližnjih sela, koristle i turističke agencije, prilikom organizovanog obilaska Bjelasice terenskim vozilima.

Tek nakon što su mještani pozvali policiju i Komunalnu policiju, postalo je jasno da Dukić na blokadu ima i pravo.  Put je prije deceniju sam napravio, bez finansijeke pomoći bilo koga. Kako su iz policije objasnili njegvimogrčenim komšijama „ima pravo da na svom imanju, kojim prolazi dio puta, postavlja blokade“.  Put,takođe, nikada nije proglašen saobraćajnicom od javnog interesa, a druga dva stara, koja su vodila do tog imanja više ne postoje. Zbog toga, Dukićeva najava, da sledeće turističke sezone neće dozvoliti bilo kome da prolazi njegovim imanjem i turističke radnike i njegove komšije dovodi u nezavidan položaj.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ MIHAILA BANJEVIĆA – KOLATERAL U OBRAČUNU SDT SA VLASNIKOM ATLAS GRUPE: Prebrojavanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjević je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu

 

Među desetinama osoba, znanih i neznanih, koje Specijalno državno tužilaštvo još od prošle jeseni saslušava u mnogobrojnim postupcima pokrenutim protiv odbjeglog vlasnika Atlas grupe Duška Kneževića, članova njegove porodice i prijatelja, krajem prošle nedjelje našao se i Mihailo Banjević, penzionisani društveno-politički radnik i rukovodilac, svojevremeno akter i svjedok nekih od najzanimljivijih tranzicionih priča u Crnoj Gori.

Prema navodima prisutnih novinara, nekadašnji potpredsjednik Atlas grupe i predsjednik borda Atlas banke u Specijalnom tužilaštvu zadržao se nekoliko sati.  Otišao je kući, navodno bez pasoša, nakon što je saslušan u vezi odobrenog kredita i naknadnog ugovora o refinansiranju koje je od Atlas bankeprije deset godina dobio Kneževićev kum Dejan Sekulić. Pa ga, kažu u Tužilaštvu, nije vratio zbog čega je, cijene, Atlas banka oštećena za više od pola miliona.

Tek treba da vidimo kako će se ta priča završiti. I kako će (i da li će) neko mjesto u njoj pripasti i Mihailu Banjeviću.

Sa sigurnošću znamo da su pomenute dužnosti –  potpredsjednik Grupe i predsjednik borda Banke – bile samo dio podugačkog popisa funkcija u Kneževićevom poslovnom sistemu koje je Banjević obavljao do decembra 2014. kada se svojevoljno povukao iz te priče.

“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, pisalo je u dopisu koji je Banjevićtada uputio Dušku Kneževiću. A ostavku je pratio spisak dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora Bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas HotelsgroupBar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajmaBudva i član Odbora direktora Atlas fondacije.

Knežević je tada pokušao da umanji značaj odlaska očigledno, drugog čovjeka njegovog poslovnog sistema u Crnoj Gori. Tako je u razgovoru za agenciju Mina konstatovao da je on vlasnik i prvi čovjek privatne kompanije „koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati“. Međutim, radio je upravo suprotno – nadugo i naširoko objašnjavao to što navodno ne mora –  i time pokazujući da mu Banjevićeva ostavka nije stigla kao „prava vijest u pravo vrijeme“.

A u to vrijeme, neposredno pred Banjevićev odlazak, Knežević je najavljivao kako će u Golubovcima započeti izgradnju „novog grada“. Zapravo golemog tržnog centra „sa brojnim pratećim sadržajima“. U tome je poduhvatu, prema najavama danas (ne)opravdano odsutnog biznismena, njegov glavni saveznik trebalo da bude tadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović.

Stijepović je u međuvremenu postao nosač 100 hiljada eura koje je Knežević darovao DPS-u uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pa aktuelni Generalni sekretar u kabinetu predsjednika Crne Gore (i DPS) Mila Đukanovića. I sumnjivo lice  sa popisa SDT Milivoja Katnića koje je, prema scenariju specijalnog tužilaštva, pomagalo Kneževiću da potroši svoj novac ali ne i Đukanoviću da zahvaljujući nezakonitim donacijama (zakonito!?) ostane na vlasti.

Uglavnom, priča o izgradnji novog grada mogla je za, inače, proračunatog, Banjevića biti kap koja je prevršila mjeru. U moru već tada loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe. „On u takvim maštarijama ne učestvuje“, objašnjavali su nam prije pet godina oni koji su ga znali iz posla.

A tih poslova bilo je poprilično. Čak i ako izuzmemo one, dominantno političke, funkcije na koje je Banjević dolazio voljom vladajuće partije – Saveza komunista CG, odnosno, DPS-a: direktor Doma omladine Budo Tomović (današnji KIC), sekretar nekadašnjih Samoupravnih interesnih zajednica (tzv. sizova) obrazovanja, kulture, socijalnei dječije zaštite u Podgorici, direktor  Fonda za kulturu i Fonda za građevinsko zemljište…

Suštinsku moć Banjević je stekao u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, kao direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja (Fond PiO)i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma (u godinama uoči privatizacije i generalni direktor KAP-a).

Bilo je to vrijeme ratnog raspada SFRJ, međunarodnih sankcija za SRJ, hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) i prvobitne akumulacije. Banjević je bio na čelu jednog od ključnih sistema i za državnu i za privatnu privredu tog doba. O tome može posvjedočiti stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na njegova vrata kucali kad god bi im ponestalo para.

Sa tada nastajućom biznis-elitom pričala se posebna priča. Tako je Banjević, kao direktor Fonda PiO i predsjednik borda KAP-a istovremeno obavljao i, doduše nezvanični, posao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Izgledalo je kao da je neki izuzetno uticajan akcionar Vektre,mimo Brkovića, odabrao čovjeka od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je,  preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila, izrasla u glavnog partnera KAP-a preko koje su išli svi uvozno-izvozni poslovi tada najvećeg crnogorskog preduzeća.

Kako je tako nešto bilo moguće?  Odavno je bilo jasno da Banjević i direktor KAP-a  Danilo Vuksanović bolje znaju odgovor na ovo pitanje nego i sam Brković.   Ali, znali su i zašto ćute. „To pitanje je opasno po život“, odgovorio je jednom prilikom Banjević potpisniku ovih redova. I promijenio temu. Ni danas nije mnogo drugačije. To je ostala jedna od, neotkrivenih tajni vladajuće političko-poslovne grupe.

Banjević je nakon što je završio posao u KAP-u predajući ga menadžerima ruskog tajkuna Olega Deripaske, novi poslovni angažman pronašao u – Vektri!? Faktički kao njen prvi čovjek, odmah do nominalnog vlasnika. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Tada je najavio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti skoro 250 miliona, te da će Vektrado 2010. u Herceg Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.

Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je predsjednik borda  Boke napustio Vektru. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je on otišao iz Vektre. I prešao u Atlas grupu.

Taj transfer odigrao se u vrijeme kada su Knežević i Đukanović, kao najbolji drugovi, obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju, jedan drugome podržavali poslovne poduhvate i projektovali svijetlu budućnost za sebe i svoje saradnike/podanike.

Tako je Banjević postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za  Đukanovića, Brkovića i Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu.

Ni to Banjeviću nije prvi put. Kao predsjednik borda HTP Boka, tada u državnom vlasništvu, on se sredinom poslednje decenije prošlog vijeka suočio sa situacijom da je njegov najbliži saradnik, izvršni direktor Boke Milan Tripković, pobjegao iz zemlje nakon optužbi za pronevjeru 11 miliona maraka. Tripković je nakon višegodišnjeg skrivanja odrobijao četiri i po godine. Nestali novac nikad nije pronađen.  Banjević je nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke.

Status mu nijesu narušile ni kasnije optužbe Deripaskinih saradnika iz Rusala koji su nekadašnjem menadžmentu KAP-a spočitavaliprevaru vrijednu 300 miliona eura. Ali ni krivična prijava koju je prije pet-šest godina poslanik DF Branko Radulović podnio Vrhovnom državnom tužilaštvu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević. Samo što je Tužilaštvo tada ostalo i gluvo i nijemo.

Vidjećemo na koju je stranu vjetar sudbine sada dunuo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UTICAJ TRADICIJE NA ZAPOŠLJAVANJE ŽENA U CRNOJ GORI : Običaji i u kući i na poslu 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

 

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub” često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je”.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni – od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo