Povežite se sa nama

DRUŠTVO

DJECA U CRNOJ GORI: Osuđena pokoljenja

Objavljeno prije

na

skola

Pokoljenja djela sude – zvečalo je ovih dana sa svih strana. Nebeska je tajna koliko je građana makar pomislilo na to da će neka pokoljenja suditi i ovom društvu i ovom vremenu. Sudeći po uslovima u kojima rastu pokoljenja iz naših dana, ne bi se reklo da im se dobro piše. U skladu s tim će i suditi, nama, današnjima.

U svijetu se 20. novembra obilježava Međunarodni dan dječjih prava.

Tog datuma 1989. Generalna skupština UN usvojila je Konvenciju o pravu djeteta. U Konvenciji se govori o obavezama odraslih u odnosu prema djetetu kao i o obavezama brojnih društvenih činilaca u vezi sa zaštitom djeteta. To je prvi dokument u kojem se djetetu pristupa kao subjektu s pravima, a ne samo kao osobi kojoj je potrebna posebna zaštita. Za razliku od Deklaracije o pravima djeteta iz 1959. koja ima moralnu snagu, Konvencija o pravima djeteta je pravni akt koji ima snagu zakona.

Osnovnim pravom djeteta smatra se pravo preživljavanja koje uključuje hranu, smještaj, zdravlje, životni standard. Slijedi grupa razvojnih prava na vaspitanje i obrazovanje, porodicu, kulturu, identitet. Djeca imaju pravo da učestvuju u donošenju odluka, pravo na druženje, izražavanje, pristup informacijama. Tu su i prava na zaštitu od zlostavljanja, zanemarivanja, izrabljivanja, mučenja, otmice, prostitucije.

Jasno – Konvencijom se definiše da djeca imaju pravo na životni standard koji odgovara njegovom tjelesnom, duševnom, duhovnom, moralnom i socijalnom razvoju.Te uslove prevashodno treba da im obezbijede roditelji, ali se od države očekuje da preduzme odgovarajuće mjere pomoći i obezbijedi materijalnu pomoć i programe podrške, posebno oko prehrane, odijevanja i stanovanja.

Jedino istraživanje o siromaštvu djece u Crnoj Gori radio je UNICEF prije skoro deset godina. Rezultati objavljeni 2012. pokazali su da svako deseto dijete nije imalo dovoljno sredstava za minimalno zadovoljenje osnovnih potreba.

Državni činovnici kazali su tada kako će im podaci iz istraživanja biti dragocjeni kako bi definisali nove politike. Možda su neke politike ispisane, ali socijalna pomoć godinama ne mrda.

Pravo na materijalno obezbjeđenje u iznosu od 63,5 eura ima ,,pojedinac”. Uzmimo da ima suprugu, odnosno porodicu sa jednim članom – 65,86 eura. Porodicu sa dva člana sleduje 76,20, sa tri člana 91,50, sa četiri člana 108, sa pet i više članova 120,70 eura.

Nije otkriveno koje su mudre glave i po kojim kriterijumima odredile ove iznose. Ako se računa da u porodici sa oba supružnika prvo dijete spada u kategoriju ,,porodica sa dva člana”, država tom djetetu dodjeljuje pomoć od 10,34 eura. Naredno dijete, ,,vrijedi” 15,3 eura, sljedeće 16,5, i posljednje 12,7 eura. Metodologija pomoću koje je država došla do ovih cifara sigurno para valja.

Tu je i dječiji dodatak. Davno su prošla vremena kad su ga primala sva djeca. Danas tu privilegiju može ostvariti dijete: korisnik materijalnog obezbjeđenja; korisnik dodatka za njegu i pomoć;

korisnik lične invalidnine; bez roditeljskog staranja i dijete čiji je roditelj, usvojilac, staralac, hranitelj i tako dalje, kao korisnik materijalnog obezbjeđenja, zasnovao radni odnos na osnovu sporazuma o aktivnom prevazilaženju nepovoljne socijalne situacije.

Visina dodatka za djecu iznosi mjesečno, za dijete korisnika materijalnog obezbjeđenja 23,68 eura, propisuje zakon. Korisnici dodatka za njegu i pomoć imaju pravo na dječiji dodatak od 31,87 eura, lične invalidnine 39,57 eura, koliko je predviđeno i za djecu bez roditeljskog staranja. Opet se primjećuju fine nijanse koje je smislio zakonodavac. Nekome ko je siroče samo tri centa fale, pa da ga država pomaže sa 40 eura mjesečno.

Pravo na dodatak za djecu imaju troje djece u porodici. Za četvrto i narednu djecu država ne snosi nikakvu odgovornost.

Uslovi za odobravanje materijalne pomoći su rigorozni. Naravno, ako se ne računaju izborne godine, rođaci u socijalnom i slični kriminali.

Jedno važno pravo u vezi sa djecom kapitalizam još nije pojeo: ono da jedan od roditelja novorođenčeta ima pravo na 12 mjeseci plaćenog odsustva sa posla.Ono važi ako majku, zato što je bila trudna, nijesu izbacili sa posla. I ako ima posao na neodređeno, jer ako im ugovor istekne dok su na porodiljskom – istekao je. Žene u prosvjeti zaposlene na određeno vrijeme, čiji se ugovori produžavaju u septembru, često prekidaju porodiljsko bolovanje jer je to jedini način da im ugovor bude produžen.

Konvencija o pravima djeteta detaljno propisuje i pravo na obrazovanje i vaspitanje. Pored obezbjeđivanja osnovnog i besplatnog školovanja, od države se očekuje da podstiče i pomaže srednje obrazovanje, učini ga dostupnim za sve i obezbijedi materijalnu podršku.

Znamo koliko je kod nas osnovna škola besplatna. Veliki broj roditelja udžbenike može da kupi samo na kredit. Udžbenici se ne mogu ,,nasleđivati” zbog stalnih izmjena u nastavnim programima. Roditelji su prisiljeni da školske knjige kupuju u ,,kompletima” koji sadrže udžbenike koji se ne koriste, razne CD-e i ostala čuda na kojima, realno, država zarađuje.

O kvalitetu obrazovanja uporno govore rezultati PISA testiranja.

Istraživanje se radi svake treće godine. U decembru 2016. nakon objavljivanja rezultata najvećeg svjetskog obrazovnog istraživanja znanja i vještina, koje obuhvata više od pola miliona učenika iz preko 70 zemalja, uzrasta od petnaest godina pokazalo se da petnaestogodišnjaci iz Crne Gore zauzimaju 56. mjesto na svijetu. Po obrazovanju smo među najgorima i u regionu, iza nas su Makedonija i Kosovo.

Prosjek primijenjenog znanja učenika iz Crne Gore je u naučnoj pismenosti 411, matematičkoj 418, a u čitalačkoj 427. To je ispod prosjeka Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), čiji je PISA projekat. Minuloga proljeća urađeno je novo istraživanje, rezultati se još čekaju.

,,Treba da učiš, jer će ti to donijeti dobar život”, rečenica je koju u Crnoj Gori ne može bez zazora izgovoriti nijedan roditelj. Djeca nijesu ćorava, već odavno je njihova okolina prepunjena dokazima da ovdje, prosto, nije tako.

Ujedinjene nacije Konvencijom su propisale i da države treba da preduzimaju ,,sve odgovarajuće mjere, uključujući zakonodavne, administrativne, socijalne i obrazovne”, za zaštitu dece od nelegalne upotrebe opojnih droga i psihotropskih supstanci.

Ovih dana je NVO Juventas objavila da sve više mladih u Crnoj Gori uzima psihoaktivne supstance, najviše kanabis. Najmlađa osoba koja je koristila drogu, sa kojom se ova nevladina organizacija susrela je dječak od 12 godina.

Zaštita djece od svih oblika seksualnog izrabljivanja i seksualne zloupotrebe, još je jedan standard UN-a. Monitor je pisao o preblagim kaznama koje se u Crnoj Gori izriču za ,,nedozvoljene polne radnje”. Silovatelj desetogodišnje djevojčice osuđen je na godinu dana zatvora; za silovanje djevojčice od 13 godina presuda je bila – tri godine. Maksimalna zaprijećena kazna je deset godina.

Možda je gori od sumnjivog kvaliteta ostvarivanja prava djece jedino ukupan ambijent u kojem odrastaju. Opšte je mjesto postala izloženost medijima čija su okosnica Zadruga i Parovi, ali može i gore. Od Mace Diskrecije se i očekuje da bude to što je, problem je kad je u određenoj ravni Maca Diskrecija moralna gromada za pokoju poslanicu crnogorskog parlamenta.

Da, tu je i osjećaj nepravde. Džabe sve konvencije, šepurenje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i i poglavlja o pravosuđu pride, kad sve okolo ječi od nepravde.

Prošle sedmice je objavljeno kako je sredovječni muškarac koji je pijan na pješačkom prelazu pregazio šesnaestogodišnju djevojčicu osuđen na pet mjeseci koje će provesti u kućnom pritvoru. Djevojčica je imala teške povrede, muškarac je sa mjesta nesreće pobjegao. Ako prvostepena presuda opstane u toplom domu sa familijom, pored televizora, izdržaće kaznu. Umanjenu za 13 dana, koliko je proveo u pritvoru. Olakšavajuća mu je okolnost što ranije nije osuđivan i što ima dvoje djece. Svakoga sa zrnom savjesti mora da boli tolika nepravda.

Prema istraživanju koje je prije dvije godine uradio Centar za građansko obrazovanje, polovina mladih želi da napusti Crnu Goru. To su oni koji su do juče bili djeca. Oni koji su djeca danas, taj procenat sigurno neće umanjiti, prosto zato što ništa nije bolje nego što je bilo.

Pokoljenja će djela suditi – tamo daleko.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NAJKRAĆA SAOBRAĆAJNICA OD BJELASNICE DO KOMOVA, PRIVATNA: Blokada uklonjena, nevolje ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od Raskrsnice,  pa dalje preko Bjelasice, prema Komovima, danima nijesu mogli ni turisti ni mještani. Jedina saobraćajnica, na  tom dijelu planine  privatna je. Kolašinac koji je izgradio, raočaran neažurnošću institucija, kaže da će tokom narednog ljeta, onemogućiti da njome prolaze vozila

 

Zbog haosa, koji su početkom septembra napravili različito tumačenje običajnog prava i zvaničnih propisa, s jedne, i nedogovornost nadležnih i lični sukobi, s druge strane, makadamski put, koji povezuje Bjelasicu i Komove bio je danima blokiran. Alterntativa za mješane i turiste bilo je korišćenje nekoliko puta duže saobraćjanice. Zbog, kako su obajasnili nenadležnosti, i policija i opštinske službe nijesu mogle ništa učiniti.

U blizini katuna Škale, na vasojevičkom dijelu planine,  na svom imanju Goran Dukić, vlasnik turističkog naselja u izgradnji,  spriječio je korišćenje te saobraćajnice. Put već desetak godina je, takozvani, panormaski, pa su ga, pored katunjana, sakupljača šumskih plodova, mještana obližnjih sela, koristle i turističke agencije, prilikom organizovanog obilaska Bjelasice terenskim vozilima.

Tek nakon što su mještani pozvali policiju i Komunalnu policiju, postalo je jasno da Dukić na blokadu ima i pravo.  Put je prije deceniju sam napravio, bez finansijeke pomoći bilo koga. Kako su iz policije objasnili njegvimogrčenim komšijama „ima pravo da na svom imanju, kojim prolazi dio puta, postavlja blokade“.  Put,takođe, nikada nije proglašen saobraćajnicom od javnog interesa, a druga dva stara, koja su vodila do tog imanja više ne postoje. Zbog toga, Dukićeva najava, da sledeće turističke sezone neće dozvoliti bilo kome da prolazi njegovim imanjem i turističke radnike i njegove komšije dovodi u nezavidan položaj.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ MIHAILA BANJEVIĆA – KOLATERAL U OBRAČUNU SDT SA VLASNIKOM ATLAS GRUPE: Prebrojavanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjević je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu

 

Među desetinama osoba, znanih i neznanih, koje Specijalno državno tužilaštvo još od prošle jeseni saslušava u mnogobrojnim postupcima pokrenutim protiv odbjeglog vlasnika Atlas grupe Duška Kneževića, članova njegove porodice i prijatelja, krajem prošle nedjelje našao se i Mihailo Banjević, penzionisani društveno-politički radnik i rukovodilac, svojevremeno akter i svjedok nekih od najzanimljivijih tranzicionih priča u Crnoj Gori.

Prema navodima prisutnih novinara, nekadašnji potpredsjednik Atlas grupe i predsjednik borda Atlas banke u Specijalnom tužilaštvu zadržao se nekoliko sati.  Otišao je kući, navodno bez pasoša, nakon što je saslušan u vezi odobrenog kredita i naknadnog ugovora o refinansiranju koje je od Atlas bankeprije deset godina dobio Kneževićev kum Dejan Sekulić. Pa ga, kažu u Tužilaštvu, nije vratio zbog čega je, cijene, Atlas banka oštećena za više od pola miliona.

Tek treba da vidimo kako će se ta priča završiti. I kako će (i da li će) neko mjesto u njoj pripasti i Mihailu Banjeviću.

Sa sigurnošću znamo da su pomenute dužnosti –  potpredsjednik Grupe i predsjednik borda Banke – bile samo dio podugačkog popisa funkcija u Kneževićevom poslovnom sistemu koje je Banjević obavljao do decembra 2014. kada se svojevoljno povukao iz te priče.

“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, pisalo je u dopisu koji je Banjevićtada uputio Dušku Kneževiću. A ostavku je pratio spisak dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora Bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas HotelsgroupBar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajmaBudva i član Odbora direktora Atlas fondacije.

Knežević je tada pokušao da umanji značaj odlaska očigledno, drugog čovjeka njegovog poslovnog sistema u Crnoj Gori. Tako je u razgovoru za agenciju Mina konstatovao da je on vlasnik i prvi čovjek privatne kompanije „koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati“. Međutim, radio je upravo suprotno – nadugo i naširoko objašnjavao to što navodno ne mora –  i time pokazujući da mu Banjevićeva ostavka nije stigla kao „prava vijest u pravo vrijeme“.

A u to vrijeme, neposredno pred Banjevićev odlazak, Knežević je najavljivao kako će u Golubovcima započeti izgradnju „novog grada“. Zapravo golemog tržnog centra „sa brojnim pratećim sadržajima“. U tome je poduhvatu, prema najavama danas (ne)opravdano odsutnog biznismena, njegov glavni saveznik trebalo da bude tadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović.

Stijepović je u međuvremenu postao nosač 100 hiljada eura koje je Knežević darovao DPS-u uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pa aktuelni Generalni sekretar u kabinetu predsjednika Crne Gore (i DPS) Mila Đukanovića. I sumnjivo lice  sa popisa SDT Milivoja Katnića koje je, prema scenariju specijalnog tužilaštva, pomagalo Kneževiću da potroši svoj novac ali ne i Đukanoviću da zahvaljujući nezakonitim donacijama (zakonito!?) ostane na vlasti.

Uglavnom, priča o izgradnji novog grada mogla je za, inače, proračunatog, Banjevića biti kap koja je prevršila mjeru. U moru već tada loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe. „On u takvim maštarijama ne učestvuje“, objašnjavali su nam prije pet godina oni koji su ga znali iz posla.

A tih poslova bilo je poprilično. Čak i ako izuzmemo one, dominantno političke, funkcije na koje je Banjević dolazio voljom vladajuće partije – Saveza komunista CG, odnosno, DPS-a: direktor Doma omladine Budo Tomović (današnji KIC), sekretar nekadašnjih Samoupravnih interesnih zajednica (tzv. sizova) obrazovanja, kulture, socijalnei dječije zaštite u Podgorici, direktor  Fonda za kulturu i Fonda za građevinsko zemljište…

Suštinsku moć Banjević je stekao u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, kao direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja (Fond PiO)i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma (u godinama uoči privatizacije i generalni direktor KAP-a).

Bilo je to vrijeme ratnog raspada SFRJ, međunarodnih sankcija za SRJ, hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) i prvobitne akumulacije. Banjević je bio na čelu jednog od ključnih sistema i za državnu i za privatnu privredu tog doba. O tome može posvjedočiti stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na njegova vrata kucali kad god bi im ponestalo para.

Sa tada nastajućom biznis-elitom pričala se posebna priča. Tako je Banjević, kao direktor Fonda PiO i predsjednik borda KAP-a istovremeno obavljao i, doduše nezvanični, posao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Izgledalo je kao da je neki izuzetno uticajan akcionar Vektre,mimo Brkovića, odabrao čovjeka od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je,  preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila, izrasla u glavnog partnera KAP-a preko koje su išli svi uvozno-izvozni poslovi tada najvećeg crnogorskog preduzeća.

Kako je tako nešto bilo moguće?  Odavno je bilo jasno da Banjević i direktor KAP-a  Danilo Vuksanović bolje znaju odgovor na ovo pitanje nego i sam Brković.   Ali, znali su i zašto ćute. „To pitanje je opasno po život“, odgovorio je jednom prilikom Banjević potpisniku ovih redova. I promijenio temu. Ni danas nije mnogo drugačije. To je ostala jedna od, neotkrivenih tajni vladajuće političko-poslovne grupe.

Banjević je nakon što je završio posao u KAP-u predajući ga menadžerima ruskog tajkuna Olega Deripaske, novi poslovni angažman pronašao u – Vektri!? Faktički kao njen prvi čovjek, odmah do nominalnog vlasnika. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Tada je najavio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti skoro 250 miliona, te da će Vektrado 2010. u Herceg Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.

Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je predsjednik borda  Boke napustio Vektru. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je on otišao iz Vektre. I prešao u Atlas grupu.

Taj transfer odigrao se u vrijeme kada su Knežević i Đukanović, kao najbolji drugovi, obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju, jedan drugome podržavali poslovne poduhvate i projektovali svijetlu budućnost za sebe i svoje saradnike/podanike.

Tako je Banjević postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za  Đukanovića, Brkovića i Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu.

Ni to Banjeviću nije prvi put. Kao predsjednik borda HTP Boka, tada u državnom vlasništvu, on se sredinom poslednje decenije prošlog vijeka suočio sa situacijom da je njegov najbliži saradnik, izvršni direktor Boke Milan Tripković, pobjegao iz zemlje nakon optužbi za pronevjeru 11 miliona maraka. Tripković je nakon višegodišnjeg skrivanja odrobijao četiri i po godine. Nestali novac nikad nije pronađen.  Banjević je nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke.

Status mu nijesu narušile ni kasnije optužbe Deripaskinih saradnika iz Rusala koji su nekadašnjem menadžmentu KAP-a spočitavaliprevaru vrijednu 300 miliona eura. Ali ni krivična prijava koju je prije pet-šest godina poslanik DF Branko Radulović podnio Vrhovnom državnom tužilaštvu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević. Samo što je Tužilaštvo tada ostalo i gluvo i nijemo.

Vidjećemo na koju je stranu vjetar sudbine sada dunuo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UTICAJ TRADICIJE NA ZAPOŠLJAVANJE ŽENA U CRNOJ GORI : Običaji i u kući i na poslu 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

 

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub” često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je”.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni – od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo