Povežite se sa nama

DRUŠTVO

LICE I NALIČJE CENTRA SAVREMENE UMJETNOSTI CRNE GORE: Ništa novo, ništa savremeno

Objavljeno prije

na

muzej

Podgorica će u dogledno vrijeme dobiti Muzej savremene umjetnosti, koji će predstavljati važan segment crnogorske umjetnosti, očuvanja kulturnog identiteta crnogorskog naroda i biti mjesto susreta savremenih umjetničkih izraza, najavio je prije dvadesetak dana ministar kulture Aleksandar Bogdanović.

To je bio povod da direktoru Centra savremene umjetnosti Nenadu Šoškiću uputimo nekoliko pitanja, pošto muzej treba da bude nasljednik Centra, ali odgovore nismo dobili ni nakon petnaest dana. Zbog toga nam je preostalo da se o Centru, o kojem poodavno kruže kontroverzne informacije, informišemo preko njegovog sajta i iz drugih izvora.

Institucija, koja se kiti prefiksom savremeni, za 23 godine postojanja nije dobila ni jednu nagradu esnafa, niti bilo kakvo međunarodno priznanje, iako predstavlja sebe kao jednog od kulturnih stožera Crne Gore, kojeg je osnovala Vlada 1995. godine. Većinu njegovih eksponata, koji će se pretpostavljamo naći u budućem muzeju, čini fond nekadašnje Galerije nesvrstanih zemalja Josip Broz Tito. Na linku Zbirke, šturim tekstom nalik statistici, predstavljen je fond Nesvrstanih. Afričku zbirku čini 206 eksponata iz 21 zemlje, Azijsku zbirku 139 eksponata iz 17 zemalja, Latino-američku 81 eksponat, dok je jugoslovenska, crnogorska i manjim dijelom evropska umjetnost klasifikovana u zbirci od 537 eksponata. Ukupno 963 eksponata. Ni uz jedan tekst o tim zbirkama nema fotografija eksponata i to u instituciji koja promoviše vizuelnu umjetnost.

U tekstu O nama, piše da Centar ,,raspolaže fondom od preko 1000 eksponata”, pa se nameće pitanje gdje su preostali eksponati koji nisu pripadali Galeriji Nesvrstanih? Ni na jednoj stranici ne nalazi se bilo šta što ima veze sa savremenom umjetnošću, a da ne govorimo o nečem što čini zbirku savremene umjetnosti.

Ako fond Galerije Nesvrstanih čine 963 eksponata, koji su većinom djela iz sredine XX vijeka, da li to znači da će preostalih pedesetak eksponata savremene umjetnosti predstavljati osnivački fond budućeg Muzeja savremene umjetnosti?

Javnost ništa ne zna o otkupu eksponata za Centar, pa je velika nepoznanica da li je uopšte Centar proširivao fond, čijim djelima i pod kojim uslovima. Prema našim izvorima, pojedini direktori Centra u tajnosti su i po svom nahođenju, po privatnoj liniji, kupovali umjetnine od autora po nerealno visokim cijenama. Zato se upućeni u rad Centra pitaju kako je Ministarstvo kulture dozvolilo da za 23 godine postojanja Centar ne obogati svoj fond respektabilnim brojem djela domaće i strane produkcije savremene umjetnosti i šta on uopšte baštini od savremene umjetnosti? Na osnovu čega se onda ova institucija uopšte zove Centar savremene umjetnosti ako je po programu i načinu djelovanja slična prezentacijama likovne umjetnosti lokalnih centara za kulturu ili prosječnoj privatnoj galeriji koja ipak vodi računa o novcu i ne izlaže sve i svašta?

U tekstu O nama piše i ovo: ,,Pogramski koncept institucije podrazumijeva realizaciju programa iz oblasti vizuelnih umjetnosti…” Programski koncept institucije, kako kažu istoričari umjetnosti, ne može da podrazumijeva realizaciju programa, već određenu ideju, zamisao, stav, filozofiju. Šta je temeljna ideja Centra, do dana današnjeg velika je zagonetka.

Da Centar ima problema sa konceptom vidi se i po konkursima koje iz godine u godinu raspisuje ,,za mlade”, u najmanju ruku kao da je kasting za manekene.

Za najnoviju manifestaciju Bijenale mladih , prema našim izvorima, direktor Šoškić nije udostojio nijednog crnogorskog istoričara umjetnosti, pa čak ni one iz Centra, čime je crnogorskoj javnosti pokazao koliko cijeni kadrovski potencijal institucije kojom upravlja. Selektor te manifestacije je likovni kritičar Sava Stepanov iz Novog Sada, autor teksta za Šoškićevu izložbu u Majamiju 2017. godine.

U Odluci o organizovanju Centra savremene umjetnosti stoji da se ova institucija bavi: prikupljanjem i proučavanjem umjetničkih djela, formiranjem i obogaćivanjem različitih kolekcija (legata i zbirki), istraživanjem, praktičnim i eksperimentalnim metodama u savremenoj umjetnosti, produkcijom i organizacijom manifestacija iz oblasti savremene umjetnosti (pozorišna djelatnost, književnost, film, muzika i druge audiovizuelne djelatnosti), organizvanjem seminara, tečajeva, tribina, predavanja o savremenoj umjetnosti, obavljanjem marketinga u oblasti kulture, izdavanjem časopisa… Ovaj popis djelatnosti preuzet je sa dokumenta Organizacija Centra, koji je verifikovala Vlada Crne Gore 2014. godine.

Osim izlagačke djelatnosti, Centar savremene umjetnosti gotovo da i nema nekih drugih programa, pa nije jasno čemu i kome služi navedeni dugometražni popis, za koji Centar vjerovatno dobija novac iz državnog budžeta.

Na FB stranici Centra samo se nižu izložbe. Gdje su pozorišne predstave, eksperimentalni programi, tečajevi, tribine, seminari…? Koji je to film snimio Centar savremene umjetnosti od svog osnivanja 1995. godine pa do danas? I šta to Centar istražuje?

U Odluci o organizovanju Centra u Članu 5 piše da Savjet upravlja Centrom. Predsjednica Savjeta je dekan na Likovnoj akademiji Milena Jovićević, a članovi Sanja Jovanović, Nataša Đurović, Ognjen Spahić i Marina Čelebić.Na zvaničnom sajtu nema podataka o tome da Savjet funkcioniše i koje odluke donosi. Javnost Crne Gore još nije imala priliku da sazna ni stav Savjeta o izgradnji Muzeja savremene umjetnosti.

Na sajtu nema podataka ni o godišnjem, ni o mjesečnom planu realizacije programa. Nema stavki koliko Centar uopšte troši novca na programe, što omogućava odstupanja i improvizaciju u programima, koji se realizuju u objektima Centra od kojih se jedan zove Klub. Prema prošlogodišnjoj informaciji Ministarstva kulture ova institucija dobije preko pola milona eura godišnje, što bi trebalo da znači da je potrošila blizu jedanaest miliona eura od osnivanja.

U stavci Publikacijenavodi se časopis Artcentrala, koji ne izlazi godinama, a od ostalih izdanja nijedno nije dostupno na sajtu.

Što se tiče javnih nabavki naveden je samo Ugovor o televizorima, pa ispada da je Centru mnogo bitnije da predstavi televizore nego eksponate ili projekat budućeg Muzeja savremene umjetnosti. Članom 3 Odluke o Organizovanju Centra predviđa se i ,,davanje u zakup pojedinih djelova svojih objekata” iako nigdje ne piše ni pod kojim uslovima, ni po kojoj cijeni, niti ima bilo kakvog ugovora o realizaciji takve usluge.

Sve u svemu, u Centru savremene umjetnosti ništa ni novo ni savremeno.

Sve to toleriše Ministarstvo kulture, koje na Centru savremene umjetnosti pokazuje da nema viziju ni koncept razvoja crnogorskih kulturnih institucija. Da li će i izgradnja muzeja biti još jedan neuspio eksperiment o trošku građana Crne Gore?

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

NAJKRAĆA SAOBRAĆAJNICA OD BJELASNICE DO KOMOVA, PRIVATNA: Blokada uklonjena, nevolje ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od Raskrsnice,  pa dalje preko Bjelasice, prema Komovima, danima nijesu mogli ni turisti ni mještani. Jedina saobraćajnica, na  tom dijelu planine  privatna je. Kolašinac koji je izgradio, raočaran neažurnošću institucija, kaže da će tokom narednog ljeta, onemogućiti da njome prolaze vozila

 

Zbog haosa, koji su početkom septembra napravili različito tumačenje običajnog prava i zvaničnih propisa, s jedne, i nedogovornost nadležnih i lični sukobi, s druge strane, makadamski put, koji povezuje Bjelasicu i Komove bio je danima blokiran. Alterntativa za mješane i turiste bilo je korišćenje nekoliko puta duže saobraćjanice. Zbog, kako su obajasnili nenadležnosti, i policija i opštinske službe nijesu mogle ništa učiniti.

U blizini katuna Škale, na vasojevičkom dijelu planine,  na svom imanju Goran Dukić, vlasnik turističkog naselja u izgradnji,  spriječio je korišćenje te saobraćajnice. Put već desetak godina je, takozvani, panormaski, pa su ga, pored katunjana, sakupljača šumskih plodova, mještana obližnjih sela, koristle i turističke agencije, prilikom organizovanog obilaska Bjelasice terenskim vozilima.

Tek nakon što su mještani pozvali policiju i Komunalnu policiju, postalo je jasno da Dukić na blokadu ima i pravo.  Put je prije deceniju sam napravio, bez finansijeke pomoći bilo koga. Kako su iz policije objasnili njegvimogrčenim komšijama „ima pravo da na svom imanju, kojim prolazi dio puta, postavlja blokade“.  Put,takođe, nikada nije proglašen saobraćajnicom od javnog interesa, a druga dva stara, koja su vodila do tog imanja više ne postoje. Zbog toga, Dukićeva najava, da sledeće turističke sezone neće dozvoliti bilo kome da prolazi njegovim imanjem i turističke radnike i njegove komšije dovodi u nezavidan položaj.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ MIHAILA BANJEVIĆA – KOLATERAL U OBRAČUNU SDT SA VLASNIKOM ATLAS GRUPE: Prebrojavanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjević je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu

 

Među desetinama osoba, znanih i neznanih, koje Specijalno državno tužilaštvo još od prošle jeseni saslušava u mnogobrojnim postupcima pokrenutim protiv odbjeglog vlasnika Atlas grupe Duška Kneževića, članova njegove porodice i prijatelja, krajem prošle nedjelje našao se i Mihailo Banjević, penzionisani društveno-politički radnik i rukovodilac, svojevremeno akter i svjedok nekih od najzanimljivijih tranzicionih priča u Crnoj Gori.

Prema navodima prisutnih novinara, nekadašnji potpredsjednik Atlas grupe i predsjednik borda Atlas banke u Specijalnom tužilaštvu zadržao se nekoliko sati.  Otišao je kući, navodno bez pasoša, nakon što je saslušan u vezi odobrenog kredita i naknadnog ugovora o refinansiranju koje je od Atlas bankeprije deset godina dobio Kneževićev kum Dejan Sekulić. Pa ga, kažu u Tužilaštvu, nije vratio zbog čega je, cijene, Atlas banka oštećena za više od pola miliona.

Tek treba da vidimo kako će se ta priča završiti. I kako će (i da li će) neko mjesto u njoj pripasti i Mihailu Banjeviću.

Sa sigurnošću znamo da su pomenute dužnosti –  potpredsjednik Grupe i predsjednik borda Banke – bile samo dio podugačkog popisa funkcija u Kneževićevom poslovnom sistemu koje je Banjević obavljao do decembra 2014. kada se svojevoljno povukao iz te priče.

“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, pisalo je u dopisu koji je Banjevićtada uputio Dušku Kneževiću. A ostavku je pratio spisak dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora Bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas HotelsgroupBar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajmaBudva i član Odbora direktora Atlas fondacije.

Knežević je tada pokušao da umanji značaj odlaska očigledno, drugog čovjeka njegovog poslovnog sistema u Crnoj Gori. Tako je u razgovoru za agenciju Mina konstatovao da je on vlasnik i prvi čovjek privatne kompanije „koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati“. Međutim, radio je upravo suprotno – nadugo i naširoko objašnjavao to što navodno ne mora –  i time pokazujući da mu Banjevićeva ostavka nije stigla kao „prava vijest u pravo vrijeme“.

A u to vrijeme, neposredno pred Banjevićev odlazak, Knežević je najavljivao kako će u Golubovcima započeti izgradnju „novog grada“. Zapravo golemog tržnog centra „sa brojnim pratećim sadržajima“. U tome je poduhvatu, prema najavama danas (ne)opravdano odsutnog biznismena, njegov glavni saveznik trebalo da bude tadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović.

Stijepović je u međuvremenu postao nosač 100 hiljada eura koje je Knežević darovao DPS-u uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pa aktuelni Generalni sekretar u kabinetu predsjednika Crne Gore (i DPS) Mila Đukanovića. I sumnjivo lice  sa popisa SDT Milivoja Katnića koje je, prema scenariju specijalnog tužilaštva, pomagalo Kneževiću da potroši svoj novac ali ne i Đukanoviću da zahvaljujući nezakonitim donacijama (zakonito!?) ostane na vlasti.

Uglavnom, priča o izgradnji novog grada mogla je za, inače, proračunatog, Banjevića biti kap koja je prevršila mjeru. U moru već tada loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe. „On u takvim maštarijama ne učestvuje“, objašnjavali su nam prije pet godina oni koji su ga znali iz posla.

A tih poslova bilo je poprilično. Čak i ako izuzmemo one, dominantno političke, funkcije na koje je Banjević dolazio voljom vladajuće partije – Saveza komunista CG, odnosno, DPS-a: direktor Doma omladine Budo Tomović (današnji KIC), sekretar nekadašnjih Samoupravnih interesnih zajednica (tzv. sizova) obrazovanja, kulture, socijalnei dječije zaštite u Podgorici, direktor  Fonda za kulturu i Fonda za građevinsko zemljište…

Suštinsku moć Banjević je stekao u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, kao direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja (Fond PiO)i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma (u godinama uoči privatizacije i generalni direktor KAP-a).

Bilo je to vrijeme ratnog raspada SFRJ, međunarodnih sankcija za SRJ, hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) i prvobitne akumulacije. Banjević je bio na čelu jednog od ključnih sistema i za državnu i za privatnu privredu tog doba. O tome može posvjedočiti stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na njegova vrata kucali kad god bi im ponestalo para.

Sa tada nastajućom biznis-elitom pričala se posebna priča. Tako je Banjević, kao direktor Fonda PiO i predsjednik borda KAP-a istovremeno obavljao i, doduše nezvanični, posao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Izgledalo je kao da je neki izuzetno uticajan akcionar Vektre,mimo Brkovića, odabrao čovjeka od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je,  preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila, izrasla u glavnog partnera KAP-a preko koje su išli svi uvozno-izvozni poslovi tada najvećeg crnogorskog preduzeća.

Kako je tako nešto bilo moguće?  Odavno je bilo jasno da Banjević i direktor KAP-a  Danilo Vuksanović bolje znaju odgovor na ovo pitanje nego i sam Brković.   Ali, znali su i zašto ćute. „To pitanje je opasno po život“, odgovorio je jednom prilikom Banjević potpisniku ovih redova. I promijenio temu. Ni danas nije mnogo drugačije. To je ostala jedna od, neotkrivenih tajni vladajuće političko-poslovne grupe.

Banjević je nakon što je završio posao u KAP-u predajući ga menadžerima ruskog tajkuna Olega Deripaske, novi poslovni angažman pronašao u – Vektri!? Faktički kao njen prvi čovjek, odmah do nominalnog vlasnika. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Tada je najavio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti skoro 250 miliona, te da će Vektrado 2010. u Herceg Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.

Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je predsjednik borda  Boke napustio Vektru. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je on otišao iz Vektre. I prešao u Atlas grupu.

Taj transfer odigrao se u vrijeme kada su Knežević i Đukanović, kao najbolji drugovi, obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju, jedan drugome podržavali poslovne poduhvate i projektovali svijetlu budućnost za sebe i svoje saradnike/podanike.

Tako je Banjević postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za  Đukanovića, Brkovića i Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu.

Ni to Banjeviću nije prvi put. Kao predsjednik borda HTP Boka, tada u državnom vlasništvu, on se sredinom poslednje decenije prošlog vijeka suočio sa situacijom da je njegov najbliži saradnik, izvršni direktor Boke Milan Tripković, pobjegao iz zemlje nakon optužbi za pronevjeru 11 miliona maraka. Tripković je nakon višegodišnjeg skrivanja odrobijao četiri i po godine. Nestali novac nikad nije pronađen.  Banjević je nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke.

Status mu nijesu narušile ni kasnije optužbe Deripaskinih saradnika iz Rusala koji su nekadašnjem menadžmentu KAP-a spočitavaliprevaru vrijednu 300 miliona eura. Ali ni krivična prijava koju je prije pet-šest godina poslanik DF Branko Radulović podnio Vrhovnom državnom tužilaštvu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević. Samo što je Tužilaštvo tada ostalo i gluvo i nijemo.

Vidjećemo na koju je stranu vjetar sudbine sada dunuo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UTICAJ TRADICIJE NA ZAPOŠLJAVANJE ŽENA U CRNOJ GORI : Običaji i u kući i na poslu 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

 

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub” često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je”.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni – od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo