U pravu je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kada kaže da će Evropa mnogo izgubiti sa odlaskom njemačke kancelarke Angele Merkel. ,,Veoma sam uplašen za stabilnost Balkana. Znam šta je sve ona radila. Ko je taj u budućnosti koji će da okrene neki broj i kaže nešto što svi moraju da poštuju? Plašim se da takvog neće biti u dogledno vreme”, kazao je on.

Iako je četvorostruka predsjednica njemačke vlade izjavila da će se nakon loših rezultata njezine Hrišćansko-demokratske unije (CDU) na nekoliko pokrajinskih izbora povući sa mjesta lidera stranke, a ostati kancelarka do 2021. godine, malo je naznaka da će se to očekivanje ostvariti. Posebno ako izbori u CDU, koji će se održati u decembru, ne budu po njezinom scenariju. Veliko je pitanje i kako će se u narednom periodu ponašati njezini koalicioni partneri, Socijaldemokratska partija (SPD), koju od aprila takođe predvodi žena, Andrea Nales.

Izgleda da Njemce sve ovo previše ne brine. Oni uglavnom sa optimizmom gledaju na svoju budućnost. Gotovo 60 odsto smatra da njihova zemlja ide u dobrom smjeru, 63 procenta zadovoljno je načinom na koji funkcioniše demokratija u Nemačkoj, a 77 odsto misli da je ekonomska situacija u posljednje dvije godine ili ostala ista ili se čak poboljšala.

Stopa nezapošljenosti je nikada manja, (5,1 odsto), od iduće godine minimalna zagarantovana zarada po satu biće 9,2 eura, sve je više potražnje za kvalifikovanom radnom snagom. Njemačka je za ljude sa jugoistoka Evrope ponovo obećana zemlja.

Ali, čak 72 odsto Njemaca nezadovoljno je smjerom kojim ide Evropska unija, a po posljednjim podacima Eurobarometra, gotovo dvije trećine Njemaca je izjavilo da se protive proširenju (31 odsto za, šest odsto ne zna). To je veći procenat protivljenja nego u Francuskoj (60 odsto) ili Holandiji (59 odsto). Nemačka je, dakle, druga po veličini zemlja čiji se građani protive proširenju, odmah nakon Austrije (69 procenata), države koja trenutno predsjedava EU.

Upravo je Merkelova svih ovih godina održavala živim proces evroatlantskih integracija Zapadnog Balkana. U Briselu ona se doživljava kao nezvanični lider EU, njezino sidro i jedro, dok je pojedini balkanski lideri, prije svih Vučić, doživljavaju kao podršku, inspiraciju i kao mentora. To se, naravno, ne odnosi na crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, koji nema razloga da za njom previše žali. Jer, Merkelova ga nikada nije pozvala u Berlin, dok su njezini gosti bili bivši premijer Igor Lukšić, te sredinom avgusta ove godine aktuelni predsjednik Vlade Duško Marković. Nezvanično se navodilo da su upravo Lukšićeva posjeta i dogovori sa njemačkom kancelarkom 2011. oko prekompozicije političke scene u Crnoj Gori bili ključni povod za njegov brzi opoziv. Oprezni Marković se u takve avanture ne upušta.

Kabinet Merkelove osmislio je tzv. Berlinski proces, a zatim i plan „Berlin plus”, sve u cilju da se region Balkana ekonomski osnaži i bolje poveže, i unutar sebe i sa EU.

Zato je opravdano pitanje: da li će poslije Merkelove doći neko ko će imati sličnu posvećenost i inicijativu kada je jugoistočna Evropa u pitanju? Posebno u situaciji kada slabe evropske institucije, priprema konačan izlazak Velike Britanije iz Unije, mijenja vlast u nekim zemljama, kao što je Italija koja je važila za velikog zagovornika proširenja. Čak je Evopska komisija ovih dana odbacila italijanski prijedlog budžeta za 2019. ocijenivši da zbog prevelikog zaduživanja ,,na nezapamćen način krši evropska pravila” i zatražila od Rima da ga revidira u roku od tri sedmice ili će se suočiti s disciplinskim mjerama. Na tako nešto populistička vlada Italije nije spremna, pa EU prijeti veća finansijska ili politička kriza. A možda će je obje pogoditi istovremeno. Jer sukob Rima i Brisela nosi u sebi obilje eksplozivnog potencijala, pa se može čuti ocjena da ovaj sukob za EU (sa trećom ekonomijom evrozone i državom osnivačem EU) predstavlja veću prijetnju od „bregzita”. A sve se ovo dešava u trenutku kada je samo 13 odsto Italijana zadovoljno stanjem u svojoj zemlji.

Holandija, Belgija i Luksemburg u zajedničkoj su izjavi predložile ,,različite puteve integracije i pojačane saradnje” između članica Unije. To je ranije poručeno iz Berlina i Pariza, čije partnerstvo predstavlja osovinu EU. Na taj način su praktično sve države osnivači ove organizacije, koje su prije 61 godinu bile potpisnice Rimskih ugovora, sugerisali da žele da se EU pretvori u uniju različitih brzina i koncentričnih krugova.

O tome još nije otvorena debata unutar članica EU, pa se očekuju veoma neizvjesni izbori za Evropski parlament u maju naredne godine. Stoga je izvjesno da će narednih mjeseci sve ovo dovesti do usporavanja i zastoja u pridruživanju Uniji. Obećanja o članstvu u EU čak ni do 2025. godine ne doimaju se ozbiljno, što će dodatno rasplinuti evroentuzijazam na Balkanu.

,,Politika proširenja još uvijek formalno postoji, ali je danas više zaostala birokratska procedura, a manje stvarna strateška politika za stabilizaciju i reformu. To se mora promijeniti ako EU želi spriječiti dalju fragmentaciju i urušavanje demokratskih vrijednosti. Samo Evropa koja je uistinu cjelovita i slobodna može širiti stabilnost – na Balkanu i šire”, kaže bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske Davor Ivo Stier.

Prema njegovim riječima, ,,Stari kontinent” je sve više rascjepkan i sve manje slobodan, dok se vraćaju zone uticaja, ,,geopolitički pristup kojeg uglavnom podstiču neliberalne demokratije poput Rusije i Turske”.

Evidentno je, dakle, da i pored dobre volje, iskazane spremnosti i raspoloživih resursa, Njemačka i Merkelova nijesu uspjele da izgrade snažnu arhitekturu evropskih integracija. I u samoj Njemačkoj kancelarku su doživljavali kao vrhunski pouzdanu i preciznu javnu službenicu, a ne kao profilisanu političarku sa jasnom vizijom budućnosti te države.

U Centru za evropsku politiku iz Brisela tvrde da najznačajnija evropska zemlja ostaje stabilizirajući faktor u regiji. Kako navode iz te organizacije, ,,može doći do izvjesne promjene duha njemačkih inicijativa kada je u pitanju proširenje, ali se, prije svega, radi o politici jedne države, a ne politici samo njenog lidera”.

„Postoje dugoročni kontinuiteti u njemačkoj politici prema Jugoistočnoj Evropi, koji se u velikoj mjeri ostvaruju kroz politiku proširenja u Briselu i kroz NATO. Samim tim, takva politika je užljebljena u međunarodni kontekst i nije podložna bitnim i brzim promjenama”, ocjenjuje Dušan Reljić, stručnjak u njemačkom Institutu za međunarodna i bezbjednosna pitanja.

Ono što smo posljednjih godina svjedočili jeste činjenica da je Njemačka, na čelu sa Merkel, bila nezvanični lider u EU kada je u pitanju proces proširenja na Zapadni Balkan. Zato će narednih mjeseci i godina pridruživanje Uniji, ako ona opstane, cjelovita i slobodna, kako Stier kaže, biti mnogo neizvjesnije.

Mustafa CANKA