FOKUS
EVROPA POSLIJE BREGZITA: Strah od domino efekta
Objavljeno prije
8 godinana
Objavio:
Monitor onlineBritanci su se na referendumu održanom 23. juna opredijelili za izlazak iz Evropske unije. Evropa je u šoku, ostatak svijeta zabrinut. Zagovornici Bregzita se sada možda osjećaju nezavisnije. No, procjene govore da će im zemlja postati siromašnija. I, što je veoma važno: Ujedinjeno Kraljevstvo bi moglo da se raspadne, jer većina Škota želi da ostane u EU. I zahtjevi za ujedinjenom Irskom mogli bi da postanu glasniji, jer spoljna granica EU poslije Bregzita vodi posred Irske.
No, bar isto toliko teške posljedice mogu da se očekuju u ostatku EU. Ne samo što će nedostajati jedan važan neto-platiša u zajedničkom budžetu. Nedostajaće i jedan spoljnopolitički, diplomatski i vojni ,,teškaš”, država koja je EU učinila otvorenijom prema svijetu. Ali, možda je najvažnija posljedica politička: Britanija bi i drugima mogla da posluži kao primjer. Ne mora odmah doći do istupanja drugih zemalja. Ali, druge zemlje bi mogle da počnu da prijete referendumima i, slično Velikoj Britaniji, traže specijalna prava i izuzetke. Na kraju bi ostala EU iz koje svako može da uzima ono što mu odgovara i da se ni na šta više ne obavezuje. Ta labava konstrukcija ne bi više bila globalni akter koga svi ozbiljno shvataju.
Mnogi u Evropi bi sada voljeli da Britanci osjete posljedice svoje odluke: izlazak je izlazak. Ustupaka ne smije biti. Kao što je pokazala rasprava u Evropskom parlamentu u utorak, preovlađuje raspoloženje da na primjeru Velike Britanije treba pokazati državama sa sličnim tendencijama da sa ,,dezerterima”, izraz koji je upotrijebio predsjednik Evropske komisije Žan-Klod Junker, nema pardona.
Hladne glave međutim upozoravaju da bi takav stav nanio štetu i interesima EU. Onaj ko traži odmazdu, ne shvata koliko je u mnogim zemljama EU narasla skepsa, pa i netrpeljivost, prema EU.
Angela Merkel, Fransoa Oland i Mateo Renzi su preuzeli inicijativu. U ponedjeljak su se sastali u Berlinu, kako bi pripremili sastanak Evropskog savjeta u Briselu. Njemačka, Francuska i Italija su zemlje koje su utemeljile prethodnicu EU, Evropsku ekonomsku zajednicu i tri su najveće (po broju stanovnika) države Unije. One i zbog toga u ovoj istorijskoj krizi EU snose posebnu odgovornost.
Velika Britanija je još članica EU-a. „Razvod braka” će možda trajati dugo. Velika Britanija svoju namjeru istupanja iz EU-a mora „objasniti” i službenim pismom poslanim na adrese drugih 27 članica. Nejasno je kada će se to dogoditi. Referendum u Velikoj Britaniji nije bio obavezujući. Sada prvo Donji dom parlamenta mora ovlastiti premijera da Briselu podastre izjavu o izlasku. No, pitanje je kojeg premijera? Sadašnji vođa kontzervativaca Dejvid Kameron je podnio ostavku i treba da bude izabran novi. U Donjem domu je oko 70 zastupnika protiv Bregzita.
Evropsko vijeće, dakle preostalih 27 članica, Evropsku komisiju ovlašćuje da sa Velikom Britanijom pregovara o modalitetima izlaska iz Unije. Članom 50 Ugovora o EU iz Lisabona za to je predviđen rok od dvije godine. Ima mišljenja da bi čitava stvar mogla ići i brže.
Mora biti provjereno hiljade pravnih propisa i financijskih odnosa, na preko 80.000 stranica, i onda te veze prekinuti. Ugovor o napuštanju Unije moraju podržati zemlje članice, Evropski parlament i naravno Velika Britanija. Mora se razjasniti boravišni status građana EU u Velikoj Britaniji – i obrnuto. Potreban je i dogovor oko regulacije putovanja.
Istovremeno ili možda tek nakon toga počinju pregovori Velike Britanije s EU-om oko budućeg odnosa.
Mora se razjasniti i status britanskih službenika koji rade za EU. Oni bi verovatno mogli nastaviti da rade u Briselu do penzije (radi se o ,,doživotnim” ugovorima o radu).
EU će morati da se pozabavi opasnošću „zaraze” Bregzitom. U Francuskoj se 2017. održavaju predsjednički izbori. U Holandiji se 2018. bira novi parlament. Populisti iz obje zemlje su već najavili da žele takođe da organizuju referendume o izlasku iz EU. Marin le Pen u Francuskoj i Gert Vilders u Holandiji računaju na veliki uspjeh, s Bregzitom za leđima.
U Berlinu se procenjuje da Britanci o izlasku iz EU žele da pregovaraju i žele da osiguraju što je moguće više prednosti, a da ne snose nikakvu odgovornost. To njemački mediji smatraju ,,besramnim i neodgovornim”. I poručuju da EU treba da pokaže da misli ozbiljno. Unutar Unije je previše nemira i previše centrifugalnih sila. Druge zemlje bi inače takođe mogle doći na ideju da napuste EU.
Angela Merkel i njene kolege iz Pariza i Rima žele da idu pragmatičnim stazama. ,,Oni žele da pokažu nove perspektive i EU i njenim građanima. Žele da svi pažljivo slušaju mišljenja u Uniji, ozbiljnije shvataju brige, da bude više transparentnosti, da se djeluje brže i fleksibilnije”, komentarisao je Dojče vele.
Strah od zaustavljanja procesa proširenja Evropske unije i osnaživanje desnih stranaka, glavne su reakcije u zemljama Zapadnog Balkana nakon što su građani Velike Britanije odlučili da napuste EU. Većina upućenih misli da će Bregzit imati veoma negativne posljedice na dalji evropski put zemalja na Balkanu.
Kristijan Švarc Šiling, njemački političar i svojevremeni izaslanik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu, smatra da će Bregzit dovesti u veliko iskušenje učlanjenje zemalja Zapadnog Balkana u EU. ,,Oni koji ne žele ulazak u EU sada će naravno reći: ‘Zašto da mi ulazimo u EU kada je napušta tako važna i velika zemlja poput Velike Britanije? Pa nismo ludi.’ Tako će zvučati njihova propaganda”.
Njemački ekonomski dnevnik Handelsblat, piše da bi izlazak Britanaca najviše pogodio privrede istočne Evrope, ali i Hrvatsku i Srbiju. Privredni rast ove dvije zemlje mogao bi biti smanjen za više od jedan odsto, prenosi Handelsblatt.
Obama: Ne podleći histeriji
Sa Evropom u previranju poslije britanskog glasanja za Bregzit, državni sekretar SAD-a Džon Keri izjavio je da odluka Britanaca na referendumu možda nikada neće biti realizovana i da zvanični London ne žuri da napusti taj blok. Keri je naveo i da ima više načina da odluka o Bregzitu bude povučena. Administracija predsjednika SAD-a Baraka Obame u kojoj je Keri od 2012. ne krije svoje protivljenje odluci o izlasku Velike Britanije iz EU. Čak je predsjednik Obama lično otišao u London proljetos da agituje protiv bregzita. Obama je upozorio da ne treba podleći ,,histeriji” koja je uslijedila poslije referenduma. ,,Pomalo je zavladala histerija poslije glasanja za Bregzit, kao da će na neki način NATO nestati, transatlantska alijansa biti raspuštena, a da će svaka zemlja odjuriti u svoj ćošak. To nije ono što se događa”, poručio je Obama. Generalni sekretar Sjevernoatlantskog pakta Jens Stoltenberg je istakao da je saradnja između EU i NATO važnija nego ikad: ,,Moramo da pošaljemo jasnu poruku da glasanje Velike Britanije da izađe iz Unije ne znači da nijesmo u stanju da sarađujemo i radimo zajedno”. Kao i 22 zemalje članice EU, Britanija je takođe i članica NATO-a i postoji bojazan da bi njen izlazak iz Unije mogao da oteža kolektivne napore za očuvanje sigurnosti. To uključuje akcije za borbu protiv islamističkih ekstremista ili formiranje ujedinjenog fronta za zaustavljanje ruske agresije u Ukrajini. Kremlj se nada da će njihovi dugogodišnji saveznici u EU, evroskeptični politički pokreti i stranke, dodatno podriti čvrstu politiku Unije prema Rusiji zbog njenih akcija u Ukrajini u posljednje dvije godine. Ministar spoljnih poslova Velike Britanije Filip Hamond je za Bi-bi-si konstatovao da će rezultat referenduma sigurno zadovoljiti ruskog predsjednika Vladimira Putina. Dojče vele komentariše da će službene ruske reakcije na Bregzit zvučati diplomatski, ali iza kulisa Kremlja vlada veliko slavlje. Prema DW malo je ,,vjerovatno da će se od Putina tim povodom čuti trijumfalni govor. On se ipak pozicionira kao međunarodni državnik, koji će reagovati diplomatski i umjereno. Ali kroz medije koje kontroliše Kremlj će jasno dominirati zluradost i krokodilske suze zbog Bregzita. Jer ruski mediji odavno predstavljaju EU u negativnom svjetlu, kao Uniju koja samo što se nije raspala”.
EU mora mijenjati pravila
Kristijan Švarc Šiling smatra da je situacija poslije Bregzita teška i da Evropa mora promijeniti svoja pravila. ,,Ako sada ne shvatimo da se pravila u EU moraju tako uskladiti da budu više demokratska, odnosno da sami birači iz zemalja članica više utiču na odluke i da se dovede u balans podjela vlasti između zakonodavnog nivoa, Evropskog parlamenta i Evropske komisije, onda bi to mogao biti kraj zajedničke Evrope”. Gi Verhofstat, šef liberala u Evropskom parlamentu, zahtijeva malu ali jaku vladu EU. ,,Unija je konfederacija nacionalnih država koja zajednički mora da donosi odluke, koje uvijek dolaze prekasno i sa malim dejstvom. To je problem. To smo vidjeli na primjeru izbegličke krize, kada smo pokušavali da djelujemo u geopolitičkim krizama i krizi eura. To više ne funkcioniše. Mi više nemamo Uniju koja može da djelotvorno odgovori na izazove. Mislim da to vodi ka tome da ljudi odbijaju EU u pojedinim zemljama članicama. Ne treba nam Evropska komisija sa 28 komesara, zato što imamo 28 zemalja članica. Potrebna nam je privredna vlada za evrozonu”.
Bregzit i Crna Gora
Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović ocijenio je da referendumska odluka građana Velike Britanije o napuštanju Evropske unije ima posebnu osjetljivost i težinu, kao i da obavezuje na maksimalnu posvećenost očuvanju jedinstva 27 članica Unije kako bi se sačuvale vrijednosti EU. ,,Ono što je bitno za Crnu Goru jeste da ona nije na približavanju Uniji insistirala zbog njenog snaženja, nego da bi unaprijedila sistem vrijednosti kod nas”, kazao je predsjednik SNP-a Srđan Milić. ,,Uticaj Bregzita na crnogorsku ekonomiju biće više indirektan preko kanala dešavanja u EU, nego direktan kroz saradnju sa Velikom Britanijom. Velika Britanija nije naš značajan spoljno trgovinski partner, a investicije iz te zemlje za pet mjeseci ove godine iznosile su 3,9 miliona eura”, saopšteno je iz Centralne banke Crne Gore. Bivša ministarka evropskih integracija Gordana Đurović izjavila je ,,da nema direktnih efekata kroz bregzit, koji bi se mogli odraziti na priliv stranih direktnih investicija u Crnu Goru”.
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
FOKUS
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
Objavljeno prije
10 satina
8 Novembra, 2024Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe
Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.
Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.
Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.
Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.
Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za formiranje podgoričkih vlasti.
Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore
Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.
Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.
Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.
Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu. Spajićevski.
Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.
Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?
Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.
Mogućnost da će proruske i antiNATOvske snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.
Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.
Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.
Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.
To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.
Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo, konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.
Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele. Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.
Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom stavu prilikom usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.
Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.
Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.
Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti. Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.
Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima. Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa
Objavljeno prije
2 sedmicena
25 Oktobra, 2024Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako
Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.
Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno. „Evropska komisija odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.
Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.
„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“
Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.
Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.
Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.
U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?
„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“
Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).
Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.
Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.
Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine. Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.
Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se novi ne razlikuju bitnije od starih po sklonostima za korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.
„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“
„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.
Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
TAMA CRNOGORSKOG I SRPSKOG PRAVOSUĐA: U službi gospodara i kartela
KO SAVJETUJE DRŽAVNE ZVANIČNIKE: Radno mjesto za partijske drugove
Izdvajamo
-
Izdvojeno1 sedmica
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
Izdvojeno4 sedmice
FORUM 2BS U KGB HOTELU: Koga i šta zastupa Atlantski savez CG
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Lov na agente
-
DETEKTOR4 sedmice
Javašluk u Upravi za zaštitu kulturnih dobara
-
INTERVJU2 sedmice
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
-
INTERVJU4 sedmice
SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Mora se jasno vidjeti put kojim idemo
-
FOKUS3 sedmice
REZULTATI POPISA: Svih nas ima
-
DUHANKESA3 sedmice
35 godina “Monitora“ – kapa dolje!