Povežite se sa nama

FOKUS

SLUČAJ RAMADA: INSTITUCIJE NA BRANIKU KORUPCIJE: Pljačkašima zaštita, zviždačima kazna

Objavljeno prije

na

patricia-pobric

Ako je ime, kao što kaže jedna latinska poslovica (Nomen est omen), znak koji nas određuje kao osobu, onda Patricia Pobrić – otpuštena menadžerka hotela Ramada – i nije imala izbora. Ta plemenita (latinski – Patricia) dama bila je, prosto, predodređena da uoči a potom i obznani nepravilnosti u poslovnom trouglu hotel Ramada – Socijaldemokrate – Direkcija za željeznice.

A to da li će joj učinjeno donijeti priznanje ili kaznu više ne zavisi od nje. Nego od nas.

Premijer Milo Đukanović, recimo, nema nikave dileme: kriva je! „Da li zaista mislite da je uobičajeno i normalno da neko neovlašćeno daje informacije koje se tiču poslovanja preduzeća? Taj ko kaže da je to doprinos demokratiji priča budalaštine”, nepokolebljiv je predsjednik Vlade čiji ministri – osnovano se sumnja – svoja partijska druženja krijući plaćaju novcem poreskih obveznika. Nekažnjeno. „Ako bi bilo koji državni organ ustanovio da je došlo do neovlašćenog trošenja državnih para i dalje bih ostao vrlo tvrd zagovornik stava da nije profesionalno iznositi u javnost podatke za koje nijeste ovlašteni”, pritvrdio je Đukanović. Ostavljajući nas u dilemi da li je moguće da četvrt vijeka na najistaknutijim državnim funkcijama nijesu bile dovoljne da shvati značenje pojmova vladavina prava, (anti)korupcija, zviždač… Premijer, uglavnom, danas ne krije da mu je važnije to što je Patricia Porobić kažnjena zbog spremnosti da ukaže na nezakonitosti njegovih saradnika, od utvrđivanja istine, eventualnih sankcija i naknade štete.

Ali, da se ne pretvaramo kako su naša očekivanja od premijera (pre)velika. Hajde, dakle, da spustimo loptu i zapitamo se zašto Đukanović od drugih traži ono na šta sam nije spreman. Tako premijer lakonski prelazi preko činjenice da je , suprotno odredbama Zakona o sprječavanju korupcije, bez posla ostala osoba koja je ukazala na nezakonito postupanje i ugrožavanje javnog ineteresa. I to pravda tvrdnjom da je njena obaveza bila da slučaj prijavi institucijama umjesto „da pravi novi politički skandal i novu medijsku senzaciju”.

Prisjetimo se, sada, kako se premijer ponaša u sličnoj situaciji. Uz napomenu da je on – kao javni funkcioner – dužan da prijavi sve nezakonitosti za koje sazna.

Tokom kampanje za lokalne izbore 2010. godine Đukanović je optužio koaliciju Bolja Crna Gora koju je predvodio SNP da novac za kampanju dobija od „službene Srbije, preko savjetnika Borisa Tadića”. Iako je finansiranje političkih partija iz inostranstva bilo sankcionisano tadašnjim Zakonom o finansiranju političkih partija, Đukanović o svojim saznanjima nije obavijestio nedležne institucije. Zapravo, sve izgleda kao da mu je jedini cilj bio da, kako se ono kaže, „pravi politički skandal i medijsku senzaciju”. Samo što njemu poslodavcu (građani Crne Gore) nijesu dali otkaz.

Tako je premijer obećao: „Dokaze o tome dobiće onaj ko bude pokazao interes”. I najavio da će „ako treba da sve to dokumentuje – to i učiniti”. Nije trebalo. Nadležni su (očekivano?) ostali gluvi na tu priču, pa je Đukanović negdje na kraju balade konstatovao – „Moguće da se moglo djelovati ofanzivnije od strane tužilačkih organa”. Svoju ulogu uzbunjivača opravdao je tezom da je bio „trenutak da se odmota istorijsko klupko finansiranja partija iz nelegalnih izvora iz Srbije”.

Začudo, nelegalne izvore iz Crne Gore nije pominjao. A imao je o čemu da priča.

Sredinom 2009. predsjednik SNP Srđan Milić optužio je koaliciju DPS-SDP da im kampanju za lokalne izbore na Žabljaku finansiraju Darko Šarić i njegov kokainski kartel. Dokaze o tome, kazao je, dostavio je policiji. Ni oni (policija) ni on (predsjednik SNP) nikada nijesu objavili novodne fotografije, audio-zapise, izjave „onog ko je dao i onog ko je primio novac”. I sve je ostalo samo na pričama.

Do danas ne znamo ni ishod pretkrivičnog postupka koji je ovdašnje Tužilaštvo započelo još početkom decenije, a povodom spornih donacija koje je oko 2.000 građana navodno uplatilo Đukanovićevom DPS-u. Negdje krajem 2012. Tadašnja VDT Ranka Čarapić je obznanila da Tužilaštvo provjera navode iz medija prema kojima je oko 650 hiljada eura donacija u kasu DPS-a iz 2010. bio novac „nepoznatog porijekla”. Zato su, sumnja se, računovođe DPS-a tu sumu podijelili na manje iznose i kao „donatore” navele osobe koje su kasnije demantovale bilo kakvu uplatu na račun partije. To je bio dovoljan osnov za sumnju da su se u DPS-u bavili faklsifikovanjem isprava – krivičnim djelom koje se goni po službenoj dužnosti, ali se Tužilaštvo još ne izjašnjava o epilogu te istrage. Ako je nijesu i zaboravili, nakon izbijanja afere Snimak.

Afere Telekom, Zavala, Prva banka … mogle bi poslužiti kao prirodan nastavak ove priče, ali je i pomenuto već sasvim dovoljno da postavimo važno pitanje: koliko nasljeđe Tužilaštva iz vremena kada su njim komandovale Vesna Medenica i Ranka Čarapić podstiče građane da priijavljuju kriminal i korupciju? A koliko ih odbijaju od tog nauma?

Naravno, Tužilaštvo nije jedina adresa na kojoj se može predati prijava za uočene nezakonitosti. Pod uslovom da prihvatimo tezu čelnika izvršne vlasti da parlament i narodni poslanici nijesu institucije sistema, gospođa Pobrić se, sve sa prikupljenim dokumentima, umjesto Mladenu Bojaniću mogla obratiti, recimo, Sretenu Radonjiću direktoru Agencije za sprječavanje korupcije.

Možda čovjeka ne zna lično, ali je sigurno čitala u novinama – bivši policajac, penzioner, na važnu državnu funkciju došao je uz podršku porodičnog prijatelja i potpredsjednika Vlade Duška Markovića (Radonjićeva ćerka i Markovićev sin su u braku). I prvi, a za sada i najvidljiviji, zadatak koga se prihvatio bilo je da se priključi hajci protiv Vanje Ćalović koju su već vodili Vladimir Beba Popović, Stanko Subotić Cane, Srđan Kusovac, Vesna Šofranac… Radonjić je izabran da nastavi sistemsku borbu protiv korupcije koju je, u ime vladajućeg DPS, desetak godina ranije započeo i vodio Slobodan Leković, dugogodišnji predsjednik Komisije za sprječavanje konflikta interesa. Sjećate se – to je ono tijelo koje je, svojevremeno, glasovima većine članova zaključilo kako „poslanik Milo Đukanović nije prekršio Zakon iako ga nije poštovao”!?

Evo još jedan primjer o tome kako su Leković i društvo iz Komisije interpretirali važeće zakone: Iako su propisi predviđali da Skupština CG bira članove Komisije i određuje njihovu naknadu za taj posao (što je ona i uradila 2004.), članovi Komisije su u junu 2008. donijeli rješenje po kome će plata predsjednika Lekovića biti u rangu predsjednika Ustavnog suda. Obračun je, potom izvršen retroaktivno – od početka 2008. godine. Očigledna nezakonitost prošla je bez bilo kakve sankcije. Umjesto kazne, Leković je ponovo izabran na isto mjesto, a novi Zakon mu je ozvaničio željenu platu.

Nako toga, čelnici Komisije su tvrdili kako nijesu obavezni da provjeravaju istinitost navoda o ličnoj imovini crnogorskih funkcionera. Pa su, suprotno međunarodnim preporukama koje je Crna Gora načelno prihvatila, krili podatke o načinu na koji je Milan Roćen, bivši ministar a sada savjetnik premijera Đukanovića, za dvije godine vratio kredit od 100 hiljada eura. Iako su mu zvanična primanja bila upola manja. Sada Leković čeka penziju, primajući zasluženu budžetsku naknadu namijenjenu nerasporeženim funkcionerima. Zaslužio je.

A Agencija za sprječavanje korupcije radi po planu. Poslanik Bojanić se Radonjiću i njegovim saradnicima obratio početkom prošlog mjeseca i proslijedio im dokaze o mogućoj zloupotrebi državnih resursa u privatne/partijske svrhe. Sjednica na kojoj će se Savjet Agencije pozabaviti pričom zbog koje je jedan zviždač ostao bez posla (zaštita zviždača je, prema Zakonu o sprječavanju korupcije obaveza Agencije) biće održana tek po izlasku ovog broja Monitora, skoro 40 dana od dana kada je podnijeta prijava zbog zloupotreba u Ramadi.

Kome se to ne sviđa – ima i drugih načina. Tu je, recimo, Uprava za sprječavanje pranja novca i finansiranje terorizma (USPNFT). Njen bivši direktor Predrag Mitrović napadnut je i ranjen hicima uz pištolja prije dvije godine. Napadač je, podrazumijeva se, ostao nepoznat. Prethodno ga je premijer Đukanović bez objašnjenja smijenio na samom početku ovog mandata, u januaru 2013. godine. U kuloarima se šaputalo da je dugogodišnji direktor USPNFT smijenjen zbog sumnji u pomanjkanje lojalnosti partijskom vrhu. Navodno, za tu smjenu se posebno založio tadašnji ministar pravde, dugogodišnji đef ANB-a , Duško Marković. Mitrović je, uglavnom, profesionalno utočište našao kod Igora Lukšića u Ministarstvu vanjskih poslova, kao direktor Uprave za dijasporu.

Na čelu Uprave za sprječavanje pranja novca naslijedio ga je dugogodišnji pomoćnik Vesko Lekić. Nekima je bio interesantan podatak da Lekićeva supruga radi kod Aca Đukanovića u Prvoj banci. Uglavnom, izuzev prošlogodišnje informacije o istrazi protiv šest banaka koje Upravi nijesu dostavljale podatke o sumnjivim transakcijama, USPNFT je nestala iz ovdašnjih medija. A dalje od naslovnih strana ni ranije nije stizala.

Mogla se, konačno, Patricia obratiti i Upravi za javne nabavke. Mada bi od toga teško moglo biti kakve koristi. „U Crnoj Gori se na godišnjem nivou zaključi preko 5.000 ugovora o javnim nabavkama i više od 70.000 neposrednih sporazuma koji nisu javni. Nema prijava niti presuda za korupciju u javnim nabavkama”, navodi Jovana Marović, saradnica Instituta alternativa uz podatak da su inspektoru od svih tih poslova prošle godine kontrolisali njih 25. „Ukratko, tek svaki 200. ugovor je kontrolisan, dok direktne pogodbe ostaju u potpunosti van kontrole”.

Da priča bude kompletna, Vijesti su nedavno objavile da je Uprava za javne nabavke prošle godine, direktnom pogodbom bez prethodnog oglašavanja, sa jednim fizičkim licem zaključila dva ugovora o održavanju portala Uprave, uz ukupnu naknadu od 44 hiljade eura!

„ Ispitujući tržište i slične pozive za javno nadmetanje smatramo da je ovaj iznos minoran u odnosu na ostale troškove održavanja raznih sistema u Crnoj Gori”, branio se direktor Uprave Mersad Mujević. Vjerujete li mu?

Sudski vještak za softverske sisteme, baze podataka i računarski kriminal Nenad Stanišić u istom tekstu kaže da taj posao može da obavi „bilo koja firma koja se bavi softverskim poslom”. Pa se čudi: „U razvijenim društvima, ovakvo postupanje državnog organa bi imalo samo jedan konačan ishod.”

Bilo kako bilo, Patricia Pobrić traži novi posao. I ne sjekira se. „Imam više kvalifikacija od dva ministra zajedno a definitivno više nego premijer”, kaže. Samo što oni imaju (para)državne sponzore. A ona neka vidi kako će namirivati svoje račune. Kad nije znala da šuti. Trpi. I plaća. Tako sistem funkcioniše.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo