Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) krenula je u akciju bliskih kontakata sa radnicima na sjeveru Crne Gore, dijeleći im liflete i edukujući ih kako da ostvare pravo na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama.
„Da li znate šta se desilo sa vašim preduzećem? Imaš pravo da znaš! Kako je privatizovano tvoje preduzeće? Kolike su bile investicije i šta je uloženo? Šta je sa otpremninama? Ko je sve učestvovao u prodaji preduzeća? Da li je bilo korupcije? Da li je vođena istraga o tome? Beranka. HTP Berane. Ciglana Rudeš. Agropolimlje. GP Izgradnja. Rudnik mrkog uglja. Polimlje. Iskoristi svoje pravo na slobodan pristup informacijama. Uključi se!”
MANS je letke sa istovjetnom sadržinom, samo sa nazivima drugih preduzeća, podijelio u svim gradovima Crne Gore.
Poslovično strpljivim sjevernjacima, koji se zadovoljavaju mrvicama, voda je izgleda konačno došla do usta. Bivši radnici i oni koji su to još uvijek, uzjogunili su se. Oni podsjećaju na zataškavanje raznih pljački državne imovine, na stotine krivičnih prijava koje nijesu procesuirane, na stotine miliona eura koji su se nezakonito i nekažnjeno prelili u džepove tajkuna i njihovih šefova.
Koliko je prirodnim i uništenim privrednim resursima, nekada bogati sjever, potonuo u bijedu, pokazali su protesti, prvo u Bijelom Polju, a potom i u Podgorici gdje je upravo bilo najviše polugladnih, polugolih i polubosih iz ovih crnogorskih gradova. Pokazao je to i jedan slabo zapažen skup u Beranama visokih predstavnika Vlade, Saveza samostalnih sindikata i radnika preduzeća opljačkanih privatizacijama, od kojih su mnoge očigledno djelo organizovanog kriminala i korupcije.
Tako se moglo čuti da je u Bijelom Polju nekada radilo preko deset hiljada ljudi u privredi, a danas tek nekoliko stotina. „Umro” je čuveni VUNKO (Vunarski kombinat) koji je zapošljavao više od dvije hiljade ljudi. Sve do prošle godine fabrika, koja pod krovom ima površinu od preko četiri hektara, čerupana je nemilice, a završni udarac biće kada neko od tajkuna kupi kompletnu imovinu za oko tri miliona eura, na koliko će se, po dobro obaviještenim izvorima, svesti cijena u procesu stečaja, od početnih deset miliona.
Sindikalnom povjereniku iz Bijelog Polja Bogdanu Krgoviću treba skoro pola sata da bi nabrojao „podvige” lokalnih biznismena koji su zavili bjelopoljsku privredu u crno.
„Napravili su ogromnu privrednu razvalinu, a od radnika bijednike koji godinama ne primaju plate”, izjavio je Krgović.
U ovom gradu, pored VUNKA, propale su i sve druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće, industrija IMAKO, Prva petoljetka, Bjelasica. Fabrika mineralne vode Rada je na „aparatima”.
Nestao je i drvni kombinat, baš kao i firma iste djelatnosti Vukman Kruščić u Mojkovcu, gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka Brskovo, veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva.
Centar katastrofalnih privatizacija na sjeveru Crne Gore je bez ikakve sumnje Berane. Poslije „posla stoljeća” ugašen je gigant, jedan od rijetkih pravih poslovnih sistema u Crnoj Gori, fabrika papira Beranka, gdje je bilo uposleno dvije i po hiljade ljudi. O privatizaciji će, moguće je, odlučivati sud u Strazburu, jer neke firme iz Srbije i Slovenije, zbog sumnjivih radnji tokom prodaje ove kompanije, traže od Crne Gore preko pet miliona eura odštete.
Rudnik mrkog uglja koji je privatizovala Restis grupa, takođe je umrtvljen, a MANS je protiv vinovnika ove privatizacije podnio krivične prijave. „Pokojna” je i fabrika kože i kožne galanterije Polimka, iz koje je pokradena oprema, baš kao i iz Beranke. Novi vlasnik srušio je Ciglanu, a od obećanja o novoj nije ostalo ništa.
„Da smo bombradovani, bolje bismo prošli nego što smo prošli u privatizacijama. Svi mi na sjeveru. Od Pljevalja do Rožaja”, kaže bivši sindikalni lider ciglane Veselin Radičević, izražavajući nezadovoljstvo što na skupu nije bilo predstavnika tužilaštava i privrednih sudova.
On podsjeća na priču o kupovini i rušenju jedine ciglane u Crnoj Gori, što je prošlo nekažnjeno.
„Crna Gora godišnje da dvadeset pet miliona eura za uvoz opeke i crijepa, a jedan čovjek se drznuo da poruši beransku ciglanu, jedinu u državi”, kaže Radičević.
U gradu na Limu razgrabljena su i trgovinska preduzeća. Hotelsko preduzeće je poslije tranzicije uništeno. Sa njim i čuveni ski centar Lokve. Ljudi su ostali bez posla i hljeba, pa je nedavna tvrdnja beranskog gradonačelnika od „okularnih” osam odsto nezaposlenih u opštini izazvala ponajviše smijeha, ili bolje – podsmijeha.
Od muke se smiju u Rožajama gdje ne radi nijedno privatizovano preduzeće. Dobar dio njih je kupio odbjegli narko bos Safet Kalić, država ih potom oduzela, a radnici polako odlaze na biro za zapošljavanje. Ova opština je po svim pokazateljima najsiromašnija na sjeveru Crne Gore.
„U Rožajama radi svega 16 odsto radno sposobnih ljudi. Od onih koji su nekada drugima pomagali, postali smo socijalni slučajevi. Ljudi! Neko mora da odgovara zbog toga”, priča Šemso Hot, jedan od bivših radnika iz ovog grada, prisjećajući se lijepih vremena, koja se, sigurno je, ni u bližoj ni u daljoj perspektivi neće vratiti na sjever Crne Gore.
Niz katastrofalnih privatizacija zabilježen je i u Plavu. Ne rade fabrike Titeksa u Murini i Gusinju. Plav, koji je prije pet decenija imao veću turističku posjetu od Budve, ostao je bez čuvenog hotela Plavsko jezero, sa 250 kreveta, čiji je gazda, kako tvrdi šef sindikata u ovom mjestu Goran Ćulafić, od jedne banke uzeo 2,5 miliona eura kredita navodno zbog rekonstrukcije zdanja u Plavu, a pare utrošio u svoju firmu u Podgorici. Za radnike ne haju ni on ni sudovi. Većina njih traži makar jednokratnu otpremninu od po 1,9 hiljada eura. Fond je zatrpan zahtjevima takve vrste, kojih je, priznaju vlasti, mnogo više nego što se očekivalo. A kasa je prazna.
Da je sjever sa ovakvom vlašću bez perspektive govore i migracije. Mojkovački sindikalni povjerenik Bosa Pejović ističe da je između dva popisa ovu opštinu napustilo čak četiri hiljade ljudi. Dobrim dijelom zahvaljujući propasti svega što je privatizovano. U susjednom Kolašinu se za dvanaest godina broj stanovnika sa dvanaest sveo na osam hiljada, a broj ukupno zaposlenih sa tri na svega hiljadu, i to uglavnom u kafićima i kladionicama gdje rade za bijedne dnevnice ili plate, bez osiguranja.
„Hotel Bjanka je lijep za slikanje. Ali ko tamo ulazi da popije piće i ko tamo konači? Taj hotel radi samo kada dođe Milo, pa zakupi dva sprata za sebe, svoje prijatelje i obezbjeđenje”, priča jedan Kolašinac.
Ipak, na sjeveru i dalje živi oko četrdeset odsto ukupnog stanovništva Crne Gore i nečemu se nadaju. Oni čine 52,1 odsto siromašnih u cijeloj državi – zvanični su podaci. I bez te, čak i uljepšane statistike, golim okom je vidljivo da rudama, šumama, vodama i drugim resursima bogati sjever, stoji daleko gore u odnosu na jug, kada je riječ o siromaštvu i bijedi.
Tufik SOFTIĆ
HORIZONTI3 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
FOKUS3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice