To je tek besmisleno… to zahtijeva da izanaliziramo jednu političku i privatnu ravan sa predsjednikom Parlamenta – glasi početak odgovora Filipa Vujanovića u intervjuu Televiziji Crne Gore 13. jula na pitanje da li je, kako je tvrdio Ranko Krivokapić tokom maja u jeku kampanje za lokalne izbore, imao „tajni sastanak” sa Borisom Tadićem.
Vujanović je kazao: „Ako je on od nekoga čuo da sam se ja sreo sa predsjednikom Tadićem, pa zašto mene nije pozvao da me to pita? Zašto nije kazao: “Predsjedniče, Filipe, čuh, bogati, da si se ti sreo sa predsjednikom Tadićem, da li je to tačno? Ako si se sreo, zašto ste se sreli, o čemu ste pričali?” Pa da mu ja kažem: ” Dakle, to je privatni odnos, koji je valjda ljudski razumljiv. I koji je valjda i neka građanska obaveza komunikacije”. A ne preko medija saopštava da je, iz nekog izvora… kog izvora?…koji je njegova državna pozicija, koja očigledno prati predsjednika Crne Gore, on to sazano”.
Izvor za informaciju o „tajnom sastanku” – „državna pozicija, koja očigledno prati Predsjednika Crne Gore” – u depeesovskom žargonu je Agencija nacionalne bezbjednosti. Krivokapić je, uostalom, ANB jasno identifikovao kao autora informacije. I treba mu vjerovati na riječ, jer predsjednik parlamenta izvještaje tajne službe dobija po službenoj dužnosti, ili mu šefovi tajne službe neposredno brifinguju. Krivokapić je Televiziji IN 14. maja kazao da od „nadležne institucije nije dobio informaciju da je predsjednik Vujanović imao tajni susret sa predsjednikom Tadićem u Beogradu”.
Po istom, službenom osnovu, ANB ima obavezu da informiše i Vujanovića. Da li vrh ANB sa svima dijeli identične informacije?
ANB je, u kratkom roku, opet u fokusu intrigantnih događaja. Milo Đukanović je 8. jula, tokom Tadićeve posjete Crnoj Gori, pomenuo ANB kao svoj izvor informisanja o tome da je opoziciona koalicija Bolja Crna Gora „sklepana u kabinetu predsjednika Srbije” a da „opoziciju finansira” savjetnik srpskog predsjednika Mlađan Đorđević.
Prema Đukanoviću, „ocjene koje sam naveo nijesam iznio u žaru predizborne kampanje i nijesam ih iznio a da nijesu utemeljene na činjenicama kojima raspolažu bezbjednosne strukture Crne Gore”. Pa je, veli, „to ono sa čim sam upoznao predsjednika Tadića”, a o svemu tome se „trenutno razgovara na nivou službi bezbjednosti dvije države”. Naime „te teme su već predmet razgovora, biće i u narednom periodu” jer se odvija „razmjena informacija među bezbjednosnim agencijama – ANB i Bezbjednosno-informativne agencije” (BIA, srpske tajne službe).
Susret Vujanovića sa Tadićem, „tajni” ili „nejavni”, odigrao se u intervalu dok je ANB po svemu sudeći preduzimala opsežne mjere prismotre i prikupljanja činjenica o djelatnosti Mlađana Đorđevića, savjetnika predsjednika Srbije za „srpsku dijasporu i Srbe u regionu”. Đorđević je, kako smo pisali, u barem dva navrata ove godine, prije lokalih izbora, potpuno javno boravio u Crnoj Gori.
Dvojica predsjednika demantovala su da su imali „tajni sastanak”, no nijesu demantovali da su se „u kritičnom intervalu” sreli; razlika je u tumačenju pojma „tajni sastanak”, jer, rekao je Vujanović za TVCG, takva je formulacija „uvredljiva za mene i gospodina Tadića”.
„Ja nikada neću reći jesam li se sastao sa Tadićem, a demantovaću i sa indignacijom odbiti da sam ja imao sa bilo kim tajni sastanak”, objasnio je Vujanović, gostujući na TVCG. U rijetko viđenom napadu iskrenosti, odnose u vrhu države opisao je formulacijom da „ne polažemo jedan drugome račune”, ali se odmah i ogradio, precizirajući na koga misli: „Jesam li ja dužan da polažem račune predsjedniku Skupštine? Ne, ni ja njemu, ni on meni… Pa, nijesam ja zaposlen u Skupštini Crne Gore, da obavještavam predsjednika Skupštine gdje ja idem”.
O pravu javnosti da zna sa kim se, kojim povodom i na koju temu sastaje šef države sa drugim šefom države, nije bilo ni pomena. Međutim, ključna, fascinantna činjenica intervjua Predsjednika Crne Gore jeste njegovo priznanje da je, nezavisno od Krivokapića i možda ANB, o svim detaljima „tajnog sastanka” sa Tadićem u Beogradu referisao lično premijeru Đukanoviću.
Vujanović je kazao: „Sve što sam radio sa predsjednikom Tadićem, sve, znao je predsjednik Vlade Milo Đukanović. Sve”. To priznanje nas vodi pravo u srce stvari – o svemu je, dakle, Đukanović bio informisan, sa svih strana. Što je mjerilo javnosti u crnogorskoj politici? Da o politici državnog vrha budu obaviještavani građani ili da šef države ignoriše predsjednika Parlamenta, a refereiše svom partijskom šefu, ujedno premijeru?
Tema „tajnog sastanka” Vujanovića sa Tadićem nema nikakve dodirne tačke sa teorijom zavjere, koju spinuju Krivokapić i ANB. Kontakte sa srpskim predsjednikom je objasnio Vujanović razlozima „osjetljivosti odnosa i upravo zbog potrebe da ja radim jedan dio izvršne vlasti, što pripada predsjedniku države”. Naime, tema „tajnog sastanka” je bila saniranje prepucavanja oko „kokainske afere”, koja je zimus potresla crnogorsko-srpske odnose. U podizanju tenzija učešće je uzeo i Vujanović, koji je 5. marta na Televiziji IN optužio zvaničnu Srbiju da „potpuno neosnovano i besmisleno optužuje Crnu Goru za odsustvo političke volje da se bori protiv organizovanog kriminala”. No, već tada je savjetovao pronalaženje „rješenja pravnih dilema, pitanja i prepreka u akciji Balkanski ratnik”.
Pa je Vujanović, po profesiji advokat, kod Tadića na „tajnom sastanku” zastupao Đukanovića i njegove specifične interese u „kokainskoj aferi”. U intervjuu za TVCG se Predsjednik Crne Gore pohvalio kako je sa Tadićem, „zahvaljujući našem odličnom odnosu”, riješio „pitanje ekstradicije”, odnosno sklapanja ugovora o međusobnom izručenju državljanja…
Konce je iz sjenke vukao Đukanović. Koaliciju Bolja Crna Gora u finišu kampanje je gađao propagandno najuboitijom tvrdnjom da je na vezi sa Tadićevim kabinetom, dok jedan od najbližih mu saradnika u državi i DPS-u, uz njegovo znanje imao „tajni sastanak” sa predsjednikom Srbije. Onda ANB brifinguje Krivokapiću, koji alarmira teoriju zavjere, Vujanović tvrdi da je to „uvredljivo za mene”, pa ispunjava navodne želje gosta i Krivokapića izbacuje iz protokola Tadićevih sastanaka.
ULOGA ANB
Od 1997. i raskola u DPS-u se ne pamti toliko učestalo pominjanje ANB (nekad SDB) u izjavama najviših crnogorskih zvaničnika. ANB je izvor informacija Đukanovića i Krivokapića o „kabinetu predsjednika Srbije” i priključenijima s njim u vezi. Sve se odigrava u periodu kada se iščekuje dalja kadrovska sudbina Duška Markovića, šefa ANB, jer mu mandat ističe početkom avgusta (uz mogućnost reizbora).
Nebojša Medojević misli da je, pozivanjem na ANB, upućena „Đukanovićeva poruka i organima DPS-a da neće dozvoliti da se frakcije bore na sjednicama glavnog odbora, već da ANB ima dosije o svakom od njih”.
Praktično dan nakon majskih lokalnih izbora, Medojević je najavio kako će Marković naslijediti Đukanovića na premijerskom mjestu. Sada Medojević procjenjuje da Đukanović „neće ponoviti grešku Momira Bulatovića i da će preko tajne službe spriječiti da se otrgnu neki klanovi u DPS-u”. Duško Marković je 1998, za premijerskog mandata Vujanovića, imenovan za šefa tajne službe (pomoćnik ministra unutrašnjih poslova za SDB). No, vremenom je došao u latentni sukob sa Vukašinom Marašem, ministrom unutrašnjih poslova Vujanovićeve vlade. Iz toga perioda su i napeti odnosi iizmeđu Markovića i Vuka Boškovića, Maraševog tadašnjeg pomoćnika za javnu bezbjednost.
Nakon što je 2002. SDP, neizglasavanjem Beogradskog sporazuma, faktički oborila Vujanovićevu vladu, Maraš i Bošković su utočište pronašli kao savjetnici za spoljnu i unutrašnju bezbjednost pri Vujanovićevom predsjedničkom kabinetu.
,,EVOCIRANJE RAČUNA”
Jedna osoba povezuje aktere crnogorsko-srpske parodije na najvišem državnom nivou. Stanko Cane Subotić je kontinurano, ali u različitim intervalima, imao direktne i indirektne unosne finansijske aranžmane sa Milom Đukanovićem, Filipom Vujanovićem i Borisom Tadićem.
I dok je sinopsis poslovnih veza Đukanovića i Caneta u epohi ,,tranzita duvana” opštepoznat, skoro je zaboravljen podatak da je 1999. upravo Vujanović, kao premijer, sklopio ugovor sa Canetovim kompanijama od ukupno oko 17 miliona dolara ,,beskamatnih kredita” za kupovinu aviona tipa Cesna Citation X. U tom poslu posredovala je fantomska komanija Juba, čijim vlasnicima kasnije, nakon izbijanja afere, u trag nijesu mogli ući ni crnogorska policija ni Privredni sud.
Prva banka, vlasništvo familije Đukanović, Canetu je 2007. odobrila kredit od dvadesetak miliona eura za kupovinu ostrva Sveti Nikola kod Budve.
Na drugoj strani, Cane je prvo u maju 2009. za hrvatski Jutarnji list kazao da je u Demokratksu stranku (DS) od sredine 1990-ih uložio 10 miliona dolara! O tome opširnije piše u svojoj tužbi koju je 19. marta ove godine podnio tužilaštvu u Ženevi. Uprkos petooktobarskim promjenama, kada je DS postala stožer nove vlasti, Cane je ,,prihvatio da finansira DS”. Objašnjava u tužbi kako se ,,obreo početkom oktobra 2000. u prostorijama DS u Beogradu” i da je potom otvorio račun u Lihtenštajnu, uplatio ,,pet miliona DEM i račun je stavljen na raspolaganje DS; takođe sam DS-u prepustio moje potraživanje od dva miliona DEM” prema jednoj kompaniji ,,koje je DS kasnije uspjela da naplati”.
Veze Caneta sa DS nijesu prekinute ni nakon izbora Borisa Tadića za šefa DS i predsjednika Srbije. Tvrdi Cane: ,,Sreo sam ga u više navrata, kojom prilikom svom evocirali postojanje pomenutog računa”.
Vladimir JOVANOVIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU1 sedmica