Povežite se sa nama

INTERVJU

Fra Ivan Šarčević, bosanski franjevac, teolog i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu: Ovo su zemlje bez zakona i prava

Objavljeno prije

na

MONITOR: Gospodine Šarčeviću, molim Vas da za početak ovog razgovora ukratko kažete ko su bosanski franjevci i čemu su oni posvećeni?
ŠARČEVIĆ: Bosanski franjevci su katolički redovnici čiji je utemeljitelj Franjo iz Asiza. Prvi franjevci su došli u Bosnu krajem 13. stoljeća, u Srebrenicu, odatle i ime njihove zajednice – Bosna Srebrena. Ona je jedina kršćanska, katolička a time i zapadna institucija koja je preživjela od srednjeg vijeka, preko otomanskog razdoblja do danas. U hirovitoj povijesti franjevci su bili uza svoj narod, katolike, Hrvate, ali i uz bosanski narod shvaćen ne samo u etničkom smislu. Poučavali su ga u vjeri i kulturi, pisali knjige, bili liječnici, advokati obespravljenih, otvoreni dijalogu i poštivanju ljudi drugih vjera. Tu se onda može nalaziti razlog zašto ih se naziva i tako snažnim imenom ,,čuvarima Bosne”.

MONITOR: Kakvi su međuvjerski odnosi u BiH? Jedni tvrde da se dovršava temeljna podjela na etnose i vjere kao osnov svega.
ŠARČEVIĆ: Nekad mi se čini da samo malo treba da ova zemlja krene naprijed i da ljudi, mislim i na vjernike, nisu posve zaglibili u netoleranciju i mržnju. A onda iznenada nahrupi neki val mržnje, neka drska retorika zlog političara, nekog religijskog nacionaliste ili režimskog novinara i odjednom se u zraku osjeti strah od etničkih sukoba. Nažalost, još smo u silaznoj putanji prema ambisu podjela.

Na razini religijskih poglavara, pa i među lokalnim svećenicima i imamima ima pozitivnih primjera dijaloga i suradnje. Nekada je to tek deklarativno i simbolično. Trebalo bi daleko više činiti, jer vjere imaju veliku snagu utjehe i pomirenja, a duhovnici uživaju povjerenje i autoritet među ljudima koji ponekad nisu zaslužili.

Uz to, Bosna i Hercegovina nije nikakav izuzetak od ostalog svijeta u kojem se religije ponovno pokazuju kao najjači faktor etničke pa i kulturološke integracije ali i podjela. Zar jedan od gorućih problema u Vašoj zemlji nije problem religije i Crkve? U svakom slučaju čini se da smo započeli, pogotovo rušenjem njujorških tornjeva, stoljeće religije i religijā, vrijeme ,,svetog terora”, što nikako ne znači i stoljeće istinskog svjedočenja vjere u Boga.

Da se vratim još na Vaše pitanje. Sve su naše nacionalističke politike samoubilačke. Učinile su nepopravljivo zlo i nepravde drugima ali i vlastitom narodu. Politika kojom se neka država ili entitet proglašava ,,vječnim”, i za teritorij se žrtvuje vlastiti narod, traje i danas. Svi oni koji su negdje manjina, dvostruka su manjina, dvostruko obespravljeni, jednom faktički od naroda koji je tu većina, drugi put od politike egoistične većine vlastitoga naroda i tako prisiljeni na seljenje.

MONITOR: Zloupotrebljavaju li političari religiju i vjerske zajednice u BiH?
ŠARČEVIĆ: Čini mi se da se tu nema što više posebno zloupotrebljavati. Proces politizacije religije i sakralizacije politike skoro je završen. Političari više ne moraju ići konzultirati se ili ,,kupovati” duhovnike, jer su ovi, čast iznimkama, najgorljiviji ideolozi nacionalizma i advokati loših političara. U religijskim zajednicama zavladala je hereza etnofiletizma kao nešto poželjno, a model svjetovnog, političkog darvinizma u osvajanju vlasti primjenjuje se i u religijskim zajednicama. Miješanje političara u religijske zajednice, što se s pravom zamjeralo bivšoj partiji i Udbi, sada je gotovo ,,normalna” stvar.

MONITOR: Kakve su šanse da se ostvari evropski model da svi građani imaju ista prava na cijeloj teritoriji BiH?
ŠARČEVIĆ: Nemam prognoze u tom smislu. Čini mi se da se većina naših političara, a i građana, tobože opredjeljuju za evropski put dok istodobno lažu, spletkare, kradu javno dobro, pljačkaju sirotinju, niječu individualna prava, ponižavaju pojedince, ne plaćaju radnike, vladaju se nepotistički, straše ljude da slobodne misle, dopuštaju retoriku mržnje prema drugima, zaglupljuju i drže svoj narod u neprosvijećenom mraku.

Obrazovni i kulturni primitivizam, podanički balkanski mentalitet ne mijenjaju se pukom proklamacijom evropskog puta. Ovo su zemlje bez zakona i prava. Ovdje se još ne poštuje dostojanstvo osobe. Ovdje se hvale ratni zločinci, njima se daju ordeni, dižu spomenici, ovdje se institucionalizira prezir i mržnja prema drugome.

MONITOR: Kako ocjenjujete politiku Hrvatske prema BiH?
ŠARČEVIĆ: Vrlo je složeno i osjetljivo Vaše pitanje. Uglavnom je to još uvijek Tuđman-Šušak-Bobanova politika. Danas je oličena u vođi HDZ-a Draganu Čoviću, makijavelističkom političaru, iznimno sposobnom u ,,pazar-filozofiji” (I. Lovrenović), s najviše neostvarenih obećanja, tipičnom ,,našem” političaru kojemu su nacionalizam i vjera, narod i Crkva, čak i njegovi suradnici samo sredstva da vlada i da se bogati; politički obraćenik od Jugoslavena do nacionalnoga vođe koji je obišao više crkva i oltara nego mnogi svećenici u BiH.

Bit hrvatske politike je da je ona reaktivno-dogovorna politika, nekada na miloševićevski velikosrpski projekt a danas na Dodikovu republičkosrpsku despotiju. Svodi se na posve jasno načelo: Bosna bez Hrvata!, pogotovo Republika Srpska bez Hrvata!, kao što je Miloševićeva politika ,,proizvela” Hrvatsku i pola Bosne bez Srba!

Bosna i bosanski Hrvati te rat s Bošnjacima najteža su pitanja za hrvatsku politiku, njezin ,,istočni grijeh”. Još nijedna hrvatska politika, kako ona iz Zagreba tako još više ona iz Mostara, nije pokazala dostatno mudrosti da bosanskohercegovačke Hrvate ,,operira” od političkog strabizma, da oni postanu stvarni subjekt na cijelom teritoriju svoje države, da ih ,,vrati” svojoj zemlji. S Tuđmanom se nije samo rasplinula povijesna fantazma o ,,Hrvatskoj do Drine”, nego je za ,,vječnu” Hrvatsku žrtvovan velik broj bosanskih i nešto manje hercegovačkih Hrvata. A što je najtragičnije, nakon ratom radikalno narušene demografske strukture, BiH postaje sve pustija. Ljudi svih naroda i narodnosti samo iseljavaju. I iz ,,čistih” hrvatskih krajeva. Država, entiteti, kantoni tako ostaju prazne ljušture koje su pojele, nepopravljivo unesrećile ili prognale svoju vlastitu djecu.

MONITOR: Šta je najbitniji preduslov da se u regionu dođe do stvarne istorijske istine o nedavnoj prošlosti i suočavanja sa zločinima?
ŠARČEVIĆ: Mislim da je jedan od uvjeta da se dođe do istine stvarna debalkanizacija Balkana. Balkanizam se ponajviše sastoji u zlopamćenju i osvetama – naši su identiteti zlopamtilački – u kontinuiranom popravljanju prošlosti i neciviliziranim projektima čišćenja zamišljenog teritorija od etničkih drugih koji na taj teritorij imaju jednako pravo. Balkanizam je u nacionaliziranoj religiji koja niječe samu supstanciju vjere u Boga, u nesuočavanju sa zločinačkom prošlošću, u neempatiji za stradanje drugih, i u nepovjerenju i prevari drugoga kao temeljnom političkom principu.

Projekt ,,Europska Unija” kao i projekt globalizacije sudara se s balkanizmom – opasnom varijantom etničkih čistih država. Ostaje važno pitanje hoće li se EU i svijet balkanizirati, nacionalizirati uz pomoć religije ili će doći do debalkanizacije Balkana, do europeizacije Balkana? Iznova se provjerava značenje nacionalnih država, smislenost imigracija i migracija, odnos kapitala i rada, iznad svega provjerava se mogućnost multikulturalnih i multireligijskih društava i država i to ne samo iz razloga demokracije nego i iz obligacije vjere. Čitav svijet, a posebno Balkan i neke drugi prostori uskoga dodira i miješanja etnija i religijā (kao Bliski Istok), stoje danas pred izazovom novog suživota narodā ili će se ići u radikalna razgraničenja koja ne mogu proći bez strašnih ubijanja i progona.

Nacionalizam sije laž i mržnju

MONITOR: Nedavno ste izjavili da se u BiH mora nastaviti borba protiv nacionalizma, a mnogi tvrde da je multietničko tkivo u BiH već razoreno…
ŠARČEVIĆ: Bila multietničnost razorena ili ne, nacionalizam je u oba slučaja najizopačenija ideologija našeg vremena. Sije laž i mržnju, isključivanje i smrt drugih i drukčijih. Nacionalizam je maska za najgrublje pljačkanje svoga naroda, za tajkunski kapitalizam. Nijedna ideologija nema toliku moć mutacije i maskiranja kao nacionalizam. Ona je najprimitivnija i najbezbožnija zato što orobljava samu dušu vjere, što nasilje i ubijanje čini u Božje ime, što u nacionalizmu đavao navlači masku Krista, ali bez rana, patnje i križa, bez ljubavi za druge. Nacionalizam pervertira Božju volju u volju naroda. U tome su najbolji primjeri naši zločinci, tvorci rata. Oni su, sjetimo se samo Karadžića, izjednačavali volju naroda s Božjom voljom, a sebe kao odane i vjerne izvršitelje te volje. Zato multietničnost, bila država monoetnička ili višeetnička, nije tek puki civilizacijski zahtjev ili nužnost da biološki neki manjinski narod ili skupina preživi, nego izraz humanosti i vjere, Božja zapovijed. Zato ništa tako praktično ne ateizira vjernike kao nacionalizam i nacionalistička religija.

Poricanje svog zločina

MONITOR: U jednom autorskom tekstu pitali ste se hoće li se u BiH ikada podići spomenik žrtvama vlastitoga zločina? Hoće li?
ŠARČEVIĆ: Nije to moja misao. Ako se ne varam, čuo sam je od profesora i prijatelja Nerzuka Ćurka i onda se sjetio Njemaca. Rijetko se tko tako suočio sa svojom prošlošću kao taj narod da podiže spomenike žrtvama svoga nacističkog režima. Nacionalizam, nacizam i fašizam su trajna muka svakoga pojedinca i kolektiva, pa tako i Njemaca. U nas je na djelu poricanje svoga zločina. Srpska politika u tome prednjači, ali je slijede i druge, i crnogorska. U pogledu na svoju ratnu prošlost crnogorski nacionalizam sličan je talijanskom fašizmu koji se sakrio iza Hitlerova nacizma, a crnogorski se nastoji skrivati iza srpskoga. U nas su svi tobože sposobni za pomirenje, ali nesposobni za suočavanje s prošlošću, za kajanje, za istinu, za obraćenje kako se to u vjeri govori. U kontekstu međuetničkog pomirenja i podizanja zajedničkog spomenika zoran je primjer izjava Aleksandra Vučića iz 2015, tada predsjednika Vlade Srbije. Vučić je na putu za Beč prije jedne međunarodne konferencije uznosito rekao da će na njoj iznijeti sljedeći prijedlog: ,,Na Bečkoj konferenciji predložiću zemljama koje su učestvovale u sukobima na tlu bivše Jugoslavije da ustanovimo zajednički dan sećanja na sve žrtve stradale u tim sukobima.” Kako je naveo: ,,To bi bio zajednički datum u kojem bi se svi narodi sećali svih stradalih u ratovima na ovim prostorima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.” Zavodljiva je Vučićeva ideja pomirenja, ali iza sebe skriva ono što je nedopustivo: da kronos, vrijeme, prevlada topos, mjesto. Utemeljivanje takvoga dana izjednačavanje je svih žrtava i umanjivanje svoga zločina, odnosno u konačnici ustanovljenje dana zaborava konkretnih žrtava s imenom i licem, sa svojim zavičajem i mjestom stradanja. Time se poriče istina da je ovdje bio osvajački rat za teritorij, koji je uključivao etničko čišćenje, brisanje svakoga traga drugoga, dakle i genocid. Pa ratovi su se ovdje vodili i ubijalo se upravo zato što netko živi na određenom području i što je netko ,,te i te” etničke pripadnosti a ne zato što je čovjek.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo