Povežite se sa nama

INTERVJU

Fra Ivan Šarčević, bosanski franjevac, teolog i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu: Ovo su zemlje bez zakona i prava

Objavljeno prije

na

MONITOR: Gospodine Šarčeviću, molim Vas da za početak ovog razgovora ukratko kažete ko su bosanski franjevci i čemu su oni posvećeni?
ŠARČEVIĆ: Bosanski franjevci su katolički redovnici čiji je utemeljitelj Franjo iz Asiza. Prvi franjevci su došli u Bosnu krajem 13. stoljeća, u Srebrenicu, odatle i ime njihove zajednice – Bosna Srebrena. Ona je jedina kršćanska, katolička a time i zapadna institucija koja je preživjela od srednjeg vijeka, preko otomanskog razdoblja do danas. U hirovitoj povijesti franjevci su bili uza svoj narod, katolike, Hrvate, ali i uz bosanski narod shvaćen ne samo u etničkom smislu. Poučavali su ga u vjeri i kulturi, pisali knjige, bili liječnici, advokati obespravljenih, otvoreni dijalogu i poštivanju ljudi drugih vjera. Tu se onda može nalaziti razlog zašto ih se naziva i tako snažnim imenom ,,čuvarima Bosne”.

MONITOR: Kakvi su međuvjerski odnosi u BiH? Jedni tvrde da se dovršava temeljna podjela na etnose i vjere kao osnov svega.
ŠARČEVIĆ: Nekad mi se čini da samo malo treba da ova zemlja krene naprijed i da ljudi, mislim i na vjernike, nisu posve zaglibili u netoleranciju i mržnju. A onda iznenada nahrupi neki val mržnje, neka drska retorika zlog političara, nekog religijskog nacionaliste ili režimskog novinara i odjednom se u zraku osjeti strah od etničkih sukoba. Nažalost, još smo u silaznoj putanji prema ambisu podjela.

Na razini religijskih poglavara, pa i među lokalnim svećenicima i imamima ima pozitivnih primjera dijaloga i suradnje. Nekada je to tek deklarativno i simbolično. Trebalo bi daleko više činiti, jer vjere imaju veliku snagu utjehe i pomirenja, a duhovnici uživaju povjerenje i autoritet među ljudima koji ponekad nisu zaslužili.

Uz to, Bosna i Hercegovina nije nikakav izuzetak od ostalog svijeta u kojem se religije ponovno pokazuju kao najjači faktor etničke pa i kulturološke integracije ali i podjela. Zar jedan od gorućih problema u Vašoj zemlji nije problem religije i Crkve? U svakom slučaju čini se da smo započeli, pogotovo rušenjem njujorških tornjeva, stoljeće religije i religijā, vrijeme ,,svetog terora”, što nikako ne znači i stoljeće istinskog svjedočenja vjere u Boga.

Da se vratim još na Vaše pitanje. Sve su naše nacionalističke politike samoubilačke. Učinile su nepopravljivo zlo i nepravde drugima ali i vlastitom narodu. Politika kojom se neka država ili entitet proglašava ,,vječnim”, i za teritorij se žrtvuje vlastiti narod, traje i danas. Svi oni koji su negdje manjina, dvostruka su manjina, dvostruko obespravljeni, jednom faktički od naroda koji je tu većina, drugi put od politike egoistične većine vlastitoga naroda i tako prisiljeni na seljenje.

MONITOR: Zloupotrebljavaju li političari religiju i vjerske zajednice u BiH?
ŠARČEVIĆ: Čini mi se da se tu nema što više posebno zloupotrebljavati. Proces politizacije religije i sakralizacije politike skoro je završen. Političari više ne moraju ići konzultirati se ili ,,kupovati” duhovnike, jer su ovi, čast iznimkama, najgorljiviji ideolozi nacionalizma i advokati loših političara. U religijskim zajednicama zavladala je hereza etnofiletizma kao nešto poželjno, a model svjetovnog, političkog darvinizma u osvajanju vlasti primjenjuje se i u religijskim zajednicama. Miješanje političara u religijske zajednice, što se s pravom zamjeralo bivšoj partiji i Udbi, sada je gotovo ,,normalna” stvar.

MONITOR: Kakve su šanse da se ostvari evropski model da svi građani imaju ista prava na cijeloj teritoriji BiH?
ŠARČEVIĆ: Nemam prognoze u tom smislu. Čini mi se da se većina naših političara, a i građana, tobože opredjeljuju za evropski put dok istodobno lažu, spletkare, kradu javno dobro, pljačkaju sirotinju, niječu individualna prava, ponižavaju pojedince, ne plaćaju radnike, vladaju se nepotistički, straše ljude da slobodne misle, dopuštaju retoriku mržnje prema drugima, zaglupljuju i drže svoj narod u neprosvijećenom mraku.

Obrazovni i kulturni primitivizam, podanički balkanski mentalitet ne mijenjaju se pukom proklamacijom evropskog puta. Ovo su zemlje bez zakona i prava. Ovdje se još ne poštuje dostojanstvo osobe. Ovdje se hvale ratni zločinci, njima se daju ordeni, dižu spomenici, ovdje se institucionalizira prezir i mržnja prema drugome.

MONITOR: Kako ocjenjujete politiku Hrvatske prema BiH?
ŠARČEVIĆ: Vrlo je složeno i osjetljivo Vaše pitanje. Uglavnom je to još uvijek Tuđman-Šušak-Bobanova politika. Danas je oličena u vođi HDZ-a Draganu Čoviću, makijavelističkom političaru, iznimno sposobnom u ,,pazar-filozofiji” (I. Lovrenović), s najviše neostvarenih obećanja, tipičnom ,,našem” političaru kojemu su nacionalizam i vjera, narod i Crkva, čak i njegovi suradnici samo sredstva da vlada i da se bogati; politički obraćenik od Jugoslavena do nacionalnoga vođe koji je obišao više crkva i oltara nego mnogi svećenici u BiH.

Bit hrvatske politike je da je ona reaktivno-dogovorna politika, nekada na miloševićevski velikosrpski projekt a danas na Dodikovu republičkosrpsku despotiju. Svodi se na posve jasno načelo: Bosna bez Hrvata!, pogotovo Republika Srpska bez Hrvata!, kao što je Miloševićeva politika ,,proizvela” Hrvatsku i pola Bosne bez Srba!

Bosna i bosanski Hrvati te rat s Bošnjacima najteža su pitanja za hrvatsku politiku, njezin ,,istočni grijeh”. Još nijedna hrvatska politika, kako ona iz Zagreba tako još više ona iz Mostara, nije pokazala dostatno mudrosti da bosanskohercegovačke Hrvate ,,operira” od političkog strabizma, da oni postanu stvarni subjekt na cijelom teritoriju svoje države, da ih ,,vrati” svojoj zemlji. S Tuđmanom se nije samo rasplinula povijesna fantazma o ,,Hrvatskoj do Drine”, nego je za ,,vječnu” Hrvatsku žrtvovan velik broj bosanskih i nešto manje hercegovačkih Hrvata. A što je najtragičnije, nakon ratom radikalno narušene demografske strukture, BiH postaje sve pustija. Ljudi svih naroda i narodnosti samo iseljavaju. I iz ,,čistih” hrvatskih krajeva. Država, entiteti, kantoni tako ostaju prazne ljušture koje su pojele, nepopravljivo unesrećile ili prognale svoju vlastitu djecu.

MONITOR: Šta je najbitniji preduslov da se u regionu dođe do stvarne istorijske istine o nedavnoj prošlosti i suočavanja sa zločinima?
ŠARČEVIĆ: Mislim da je jedan od uvjeta da se dođe do istine stvarna debalkanizacija Balkana. Balkanizam se ponajviše sastoji u zlopamćenju i osvetama – naši su identiteti zlopamtilački – u kontinuiranom popravljanju prošlosti i neciviliziranim projektima čišćenja zamišljenog teritorija od etničkih drugih koji na taj teritorij imaju jednako pravo. Balkanizam je u nacionaliziranoj religiji koja niječe samu supstanciju vjere u Boga, u nesuočavanju sa zločinačkom prošlošću, u neempatiji za stradanje drugih, i u nepovjerenju i prevari drugoga kao temeljnom političkom principu.

Projekt ,,Europska Unija” kao i projekt globalizacije sudara se s balkanizmom – opasnom varijantom etničkih čistih država. Ostaje važno pitanje hoće li se EU i svijet balkanizirati, nacionalizirati uz pomoć religije ili će doći do debalkanizacije Balkana, do europeizacije Balkana? Iznova se provjerava značenje nacionalnih država, smislenost imigracija i migracija, odnos kapitala i rada, iznad svega provjerava se mogućnost multikulturalnih i multireligijskih društava i država i to ne samo iz razloga demokracije nego i iz obligacije vjere. Čitav svijet, a posebno Balkan i neke drugi prostori uskoga dodira i miješanja etnija i religijā (kao Bliski Istok), stoje danas pred izazovom novog suživota narodā ili će se ići u radikalna razgraničenja koja ne mogu proći bez strašnih ubijanja i progona.

Nacionalizam sije laž i mržnju

MONITOR: Nedavno ste izjavili da se u BiH mora nastaviti borba protiv nacionalizma, a mnogi tvrde da je multietničko tkivo u BiH već razoreno…
ŠARČEVIĆ: Bila multietničnost razorena ili ne, nacionalizam je u oba slučaja najizopačenija ideologija našeg vremena. Sije laž i mržnju, isključivanje i smrt drugih i drukčijih. Nacionalizam je maska za najgrublje pljačkanje svoga naroda, za tajkunski kapitalizam. Nijedna ideologija nema toliku moć mutacije i maskiranja kao nacionalizam. Ona je najprimitivnija i najbezbožnija zato što orobljava samu dušu vjere, što nasilje i ubijanje čini u Božje ime, što u nacionalizmu đavao navlači masku Krista, ali bez rana, patnje i križa, bez ljubavi za druge. Nacionalizam pervertira Božju volju u volju naroda. U tome su najbolji primjeri naši zločinci, tvorci rata. Oni su, sjetimo se samo Karadžića, izjednačavali volju naroda s Božjom voljom, a sebe kao odane i vjerne izvršitelje te volje. Zato multietničnost, bila država monoetnička ili višeetnička, nije tek puki civilizacijski zahtjev ili nužnost da biološki neki manjinski narod ili skupina preživi, nego izraz humanosti i vjere, Božja zapovijed. Zato ništa tako praktično ne ateizira vjernike kao nacionalizam i nacionalistička religija.

Poricanje svog zločina

MONITOR: U jednom autorskom tekstu pitali ste se hoće li se u BiH ikada podići spomenik žrtvama vlastitoga zločina? Hoće li?
ŠARČEVIĆ: Nije to moja misao. Ako se ne varam, čuo sam je od profesora i prijatelja Nerzuka Ćurka i onda se sjetio Njemaca. Rijetko se tko tako suočio sa svojom prošlošću kao taj narod da podiže spomenike žrtvama svoga nacističkog režima. Nacionalizam, nacizam i fašizam su trajna muka svakoga pojedinca i kolektiva, pa tako i Njemaca. U nas je na djelu poricanje svoga zločina. Srpska politika u tome prednjači, ali je slijede i druge, i crnogorska. U pogledu na svoju ratnu prošlost crnogorski nacionalizam sličan je talijanskom fašizmu koji se sakrio iza Hitlerova nacizma, a crnogorski se nastoji skrivati iza srpskoga. U nas su svi tobože sposobni za pomirenje, ali nesposobni za suočavanje s prošlošću, za kajanje, za istinu, za obraćenje kako se to u vjeri govori. U kontekstu međuetničkog pomirenja i podizanja zajedničkog spomenika zoran je primjer izjava Aleksandra Vučića iz 2015, tada predsjednika Vlade Srbije. Vučić je na putu za Beč prije jedne međunarodne konferencije uznosito rekao da će na njoj iznijeti sljedeći prijedlog: ,,Na Bečkoj konferenciji predložiću zemljama koje su učestvovale u sukobima na tlu bivše Jugoslavije da ustanovimo zajednički dan sećanja na sve žrtve stradale u tim sukobima.” Kako je naveo: ,,To bi bio zajednički datum u kojem bi se svi narodi sećali svih stradalih u ratovima na ovim prostorima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.” Zavodljiva je Vučićeva ideja pomirenja, ali iza sebe skriva ono što je nedopustivo: da kronos, vrijeme, prevlada topos, mjesto. Utemeljivanje takvoga dana izjednačavanje je svih žrtava i umanjivanje svoga zločina, odnosno u konačnici ustanovljenje dana zaborava konkretnih žrtava s imenom i licem, sa svojim zavičajem i mjestom stradanja. Time se poriče istina da je ovdje bio osvajački rat za teritorij, koji je uključivao etničko čišćenje, brisanje svakoga traga drugoga, dakle i genocid. Pa ratovi su se ovdje vodili i ubijalo se upravo zato što netko živi na određenom području i što je netko ,,te i te” etničke pripadnosti a ne zato što je čovjek.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo