Povežite se sa nama

INTERVJU

Fra Ivan Šarčević, bosanski franjevac, teolog i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu: Ovo su zemlje bez zakona i prava

Objavljeno prije

na

MONITOR: Gospodine Šarčeviću, molim Vas da za početak ovog razgovora ukratko kažete ko su bosanski franjevci i čemu su oni posvećeni?
ŠARČEVIĆ: Bosanski franjevci su katolički redovnici čiji je utemeljitelj Franjo iz Asiza. Prvi franjevci su došli u Bosnu krajem 13. stoljeća, u Srebrenicu, odatle i ime njihove zajednice – Bosna Srebrena. Ona je jedina kršćanska, katolička a time i zapadna institucija koja je preživjela od srednjeg vijeka, preko otomanskog razdoblja do danas. U hirovitoj povijesti franjevci su bili uza svoj narod, katolike, Hrvate, ali i uz bosanski narod shvaćen ne samo u etničkom smislu. Poučavali su ga u vjeri i kulturi, pisali knjige, bili liječnici, advokati obespravljenih, otvoreni dijalogu i poštivanju ljudi drugih vjera. Tu se onda može nalaziti razlog zašto ih se naziva i tako snažnim imenom ,,čuvarima Bosne”.

MONITOR: Kakvi su međuvjerski odnosi u BiH? Jedni tvrde da se dovršava temeljna podjela na etnose i vjere kao osnov svega.
ŠARČEVIĆ: Nekad mi se čini da samo malo treba da ova zemlja krene naprijed i da ljudi, mislim i na vjernike, nisu posve zaglibili u netoleranciju i mržnju. A onda iznenada nahrupi neki val mržnje, neka drska retorika zlog političara, nekog religijskog nacionaliste ili režimskog novinara i odjednom se u zraku osjeti strah od etničkih sukoba. Nažalost, još smo u silaznoj putanji prema ambisu podjela.

Na razini religijskih poglavara, pa i među lokalnim svećenicima i imamima ima pozitivnih primjera dijaloga i suradnje. Nekada je to tek deklarativno i simbolično. Trebalo bi daleko više činiti, jer vjere imaju veliku snagu utjehe i pomirenja, a duhovnici uživaju povjerenje i autoritet među ljudima koji ponekad nisu zaslužili.

Uz to, Bosna i Hercegovina nije nikakav izuzetak od ostalog svijeta u kojem se religije ponovno pokazuju kao najjači faktor etničke pa i kulturološke integracije ali i podjela. Zar jedan od gorućih problema u Vašoj zemlji nije problem religije i Crkve? U svakom slučaju čini se da smo započeli, pogotovo rušenjem njujorških tornjeva, stoljeće religije i religijā, vrijeme ,,svetog terora”, što nikako ne znači i stoljeće istinskog svjedočenja vjere u Boga.

Da se vratim još na Vaše pitanje. Sve su naše nacionalističke politike samoubilačke. Učinile su nepopravljivo zlo i nepravde drugima ali i vlastitom narodu. Politika kojom se neka država ili entitet proglašava ,,vječnim”, i za teritorij se žrtvuje vlastiti narod, traje i danas. Svi oni koji su negdje manjina, dvostruka su manjina, dvostruko obespravljeni, jednom faktički od naroda koji je tu većina, drugi put od politike egoistične većine vlastitoga naroda i tako prisiljeni na seljenje.

MONITOR: Zloupotrebljavaju li političari religiju i vjerske zajednice u BiH?
ŠARČEVIĆ: Čini mi se da se tu nema što više posebno zloupotrebljavati. Proces politizacije religije i sakralizacije politike skoro je završen. Političari više ne moraju ići konzultirati se ili ,,kupovati” duhovnike, jer su ovi, čast iznimkama, najgorljiviji ideolozi nacionalizma i advokati loših političara. U religijskim zajednicama zavladala je hereza etnofiletizma kao nešto poželjno, a model svjetovnog, političkog darvinizma u osvajanju vlasti primjenjuje se i u religijskim zajednicama. Miješanje političara u religijske zajednice, što se s pravom zamjeralo bivšoj partiji i Udbi, sada je gotovo ,,normalna” stvar.

MONITOR: Kakve su šanse da se ostvari evropski model da svi građani imaju ista prava na cijeloj teritoriji BiH?
ŠARČEVIĆ: Nemam prognoze u tom smislu. Čini mi se da se većina naših političara, a i građana, tobože opredjeljuju za evropski put dok istodobno lažu, spletkare, kradu javno dobro, pljačkaju sirotinju, niječu individualna prava, ponižavaju pojedince, ne plaćaju radnike, vladaju se nepotistički, straše ljude da slobodne misle, dopuštaju retoriku mržnje prema drugima, zaglupljuju i drže svoj narod u neprosvijećenom mraku.

Obrazovni i kulturni primitivizam, podanički balkanski mentalitet ne mijenjaju se pukom proklamacijom evropskog puta. Ovo su zemlje bez zakona i prava. Ovdje se još ne poštuje dostojanstvo osobe. Ovdje se hvale ratni zločinci, njima se daju ordeni, dižu spomenici, ovdje se institucionalizira prezir i mržnja prema drugome.

MONITOR: Kako ocjenjujete politiku Hrvatske prema BiH?
ŠARČEVIĆ: Vrlo je složeno i osjetljivo Vaše pitanje. Uglavnom je to još uvijek Tuđman-Šušak-Bobanova politika. Danas je oličena u vođi HDZ-a Draganu Čoviću, makijavelističkom političaru, iznimno sposobnom u ,,pazar-filozofiji” (I. Lovrenović), s najviše neostvarenih obećanja, tipičnom ,,našem” političaru kojemu su nacionalizam i vjera, narod i Crkva, čak i njegovi suradnici samo sredstva da vlada i da se bogati; politički obraćenik od Jugoslavena do nacionalnoga vođe koji je obišao više crkva i oltara nego mnogi svećenici u BiH.

Bit hrvatske politike je da je ona reaktivno-dogovorna politika, nekada na miloševićevski velikosrpski projekt a danas na Dodikovu republičkosrpsku despotiju. Svodi se na posve jasno načelo: Bosna bez Hrvata!, pogotovo Republika Srpska bez Hrvata!, kao što je Miloševićeva politika ,,proizvela” Hrvatsku i pola Bosne bez Srba!

Bosna i bosanski Hrvati te rat s Bošnjacima najteža su pitanja za hrvatsku politiku, njezin ,,istočni grijeh”. Još nijedna hrvatska politika, kako ona iz Zagreba tako još više ona iz Mostara, nije pokazala dostatno mudrosti da bosanskohercegovačke Hrvate ,,operira” od političkog strabizma, da oni postanu stvarni subjekt na cijelom teritoriju svoje države, da ih ,,vrati” svojoj zemlji. S Tuđmanom se nije samo rasplinula povijesna fantazma o ,,Hrvatskoj do Drine”, nego je za ,,vječnu” Hrvatsku žrtvovan velik broj bosanskih i nešto manje hercegovačkih Hrvata. A što je najtragičnije, nakon ratom radikalno narušene demografske strukture, BiH postaje sve pustija. Ljudi svih naroda i narodnosti samo iseljavaju. I iz ,,čistih” hrvatskih krajeva. Država, entiteti, kantoni tako ostaju prazne ljušture koje su pojele, nepopravljivo unesrećile ili prognale svoju vlastitu djecu.

MONITOR: Šta je najbitniji preduslov da se u regionu dođe do stvarne istorijske istine o nedavnoj prošlosti i suočavanja sa zločinima?
ŠARČEVIĆ: Mislim da je jedan od uvjeta da se dođe do istine stvarna debalkanizacija Balkana. Balkanizam se ponajviše sastoji u zlopamćenju i osvetama – naši su identiteti zlopamtilački – u kontinuiranom popravljanju prošlosti i neciviliziranim projektima čišćenja zamišljenog teritorija od etničkih drugih koji na taj teritorij imaju jednako pravo. Balkanizam je u nacionaliziranoj religiji koja niječe samu supstanciju vjere u Boga, u nesuočavanju sa zločinačkom prošlošću, u neempatiji za stradanje drugih, i u nepovjerenju i prevari drugoga kao temeljnom političkom principu.

Projekt ,,Europska Unija” kao i projekt globalizacije sudara se s balkanizmom – opasnom varijantom etničkih čistih država. Ostaje važno pitanje hoće li se EU i svijet balkanizirati, nacionalizirati uz pomoć religije ili će doći do debalkanizacije Balkana, do europeizacije Balkana? Iznova se provjerava značenje nacionalnih država, smislenost imigracija i migracija, odnos kapitala i rada, iznad svega provjerava se mogućnost multikulturalnih i multireligijskih društava i država i to ne samo iz razloga demokracije nego i iz obligacije vjere. Čitav svijet, a posebno Balkan i neke drugi prostori uskoga dodira i miješanja etnija i religijā (kao Bliski Istok), stoje danas pred izazovom novog suživota narodā ili će se ići u radikalna razgraničenja koja ne mogu proći bez strašnih ubijanja i progona.

Nacionalizam sije laž i mržnju

MONITOR: Nedavno ste izjavili da se u BiH mora nastaviti borba protiv nacionalizma, a mnogi tvrde da je multietničko tkivo u BiH već razoreno…
ŠARČEVIĆ: Bila multietničnost razorena ili ne, nacionalizam je u oba slučaja najizopačenija ideologija našeg vremena. Sije laž i mržnju, isključivanje i smrt drugih i drukčijih. Nacionalizam je maska za najgrublje pljačkanje svoga naroda, za tajkunski kapitalizam. Nijedna ideologija nema toliku moć mutacije i maskiranja kao nacionalizam. Ona je najprimitivnija i najbezbožnija zato što orobljava samu dušu vjere, što nasilje i ubijanje čini u Božje ime, što u nacionalizmu đavao navlači masku Krista, ali bez rana, patnje i križa, bez ljubavi za druge. Nacionalizam pervertira Božju volju u volju naroda. U tome su najbolji primjeri naši zločinci, tvorci rata. Oni su, sjetimo se samo Karadžića, izjednačavali volju naroda s Božjom voljom, a sebe kao odane i vjerne izvršitelje te volje. Zato multietničnost, bila država monoetnička ili višeetnička, nije tek puki civilizacijski zahtjev ili nužnost da biološki neki manjinski narod ili skupina preživi, nego izraz humanosti i vjere, Božja zapovijed. Zato ništa tako praktično ne ateizira vjernike kao nacionalizam i nacionalistička religija.

Poricanje svog zločina

MONITOR: U jednom autorskom tekstu pitali ste se hoće li se u BiH ikada podići spomenik žrtvama vlastitoga zločina? Hoće li?
ŠARČEVIĆ: Nije to moja misao. Ako se ne varam, čuo sam je od profesora i prijatelja Nerzuka Ćurka i onda se sjetio Njemaca. Rijetko se tko tako suočio sa svojom prošlošću kao taj narod da podiže spomenike žrtvama svoga nacističkog režima. Nacionalizam, nacizam i fašizam su trajna muka svakoga pojedinca i kolektiva, pa tako i Njemaca. U nas je na djelu poricanje svoga zločina. Srpska politika u tome prednjači, ali je slijede i druge, i crnogorska. U pogledu na svoju ratnu prošlost crnogorski nacionalizam sličan je talijanskom fašizmu koji se sakrio iza Hitlerova nacizma, a crnogorski se nastoji skrivati iza srpskoga. U nas su svi tobože sposobni za pomirenje, ali nesposobni za suočavanje s prošlošću, za kajanje, za istinu, za obraćenje kako se to u vjeri govori. U kontekstu međuetničkog pomirenja i podizanja zajedničkog spomenika zoran je primjer izjava Aleksandra Vučića iz 2015, tada predsjednika Vlade Srbije. Vučić je na putu za Beč prije jedne međunarodne konferencije uznosito rekao da će na njoj iznijeti sljedeći prijedlog: ,,Na Bečkoj konferenciji predložiću zemljama koje su učestvovale u sukobima na tlu bivše Jugoslavije da ustanovimo zajednički dan sećanja na sve žrtve stradale u tim sukobima.” Kako je naveo: ,,To bi bio zajednički datum u kojem bi se svi narodi sećali svih stradalih u ratovima na ovim prostorima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.” Zavodljiva je Vučićeva ideja pomirenja, ali iza sebe skriva ono što je nedopustivo: da kronos, vrijeme, prevlada topos, mjesto. Utemeljivanje takvoga dana izjednačavanje je svih žrtava i umanjivanje svoga zločina, odnosno u konačnici ustanovljenje dana zaborava konkretnih žrtava s imenom i licem, sa svojim zavičajem i mjestom stradanja. Time se poriče istina da je ovdje bio osvajački rat za teritorij, koji je uključivao etničko čišćenje, brisanje svakoga traga drugoga, dakle i genocid. Pa ratovi su se ovdje vodili i ubijalo se upravo zato što netko živi na određenom području i što je netko ,,te i te” etničke pripadnosti a ne zato što je čovjek.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Kod nas se nije desila promjena, nego zamjena vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vidimo da je anahroni dio ove vlasti preuzeo kontrolu nad mnogim procesima i da demokratija i njene vrijednosti nazaduju. Zato sve više ljudi razumije da će se teško desiti da eventualni povratak DPS-a može učiniti da u ovom segmentu bude gore, pa je i mantra o toj opasnosti sve manje učinkovita

 

 

„Za one koji pažljivije i bez pristrasnosti prate dešavanja na našoj političkoj sceni, možemo reći da prošlonedjeljna dešavanja u zgradi SO Budva nijesu iznenađenje. Budva predstavlja kontinuitet podrivanja demokratskih procesa na koje smo pripremani, odnosno drilovani kroz operacije Šavnik, Andrijevica, ali i one sa neustavnim odlaganjem izbora i sličnim poduhvatima“, kaže u razgovoru za Monitor Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. „Cilj tih priprema je da nam nezamislive i neprihvatljive stvari postanu normalne i da svako kome se ne sviđa izborni rezultat može, pod firmom volje naroda, nasiljem spriječiti formiranje vlasti koje ne podrazumijeva da i oni dobiju svoje parče.

MONITOR: Da li se tako zaista brani ‘volja birača’ ili su u pitanju neki drugi, lakše mjerljivi interesi?

KOPRIVICA: U pitanju je neutaživa potreba za vlašću. I to je početak i kraj svih dilema. Samo što je za odbranu te vlasti volja naroda dobra zavjesa koja može, za manji broj ljudi, prikriti nečasne i nedemokratske namjere aktera.

Frazom ”branimo volju naroda” pokušavaju se pokriti kriminalne aktivnosti i nasilje kojima se žele blokirati demokratski procesi, a Budvu pretvoriti u Šavnik, koji je događaj bez presedana u zemljama koje su odmakle na putu pristupanja EU. Takav princip udario je temelje i pokušao normalizovati pristup da kad god se nekom ne sviđaju rezultati izbora ima legitimno pravo da nasiljem ostvaruje svoje partikularne interese.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ASIM MUJKIĆ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Ono što je Medvedev Putinu, to je Vulin Vučiću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ni jedna odluka Dodikovih predstavnika u institucijama BiH, ne može biti donijeta bez odobrenja Vučićevog režima

 

 

MONITOR: Iz Sarajeva je upućena i protestna nota Beogradu u vezi sa učešćem najviših funkcionera Srbije na proslavi Dana RS. Potpredsjednik Vlade  Srbije i senator RS, Aleksandar Vulin, stavio je ulogu RS u centar srpskog sveta. Koliko politika „a la Vulin“- a koliko ponašanje zvaničnog Sarajeva utiču na raspoloženje i političke stavove Srba u BiH?

MUJKIĆ: Kada otvoreno podržavate protivustavne aktivnosti u susjednoj zemlji vi činite otvoreni neprijateljski akt prema toj državi koji se nikakvom slatkorječivošću o poštovanju Dejtona i suvereniteta ne može prikriti. Ono što je Medvedev Putinu, to je Vulin Vučiću, dakle-glasnogovornik one stvarne politike, politike koju taj režim valja „ispod tezge“. Vulin je Vučićeva dvorska-ili bolje reći radikalska luda koja, kreveljeći se, govori sve kako jeste. Od njega se, po potrebi, Vučić može ograditi, može ga javno izgrditi, ali to političko dvoglasje postiže  cilj koji je vidno narušavanje sigurnosne situacije u cijelom regionu. Zvanično Sarajevo u ovom odnosu snaga, gdje preko satelitskog režima Milorada Dodika i njegovih ljudi u institucijama BiH nijedna odluka ne može biti donesena bez odobrenja Vučićevog režima, ima uglavnom inferiornu i reaktivnu poziciju. Te reakcije su najčešće infantilne.

MONITOR: Posle junskog Svesrpskog sabora i Deklaracije, Vučić kao da pokazuje još veću lojalnost Dodiku. Mimo sabora, proslava i deklaracija, koliko ih je povezala novootkrivena uzajamnost- posebno kada se radi o glasanju Srba iz RS na lokalnim izborima u Srbiji?

MUJKIĆ: Kriza u koju je zapao Vučićev režim u posljednju godinu ili dvije ga izbacuje na čistinu. On mora dodatno mobilizirati snage pa se tješnje, na obostranu korist, uvezuje s Dodikom. Platforma te združene mobilizacije krunisana je Deklaracijom Svesrpskog sabora- koja je u operativnoj dimenziji, u stvari mehanizam za očuvanje anahronog, autoritarnog radikalsko-nacionalističkog režima i s jedne i s druge strane Drine, a ogleda se u osiguravanju glasača kako u Srbiji, tako-kad zatreba i u Srebrenici, u osiguranju mitingaškog tijela, a pogotovo u osiguranju unosnih profita. Vučić je oličenje kontinuiteta radikalske politike i kao pravi izdanak te opcije-onda kada se nađe priklješten ili nadjačan, počinje da kuka i da drami, da se prikazuje kao žrtvom, da se sprema atentat na njega i može čak da nas zavara tom svojom prijetvornošću. Onda glumi nekog racionalnog političara hladne glave, poziva na dijalog. Ali koordinate njegovog političkog djelovanja dubinski su određene rečenicom, koju bilo ko normalan ne bi rekao ni u šali- ubiti sto Muslimana za jednog Srbina ili onim sramotnim lijepljenjem imena Ratko Mladić preko imena  Zorana Đinđića. To je kontinuitet krvavih režimskih ruku kojeg hrabri studenti širom Srbije ovih dana izvode na čistac.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ERIK GORDI, PROFESOR POLITIČKE I KULTURNE SOCIOLOGIJE, UNIVERZITETSKI KOLEDŽ-LONDON: Nova vlada SAD neće riješiti ni globalne sukobe, ni sukobe unutar sopstvene stranke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pojavljuje se pitanje da li će UK pokušati ponovo da se približi Evropi u vrijeme kada SAD postaju manje pouzdane. Možda će biti značajna razlika između evropskog i američkog javnog mnjenja, jer u Evropi postoji veća simpatija prema Palestincima nego u SAD

 

 

MONITOR: Kako ocjenjujete spoljnu politiku laburističke vlade Kira Starmera? Šta bi danas-posebno poslije pada sirijskog režima Bašara al Asada, trebalo da znači stav premijera Starmera u razgovoru sa Mahmudom Abasom iz jula 2024-3, da priznanje države Palestine vidi u sklopu mirovnog procesa na Bliskom istoku?

GORDI: Bilo je razloga da se mnogo očekuje od Starmera na početku, s obzirom da se on afirmisao kao pravnik specijaliziran za ljudska prava, i njegov ministar inostranih poslova je sin imigranata iz Guyane. Njih su dvojica bila u stanju da pokažu razumevanje za teška iskustva civila, za neophodnost primene međunarodnog humanitarnog prava i za političke probleme koji dolaze zajedno s okupacijom teritorije. Kad je ova vlada tek bila izabrana izgledalo je kao da će od nje nečega od toga biti. Ali uglavnom su se povukli od tih početnih stavova u strahu da se ne zameraju SAD. Sad je pitanje da li će Starmer imati isto poštovanje prema Trampu kao što je imao prema Bajdenu. I i isto tako se pojavljuje pitanje da li će UK pokušati ponovo da se približi Evropi u vreme kada SAD postaju manje pouzdane. Možda će biti značajna razlika između evropskog i američkog javnog mnjenja, jer u Evropi postoji veća simpatija prema Palestincima nego u SAD-u.

MONITOR: Starmera i druge evropske lidere uznemirila je ofanziva „političkih direktiva“ Ilona Maska. Od UK Mask je tražio da iz zatvora pusti Tomija Robinsona, lidera krajnje desnice. Podržao je i njemačku ultra-desničarsku AFD, sve sa pozicije spoljnjeg savjetnika Donalda Trampa. Da li Mask nagovještava Trampovu politiku prema Evropi?

GORDI: Najbolje bi bilo zaboraviti malo na Maska. Radi se o osobi koja priziva sažaljenje, ideje su mu loše i vidi se da u društvu nije ni voljen ni poštovan. Sada izigrava vrhunac hubrisa, a to jedino može završiti u degutantnom poniženju. Neprijatno je gledati tu jeftinu dramu.

Iza njegove aktivnosti stoji stari projekt o ujedinjenju evropske pa onda svetske desnice. Drugi ljudi su to pokušavali, nikada nije išlo dobro. Prvo treba imati na umu da su možda svi desničari nacionalisti, ali za “svoje” nacije, pritom su šovinisti pa se međusobno ne podnose. Drugo, možda jesu desničari rasisti i sve što ljudi poput Trampa vole, ali uglavnom su i antiamerički.

MONITOR: Lideri konzervativaca Liz Trast i Boris Džonson bili su i na Republikanskoj konvenciji u julu… Nazire li se stav vladajućih Laburista prema novoj američkoj administraciji?

GORDI: Očigledno im ne ide lako. S jedne strane Tramp predstavlja čistu negaciju svih socijaldemokratskih vrednosti za koje se Laburistička stranka zalaže, pa čak i negaciju liberalnih vrednosti Starmerovog krila stranke. S druge strane, Britanija gaji istorijski bliske odnose sa SAD-om i ne bi bilo preterano reći da u određenoj meri zavisi od SAD-a u ekonomskoj i političkoj sferi. Britanski političari pokušavaju da nađu odmeren način da čuvaju taj odnos a da pritom ne gube sav integritet i svo samopoštovanje. Više je nego očigledno da će UK morati da popravi svoje odnose s Evropom. U nekom smislu pomaže to što ovih dana Trampov glasnogovornik Mask napada Starmera i druge britanske zvaničnike, i podržava domaće rasiste u Britaniji, jer to Starmeru daje slobodu da pravi veću distancu od američke politike.

MONITOR: Može li se očekivati da Tramp i njegova administracija-odmah na početku mandata, iskoriste krize vlasti u više evropskih zemalja- posebno u Francuskoj i Njemačkoj, i nametnu već nagoviještene carinske i druge restrikcije?  Šta će biti sa starim evro-atlantskim savezništvom?

GORDI: Ne znam šta će biti s carinskim merama. Razumno bi bilo očekivati nešto nekoherentno u kojemu se ideološko samopokazivanje meša s očiglednim izuzecima od carinske politike za političke podržavaoce i prijatelje.

Alijansa s Evropom svakako ne zauzima visoko mesto na spisku prioriteta dolazeće administracije. Ako gledate onu malu programsku dokumentaciju koju imaju, na primer “Projekat 2025,” videćete da oni gledaju na svet kao na plen koji treba biti podeljen između tri velike sile: SAD, Kine i Rusije. Nema tu mesta za saveznike u Evropi, naročito ne za saveznike koji bi mogli pružati nekakvu alternativu desničarskom fundamentalizmu.

MONITOR: Djeluje da se za Trampov povratak-bar verbalno, najbolje pripremio Mark Rute, generalni sekretar NATO. On je još prije Trampove pobjede rekao da se nje ne treba bojati. Kako se očekuje da SAD krenu da rješavaju pitanja globalnih ratnih žarišta, može li se očekivati da se promijeni stari kritički odnos Trampa prema NATO?

GORDI: Naravno da neće nova vlada SAD-a rešiti globalne sukobe! Neće rešiti ni sukobe unutar sopstvene stranke.

Na pitanje-da li se treba bojati, uglavnom čujem dve priče. Prva priča vam je već poznata, a to je da preti velika opasnost od administracije koju će voditi jedan potpuni ignoramus bez osnovnih vrednosti, koji prezire i demokratiju i fundamentalna načela civilizacije. Druga priča je da su sve te strepnje preterane, da nismo videli do sada nikakve dokaze da taj čovek može da izvede nešto sasvim obično a kamoli nešto ambiciozno-i da će se, uglavnom, nova administracija ponašati kao sve američke administracije do sada, samo u karikaturalnoj formi.

MONITOR: Emanuel Makron je rekao da bi Ukrajina trebalo da smanji svoja očekivanja u vezi sa teritorijalnim aspektom mirovnog rješenja. U vrijeme krize svoje Vlade, Olaf Šolc je telefonom razgovarao sa Vladimirom Putinom. Da li se EU priprema da ne ispusti kakav-takav uticaj na budućnost Ukrajine ali i Evrope?

GORDI: Više je verovatno da će se Evropa potruditi da podržava Ukrajinu i bez američke podrške. I, verovatno, Evropa ima kapacitet za takvu podršku. Ali to neće biti dovoljno da Ukrajina izvojuje pobedu u ratu, ako pod pobedom podrazumeva povratak cele teritorije i eliminaciju opasnosti od nove agresije s ruske strane. Ne može pobediti ni Rusija, ako imamo na umu da je njihov početni cilj bila promena režima u Ukrajini-i to u roku od tri dana. Politički pritisak od SAD-a će, verovatno, učiniti da zaraćene strane moraju da idu na pregovore. Naravno da ne mogu predvideti ishod takvih pregovora, ali najverovatnije će Rusija pristati da vrati neke teritorije u Ukrajini, a Ukrajina će vratiti Kursk.

MONITOR: EU snažno verbalno ali ne tako jasno u svojim aktivnostima, podržavaju integraciju Zapadnog Balkana u njihov prostor. Hoće li Tramp-kako neki polušaljivo komentarišu  –  i u svojoj politici prema ZB, najviše brinuti o svom, i krugu svojih rođaka i prijatelja, političkom  i materijalnom interesu?

GORDI: Rođaka malo ima u regionu, tu bi bila porodica njegove supruge u Sloveniji, pa možda neke sumnjive investicije njegovog zeta po Srbiji i Albaniji. Sve u svemu, nije lako pronaći neki materijalni interes u regionu koji bi mogao značajno uticati na politiku američke administracije. Jedino, kao što je bio slučaj kada je podržao državni udar u kosovskom parlamentu i iskoristio rezultirajuću kratkoročnu vladu da napravi neki spektakl sa šatro dogovorom između Kosova i Srbije, možda će se naći neki trenutak u kojemu neke države u regionu  budu korisne za propagandu. Inače će mu Balkan, srećom, ostati nebitan. Vara se režimska štampa u Srbiji koja misli da je njihova strana nešto dobila izborom Trampa.

MONITOR: Tramp se,-za sada, drži predizbornog obećanja da će carina na kinesku robu biti 60 posto.  Da li Tramp zbog svojih ekonomsko-političkih interesa ali i globalnog uticaja, ovim navodima samo ucjenjuje Si Đinpinga kojeg je, neuobičajeno, pozvao i na svoju inauguraciju?

GORDI: Greška bi bila računati da njegova predizborna obećanja znače bilo šta.

MONITOR: Koliko će pad Al Asada u Siriji i povlačenje Rusije (sem baza), uticati na sudbinu Bliskog istoka i posebno na palestinsko pitanje?

GORDI: Ne mogu predvideti budućnost, naravno, ali jasno je da je uticaj Rusije u regionu u padu, kao i da će Izrael da iskoristi situaciju da ojača svoju poziciju spram Sirije i Libana. Treba napomenuti da novonastala situacija dosta povećava i uticaj Turske u regionu. Teško je ići dalje od toga, pogotovo kada još uvek nisu konsolidirane nove vlasti u Siriji, pa još i ne znamo kakav će im biti politički karakter.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo