Povežite se sa nama

FELJTON

FUDBAL U CRNOJ GORI DO DRUGOG SVJETSKOG RATA (I): Lovćen – prvi fudbalski klub

Objavljeno prije

na

Sport se u Crnoj Gori aktivno i organizovano razvija posljednjih decenija XIX vijeka. Tome su posebno doprinijele strane diplomate dolaskom u crnogorsku prijestonicu Cetinje. U krugu njihovih poslanstava grade se tereni za tenis i golf. Ti sportovi upražnjavaju se i u parku kraljevskog dvora.

U najstarije sportove u Crnoj Gori spada streljaštvo. Prva takmičenja održana su na Cetinju 1886. godine.

Početkom XX vijeka u Crnu Goru vraćaju se učenici i studenti iz razvijenih evropskih zemalja i sa njima ,,dolaze” novi do tada nepriznati ili malo poznati sportovi. Oni donose i prve fudbalske lopte i od tada u Crnoj Gori počinje fudbalska igra.

Norveški putopisac Henrih Angel donosi prve skije u Crnu Goru i nakon toga osnivaju se prve smučarske organizacije. Angel je prvi put boravio na Cetinju 1893. godine.

Cetinje 1906. godine dobija teniski i golf klub. Godinu ranije osnovan je Biciklistički klub.

Za ozbiljnije razvijanje sporta nije bilo novca, a tada se smatralo da bavljenje sportom ne priliči – ozbiljnim ljudima.

,,Često se javno istupalo protiv bavljenja sportom. U listu Crna Gora iz 1922. godine objavljen je komentar pod naslovom Fudbal i kino. U njemu se kaže da od fudbala i kina treba odvraćati omladinu, jer im to može donijeti samo zlo, ili, u najmanju ruku, štetu. Nije ovo bilo, razumije se, vladajuće mišljenje, ali jeste dosta prisutno i dosta rasprostranjeno”, piše dr Novak Jovanović u knjizi Fudbal u Crnoj Gori do 1941. godine, koja nam je poslužila kao osnovni izvor podataka za ovaj feljton.

Lovćen je prvi i najstariji fudbalski klub u Crnoj Gori – osnivač fudbalskog sporta u Crnoj Gori. Osnovan je u junu 1913. godine. Osnivači kluba su bili braća Luka i Milo Milunović, kasnije poznati slikar.

Suosnivači kluba su: Mijat Bastać, Blažo Gvozdenović, Momir Glomazić, Radovan Dožić, Mihailo – Mišo Dragović, Lazar Zlatičanin, Jefto Jaković, Aleksa Leko Markuš, Vojislav Pekić, Đuro Pilet, Dušan Popović, Jakov – Jašo Radonjić, Milo Seferović, Đuro Spasić, Kosta Ćufka i Marko Cvjetković.

Prvi predsjednik i kapiten kluba bio je Luka Milunović. Rođen je na Cetinju 1896. godine, a umro u Milanu 1918. Školovao se na Cetinju, na koledžu Fumagalli (Monca) i Ekonomskom liceju u Milanu.

Učesnik je Prvog balkanskog i Prvog svjetskog rata. Padom Crne Gore 1916. odlazi u egzil.

Prvi internacionalni fudbalski meč Lovćen je odigrao je 1914. godine protiv Odre de bataglie militaire Francaisse.

Najistaknutiji fudbaleri prve generacije ( 1913 – 1919 ) bili su

Aleksa Leko Pajević, M. Vuković I Đuro Spasić.

Lovćen je bio zabranjen 1936. godine zbog naprednih antirežimskih ideja i progresivnog djelovanja u sportu i društvu.

Lovćen je do Drugog svjetskog rata bio pet puta prvak Crne Gore: 1927, 1928, 1929, 1934. i 1935. kao prvak Župe.

Pobjednik je Zetskih Olimpijada dva puta. Druge olimpijade 1926. i treće olimpijade 1927. godine.

Bio je prvak Cetinja sedam puta od 1929. do 1935. godine.

Da li se fudbal igrao na Cetinju i prije formiranja Fudbalskog kluba Lovćen? Pomenuti norveški putopisac Henrih Angel poslije povratka u svoju domovinu objavio je putopis Kroz Crnu Goru na skijama. U njoj navodi da su njegovi prijatelji u Crnoj Gori dobri u igri loptom, ali ne kaže da li je riječ o tenisu ili nogometu. Logična je pretpostavka da je fudbal stigao na Cetinje prije nego što su ga donijeli braća Milunovići. Prema nezvaničnim podacima, prvu loptu, početkom XX vijeka, donio je u Crnu Goru Mihailo Vuković, za čije se ime vezuje početak igranja fudbala u Beranama. Mihailo Vuković je sin vojvode Gavra Vukovića, poznatog crnogorskog diplomate.

U pomenutoj knjizi Novak Jovanović navodi da mu je Boro Šoć, dugogodišnji urednik Pobjedine sportske rubrike, rekao, pozivajući se na Marka Cvjetkovića, jednog od suosnivača Lovćena, da je prvi klub na Cetinju osnovan dvije godine ranije, tj. 1911. godine, iako je zvanično prihvaćeno da je Lovćen osnovan 1913. godine. Međutim, ostaje da se ispita da li je tada osnovan Crnogorac, koji je, prema novinskim izvještajima, za 1941. godinu pripremao proslavu – trideset godina postojanja.

U crnogorskoj međuratnoj štampi navodi se da se fudbal na Cetinju igrao prije 1913. godine. Pominje se 1910. godina. List Zetski glasnik, koji je izlazio na Cetinju, kao službeni organ Zetske banovine, od 1930. godine, u broju 102. od 1932. godine, između ostalog, piše:

,,U Crnoj Gori se počinje igrati fudbal u isto vrijeme kada i u ostalim našim pokrajina, a to je još od 1910. godine. Sve od toga doba do danas, Crnogorci su uspješno reprezentovali naš fudbal, kako u unutrašnjosti tako i van granica naše države”.

Prva pravila fudbalske igre, kako piše Novak Jovanović, donio je iz Čehoslovačke Jašo Radonjić. On je tamo izučavao zanat.

Lovćen nije imao svoje prostorije. Sjednice su se držale, prema sjećanju Koste Ćufke, pod vedrim nebom, a utakmice su igrane na livadi Pod jasikama, ispod Orlovog krša, na prostoru gdje se danas nalazi Ljetnja pozornica na Cetinju.

Pomoć Lovćenu dali su i Labud Kusovac i Boško Radanović, studenti prava, koji su se školovali u Francuskoj. Oni su se tamo upoznali sa pravilima fudbalske igre i svoja znanja prenosili su mladim cetinjskim fudbalerima. Uz to, Radanović je donio fudbalsku loptu, što u to vrijeme nije bila beznačajna pomoć.

Fudbal je rano počeo da se igra i u Pljevljima, gradu koji je početkom XX vijeka bio ekonomski i kulturni centar Sandžaka. List Pljevaljski fudbal (1920-1980), koji je štampan povodom 60. godišnjice igranja fudbala u Pljevljima, navodi da se tu fudbal igrao od 1920. godine. U uvodnom tekstu Ponosni na pređeni put navodi se podatak da je prvu fudbalsku loptu u Pljevlja donio 1908. godine Filip Đurašković. On se školovao u Parizu i tamo zavolio fudbal. Nastojao je da ,,po uzoru na ona mjesta u kojima je bio razvijen fudbal” I sam doprinese razvijanju sporta u mjestu u kojem je službovao. No, njegova nastojanja nisu dala željene rezultate. Nova igra nije uhvatila u Pljevljima dublje korijene.

Od Cetinjskog podsaveza do FSCG

Fudbalski savez Crne Gore osnovan je 8. marta 1931. godine na Cetinju, pod imenom Cetinjski nogometni podsavez. Funkcionisao je u okviru Jugoslovenskog nogometnog saveza. Pored cetinjskog, postojalo je još deset podsaveza, sa sjedištima u Beogradu, Novom Sadu, Zrenjaninu, Subotici, Zagrebu, Splitu, Osijeku, Sarajevu, Skoplju i Ljubljani.

Prvi predsjednik Cetinjskog nogometnog podsaveza bio je profesor Nikola Latković.

Na području današnje Crne Gore do 1941. godine evidentirano je 105 fudbalskih klubova. Mnogi su bili kratkog vijeka, lako su nastajali, a brzo se gasili.

Od 1925. godine, kada su počela prva takmičenja (do 1930. godine u okviru Splitskog nogometnog podsaveza, a od 1931. u okviru Cetinjskog nogometnog podsaveza), prvaci su bili Balšić (Podgorica), Crnogorac (Cetinje), Lovćen (Cetinje), Budućnost (Podgorica) i Arsenal (Tivat).

Poslije Drugog svjetskog rata, 5. avgusta 1945. godine, formiran je Fudbalski odbor u okviru Fiskulturno-sportskog odbora Crne Gore, a 1946. godine organizovano je prvo prvenstvo Crne Gore u kome su učestvovala četiri kluba – Budućnost, Lovćen, Sutjeska i Arsenal.

Fudbalski odbor prerastao je u Fudbalski savez Crne Gore na osnivačkoj Skupštini koja je održana 6. decembra 1948. godine u Titogradu.

FSCG je od tada do 28. juna 2006. godine funkcionisao kao dio Fudbalskih saveza SFRJ, SRJ i SCG. Od 28. juna FSCG je samostalna fudbalska organizacija.

Pripremio: Veseljko KOPRIVICA
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo