Oni su krivi! Zbog njih se ovo desilo. I zbog tog njihovog vječitog: ,,Gdje ćeš?” da me nisu toliko pitali, možda bih krenuo drugim putem! Možda bih od nekog odlaska odustao, a nisam samo iz inata onome ko me je pitao!? Od kad pamtim sebe, pamtim i to pitanje! ,,Kuda ćeš?” Još nisam pošao u školu, a već sam se zbog tog pitanja osjećao krivim. Kao da nešto zabranjeno radim. Kao da se ne smije ići nigdje. ,,Sramota, opet negdje ideš!” Ako ustanem sa poda i ostavim igračke, odmah me stigne to pitanje; dignem se od stola poslije doručka, ručka ili večere, prije mene na korak već me čeka isti prijekorni upit.
Kasnije, kako čovjek odrasta, to pitanje postaje pravo koje si uzima u ruke kako god kome padne na pamet! Pita te učiteljica, pitaju te drugari, pita te djevojka, pita te policajac dok prolaziš ulicom, ili kad te zaustavi dok voziš automobil. Pitaju te službenici na graničnom prelazu u stranu državu pri kontroli pasoša, pita te stjuardesa ako si ustao sa sjedišta dok još svijetli znak za vezivanje pojasa (kao što svijetli i ona smiješna lampica o zabrani pušenja koja se po nekom sadistički rutiniranom postupku ugrađuje još i danas, kada su oni najmlađi koji pamte vrijeme dozvoljenog pušenja u avionima, na samom vrhu liste najstarijih ljudi svijeta), pita te juče primljena kolegica s posla koja se dosađuje za svojim radnim stolom kad kreneš da pred vratima, dok kiša rominja, kao poslednji klošar zapališ cigaretu (ta antitabakistička histerija otkriva svoje fašističko porijeklo na svakom koraku – svakako znate da je Hitler bio prvi čovjek koji je uveo zabranu pušenja u javnim prostorijama!?), to te pita žena, pita te to i kelner ako si mu i najmanje sumnjiv, posebno ako mu nisi ni najmanje sumnjiv nego se s tobom osjeća dovoljno blizak, mada u oba slučaja tačno zna da si krenuo da obilježiš teritoriju na mjestu za obilježavanje kafanskih teritorija.
,,Kuda ćeš?” pitaju dokoni djed kome san ne ide naoči ili vječito pospani domaćin, žene i djevojke kad u praskozorje krenu da žanju žito ili beru duhan (tutun); ,,Gdje ideš?” pitaju diplomce svih fakulteta, magistre i doktore, kad krenu trbuhom za kruhom u pečalbu, na gurbet, u emigraciju – ukratko, nema toga koga ne pitaju, i nema onoga ko sebi nije dao pravo da ti postavi to pitanje! Kad god mu padne na pamet!
Kao da sam ja mogao znati gdje idem i kuda ću! Da ću doći ovdje, u ovu sobu, ležati na ovom krevetu, buljiti kroz ovaj prozor, u ove daljine, obazirati se po stoti put, ne znajući kako sam tu došao ni šta me je tu dovelo! I ko uopšte može znati kuda ide i gdje će ga svaki korak odvesti!? Idemo negdje, misleći da znamo gdje smo naumili, bauljamo, hitamo, planiramo putovanja i putujemo, a najbolji razlog koji bismo mogli naći jeste možda upravo taj: putujemo da bi nas pitali ,,Gdje ideš?” Šta će čovjek drugo nego da se pita, šta će gidan, nego da se pravi da ne zna gdje ko ide, ili da drugi ne znaju gdje on ide! Ide tamo kuda nikada ne bi pošao da se njega pita, tamo gdje, na kraju krajeva, stignu svi koji negdje idu. I oni koji misle da ne idu nigdje ili smatraju da je bolje da ne idu nikuda, i oni idu tamo gdje idu svi. Često takvi koji neće da mrdnu iz kuće, od straha da ne stignu tamo, upravo tamo stignu i prije onih koji bezglavo hitaju.
,,Quo vadis?” – znamenito pitanje iz Biblije, iz knjige istog naslova Henrika Sjenkjeviča, iz revolucionarnih manifesta i programskih dokumenata povijesne važnosti (,,Kuda?”, ,,Where to go?”, ,,Ou va notres monde?”, ,,Pu pas Ellada?”, ,,Donde vaia Espana?”), to pitanje nije nikoga odvelo dovoljno daleko od one krajnje destinacije koju bi svako da izbjegne. Ali to isto pitanje, koje je ponekad navelo na kobnu, ponekad na spasonosnu odluku, a koje je u toj goloj i direktnoj formi uvijek dosadno, ne treba zabraniti, niti se treba ljutiti na one koji ga postavljaju. Treba samo naučiti kako se to pitanje postavlja: ,,Gdje ćeš, bez ljubavi, prijatelju!?”; ,,Kud si krenuo bez ljubavi?”
Zbilja, gdje smo to krenuli, bez ljubavi!?
Ferid MUHIĆ
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice