Povežite se sa nama

FOKUS

GODINU POSLIJE: Čija je nula veća

Objavljeno prije

na

Ako ova Vlada sve više liči na DPS, makar u (ne)transparentnosti rada, (ne)poštovanju propisa, podsticanju podjela i favorizovanju partijskog na uštrb javnog interesa – da li je to ,,potreban i dovoljan uslov” da se njihovi prethodnici, u orginalu, vrate tamo odakle su otišli prije godinu dana. Ili je vrijeme da se pozabavimo alternativama

 

Aplauz socijalnih partnera za plan i predstojeće mjere ove Vlade najbolje pokazuje naš put, pohvalio se na Tviteru Milojko Spajić, ministar finansija u aktuelnoj/odlazećoj Vladi. Onda smo i od zvaničnika Unije poslodavaca i dvije reprezentativne sindikalne asocijacije čuli da oni podržavaju najavljeno povećanje zarada i smanjenje dažbina za poslodavce.

Tako su Spajić i ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, njegov najbliži saradnik u promociji tzv. Maršalovog plana za Crnu Goru, dobili formalne partnere sa kojima će podijeliti teret ali i odgovornost za eventualni (ne)uspijeh najavljenog eksperimenta. Ali smo, ponovo, ostali bez odgovora na nekoliko jednostavnih i izuzetno važnih pitanja bez kojih je nemoguće dati valjan sud o stvarnim dometima Spajićevog plana.

Recimo: kako će Vlada nadomjestiti smanjenje prihoda od 180 – 200 miliona eura po osnovu ukidanja doprinosa za zdravstveno osiguranje uz najavljeni rast izdataka za plate u javnom sektoru (zdravstvo, obrazovanje, pa redom…)? Šta će biti sa obećanim kapitalnim budžetom ,,najvećim u istoriji Crne Gore”? Da li će poslodavci, kada za to dođe vrijeme, bespogovorno prihvatiti ,,mali” rast troškova do koga će dovesti najavljeno povećanje minimalne i prosječne zarade i kako će se to odraziti na održivost njihovog biznisa? Kolika je vjerovatnoća da će neki od njih na povećane izdatke odgovoriti otpuštanjem radnika? Da li će najavljene mjere dovesti do nastavka trenda gašenja postojećih radnih mjesta, posebno na sjeveru zemlje?

Na kraju možda najvažnije – kako će armija penzionera i nezaposlenih preživjeti neminovni skok cijena koji je, makar to je jasno, neizbježan – što zbog globalnog rasta cijena hrane i energenata, što zbog Spajićeve namjere da sa sadašnjeg modela oporezivanja dohotka pređemo na oporezivanje potrošnje. Po uvećanim stopama poreza i dažbina (akcize…). Dok bi penzije i socijalne naknade ostale iste. Prema važećim propisima, usklađivanje sa najavljenim rastom zarada i cijena može uslijediti tek početkom 2023. godine.

Umjesto odgovora, množe se nedoumice o polaznim protpostavkama, ekonomskim i političkim, za realizaciju obećanog. Prezentujući svoj plan, prije dvadesetak dana, ministar Spajić je objavio ,,najnoviju nezvaničnu procjenu” Ministarstva finansija i socijalnog staranja prema kojoj će BDP Crne Gore u ovoj godini porasti 13 odsto. Sredinom nedjelje stigle su, takođe nezvanične, prognoze MMF-a, da će ovogodišnji rast ovdašnje ekonomije biti sedam odsto. Te procjene se razlikuju u 350-400 miliona eura. Prema mišljenju stručnjaka sa kojima smo razgovorali, bez uvida u potpune podatke kojima raspolažu jedni i drugi procjenitelji, većinu tog novca poješće inflacija (rast cijena) koju u Ministarstvu dodaju, a u MMF-u oduzimaju od prognoziranog stvarnog rasta crnogorske ekonomije. U oba slučaja, to nije dovoljno da se nadomjesti prošlogodišnji ekonomski sunovrat (pad od 15,3 odsto).

Slična je i priča o visini državnog duga. U prezentaciji Spajićevog plana piše kako je državni dug smanjen na 78 odsto procijenjenog bruto društvenog proizvoda. Ove nedjelje, iz Ministarstva finansija stiže saopštenje da je isti dug – 87,4 odsto istog BDP-a, odnosno 4,05 milijardi eura. Po svoj prilici, u prvoj računici dug je umanjen za iznos državnih depozita a u drugoj nije. Ali, ta pretpostavka  produbljuje konfuziju, pošto nam je u Spajićevom planu predočeno da se u državnom trezoru nalazi 600, dok iz ovonedjeljne informacije proizilazi da je u pitanju samo 400 miliona (oko deset odsto državnog duga). Neko se zabrojao ili je 200 miliona otišlo za nepunih mjesec dana!?

Priču bi mogli nastaviti pokušajem da dokučimo kako Vlada planira nadomjestiti manjak prihoda (zdravstveno osiguranje) i dodatne rashode (rast zarada u javnom sektoru) iz Spajićevog plana, ukoliko on zaista dobije neophodnu podršku Vlade i skupštinske većine. Ko god da to bude. Dodatni prihodi koje je ministar Spajić pomenuo – povećanje akciza na nezdrave proizvode, dodatni prihodi od igara na sreću, oporezivanje imovine koja nema pokriće u legalnim prihodima, dijelom su uračunati i u ovogodišnji budžet Fiskalnu strtegiju urađenu sredinom godine, skupa sa  14 miliona eura kojima su se u MFSS nadali po osnovu tzv. hemijskog markiranja goriva i smanjenju sive ekonomije u tom sektoru. Nijedan od neophodnih zakona nije usvojen, a sve i da jesu prihodi na koje je država računala po tom osnovu manji su od 120 miliona. Što je između polovine i, vjerovatnije je, trećine novih prihoda koje treba obezbijediti već naredne godine. Pod uslovom da se zakoni pripreme, upodobe – od Podgorice do Brisela – i usvoje. A koncesionari u oblasti igara na sreću ubijede da se odreknu sadašnjih važećih ugovora (važe, uglavnom, do 2025) i private dodatne državne namete.

Kao alternativni izvori za obezbjeđenje većeg dijela neophodnog novca, ekonomski analitičari navode mogućnost novog zaduženja, velike strane investicije koje trenutno nijesu ni na vidiku (sve da ima investitora nema gotovih projekata čija bi realizacija mogla početi u skorije vrijeme osim, možda, predaja Aerodroma CG u višedecenijski zakup, po modelu koji je započeo DPS), povećanje sadašnje stope PDV-a sa 21 na, recimo, 24 odsto ili privatizaciju državnih preduzeća koja bi mogla naći kupca u kratkom roku. Tu se, zbog neskrivenog interesovanja Srbije, nameće mogućnost prodaje Elektroprivrede i Luke Bar. Mada bi to više ličilo na ekonomsku kapitulaciju nego na privatizaciju.

I eto nas u političkom dijelu Spajićevog plana. Za sada, on nije predočen ni njegovim kolegama u Vladi. A sve i da jeste, niko u Crnoj Gori danas ne zna da li će aktuelna Vlada biti u prilici da predloži budžet za narednu godinu uz paket pratećih zakona neophodnih za realizaciju najavljenog. Odnosno, da li u parlamentu ima 41 poslanik voljan da sve to i podrži.

Nebojša Medojević je najavio da pet poslanika njegovog Pokreta za promjene neće podržati Spajića i njegov plan, pošto bi on mogao dovesti do bankrota države. ,,Radi se o čistom i jeftinom populizmu. Spajić osniva partiju i ovo je program njegove partije”, kaže on. ,,Nema prostora za povećanje zarada i prioriteti treba da budu nešto drugo”.

Vladi prijetnje i upozorenja stižu i iz drugih partija aktuelne vladajuće većine. Drugim povodom. ,,DF zahtijeva da naši lideri zauzmu ona mjesta u izvršnoj vlasti koja im je narod dao”, poručio je poslanik Jovan Vučurović objavljujući kako on ,,neće glasati niti podržavati” nijednu Vladu u kojoj ne bude Andrija Mandić. ,,Oko toga neće biti bilo kakvog pogađanja i dobro je da to sada znaju svi koji učestvuju u postizanju dogovora parlamentarne većine”.

Poznato je da se ulasku čelnika DF-a u Vladu protivi URA, ali izgleda kako ni premijer Zdravko Krivokapić nije oduševljen takvim zahtjevom. On je odbio da odgovori na pitanje da li je saglasan sa prijedlogom da u njegovu Vladu uđu lideri DF-a, prebacujući odgovornost u dvorište parlamentarne većine.  Međutim, njegova izjava ,,znam samo da se ništa nije promijenilo u odnosu na oktobar prošle godine”, ukazuje na odgovor. Lani je, podsjetimo se, Krivokapić izjavio kako bi lideri DF-a (Mandić, Medojević i Milan Knežević) bili preveliki teret za buduću Vladu i njena evropska stremljenja.

Zato Medojević već najavljuje da rekonstrukcija Vlade neće biti i da su vanredni izbori ,,izvjesni”. Iako pominje i mogućnost formiranja manjinske vlade.

Još nije vrijeme za tu priču, smatraju naši izvori iz svijeta politike. Ali, kažu, možda će biti nakon što se potpredsjednik Vlade Dritan Abazović vrati iz Vašingtona. Uz napomenu da ne može biti slučajno to što potpredsjednik Vlade ide u SAD u jeku pregovora o budućnosti izvršne i zakonodavne vlasti.  A na isti put ne ide premijer Krivokapić ili neki od lidera parlamentarne većine.

,,Nadam se da će postojati razumijevanje da ova Vlada traje – ne zbog političara, već zbog građana“, poručuje Krivokapić dok u opozicionom DPS-u neki već naglas razmišljaju o skorašnjim izborima. I povratku na vlast. Kako bi spašavali državu.

Treba li podsjećati šta bi to značilo? Ili se dovoljno sjetiti da su partija Mila Đukanovića i Vlada Duška Markovića svojim nasljednicima ostavili društvo polarizovano do ivice sukoba, praznu državnu kasu, osiljene kriminalne klanove, opustošena državna preduzeća, bezbrojne afere, rasplamsalu epidemiju korone bez ugovora o kupovini jedne jedine vakcine…

Prošlogodišnja turistička sezona bila je katastrofalna za razliku od, recimo, Hrvatske u kojoj je bila samo loša. Plantaže na ivici stečaja. Montenegroerlajns nije smio da podigne svoje avione pošto im je, zbog nagomilanih dugova, prijetila zapljena na bilo kom stranom aerodromu. Termoelektrana je za godine unaprijed potrošila radne sate koje joj je odobrila Evropska energetska zajednica, dok je EPCG od Veselina Pejovića kupovala CO2 kredite koje je ovaj, od Markovićeve Vlade, dobijao džabe.

Zato su besplatni udžbenici za osnovce, dječji dodatak, povećanje minimalne zarade sa 222 na 250 eura čekali novu Vladu. Koliko god da su to, zapravo, mali iznosi i za ovako poharanu državu.

Druga je priča što danas imamo dvije aviokompanije koje se međusobno glože i spotiču, umjesto da skupa rade u interesu vlasnika – države Crne Gore. Što se Ministarstvo kapitalnih investicija i EPCG spore po pitanju opravdanosti ugovorene modernizacije Termoelektrane, dok ministar finansija, izgleda, nezavisno i od jednih i od drugih, pokušava dogovoriti gradnju drugog bloka TE u zavičaju. Na gas. Bez bilo kakve pripreme, analize, planskog dokumenta. Dok nastavak auto-puta niko javno ne pominje.

A umjesto najavljene reforme javne uprave imamo v.d. stanje u institucijama, haos u pravosuđu, partijsko-rođačko zapošljavanje po dubini.  I imenovanog izvršnog direktora i odbora direktora društva sa ograničenom odgovornošću Montenegro works koje, prema nepisanoj viziji njegovog tvorca, treba da kontroliše državna i javna preduzeća preuzimajući posao Vlade (resornih ministara), Državne revizorske institucije i revizorskih odbora. Dok, recimo, Upravom za prihode i carine (više od hiljadu zapošljenih) i dalje rukovodi v.d. direktor bez jednog jedinog pomoćnika, pošto resorni ministar na sjednice Vlade ne donosi prijedlog za njihovo imenovanje, iako je kompletna zakonom propisana procedura već završena…

Ako ova Vlada sve više liči na DPS, makar u (ne)transparentnosti rada, (ne)poštovanju propisa, podsticanju podjela i favorizovanju partijskog na uštrb javnog interesa – da li je to ,,potreban i dovoljan uslov” da se njihovi prethodnici, u orginalu, vrate tamo odakle su otišli prije godinu dana. Na mjesto zločina. Treba li da računamo čija je nula veća. Ili da se pozabavimo alternativama.

 

Na opštinski račun

Iz Tuzi stiže signal da se neko iz sistema državne i lokalnih vlasti konačno pozabavio posljedicama onoga što bi mogao donijeti Spajićev plan. I usudio da o tome javno progovori. Potezi koje najavljuje ministar finansija za posljedicu će imati 15 procenata manji budžet Opštine Tuzi, saopštio je predsjednik Opštine Nik Đeljošaj.

,,Puna podrška najvljenom povećanju plata u Crnoj Gori, naši građani treba i zaslužuju i više, ali zbog javnosti želim da objasnim na koji način se to radi”, kaže Đeljošaj, ,,uvećanje plata građani će dobiti od opština u Crnoj Gori kojima će se smanjiti prihodi. Dakle, povećanje plata i minimalne zarade, po predlogu Vlade Crne Gore, ide na teret opština i dodatno – na manje razvijene opštine. Za tu moju tvrdnju postoje i konkretni argumenti…”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni  članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?

Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.

Mogućnost da će proruske i antiNATOvske  snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.

Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.

Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.

Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.

To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.

Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo,  konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.

Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele.   Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.

Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom  stavu prilikom  usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta  ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.

Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka  – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.

Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti.  Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.

Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima.  Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što   on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.

Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.

U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?

„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“

Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).

Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.

Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.

Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine.  Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.

Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o  državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se  novi ne razlikuju bitnije od  starih po sklonostima za  korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.

„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“

„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.

Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde  da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani  optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZULTATI POPISA: Svih nas ima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se političari nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim (ne)skrivenim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori

 

 

Monstat nam je, u utorak, prezentovao prve pakete konačnih rezultata prošlogodišnjeg popisa, uključujući i statistički obrađene odgovore na tzv. identitetska pitanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti popisanih, i jeziku kojim se služe. Igra brojevima je počela.

Ovo su manje ili više precizno utvrđeni fakti.

U Crnoj Gori živi nešto manje od 624 hiljade stanovnika.  U odnosu na prethodni popis iz 2011, u plusu smo za nepune četiri hiljade stanovnika.

Prije nego zaključimo da li je to malo ili dovoljno, još jedan značajan podatak: prema popisu iz 2011. godine u Crnoj Gori živjelo je 576 hiljada njenih državljana (4,5 hljada sa dvojnim državljanstvom). A tu je bilo i preko 50 hiljada stanovnika koji su imali državljanstvo neke druge države (28 hiljada), lica bez državljanstva (4,3 hiljade), stanovnika koji su bili u proceduri sticanja crnogorskog državljanstva (nepunih 13 hiljada) i više od 3,6 hiljada onih koji nijesu odgovorili na pitanju o državljanstvi.

Prošlogodinjim popisom registrovano je da u Crnoj Gori živi, opet, 576 hiljada njenih državljana (nepunih 11 hiljada sa dvojnim državljanstvom). A popisano je još 44 hiljade naših državljana „sa uobičajenim mjestom prebivališta u Crnoj Gori“ koji su se u vrijeme popisa nalazili na radu, boravku ili školovanju u inostranstvu. Možda se neko od njih i vrati kući.

Prema tim podacima, u Crnoj Gori je u decembru prošle godine živjelo nepunih 60 hiljada stranaca sa uredno prijavljenim, privremenim ili stalnim, boravkom u našoj državi. Međutim, prema podacima MUP-a s kraja prošle godine prijavljenih stranaca bilo je oko 90 hiljada. To, možda, znači da dobar dio njih nije obuhvaćen decembarskim popisom. Kao što, javna je tajna, postoji i jedan dio građana/državljana Crne Gore koji žive ovdje ali su ostali nepopisani. Svojom voljom ili neažurnošću popisivača.

Monstat još nije izašao sa približnim brojem ili procjenom nepopisanih građana i stranaca sa pravnim statusom stanovnika Crne Gore. „Ne znamo da li je baza MUP-a bila osnova da onaj ko se nije popisao bude uključen, a neko ko se popisao a nema osnova za to, kroz registar, bude brisan iz popisnih rezultata“, kazala je nekadašnja direktorka Monstata, dr Gordana Radojević.“Vjerujem da će to Monstat objaviti”. Nešto slično optimisti su očekivali i od skupštinskog Odbora za praćenje primjene Sporazuma o uslovima za održavanje popisa stanovništva. Ali nijesu dočekali.

Gordana Radojević napominje da je ključni nalaz prošlogodišnjeg popisa da raste broj stranaca, a smanjuje se broj domicilnog stanovništva/državljana. „Važno je da na strance računamo kao na dio demografskog potencijala. Ne samo ekonomski, kroz prilive od trgovine i PDV-a: oni koriste našu infrastrukturu, puteve, stanove, bolnice i škole… Bitno je tako posmatrati stvarnost bez obzira na državljanstvo”, kaže Radojević.

Prezentovane činjenice govore da su, danas, Rusi (13 hiljada ili više od dva odsto ukupnog stanovništva) sa prijavljenim mjestom boravka, peta po veličini nacionalna zajednica u Crnoj Gori. Iza Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Albanaca, a ispred Muslimana, Hrvata, Roma… Dok su i Ukrajinci i Turci na putu da postanu sastavni dio ovdašnje demografske statistike i svakodnevne realnosti.  I, za razliku od većine domaćih nacionalnih zajednica, njihov broj bi u budućnosti mogao značajno rasti. Što, uz očigledne ekonomske i društvene povoljnosti, donosi i potencijalno ozbiljna politička pitanja. Prije svega u odnosu na prava i obaveze koje se crpe na osnovu identitetskih određenja i političkih prava manje brojnih naroda u državi.

Uz one koji su stigli iz Rusije, najviše popisanih stranaca sa urednim prebivalištem u Crnoj Gori dolazi iz Srbije – 13 hiljada, Bosne i Hercegovine – pet hiljada, Ukrajine i Kosova – po tri hiljade, Turske – 1,8 hiljada (ovdje su odstupanja između MUP-ovih i Monstatovih podataka najveći)…

Dodatno, aktuelni podaci pokazuju kako Crna Gora ima manje punoljetnih stanovnika sa državljanstvom, nego trenutno upisanih u birački spisak. I to za 60 do 80 hiljada. I ako pridodamo „privremeno odsutne“ državljane, od kojih neki već decenijama žive u inostranstvu, u biračkom spisku ima nas 40-tak hiljada više nego u stvarnosti. A baza MUP-a u kojoj je Monstat provjeravao svoje podatke, prema nezvaničnim informacijama Monitora, sadrži blizu 800.000 imena i ostalih identifikacionih podataka navodnih državljana i registrovanih stanovnika (bez državljanstva) Crne Gore. Đe su i ko su ti ljudi, ne znamo.

Kad se već prebrojavamo: prema rezultatima prošlogodišnjeg popisa, u Crnoj Gori ima 256.436 osoba koje su se izjasnile kao Crnogorci/Crnogorke  (41,12 odsto), 205.370 stanovnika su Srbi (32,93 odsto), Bošnjaka je bilo 58.956 (9,45 odsto), Albanaca/Albanki 30.978 ili 4,97 odsto. Slijede Rusi, pa svi ostali. Srpskim jezikom govori 43,18 odsto, crnogorskim 34,52, bosanskim  6,97, a albanskim 5,25 odsto stanovnika Crne Gore.

Izlazeći u suret mnogobrojnim zahtjevima sa strane, Monstat je iste ove podatke objavio i kada su u pitanju samo državljani Crne Gore. Na toj tabeli stvari izgledaju nešto drugačije: Crnogoraca je 44,6 odsto, Srba 33,1; Bošnjaka 9,8 a Albanaca pet odsto. Slijede Muslimani – 1,7 odsto, Hrvati – 0,7 odsto, Romi – 0,6 odsto, pa Jugosloveni 0,3 odsto popisanih državljana. Slično je i sa maternjim, odnosno, jezikom u svakodnevnoj upotrebi. Srpski govori 44,1 odsto popisanih državljana, crnogorski – 37,3; bosanski – 7,2; albanski – 5,1; srpskohrvatski – 2,1; romski – 0,5 a hrvatski – 0,3 odsto građana.

To je bilo to što je interesovalo političare. I svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se makar nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim političkim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da Srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori.

Objavljene brojeve možemo iščitavati i na drugačiji način. I to čitanje najavljuju ozbiljne izazove pred kojima će se Crna Gora naći u bliskoj budućnosti.

Jedva svaki peti popisani stanovnik mlađi je od 20 godina, dok je prosječni stanovnik države na pragu 40. Devet ovdašnjih opština /Plužine, Pljevlja, Žabljak, Šavnik, Mojkovac, Kolašin, Andrijevica, Gusinje i Prijestonica Cetinje) nalazi se u najdubljoj demografskoj starosti (prosječna starost veća od 43 godine), spram samo jedne (Plužine) sa popisa iz 2011. Još osam opština je u dubokoj starosti (40 – 43 godine u prosjeku): Ulcinj, Tivat, Kotor, Herceg Novi, Nikšić, Danilovgrad, Barane, Petnjica i Bijelo Polje. Preostalih osam su, u demografskom smislu, samo – stare (35 – 39 godina). Mladih nemamo.

U odnosu na popis iz 2011. godine, broj stanovnika porastao je samo u devet opština. Prednjači Budva, uglavnom zahvaljujući prilivu stranih državljana koji su krajem protekle godine činili trećinu popisanih stanovnika turističke prijestonice. Najveći pad broja stanovnika zabilježen je u Plužinama, koje su između dva popisa ostala bez trećine stanovništva. Zanimljivo, među gradovima u kojima je smanjen broj stanovnika nalazi se i Kotor – opština sa najmanjom stopom nezapošljenosti u Crnoj Gori. Dakle, nije sve ni u mogućnosti da se nađe posao i zaradi neki novac. To što je i Cetinje na tom popisu manje je iznenađenje.

U četiri crnogorske opštine: Podgorici, Nikšiću, Baru i Bijelom Polju živi više od polovine svih stanovnika Crne Gore (skoro 53 odsto).

Za razliku od jedva primjetnog rasta broja stanovnika, i nešto osjetnijeg rasta broja domaćinstava (nepunih 20 hiljada), između dva popisa osjetno je porastao broj postojećih stanova – za približno 80 hiljada ili 26 odsto. Znači, svaki četvrti stan/kuća u Crnoj Gori je novogradnja, izgrađena nakon 2011. godine.

Popisni podaci koje Monstat tek treba da objavi, uz prateće analize, reći će nam nešto više o ovom fenomenu. Do tada, samo kao ilustracija: Na Žabljaku se između dva popisa broj stanovnika smanjio za približno 15 odsto, a broj stanova porastao za trećinu. Pa sada pod Durmitorom imamo za trećinu više stanova (4750) nego stanovnika (3569), dok je odnos stanovi – domaćinstva veći od 4:1!

Još jedan izazov za javne politike koje će, najavljuju, političari osmišljavati na osnovu prezentovanih popisnih rezultata.


Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo