Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Pandorina vremena

Objavljeno prije

na

U svijetu i u Crnoj Gori

 

Pandorini papiri Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara, objavljeni 3. oktobra 2021, predstavljaju ne samo najveće, nego i najznačajnije otkriće ekstremne patologije i krimena vrhova vladajućeg oligarhijskog kapitalizma. Ovom otkriću prethodila su otkrića sve veće i sve opasnije ekonomsko-socijalne polarizacije i jaza između ovih vrhova to jest između 1– 10 posto najbogatijih i 90 posto  srednjih i nižih klasa u svim pa i u najrazvijenijim zemljama Zapada u poslednjih trideset godina, obelodanjena u poslednjih desetak godina, u naučnim studijama Tome Piketija, Džozefa Stiglica, Janusa Varufakisa i Branka Milanovića, da pomenemo ovde samo neke najpoznatije. A i prvima i drugima, prethodile su najlucidnije teorijske analize i upozorenja, od Karla Marksa pre oko sto pedeset, do Imanuela Volerstina pre oko pedeset godina, da i ovde pomenemo samo dvojicu najpoznatijih.

Ostavimo Karla Marksa za neku drugu priliku. Knjige Imanuela Volerstina su mnogo bliže, njihov nemali broj preveden je i na naš jezik, i kao takve poznate su i kod nas u Crnoj Gori. Za temu ove kolumne, pokrenutu Pandorinim papirima, poseban značaj imaju njegove ideje o kapitalizmu kao polumilenijumskom svetskom i istorijskom sistemu, o strukturnoj i terminalnoj krizi ovog sistema od početka prvog svetskog rata, i o rađanju nekog novog, boljeg ali moguće i lošijeg istorijskog sistema, sredinom XXI veka. Uz potvrdu ove krize putem one ekstremne patologije i krimena, Pandorini papiri potvrđuju, ali i dalje razvijaju i konkretizuju, navedene i druge ideje Imanuela Volerstina.

Dva ovakva razvoja i konkretizacije već sada privlače najveću pažnju. Prvi je negativna integracija centra i (polu)periferije svetskog kapitalističkog sistema, u sada već dobro poznatom ofšor obliku, koji integriše najopskurnije vladare (polu)periferije, Azerbejdžana, Crne Gore i slične, na jednoj, i najrazvijenije i najsofisticiranije adrese i profesije, nekih od najdemokratskijih zemalja centra, Ujedinjenog kraljevstva i Švajcarske, na drugoj strani. Drugi se nadovezuje na ovaj prvi, i pokazuje kako se u vremenu terminalne krize i dekadencije poznog kapitalizma, pojavljuju i neke sasvim nove, do juče nepostojeće, a u ovom vremenu zahuktale i naravno takođe dekadentne supspecijalizacije, ovde mislimo pre svega na one advokatske kancelarije, specijalizovane za eksploataciju sive zone.

Gde je mrak, tu je i svetlost. Srećom. Tako je i ovde. Pored mraka poznog realkapitalizma, na koji bacaju snažnu svetlost, Pandorini papiri svedoče i o tome da je u svetu sve više onih koji ovaj mrak više ne žele ni po koju cenu da trpe. Nakon velikih mislilaca i teoretičara, od Karla Marksa do Imanuela Volerstina, i posvećenih naučnika, od Tome Piketija i Džozefa Stiglica, do Janusa Varufakisa i Branka Milanovića, da još jednom pomenemo samo neke od najpoznatijih, sa Pandorinim papirima to postaju i hiljade novih, mladih, inteligentnih i hrabrih istraživačkih novinara i njima bliskih nevladinih aktivista i aktivistkinja, kakvi su i Vanja Ćalović, Dejan Milovac i drugi iz MANS-a i nevladinog sveta. Hvala Bogu, da pored srpskog i crnogorskog, postoji i nevladin i novinarski svet.

A sve prethodno, kao uvod u ono što sledi, može da se rezimira i ovako. Crna Gora nije svet za sebe, nego samo deo, egzotičan, osoben, specifičan, ali, ipak, samo deo savremenog sveta, to jest savremenog svetskog kapitalističkog sistema, u njegovoj strukturnoj i terminalnoj krizi, da i to istaknemo još jednom. Više nego uverljivo, to potvrđuju i prve reakcije na Pandorine papire. Koje su mešavina jedna teška. U kojoj ima i one egzotike, ali i nekakve logike; i velikih očekivanja, ali i zebnje od razočarenja; i izvesnog ubrzavanja, ali i produžene neizvesnosti; i nade za novi početak, ali i straha od starih i novih opasnosti. Manje ili više razvijeni, različiti sastojci ove mešavine, mogu da se uoče u sva tri naša glavna domena – u mafiokratiji koja je izgubila vlast ali ne i moć, u novoj vlasti koja se još uvek traži, i na Zapadu koji je bio i ostao moćan a možda i najmoćniji faktor u našoj maloj i jedinoj.

Najpre, prvi domen. Jedne vrste logike možda najviše ima upravo u reakcijama vladajuće mafiokratije. Od samog vrha odnosno vrhovnika pa naniže. Reč je o logici ili pre biologiji progonjene zveri. Koja zbog toga sada postaje najveća opasnost za građanski mir u Crnoj Gori. Obrazac je poznat. Na ugrožavanje svog opstanka, mafiokratija odgovara pokušajem izazivanja građanskog rata, naravno krijući se pri tome ispod silikonske maske tobožnje odbrane države. Ovaj obrazac videli smo već dva ili tri puta. Prvi put, početkom septembra 2020, samo nekoliko dana nakon izgubljenih izbora, kada je u zaustavljanju ovog pokušaja, čak i ambasada SAD morala da bude eksplicitna. Drugi put, početkom septembra 2021, samo nekoliko dana nakon one rekordne zaplene kokaina, u vezi sa onim ustoličenjem, kada je u zaustavljanje ovog pokušaja morala da se uključi čak i cela Kvinta.

Treći put, ovaj obrazac startuje ovih dana, sa objavljivanjem Pandorinih papira, do sada možda i najvećim ugrožavanjem vrhovnika i mafiokratije. Obrazac nas uči, velika je verovatnoća da će ugroženi, u odbrani tridesetogodišnje pljačke i plena, još jednom da posegne za pokušajem izazivanja građanskog rata, ispod one iste silikonske maske. To je ono na što sve demokratske snage u Crnoj Gori, i njihovi prijatelji iz okruženja i sveta, moraju da se spreme. I da spreče. Sve ostalo je manje značajno, kolikogod egzotično i koloritno. U ovo potonje spadaju i očekivani demanti samog vrhovnika, i ipak iznenađujući entuzijazam njegovih mladih sledbenika u odbrani nebranjivog, i uobičajena mešavina lažnog jurizma i vašarskog performansa GSDT-a, koja još jednom snažno indicira da on ne samo da ne radi svoj posao, nego da je i deo, i to deo samog vrha mafiokratije. Zar je iko ozbiljan od svih ovih i mogao da očekuje nešto drugo ili drugačije?

Zatim, drugi domen. Posle svih „čuda neviđenih“ novih vlasti, posebno nove parlamentarne većine, u poslednjih godinu dana, njihove prve reakcije na Pandorine papire bile su ohrabrujuće. Jer su nagoveštavale povratak superheterogene koalicije tri koalicije, svom jedinom integrativnom prioritetu i najmanjem zajedničkom sadržaocu, borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala na visokom odnosno najvišem nivou, naravno uz istovremeno rešavanje svih drugih pa i otvorenih identitetskih pitanja. Ali nagoveštaj nije potrajao ni par dana. Najveći deo nove parlamenatarne većine (pre)brzo se vratio svojim omiljenim identitetskim temama, vatrama i strastima, koje zakonito rade protiv onog sopstvenog najmanjeg zajedničkog, i, objektivno, čak i ukoliko to ne žele, za opstanak odnosno povratak mafiokratije.

Na kraju, i onaj potonji, treći domen. U opisanoj situaciji, jedne vrste produženog i sve nepodnošljivijeg dvovlašća, sa sve opasnijim elementima bezvlašća, pa i pada u otvoreni građanski rat, uloga Zapada u Crnoj Gori mogla bi da bude presudna. Nabolje ili na gore, u ovom momentu reklo bi se nabolje, ali nikakve garancije unapred nema, jer je ovaj isti faktor u postjugoslovenskim ratovima 1990-ih znao da napravi i ne male doprinose u suprotnom smeru. U tom smislu, Pandorini papiri predstavljaju samo najnoviji ohrabrujući znak. I to ne samo zbog najnovijih otkrića o našem vrhovniku, nego, još više, zbog najnovijih i najeksplicitnijih stavova Zapada, posebno Brisela u vezi sa tim. I bila bi zaslužena pravda da ovaj isti Zapad, koji je našeg vrhovnika toliko dugo koristio kao svoj glavni geopolitički, posebno NATO alat, sada Crnoj Gori pomogne da se od ovoga mirno oslobodi. To je najmanje što Zapad Crnoj Gori nakon svega duguje.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Poslednji Behemot

Objavljeno prije

na

Objavio:

I ne-svijest o njemu. U velikom svijetu i u našoj maloj i jedinoj

 

 

U prošlom broju Monitora, na samom kraju Altervizije, nagovestio sam, da bi trampizam, putinizam, kimdžongunizam i slični oblici novog fašizma, u SAD, Evropi i svetu, pa i u našoj maloj i jedinoj, u prvoj polovini XXI veka, mogli biti gori, čak i od starog fašizma iz prve polovine XX veka. Naravno, to je najviše zbog toga što stari fašisti nisu imali a novi imaju nuklearno i druga oružja za masovno uništavanje. Pa je zbog toga, već najmanje deceniju-dve, po prvi put u celokupnoj ljudskoj istoriji, čitavo čovečanstvo, na samoj ivici nuklearno-ekološke apokalipse i  samouništenja.

Opasnost o kojoj je reč, utoliko je veća ukoliko znamo, da se na njenom preveniranju, kontroli i sprečavanju, u ovom momentu, ne radi apsolutno ništa, još gore, radi se u suprotnom, apokaliptičkom smeru. Ni m od neke, makar i samo inicijalne, ali relevantne međunarodne inicijative. Umesto toga, beslovesno rivalstvo, takozvana realpolitika, kolosalna ne-svest ili odbijanje svesti o opasnosti. I to ne samo u vlastoljubljem opijenim vrhovima vlasti velikih i drugih sila, nego, sudeći makar prema rezultatima poslednjih predsedničkih izbora u SAD, i unutar polovine odnosno nešto više od polovine običnih građana.

Zbog toga je ova kolumna posvećena buđenju i širenju ove svesti. Ovoga puta, podsećanjem i upućivanjem na tri velika mislioca modernog doba, i na tri njihova glavna dela. Na Levijatan Tomasa Hobsa (1588-1679), Behemot Franca Nojmana (1900-1954), i The Modern World-System Imanuela Volerstina (1930-2019). Prvi je bio na samom početku, druga dvojica na produženom zalasku našeg polumilenijumskog (rečima trećeg) savremenog svetskog kapitalističkog sistema. Prvi i drugi složili su se da je Levijatan, starozavetno čudovište poretka, pa čak i njegova ovakva ili onakva autokratija, ipak, manje, a Behemot, starozavetnio čudovište neporetka, veće zlo. Fašizam. Treći nam je ostavio najsistematskiju i najegzaktniju teorijsku i naučnu analizu kapitalizma kao istorijskog sistema i najdublljeg izvora svih njegovih čudovišta.

Verujem da je jasno i zbog čega je u naslovu ove kolumne baš Poslednji Behemot. Pa zbog onog istog razloga koji je istaknut na samom početku ovog teksta. Zbog toga, naime, što posle eventualne nuklearno-ekološke apokalipse ovog Behemota, ne bi više bilo ni jednog jedinog Behemota. Ni Levijatana. Ni Kapitalizma. Ni Čoveka. Ničega. Najjači razlog, da se čudovište neporetka, konačno stavi pod neku, makar i minimalnu kontrolu.

A da li je za sve ovo dovoljna samo svest? Naravno da nije. Svest je samo nužan, ne i dovoljan uslov za to. Dovoljan uslov je moć. Autor ove kolumne potpuno je svestan da tu moć nema. I da verovatnoća, da će uticati na svest i moć onih koji tu moć imaju, na sve trampove, putine i kimdžongunove ovoga sveta, nije velika. Behemotska moć danas se može zaustaviti samo svakodnevnim osvešćivanjem i nenasilnom akcijom masa.

Slična stvar je i sa našom malom i jedinom. I ona zna da tu moć nema. I da je malo verovatno da može uticati na behemotske vrhove velikih sila. Ali se može pridružiti osvešćenoj i nenasilnoj mobilizaciji i akciji čovečanstva. Kao što je to učinila u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 18. septembra 2024., glasajući za Rezoluciju kojom se najveći deo sveta bezrezervno  suprotstavio behemotskom nasilju nad palestinskim civilima Gaze.

Istorijsko ime i slavu, Crna Gora je stekla boreći se oružjem protiv neuporedivo jačih sila. Protiv Otomanske imperije, u četiristogodišnjem ratu, o kojem su pisali Lord Bajron, Aleksandar Puškin i Momir Marković. I protiv fašizma, u Trinaestojulskom ustanku 1941., o kojem su nadahnuto govorili Žan-Pol Sartr, Lajoš Zilahi i drugi. Ali je danas vreme drugačije. Protiv nuklearno naoružanih behemoćana, može se samo osvešćenom i nenasilnom akcijom masa.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Mutant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Donald Trump i trampizam. Stari i novi fašizam

Naslov i podnaslov ove kolumne najkraće sažimaju ono što sledi. A to se izborom Donalda Trampa, na njegov drugi mandat, za predsednika SAD, 6. novembra 2024., samo pojačalo. U tom smislu, već je rečeno, trampizam je bio i ostao samo simptom.

Oni koji se i dalje nadaju i misle da ovaj simptom nije simptom novog fašizma, nego nešto drugo, pri tome se najčešće pozivaju na tri glavne opsesije Donalda Trampa. Onu o tome da će SAD pod njim ponovo postati „velike“ (MAGA), onu o njegovoj merkantilističkoj ekonomiji, i onu o njegovom i američkom libertarijanizmu.

Od ove tri, najveća ali i najopasnija je njegova prva opsesija. Jedan drugi Amerikanac, Imanuel Volerstin, sociolog i otac teorije svetskog sistema, jedan od najvećih, ako ne i najveći naučnik našeg vremena, o ovoj opasnosti, dovoljno je rekao, još u knjizi Opadanje američke moći (The Decline of American Power) iz 2004.

Slično je i sa merkantilizmom i libertarijanizmom Donalda Trampa. Koji spadaju u najstarije mantre kapitalizma. Ali koje se više ne mogu konvertovati ni u šta pozitivno. U neki novi suverenizam pogotovo. Vreme kapitalizma je prošlo. Na stolu su ostale još samo dve opcije. Prva je alternativna i progresivna postkapitalistička globalizacija. Druga je ona Donalda Trampa. Nemilosrdna kapitalistička deglobalizacija, fragmentacija i dehumanizacija. Koja je delom već i počela. Kao spoj najnaprednijih tehnologija i najnazadnijih socijeteta. Kao tehno-feudalizam Janisa Varufakisa. Ili kao Pobesneli Maks (Mad Max) Džordža Milera i Mela Gibsona.

Pri tome, ova velika istorijska regresija, dešava se ispod maske velelepnog ali nepostojećeg političkog centra. I to ne samo u SAD, nego, ne manje, i na najvećem delu Zapada. U Francuskoj i u Nemačkoj posebno. U Francuskoj Emanuela Makrona, bivšeg socijaliste, koji upravo ove 2024., kao đavo od krsta, beži od udružene levice, dok istovremeno sve više zapada u gravitaciju novih fašista Marin Lepen, a sve to u ime nepostojećeg ili, u najboljem slučaju, nejakog i nemoćnog centra. U sličnoj, samo tamo u socijaldemokratskoj i zelenoj  kamuflaži, u Nemačkoj sve više jača, i dolazi do samog predvorja vlasti, ultradesna Alternativa za Nemačku.

Treba li se onda čuditi što se sličan igrokaz igra i u našoj maloj i jedinoj. Pa se i u Podgorici još uvek čeka nepostojeći centar. Uz neke zaista zanimljive lokalne varijetete. Ilustracije radi, i onaj, po kojem, u našoj maloj i jedinoj, ima najviše „antifašizma“ po glavi stanovnika u svetu, i onaj, po kojem su, kod nas, najbučniji „antifašisti“, upravo novi fašisti, oni iz 1990-ih, ali i neki novi.

Na kraju, još samo jedan kratak komentar iz metodologije. Odgovor na pitanje, da li je sve ovo, od velikih SAD, Francuske i Nemačke, do naše male i jedine, zaista proces rađanja i razvijanja novog fašizma, ili je, ipak, nešto drugo i manje opasno, u najvećoj meri zavisi od toga, da li onaj koji ovo pitanje postavlja, u metodologiji društvenih nauka, pripada idiografima, koji smatraju da je svaka društvena pojava individualna i neponovljiva, ili nomoteticima, koji smatraju da u svakoj društvenoj pojavi ima i ponavljanja i zakonitosti. U nezavršenom jednoipovekovnom sporu između ove dve metodološke orijentacije, bio sam i ostao, ne na ovoj ili onoj ili-ili, nego na i-i poziciji i, upravo kao takav, došao sam do zaključka, da sve ovo, na žalost, jeste novi fašizam. Pri čemu, naravno, nisu nezanimljivi ni njegovi idiografski elementi, na primer „demokratski fašizam“, o kojem piše Đovani Arigi, ni njegovi nomotetski elementi, pre svega ona trojna formula fašizma, krupni kapital plus lumpenproletarijat jednako fašizam.

Ali, da na kraju kažem i to da, čak i kada bi me neko od takozvanih čistih idiografa ubedio, da sve ovo nije nikakav novi fašizam, nego nešto drugo, ne bih se kolebao ni oko toga, da je to drugo, gore čak i od fašizma.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

O razlogu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tridesetpet godina kasnije

 

„Tek što je konačno i naša politička oligarhija priznala dijagnozu krize, a ova dijagnoza je već postala nedovoljna. Kod nas je danas na delu negativno rasplitanje ove krize. […] Da ovde nije reč o preterivanju potvrđuju i svakodnevno iskustvo i teorijska predviđanja [pored ostalih i ona F. Braudela, I. Wallersteina i E. Screpantija]. Primenom ovih i njima bliskih ideja, sa ne malom verovatnoćom, može da se predvidi skoro (godinu dana, pet godina, deset godina?) nastupanje velike socijalne i civilizacijske katatrofe na tlu Jugoslavije. […] Ne mala verovatnoća, ipak, još uvek nije i apsolutna izvesnost. U ovom, makar i ograničenom prostoru neodređenosti, polje je ljudske autonomije i slobode. [Uz to], čak i u slučaju da […] još jednom započne neko propadanje, za [otpor] ostaje barem još jedan ozbiljan razlog: čak i kada se propada, naime, nije svejedno kako se to čini [uz otpor ili bez njega].“ (O razlogu, Univerzitetska riječ, Jun 1989.)

Glavni razlog za gornji citat nije, na žalost, ni istorijsko podsećanje, ni autorska sujeta, nego jedna velika i zajednička potreba. Da se u našoj maloj i jedinoj uzavrele strasti smire, pa da se onda postave makar dva ozbiljna pitanja. Prvo, da li je stanje u našoj maloj i jedinoj, danas, 2024., jednako, ili čak lošije, nego što je bilo 1989.? I drugo, ako je jednako, ili čak lošije, znači li to da i danas postoji izvesna verovatnoća da nam se može ponoviti pandemonijum hiljadudevetstodevedesetih, uključiv i unutrašnje nasilje većih razmera odnosno građanski rat? Moj odgovor na oba ova pitanja je, na žalost, potvrdan. Evo zbog čega.

Najpre, zbog toga što nakon pandemonijuma, pa čak ni nakon smene vlasti 2020., nije bilo skoro nikakvih konsekvenci koje su morale da uslede da bi se rečeno ponavljanje sprečilo. DPS nije zabranjen, a morao je biti, po članovima 55 i 149 Ustava Crne Gore. Uz to, DPS nije ni minimalno reformisan, nego je, uz pomoć najmanje sedamdesetoprocentne istosti alternative iz 2020., de fakto rehabilitovan, i, kao takav, na putu da ponovo postane pojedinačno najjača politička partija. Zatim, ni jedna jedina od par desetina krivičnih prijava za najteža krivična dela iz oblasti ratova i ratnih zločina, organizovanog kriminala i kriminala protiv Ustava, podnetih protiv Vrhovnika, nije ni mrdnula s mesta. Konačno, do današnjeg dana nije ni započeta procedura za donošenje ona dva ključna sistemska zakona, o lustraciji, i o oduzimanju nezakonito stečene imovine. Treba li još?

Pa evo, na žalost, ima još. Naša slika postaje još sumornija kada se imaju na umu još najmanje dva krupna strukturna pogoršanja. Od kojih je prvo globalno, a drugo unutrašnje. Krajem 1980-ih, bipolarni hladnoratovski svet bližio se kraju, 1990-ih je izgledalo kao da su SAD i Zapad nesporni pobednici u njihovom/našem unipolarnom svetu, ali se danas jasno vidi da je svet samo postao multipolaran i haotičan, i to na samoj ivici nuklearno-ekološke samodestrukcije. Gaza i Ukrajina o tome najbolje govore. Drugo strukturno pogoršanje je unutrašnje. Tokom nasilnih 1990-ih, mafiokratija u Crnoj Gori bila je tek u fazi prvobitne akumulacije i nastajanja, danas je ona u punoj snazi. Pomoć Europola ovo je samo ogolelo. Ali je i uz pomoć Europola razotkriven tek vrh ledenog brega. A sadašnji zastoj u borbi protiv mafije krajnje je upozoravajući. Tako da je naša mala i jedina danas u jednoj vrsti produženog i opasnog dvovlašća, nove i u velikoj meri (samo)kompromitovane vlasti, i stare, tek načete moći mafiokratije.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo