Povežite se sa nama

FOKUS

Golgota zbog istine

Objavljeno prije

na

uob-sveti-stefan

Novi detalji oko smrti policijskog inspektora Ernada Kalača, koje je nedavno objelodanila njegova supruga Alma, otvaraju brojna pitanja funkcionisanja policije u kojoj je glavno pravilo ponašanja ćutanje i poslušnost prema nadređenima i vlasti.

Kalač se, prema zvaničnoj verziji, ubio 24. marta prošle godine, na grobu svoje kćerke. Osnovno i više državno tužilaštvo taj slučaj su arhivirali. Razlog: nije bilo elemenata za pokretanje istrage, a policija je utvrdila da se Ernad ubio zbog tuge za petogodišnjom ćerkom.

Alma Kalač poriče da je njen suprug počinio samoubistvo četiri godine nakon porodične tragedije: ,,Ernad je ubijen”‘. Ona je došla do informacija da je njen suprug poslao tri oproštajna pisma premijeru Igoru Lukšiću, tadašnjem šefu crnogorske policije Veselinu Veljoviću i predsjedniku rožajskog suda Zahitu Camiću.

,,Misleći da radim za interese svoje države u pojedinim slučajevima sam ostao naivan. Moja ljudskost i čast mi ne dozvoljavaju da budem bilo čija kolateralna šteta, niti da se pojedinci kriju iza mene, a ja da budem korumpirana karika u lancu”, napisao je Kalač premijeru. Uz oproštajna pisma Kalač je ostavio i desetine službenih zabilješki u kojima imenom i prezimenom označava pretpostavljene koji su mu nalagali da žmuri pred višemilionskim prekograničnim švercom cigareta. O zabilješkama policija i tužilaštvo su duže od godinu i po ćutali. Odlučili su da pokrenu istragu pošto su informacije počele da cure u javnost.

Tužilaštvo je, nedavno, na saslušanje prvu pozvalo Almu Kalač. ,,Osjećala sam se kao na optuženičkoj klupi. Tražili su od mene da dokažem tvrdnje da je moj suprug nastradao pod pritiskom Uprave policije. Nudila sam službene zabilješke. Samo su odgovarali: ‘Dobro, dobro”’. Ona se plaši da bi državni organi ponovo mogli da zataškaju slučaj.

Nekoliko mjeseci prije Kalačeve smrti, na kosovskoj strani granice samoubistvo je izvršio funkcioner u Graničnoj policiji Kosova Ljuan Ademaj. Ostavio je pismo u kome navodi da su ga funkcioneri kosovske vlade pritiskali da dozvoli promet švercovane robe na granici sa Crnom Gorom.

Tužilaštvo i ostali državni organi nikada nijesu ispitali navode starijeg policijskog komesara za suzbijanje privrednog kriminaliteta u Ispostavi policije u Rožajama Edževita Nurkovića, koji je svojevremeno tvrdio da je na bivšeg šefa rožajske policije Ernada Kalača vršen pritisak da dozvoli prekogranični šverc. Nurković je ranije govorio da su starješine uticale na Kalača „da digne ruku na sebe”.

On je tada čak pozvao specijalnog tužioca, Unutrašnju kontrolu MUP-a, kao i Evropsku komisiju u Crnoj Gori da ga kontaktiraju jer je bio spreman da im pruži detaljne informacije o švercu u koji su umiješane starješine policije iz Berana i vrha policije. Niko ga nije kontaktirao.

Nurković je jedan od policajaca koji su zbog prijetnji koje su dobijali nakon što su počeli javno da govore o švercu na granici sa Kosovom morali da bježe u inostranstvo. Pored Nurkovića utočište u inostranstvu su našli i policajci Enver Dacić, Mithat Nurković, Hamdo Murić i Rešad Kalač. Jedini od njih koji je ostao u Crnoj Gori je Nedžad Kuč.

Prije njih, u oktobru 2010, bivši načelnik policije Rožaja Šemso Dedeić za Monitor je govorio o švercu duvana koji preko Crne Gore nikada nije prekidan. Bio je iznenađen što, kako je kazao, niko nije provjerio njegove navode.

Bivši policajci iz Rožaja za Monitor su mjesecima detaljno svjedočili o brojnim ilegalnim magacinima u Rožajama i oko njega, koji čuva naoružano obezbjeđenje. Sve su dokumentovali fotografijama, započeli su i priču o mojkovačkoj fabrici duvana…

Tadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović tvrdio je da su udaljeni s posla zbog profesionalnih propusta. Unutrašnja kontrola je utvrdila da su policajci neosnovano otpušteni. Policajci, koji su smatrali da je njima i njihovim porodicama ugrožena bezbjednost, u nekoliko navrata sastali su se i sa premijerom Lukšićem. Nije pomoglo.

Nakon smjene direktora Uprave policije Veselina Veljovića, novi direktor UP Božidar Vuksanović lično im je garantovao bezbjednost i otpušteni policajci su sredinom ove godine vraćeni u službu.

,,Crna Gora treba da stvori takav ambijent da naši građani ne traže azil u drugim zemljama”, izjavio je tada Vuksanović. I dodao da treba sačekati rezultate o tome da li su u šverc uključeni i neki policijski funkcioneri sa sjevera. Rezultata do danas nema.

Pomilovani policajci su zaćutali o kriminalu. Po službenoj dužnosti.

Enver Dacić je jedan od onih koji je javno pričao o prekograničnom švercu cigareta, kafe, šećera, ljekova i ostalih ,,roba”. Iz Uprave policije reagovali su tako što su televizijama proslijedili snimak o navodnom primanju mita na graničnom prelazu Kula u kome su učestvovali Dacić i Mithat Nurković. Viši sud u Bijelom Polju oslobodio je obojicu optužbe. Dacić je ipak zbog raznih podmetanja i stalnih prijetnji morao sa ženom i djecom da bježi iz Crne Gore. U Luksemburgu je bio prinuđen da zatraži policijsku zaštitu, nakon što su se u toj državi dvije osobe, jedna iz Berana i druga iz Bara, raspitivale za njega.

Rekosmo da su policajci u nekoliko navrata razgovarali i tražili zaštitu od premijera Lukšića. Nakon što je Dacić izbjegao iz zemlje, premijer je izjavio: ,,Iznenađen sam viješću da je gospodin Dacić napustio Crnu Goru…”.

U isto vrijeme kada i rožajski policajci, u službu je formalno vraćen i Goran Stanković. On je prvi policajac koji je javno progovorio o prebijanju i mučenju sada pokojnog Aleksandra Pejanovića 2008. godine u čuvenoj ,,betonjerci”. Stanković je prije dvije godine, svega nekoliko mjeseci prije penzionisanja, zbog prijetnji da mu se sprema odmazda bio prinuđen da napusti posao.

Nakon prebijanja Pejanovića, pokrenut je krivični postupak protiv više službenika policije, među kojima je bio i Stanković. Poslije svjedočenja o tom događaju Stanković je pravosnažno oslobođen optužbe. Ali ne i nevolja. Odmah, nakon što je vraćen na posao, po ,,prijateljskom savjetu” nadređenih poslat je u penziju, da ne bi ,,narušio imidž Policije”.

Pejanovića je u međuvremenu ubio policajac Zoran Bulatović. Stanković je opet progovorio: ,,Za Pejanovića je istina kasna, ali hoću da izađe na vidjelo, makar me to koštalo života. Doveo sam zbog pravičnosti svoju porodicu u bezizlaznu situaciju, ali i dalje se borim”.

Goran Stanković, kao i rijetki hrabri policajci koji su progovorili o nepočinstvima svojih kolega, i danas trpi zbog „kvarenja policijskog imidža”. Sa maloljetnim djetetom i nezaposlenom suprugom živi od 209 eura penzije. Kad vrati ratu za kredit, ostaju mu 24 eura!

Zbog onog što je javno govorio Stanković je trpio prijetnje i šikaniranja, ugroženo mu je zdravlje, a porodica dovedena na rub egzistencije. Tako su mu se Uprava policije i država zahvalili na hrabrosti. Sada tuži UP i državu zbog pretrpljenih i budućih duševnih i fizičkih bolova i straha. Nema para za advokata, pa čeka da li će se država umilostiti da mu odredi zastupnika po službenoj dužnosti.

Stankovićevu priču o prebijanju Aleksandra Pejanovića potvrdio je nedavno i bivši policajac Oliver Bošković na suđenju grupi policajaca zbog zlostavljanja i mučenja Pejanovića u betonjerci. Bošković je odlučio da progovori jer je ostao bez posla. Objelodanio je da su mu ranije nadređeni prijetili da će ostati bez posla ako progovori.

I pored ovih svjedočenja državni tužilac ćuti i ne traži nalogodavce batinaša u uniformama.

Prošle godine je iz Crne Gore morao da bježi još jedan policajac. Bivši pripadnik Granične službe MUP-a Suad Muratbašić sa porodicom je napustio Crnu Goru poslije javnog priznanja da je 2006. godine u Bijelom Polju agitovao za DPS i ubijedio 34 rođaka da glasaju za tu partiju. Muratbašić je kazao da ga je za taj partijski posao angažovao DPS funkcioner Mevludin Nuhodžić.

Suad Muratbašić, u medijima nazvan ,,prvi crnogorski zviždač”, umjesto obećane nagrade dobio je – otkaz. Tadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović suspendovao ga je i naredio da se protiv njega pokrene disciplinski postupak. Otkaz je dobio nakon deset godina rada, uz kratko objašnjenje da je tehnološki višak. Podnio je četiri tužbe protiv policije. U akciji rasterećenja od mnogobrojnih sudskih predmeta, Osnovni sud iz Podgorice jednu Muratbašićevu tužbu šalje na Cetinje, drugu u Kolašin. Tužbe još stoje u sudskim ladicama. Pošto nije mogao da nađe posao, kupio je kravu u nadi da će moći da živi od poljoprivrede. Prošle godine je prodao kravu i za sebe, ženu i djecu kupio vozne karte do Belgije. U jednom pravcu.

Nakon što je novi direktor UP Božidar Vuksanović pozvao policajce da se vrate uz obećanje da zbog ukazivanja na nepravilnosti u policiji više niko neće biti proganjan, Muratbašić je izjavio: ,,Odlaskom Veljovića i dolaskom Vuksanovića nije se ništa promijenilo. Organizovanom kriminalu ni jedan ni drugi niti su naudili, niti će nauditi”.

Muratbašić je u Belgiju sa sobom ponio nekoliko brojeva Monitora, u kojima je naš list pisao o njegovoj sudbini. Vlasti u Belgiji uzele su ih kao dokazni materijal za donošenje odluke o političkom azilu. O organizovanom kriminalu u Crnoj Gori svjedočio je pred odborom Amnesti internešela, kao i u Skupštini Savjeta Evrope u Strazburu.

O tome koliko režim temeljno i sistematski pokušava na sve načine da ućutka one koji su progovorili o nedjelima vlasti bjelodano svjedoči slučaj Slobodana Pejovića, penzionisanog policijskog inspektora iz Herceg Novog. On godinama skupo plaća zbog toga što je prvi hrabro i i javno progovorio o ratnom zločinu deportacija bosanskih izbjeglica. Do sada je preživio desetak verbalnih prijetnji, fizičkih napada, demoliranja vozila… Majstori falsifikovanja od njega su pokušali da naprave glavnog krivca za deportacije. Pejović i danas trpi sudsko i medijsko nasilje čiji je cilj da se zamagli direktna odgovornost najodgovornijih za ovaj državni zločin. Prvenstveno Mila Đukanovića.

Vlada je, pritisnuta evropskim regulama, u Zakonu o radu upisala odredbe koje treba da zaštite radnike koji prijave korupciju. Zviždači su formalno zaštićeni i pojedinim odredbama Zakona o namještenicima državne službe. Iz Vlade je, više puta, najavljivano da se sprema i posebni zakon koji će štiti zviždače. Trenutno se zakočilo u tom poslu.

,,Zaštita profesionalaca koji su spremni da argumentovano govore o primjerima različitih zloupotreba i nezakonitih radnji u sistemu treba da postane imperativ za Vladu”, kaže za Monitor Aleksandar Zeković, član Savjeta za građansku kontrolu rada policije.

Mrtva zakonska slova negira praksa koja kaže da ni u jednom slučaju nije došlo do procesuiranja nezakonitih radnji na koje su zviždači ukazali. Njihovi hrabri postupci samo su zagorčali život njima i njihovim porodicama. Umjesto da se njihovi primjeri afirmišu, država je učinila sve da nezgodnim svjedocima zapuši usta. Hrabri pripadnici policije istrpjeli su sve i ostali dosljedni. Vremenom, postaće ono čega se moćnici najviše boje: biće inspiracija drugima da krenu njihovim putem.

ENVER DACIĆ, AZILANT U LUKSEMBURGU
Neću da budem meta

MONITOR: Zašto se i Vi ne vratite u Crnu Goru?
DACIĆ: To je pitanje za Upravu policije i Božidara Vuksanovića. Naravno, velika mi je želja da se vratim, prije svega zbog starih roditelja, ali ne želim da budem meta kao Ernad Kalač.

MONITOR: Uvjereni ste da biste opet imali problema ako biste se vratili u Rožaje?
DACIĆ: Sigurno. Ne bih imao nikakvu zaštitu. Uprava policije i tužilaštvo ništa nisu uradili povodom naših prijava. Mafijaški klan na koji smo ukazivali i dalje se nesmetano bavi kriminalom.

MONITOR: Da li ste imali problema od kada ste izbjegli u Luksemburg?
DACIĆ: U početku da. Pretpostavljam da su crnogorska policija ili kriminalci koje sam prozvao slali ovamo emisare da me zastraše. Sada mirno spavam, savjest mi je čista. I siguran sam da će i tim moćnicima ubrzo doći kraj.

 

SUAD MURATBAŠIĆ, AZILANT U BELGIJI
SDB je glavna karika u švercu

MONITOR: Nakon dolaska u Belgiju imali ste priliku da vlastima u Briselu pričate o kriminalu kojem ste bili očevidac kao granični policajac. Ukratko, šta ste im otkrili?
MURATBAŠIĆ: Nakon dolaska u Beligiju, u Briselu sam ispričao sve što sam znao o organizovanom kriminalu u Crnoj Gori. Počev od Mila Đukanovića, kao šefa organizovanog kriminala, pa do Božidara Vuksanovića. Posebnu ulogu u švercu cigareta imao je Duško Marković, a Služba državne bezbjednosti bila je glavna karika u tom švercu. Zato tvrdim da je Duško Marković ministar nepravde, a ne ministar pravde.

MONITOR: Da li Vas je neko zvao iz policije da se vratite u Crnu Goru?
MURATBAŠIĆ: Ne. Božidar Vuksanović je zvao trojicu policajaca koji su izbjegli u Švedsku, ali mene nije. A kako i da me zove da se vratim kad zna šta bih sve mogao da posvjedočim. Ili, da je zvao Dacića da se vrati morao bi odmah da uhapsi Veselina Veljovića, jer Dacić ima video zapis u trajanju 45 minuta o švercu cigareta.

MONITOR: Šta mislite da li biste bili bezbjedni u Crnoj Gori ako biste se vratili?
MURATBAŠIĆ: Rado bih se vratio, ali meni ne mogu da garantuju bezbjednost oni koji su odgovorni za zločin u Bukovici, za deportacije, za organizovani kriminal…

MONITOR: Da li Vam je isplaćena otpremnina koju su dobili ostali policajci?
MURATBAŠIĆ: Ne. Ja sam opljačkan od strane Crne Gore. Meni duguju 6.300 eura za otpremninu koju su dobili svi ostali policijaci i 7.500 što sam uplaćivao u stambeni fond, a što je takođe isplaćeno svima osim meni. Uz to, mene su po kratkom postupku osudili na kaznu od 700 eura, a nijedna moja tužba još nije ugledala svjetlo dana.

Predrag NIKOLIĆ
Veseljko KOPRIVICA

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor

/p

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo