Povežite se sa nama

FOKUS

Golgota zbog istine

Objavljeno prije

na

Novi detalji oko smrti policijskog inspektora Ernada Kalača, koje je nedavno objelodanila njegova supruga Alma, otvaraju brojna pitanja funkcionisanja policije u kojoj je glavno pravilo ponašanja ćutanje i poslušnost prema nadređenima i vlasti.

Kalač se, prema zvaničnoj verziji, ubio 24. marta prošle godine, na grobu svoje kćerke. Osnovno i više državno tužilaštvo taj slučaj su arhivirali. Razlog: nije bilo elemenata za pokretanje istrage, a policija je utvrdila da se Ernad ubio zbog tuge za petogodišnjom ćerkom.

Alma Kalač poriče da je njen suprug počinio samoubistvo četiri godine nakon porodične tragedije: ,,Ernad je ubijen”‘. Ona je došla do informacija da je njen suprug poslao tri oproštajna pisma premijeru Igoru Lukšiću, tadašnjem šefu crnogorske policije Veselinu Veljoviću i predsjedniku rožajskog suda Zahitu Camiću.

,,Misleći da radim za interese svoje države u pojedinim slučajevima sam ostao naivan. Moja ljudskost i čast mi ne dozvoljavaju da budem bilo čija kolateralna šteta, niti da se pojedinci kriju iza mene, a ja da budem korumpirana karika u lancu”, napisao je Kalač premijeru. Uz oproštajna pisma Kalač je ostavio i desetine službenih zabilješki u kojima imenom i prezimenom označava pretpostavljene koji su mu nalagali da žmuri pred višemilionskim prekograničnim švercom cigareta. O zabilješkama policija i tužilaštvo su duže od godinu i po ćutali. Odlučili su da pokrenu istragu pošto su informacije počele da cure u javnost.

Tužilaštvo je, nedavno, na saslušanje prvu pozvalo Almu Kalač. ,,Osjećala sam se kao na optuženičkoj klupi. Tražili su od mene da dokažem tvrdnje da je moj suprug nastradao pod pritiskom Uprave policije. Nudila sam službene zabilješke. Samo su odgovarali: ‘Dobro, dobro”’. Ona se plaši da bi državni organi ponovo mogli da zataškaju slučaj.

Nekoliko mjeseci prije Kalačeve smrti, na kosovskoj strani granice samoubistvo je izvršio funkcioner u Graničnoj policiji Kosova Ljuan Ademaj. Ostavio je pismo u kome navodi da su ga funkcioneri kosovske vlade pritiskali da dozvoli promet švercovane robe na granici sa Crnom Gorom.

Tužilaštvo i ostali državni organi nikada nijesu ispitali navode starijeg policijskog komesara za suzbijanje privrednog kriminaliteta u Ispostavi policije u Rožajama Edževita Nurkovića, koji je svojevremeno tvrdio da je na bivšeg šefa rožajske policije Ernada Kalača vršen pritisak da dozvoli prekogranični šverc. Nurković je ranije govorio da su starješine uticale na Kalača „da digne ruku na sebe”.

On je tada čak pozvao specijalnog tužioca, Unutrašnju kontrolu MUP-a, kao i Evropsku komisiju u Crnoj Gori da ga kontaktiraju jer je bio spreman da im pruži detaljne informacije o švercu u koji su umiješane starješine policije iz Berana i vrha policije. Niko ga nije kontaktirao.

Nurković je jedan od policajaca koji su zbog prijetnji koje su dobijali nakon što su počeli javno da govore o švercu na granici sa Kosovom morali da bježe u inostranstvo. Pored Nurkovića utočište u inostranstvu su našli i policajci Enver Dacić, Mithat Nurković, Hamdo Murić i Rešad Kalač. Jedini od njih koji je ostao u Crnoj Gori je Nedžad Kuč.

Prije njih, u oktobru 2010, bivši načelnik policije Rožaja Šemso Dedeić za Monitor je govorio o švercu duvana koji preko Crne Gore nikada nije prekidan. Bio je iznenađen što, kako je kazao, niko nije provjerio njegove navode.

Bivši policajci iz Rožaja za Monitor su mjesecima detaljno svjedočili o brojnim ilegalnim magacinima u Rožajama i oko njega, koji čuva naoružano obezbjeđenje. Sve su dokumentovali fotografijama, započeli su i priču o mojkovačkoj fabrici duvana…

Tadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović tvrdio je da su udaljeni s posla zbog profesionalnih propusta. Unutrašnja kontrola je utvrdila da su policajci neosnovano otpušteni. Policajci, koji su smatrali da je njima i njihovim porodicama ugrožena bezbjednost, u nekoliko navrata sastali su se i sa premijerom Lukšićem. Nije pomoglo.

Nakon smjene direktora Uprave policije Veselina Veljovića, novi direktor UP Božidar Vuksanović lično im je garantovao bezbjednost i otpušteni policajci su sredinom ove godine vraćeni u službu.

,,Crna Gora treba da stvori takav ambijent da naši građani ne traže azil u drugim zemljama”, izjavio je tada Vuksanović. I dodao da treba sačekati rezultate o tome da li su u šverc uključeni i neki policijski funkcioneri sa sjevera. Rezultata do danas nema.

Pomilovani policajci su zaćutali o kriminalu. Po službenoj dužnosti.

Enver Dacić je jedan od onih koji je javno pričao o prekograničnom švercu cigareta, kafe, šećera, ljekova i ostalih ,,roba”. Iz Uprave policije reagovali su tako što su televizijama proslijedili snimak o navodnom primanju mita na graničnom prelazu Kula u kome su učestvovali Dacić i Mithat Nurković. Viši sud u Bijelom Polju oslobodio je obojicu optužbe. Dacić je ipak zbog raznih podmetanja i stalnih prijetnji morao sa ženom i djecom da bježi iz Crne Gore. U Luksemburgu je bio prinuđen da zatraži policijsku zaštitu, nakon što su se u toj državi dvije osobe, jedna iz Berana i druga iz Bara, raspitivale za njega.

Rekosmo da su policajci u nekoliko navrata razgovarali i tražili zaštitu od premijera Lukšića. Nakon što je Dacić izbjegao iz zemlje, premijer je izjavio: ,,Iznenađen sam viješću da je gospodin Dacić napustio Crnu Goru…”.

U isto vrijeme kada i rožajski policajci, u službu je formalno vraćen i Goran Stanković. On je prvi policajac koji je javno progovorio o prebijanju i mučenju sada pokojnog Aleksandra Pejanovića 2008. godine u čuvenoj ,,betonjerci”. Stanković je prije dvije godine, svega nekoliko mjeseci prije penzionisanja, zbog prijetnji da mu se sprema odmazda bio prinuđen da napusti posao.

Nakon prebijanja Pejanovića, pokrenut je krivični postupak protiv više službenika policije, među kojima je bio i Stanković. Poslije svjedočenja o tom događaju Stanković je pravosnažno oslobođen optužbe. Ali ne i nevolja. Odmah, nakon što je vraćen na posao, po ,,prijateljskom savjetu” nadređenih poslat je u penziju, da ne bi ,,narušio imidž Policije”.

Pejanovića je u međuvremenu ubio policajac Zoran Bulatović. Stanković je opet progovorio: ,,Za Pejanovića je istina kasna, ali hoću da izađe na vidjelo, makar me to koštalo života. Doveo sam zbog pravičnosti svoju porodicu u bezizlaznu situaciju, ali i dalje se borim”.

Goran Stanković, kao i rijetki hrabri policajci koji su progovorili o nepočinstvima svojih kolega, i danas trpi zbog „kvarenja policijskog imidža”. Sa maloljetnim djetetom i nezaposlenom suprugom živi od 209 eura penzije. Kad vrati ratu za kredit, ostaju mu 24 eura!

Zbog onog što je javno govorio Stanković je trpio prijetnje i šikaniranja, ugroženo mu je zdravlje, a porodica dovedena na rub egzistencije. Tako su mu se Uprava policije i država zahvalili na hrabrosti. Sada tuži UP i državu zbog pretrpljenih i budućih duševnih i fizičkih bolova i straha. Nema para za advokata, pa čeka da li će se država umilostiti da mu odredi zastupnika po službenoj dužnosti.

Stankovićevu priču o prebijanju Aleksandra Pejanovića potvrdio je nedavno i bivši policajac Oliver Bošković na suđenju grupi policajaca zbog zlostavljanja i mučenja Pejanovića u betonjerci. Bošković je odlučio da progovori jer je ostao bez posla. Objelodanio je da su mu ranije nadređeni prijetili da će ostati bez posla ako progovori.

I pored ovih svjedočenja državni tužilac ćuti i ne traži nalogodavce batinaša u uniformama.

Prošle godine je iz Crne Gore morao da bježi još jedan policajac. Bivši pripadnik Granične službe MUP-a Suad Muratbašić sa porodicom je napustio Crnu Goru poslije javnog priznanja da je 2006. godine u Bijelom Polju agitovao za DPS i ubijedio 34 rođaka da glasaju za tu partiju. Muratbašić je kazao da ga je za taj partijski posao angažovao DPS funkcioner Mevludin Nuhodžić.

Suad Muratbašić, u medijima nazvan ,,prvi crnogorski zviždač”, umjesto obećane nagrade dobio je – otkaz. Tadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović suspendovao ga je i naredio da se protiv njega pokrene disciplinski postupak. Otkaz je dobio nakon deset godina rada, uz kratko objašnjenje da je tehnološki višak. Podnio je četiri tužbe protiv policije. U akciji rasterećenja od mnogobrojnih sudskih predmeta, Osnovni sud iz Podgorice jednu Muratbašićevu tužbu šalje na Cetinje, drugu u Kolašin. Tužbe još stoje u sudskim ladicama. Pošto nije mogao da nađe posao, kupio je kravu u nadi da će moći da živi od poljoprivrede. Prošle godine je prodao kravu i za sebe, ženu i djecu kupio vozne karte do Belgije. U jednom pravcu.

Nakon što je novi direktor UP Božidar Vuksanović pozvao policajce da se vrate uz obećanje da zbog ukazivanja na nepravilnosti u policiji više niko neće biti proganjan, Muratbašić je izjavio: ,,Odlaskom Veljovića i dolaskom Vuksanovića nije se ništa promijenilo. Organizovanom kriminalu ni jedan ni drugi niti su naudili, niti će nauditi”.

Muratbašić je u Belgiju sa sobom ponio nekoliko brojeva Monitora, u kojima je naš list pisao o njegovoj sudbini. Vlasti u Belgiji uzele su ih kao dokazni materijal za donošenje odluke o političkom azilu. O organizovanom kriminalu u Crnoj Gori svjedočio je pred odborom Amnesti internešela, kao i u Skupštini Savjeta Evrope u Strazburu.

O tome koliko režim temeljno i sistematski pokušava na sve načine da ućutka one koji su progovorili o nedjelima vlasti bjelodano svjedoči slučaj Slobodana Pejovića, penzionisanog policijskog inspektora iz Herceg Novog. On godinama skupo plaća zbog toga što je prvi hrabro i i javno progovorio o ratnom zločinu deportacija bosanskih izbjeglica. Do sada je preživio desetak verbalnih prijetnji, fizičkih napada, demoliranja vozila… Majstori falsifikovanja od njega su pokušali da naprave glavnog krivca za deportacije. Pejović i danas trpi sudsko i medijsko nasilje čiji je cilj da se zamagli direktna odgovornost najodgovornijih za ovaj državni zločin. Prvenstveno Mila Đukanovića.

Vlada je, pritisnuta evropskim regulama, u Zakonu o radu upisala odredbe koje treba da zaštite radnike koji prijave korupciju. Zviždači su formalno zaštićeni i pojedinim odredbama Zakona o namještenicima državne službe. Iz Vlade je, više puta, najavljivano da se sprema i posebni zakon koji će štiti zviždače. Trenutno se zakočilo u tom poslu.

,,Zaštita profesionalaca koji su spremni da argumentovano govore o primjerima različitih zloupotreba i nezakonitih radnji u sistemu treba da postane imperativ za Vladu”, kaže za Monitor Aleksandar Zeković, član Savjeta za građansku kontrolu rada policije.

Mrtva zakonska slova negira praksa koja kaže da ni u jednom slučaju nije došlo do procesuiranja nezakonitih radnji na koje su zviždači ukazali. Njihovi hrabri postupci samo su zagorčali život njima i njihovim porodicama. Umjesto da se njihovi primjeri afirmišu, država je učinila sve da nezgodnim svjedocima zapuši usta. Hrabri pripadnici policije istrpjeli su sve i ostali dosljedni. Vremenom, postaće ono čega se moćnici najviše boje: biće inspiracija drugima da krenu njihovim putem.

ENVER DACIĆ, AZILANT U LUKSEMBURGU
Neću da budem meta

MONITOR: Zašto se i Vi ne vratite u Crnu Goru?
DACIĆ: To je pitanje za Upravu policije i Božidara Vuksanovića. Naravno, velika mi je želja da se vratim, prije svega zbog starih roditelja, ali ne želim da budem meta kao Ernad Kalač.

MONITOR: Uvjereni ste da biste opet imali problema ako biste se vratili u Rožaje?
DACIĆ: Sigurno. Ne bih imao nikakvu zaštitu. Uprava policije i tužilaštvo ništa nisu uradili povodom naših prijava. Mafijaški klan na koji smo ukazivali i dalje se nesmetano bavi kriminalom.

MONITOR: Da li ste imali problema od kada ste izbjegli u Luksemburg?
DACIĆ: U početku da. Pretpostavljam da su crnogorska policija ili kriminalci koje sam prozvao slali ovamo emisare da me zastraše. Sada mirno spavam, savjest mi je čista. I siguran sam da će i tim moćnicima ubrzo doći kraj.

 

SUAD MURATBAŠIĆ, AZILANT U BELGIJI
SDB je glavna karika u švercu

MONITOR: Nakon dolaska u Belgiju imali ste priliku da vlastima u Briselu pričate o kriminalu kojem ste bili očevidac kao granični policajac. Ukratko, šta ste im otkrili?
MURATBAŠIĆ: Nakon dolaska u Beligiju, u Briselu sam ispričao sve što sam znao o organizovanom kriminalu u Crnoj Gori. Počev od Mila Đukanovića, kao šefa organizovanog kriminala, pa do Božidara Vuksanovića. Posebnu ulogu u švercu cigareta imao je Duško Marković, a Služba državne bezbjednosti bila je glavna karika u tom švercu. Zato tvrdim da je Duško Marković ministar nepravde, a ne ministar pravde.

MONITOR: Da li Vas je neko zvao iz policije da se vratite u Crnu Goru?
MURATBAŠIĆ: Ne. Božidar Vuksanović je zvao trojicu policajaca koji su izbjegli u Švedsku, ali mene nije. A kako i da me zove da se vratim kad zna šta bih sve mogao da posvjedočim. Ili, da je zvao Dacića da se vrati morao bi odmah da uhapsi Veselina Veljovića, jer Dacić ima video zapis u trajanju 45 minuta o švercu cigareta.

MONITOR: Šta mislite da li biste bili bezbjedni u Crnoj Gori ako biste se vratili?
MURATBAŠIĆ: Rado bih se vratio, ali meni ne mogu da garantuju bezbjednost oni koji su odgovorni za zločin u Bukovici, za deportacije, za organizovani kriminal…

MONITOR: Da li Vam je isplaćena otpremnina koju su dobili ostali policajci?
MURATBAŠIĆ: Ne. Ja sam opljačkan od strane Crne Gore. Meni duguju 6.300 eura za otpremninu koju su dobili svi ostali policijaci i 7.500 što sam uplaćivao u stambeni fond, a što je takođe isplaćeno svima osim meni. Uz to, mene su po kratkom postupku osudili na kaznu od 700 eura, a nijedna moja tužba još nije ugledala svjetlo dana.

Predrag NIKOLIĆ
Veseljko KOPRIVICA

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor

/p

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad i Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i kriminogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije’”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan AbazovićBošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo