Povežite se sa nama

FOKUS

Kum i kuriri

Objavljeno prije

na

dejana-savicevic

Crta ispod izbora 14. oktobra je povučena: partije manjinskih naroda ulaze u vladu sa koalicijom Evropska Crna Gora, predsjednik DPS-a Milo Đukanović ,,otvorio je vrata” za povratak na neku od najviših državnih funkcija.

Samo treba baciti pogled na taj prizor: vlast će činiti Demokratska partija socijalista, na čelu sa Milom Đukanovićem, Liberalna partija koja imenom asocira na Liberalni savez, Bošnjačka stranka, albanske partije i Hrvatska građanska inicijativa. Vlastite žrtve Đukanović je pretvorio u vlastite sluge. I nakon njegovog gubitka izbora, na vlasti će nam biti kum i kuriri.

U zemlji niskih očekivanja kao što je ova, nije pitanje samo što su predstavnici manjina riješili da idu sa Đukanovićem, nego što su otišli – trke. Iako se diče titulom ,,autentičnih zastupnika” svojih naroda nijesu bili u stanju čak ni da ispostave zahtjev da njihov predstavnik bude, na primjer, predsjednik parlamenta. Stidljivo su iz BS pripomenuli kako bi neko njihov mogao biti – potpredsjednik. Bošnjaka, Albanaca i Hrvata u Crnoj Gori ima oko 17 odsto, crnaca u Americi – između 12 i 13 procenata. Pa vidi Baraka Obamu. Autentični zastupnici ovdje su ,,prirodni saveznici”.

Utrka lidera manjinskih partija samo dodatno pokazuje da im nije ni u primisli da boravkom u vlasti mijenjaju suštinu apsolutističke vladavine Crnom Gorom. Osim toga, oni su odavde i znaju kako je DPS na različite načine krao i silom otimao glasove. Znaju i da je svaki opozicioni glas, šta god o programu opozicije mislili, dobijen bez prisile. Zato Đukanovićeve ,,prirodne saveznike” valja tretirati kao svjesne saučesnike u zločinu prekrajanja izborne volje građana.

Deset dana nakon izbora i nakon što su građani zaspivali i budili se iščekujući šta će reći sveprisutni Suljo Mustafić objavljeno je zajedničko saopštenje DPS-a i BS o tome da su te dvije partije i prije izbora dogovarale brak. Svega je bilo u minulih 23 godine od uvođenja višestranačja, ali ovako direktne obmane vlastitih birača – ne. Da li je ikada iko tokom izborne kampanje čuo ijednog predstavnika BS da su se, bez obzira na ishod glasanja, bezuslovno obećali Đukanoviću? I da nije drugih razloga, ovo naknadno otkriće o hotimičnoj prevari bilo bi dovoljan razlog da se vlasti, koju formira DPS sa satelitima, ospori demokratski legitimitet. Udruženim saopštenjem DPS-a i BS-a praktično je opovrgnuta priča kako će manjinske partije vlastima služiti kao dekor. Biće upregnute. Ovom prilikom da operu neistinu Mila Đukanovića da je njegova koalicija osvojila 180.000 glasova, drugi put – za šta bude trebalo.

Nije mali posao u pitanju. Samo za pranje Đukanovićeve biografije dosad je potrošeno tušta i tma – što para, što partija, što intelektualaca – i još neprijatno miriše. Naročito kad se, na primjer, pojavi bivši Karadžićev ministar Momčilo Mandić i kaže kako

ne može da zaboravi pomoć u džebani i dragovoljcima koju su Milo Đukanović i njegova vlada 1994. godine upućivali Vojsci RS – od Foče preko Srebrenice do Bihaća.

Onda nam je avionom Filipa Vujanovića doletio Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva BiH i potpredsjednik SDA, u dvodnevnu posjetu. Što je sletio, obnarodovao je da je došao da ohrabri BS da udruži snage sa poraženom Đukanovićevom koalicijom i pride objasnio da se baš posigur ne zna kakva je bila Đukanovićeva uloga u godinama kad je ubijana njegova Bosna, ali da se pouzdano zna da se Đukanović hrabro sukobio sa Miloševićem. Danas odnosi između Crne Gore i BiH bujaju kao ljiljani. Valjda zato, osim sa državnim predstavnicima, on se sreo i sa predstavnicima BS i Đukanovićem kao šefom DPS. Samo su problem datumi. Đukanović se razišao s Miloševićem 1997, a Srebrenica je zaklana 1995. godine. I bosanske izbjeglice, koje su ovdje tražile spas, vraćene su nalogom Đukanovićeve vlade pod nož Karadžićevoj i Mladićevoj vojsci 1992. Ne može biti da je baš slučajno zapisano da neki zločini ne zastarijevaju.

Bakir Izetbegović važi za odmjerenog i pristojnog političara. Ovih dana na Cetinju i u Podgorici nije bio ni odmjeren ni pristojan. Ni državnik. Radio je tačno ono što halapljivi predstavnici susjednih zemalja rade u BiH, petljajući se u njene unutrašnje stvari.

Zar impresioniran crvenim tepihom, Izetbegović je propustio da se na Cetinju sretne sa nekima od onih koji su pod Lovćenom onih lednih bosanskih zima, uprkos Đukanovićevoj do zuba naoružanoj policiji, uprkos njegovoj propagandi koja im je ucrtavala žig izdajnika, znali iz hiljada mladih grla zapjevati braniocima Sarajeva. Umjesto priznanja, svojim ,,neznanjem” Vujanovićev gost je povrijedio baš tu najljepšu Crnu Goru.

Stvari često nijesu kao što izgledaju, inače ljudi ne bi morali da čitaju Monitor. Nije Izetbegović, dok mu se sve kod kuće ruši, došao da ugoni Sulja Mustafića u bratstvo sa DPS-om. Umiju to domaće snage i bez njega. Došao je da ohrabri Mila Đukanovića da on njemu pomogne ne bi li SDA, nakon što su smijenjeni njeni ministri u državnom parlamentu BiH, kako opstala na vlasti. Tamošnji igrači Milorad Dodik i Fahrudin Radončić dobri su Đukanovićevi jarani. Riječ je o priznanju moći Mila Đukanovića da indirektno utiče na rasplet borbe za vlast u Sarajevu. Izetbegović je bio tu da pokaže kako može biti od koristi Đukanoviću, ako odigra u njegovu korist u mutnim i prevrtljivim postjugoslovenskim savezništvima i političkim neprijateljstvima. Taj regionalni pogled na stvari, crnogorska opozicija ubuduće mora mnogo više imati na umu. O njoj se u komšiluku malo zna, a ono što se zna, loše je po nju. Vrijeme je da neki opozicioni prvaci skupe hrabrosti, pođu do Sarajeva, i pogledaju mu u oči. Stid je za ljude.

Izetbegovićev nalaz da je Crna Gora promijenila ponašanje savršeno se uklapa u hor koji pjeva kako se ovdje ne mijenja vlast, ali se mijenja politika. Proizvodnja iluzije kretanja karakteristična je za sve diktature. To je radio Hitler, Staljin, Mao Ce Tung. Ne mora neko biti prestar da bi pamtio „Dugoročni program ekonomske stabilizacije” u SFRJ.

I sad je Đukanović najavio promjene. Kao prvo – moraće da se vrati. Na pitanje beogradskog Novog magazina da li otvara vrata za povratak na politički vrh, Đukanović je odgovorio: ,,Okolnost da sam ovako intenzivno ušao u kampanju jasno pokazuje da sam ta vrata već otvorio, a sad treba da vidimo kako ćemo pametno kroz njih proći i predstaviti se ljudima sa sastavom koji će biti u stanju da ispuni njihova očekivanja”.

Nema većeg intervjua u kojem Đukanović ne pomene Liberalni savez. Imali bi tu psiholozi posla, a i laicima je jasno: on ne može da se oslobodi sjena onih koji su stvarni tvorci ideje obnove crnogorske nezavisnosti. Pored toga, svakog dana je sve očitije: ideju nezavisne Crne Gore s početka devedesetih ova vlast nije ostvarila, nego upropastila. Zastava na Ist Riveru je jedno, suština drugo. Kad jedna od uzdanica DPS-a Daliborka Pejović odbrusi kako ,,one koji su glasali protiv svoje države” treba ,,dovest k poznaniju prava”, kao na dlanu se vidi da nije riječ o Crnoj Gori kakvu su sanjali oni što su Dubrovnik molili za oprost.

Onako kako se DPS ponaša prema Srbima u Crnoj Gori, u BiH i u Hrvatskoj se danas ne vladaju ni prema onima koji su učestvovali u oružanoj pobuni. U vrijeme referenduma u toj zemlji, prema popisu iz 1991, u BiH je živjelo 31, 3 odsto Srba, u Hrvatskoj 12,2 odsto. U obje države na krilima Miloševićeve i – kako to reći – službene crnogorske velikosrpske politike digli su se na oružje. U vrijeme referenduma u Crnoj Gori, prema popisu iz 2003., bilo je 31,99 odsto Srba. Prihvatili su volju većine. Na ovim izborima, niko od relevantnih političara koji su u vrijeme referenduma zagovarali zajednicu sa Srbijom, nije sporio suverenitet Crne Gore. Obećali su pred vlastitim biračima spremnost da se bore za njenu evropsku budućnost.

Umjesto integracije u crnogorsko društvo tako brojne zajednice, Đukanović prodaje model po kojem pobijediti Srbe u Crnoj Gori znači osigurati crnogorsku državnost. Suprotno je. On naopakom identitetskom politikom, jednako kao i beskrupoloznom pljačkom Crne Gore, ruši temelje ove države. U taj kolovrat uvlači manjinske zajednice. Njenim liderima spremio je ulogu Ranka Krivokapića. U Krivokapićev SDP se više niko ne nada, njih slabo ko ozbiljno i kritikuje. Računaju ljudi – šteta na njih trošiti riječ.

Odlukom da, sedam godina nakon referenduma, u trenutku kad ne postoji politička snaga koja osporava crnogorsku nezavisnost, Đukanoviću produže vladanje, manjinske stranke su se kandidovale za ulogu dežurnog krivca. Ako ne uspije da odoli iskušenju da na leđa manjinskih predstvanika svali krivicu što nije uspjela da osvoji dovoljan broj glasova Crnogoraca i Srba, opozicija će samo DPS-u dodati vjetar u leđa. Ogromne deficite, pogotovu u odnosu prema manjinskim zajednicama, većina opozicionih snaga, tek treba da otkloni. Nije dovoljno Srebrenicu i Bukovicu pripisati Đukanoviću, trebaće puno moralne hrabrosti da se neki opozicioni lideri suoče i sa svojom odgovornošću, za to što je ovdje carovalo zlo i što su održavani projekti koji su zločin podrazumijevali. U tom pravcu, programsko zalaganje Demokratskog fronta za donošenje zakona o lustraciji je od izuzetnog značaja.

Postizborno prljavo kazalište ne može potrijeti veličanstven odgovor crnogorskog društva na izborima. Ono je pokazalo da je nadišlo Đukanovića. Za lidere ćemo vidjeti. Priliku da pokažu šta mogu oni koji su osvojili opozicione glasove imaće u Nikšiću. Tamo nema ni Bošnjačke stranke, ni albanskih koalicija, ni Hrvatske građanske inicijative. Đukanovićev rodni grad će pokazati ima li on rezervne resurse u opozicionim redovima.

Prema posljednjim vijestima, Inicijalni odbor Pozitivne Crne Gore u Nikšiću predložio je Glavnom odboru te partije da počne pregovore sa Demokratskim frontom i Socijalističkom narodnom partijom o formiranju vlasti u tom gradu. Uslovi su, u principu, u redu, ali neki nijesu primjereni gradnji koalicije na lokalnom nivou. Druga je stvar ako bi se o tim principima razgovaralo prilikom neminovnog stvaranja širokog antimonopolskog saveza u Crnoj Gori.

Jesen je donijela žute dunje. Pitanje je samo za koga su.

Esad KOČAN
Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo