Povežite se sa nama

FOKUS

Kum i kuriri

Objavljeno prije

na

Crta ispod izbora 14. oktobra je povučena: partije manjinskih naroda ulaze u vladu sa koalicijom Evropska Crna Gora, predsjednik DPS-a Milo Đukanović ,,otvorio je vrata” za povratak na neku od najviših državnih funkcija.

Samo treba baciti pogled na taj prizor: vlast će činiti Demokratska partija socijalista, na čelu sa Milom Đukanovićem, Liberalna partija koja imenom asocira na Liberalni savez, Bošnjačka stranka, albanske partije i Hrvatska građanska inicijativa. Vlastite žrtve Đukanović je pretvorio u vlastite sluge. I nakon njegovog gubitka izbora, na vlasti će nam biti kum i kuriri.

U zemlji niskih očekivanja kao što je ova, nije pitanje samo što su predstavnici manjina riješili da idu sa Đukanovićem, nego što su otišli – trke. Iako se diče titulom ,,autentičnih zastupnika” svojih naroda nijesu bili u stanju čak ni da ispostave zahtjev da njihov predstavnik bude, na primjer, predsjednik parlamenta. Stidljivo su iz BS pripomenuli kako bi neko njihov mogao biti – potpredsjednik. Bošnjaka, Albanaca i Hrvata u Crnoj Gori ima oko 17 odsto, crnaca u Americi – između 12 i 13 procenata. Pa vidi Baraka Obamu. Autentični zastupnici ovdje su ,,prirodni saveznici”.

Utrka lidera manjinskih partija samo dodatno pokazuje da im nije ni u primisli da boravkom u vlasti mijenjaju suštinu apsolutističke vladavine Crnom Gorom. Osim toga, oni su odavde i znaju kako je DPS na različite načine krao i silom otimao glasove. Znaju i da je svaki opozicioni glas, šta god o programu opozicije mislili, dobijen bez prisile. Zato Đukanovićeve ,,prirodne saveznike” valja tretirati kao svjesne saučesnike u zločinu prekrajanja izborne volje građana.

Deset dana nakon izbora i nakon što su građani zaspivali i budili se iščekujući šta će reći sveprisutni Suljo Mustafić objavljeno je zajedničko saopštenje DPS-a i BS o tome da su te dvije partije i prije izbora dogovarale brak. Svega je bilo u minulih 23 godine od uvođenja višestranačja, ali ovako direktne obmane vlastitih birača – ne. Da li je ikada iko tokom izborne kampanje čuo ijednog predstavnika BS da su se, bez obzira na ishod glasanja, bezuslovno obećali Đukanoviću? I da nije drugih razloga, ovo naknadno otkriće o hotimičnoj prevari bilo bi dovoljan razlog da se vlasti, koju formira DPS sa satelitima, ospori demokratski legitimitet. Udruženim saopštenjem DPS-a i BS-a praktično je opovrgnuta priča kako će manjinske partije vlastima služiti kao dekor. Biće upregnute. Ovom prilikom da operu neistinu Mila Đukanovića da je njegova koalicija osvojila 180.000 glasova, drugi put – za šta bude trebalo.

Nije mali posao u pitanju. Samo za pranje Đukanovićeve biografije dosad je potrošeno tušta i tma – što para, što partija, što intelektualaca – i još neprijatno miriše. Naročito kad se, na primjer, pojavi bivši Karadžićev ministar Momčilo Mandić i kaže kako

ne može da zaboravi pomoć u džebani i dragovoljcima koju su Milo Đukanović i njegova vlada 1994. godine upućivali Vojsci RS – od Foče preko Srebrenice do Bihaća.

Onda nam je avionom Filipa Vujanovića doletio Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva BiH i potpredsjednik SDA, u dvodnevnu posjetu. Što je sletio, obnarodovao je da je došao da ohrabri BS da udruži snage sa poraženom Đukanovićevom koalicijom i pride objasnio da se baš posigur ne zna kakva je bila Đukanovićeva uloga u godinama kad je ubijana njegova Bosna, ali da se pouzdano zna da se Đukanović hrabro sukobio sa Miloševićem. Danas odnosi između Crne Gore i BiH bujaju kao ljiljani. Valjda zato, osim sa državnim predstavnicima, on se sreo i sa predstavnicima BS i Đukanovićem kao šefom DPS. Samo su problem datumi. Đukanović se razišao s Miloševićem 1997, a Srebrenica je zaklana 1995. godine. I bosanske izbjeglice, koje su ovdje tražile spas, vraćene su nalogom Đukanovićeve vlade pod nož Karadžićevoj i Mladićevoj vojsci 1992. Ne može biti da je baš slučajno zapisano da neki zločini ne zastarijevaju.

Bakir Izetbegović važi za odmjerenog i pristojnog političara. Ovih dana na Cetinju i u Podgorici nije bio ni odmjeren ni pristojan. Ni državnik. Radio je tačno ono što halapljivi predstavnici susjednih zemalja rade u BiH, petljajući se u njene unutrašnje stvari.

Zar impresioniran crvenim tepihom, Izetbegović je propustio da se na Cetinju sretne sa nekima od onih koji su pod Lovćenom onih lednih bosanskih zima, uprkos Đukanovićevoj do zuba naoružanoj policiji, uprkos njegovoj propagandi koja im je ucrtavala žig izdajnika, znali iz hiljada mladih grla zapjevati braniocima Sarajeva. Umjesto priznanja, svojim ,,neznanjem” Vujanovićev gost je povrijedio baš tu najljepšu Crnu Goru.

Stvari često nijesu kao što izgledaju, inače ljudi ne bi morali da čitaju Monitor. Nije Izetbegović, dok mu se sve kod kuće ruši, došao da ugoni Sulja Mustafića u bratstvo sa DPS-om. Umiju to domaće snage i bez njega. Došao je da ohrabri Mila Đukanovića da on njemu pomogne ne bi li SDA, nakon što su smijenjeni njeni ministri u državnom parlamentu BiH, kako opstala na vlasti. Tamošnji igrači Milorad Dodik i Fahrudin Radončić dobri su Đukanovićevi jarani. Riječ je o priznanju moći Mila Đukanovića da indirektno utiče na rasplet borbe za vlast u Sarajevu. Izetbegović je bio tu da pokaže kako može biti od koristi Đukanoviću, ako odigra u njegovu korist u mutnim i prevrtljivim postjugoslovenskim savezništvima i političkim neprijateljstvima. Taj regionalni pogled na stvari, crnogorska opozicija ubuduće mora mnogo više imati na umu. O njoj se u komšiluku malo zna, a ono što se zna, loše je po nju. Vrijeme je da neki opozicioni prvaci skupe hrabrosti, pođu do Sarajeva, i pogledaju mu u oči. Stid je za ljude.

Izetbegovićev nalaz da je Crna Gora promijenila ponašanje savršeno se uklapa u hor koji pjeva kako se ovdje ne mijenja vlast, ali se mijenja politika. Proizvodnja iluzije kretanja karakteristična je za sve diktature. To je radio Hitler, Staljin, Mao Ce Tung. Ne mora neko biti prestar da bi pamtio „Dugoročni program ekonomske stabilizacije” u SFRJ.

I sad je Đukanović najavio promjene. Kao prvo – moraće da se vrati. Na pitanje beogradskog Novog magazina da li otvara vrata za povratak na politički vrh, Đukanović je odgovorio: ,,Okolnost da sam ovako intenzivno ušao u kampanju jasno pokazuje da sam ta vrata već otvorio, a sad treba da vidimo kako ćemo pametno kroz njih proći i predstaviti se ljudima sa sastavom koji će biti u stanju da ispuni njihova očekivanja”.

Nema većeg intervjua u kojem Đukanović ne pomene Liberalni savez. Imali bi tu psiholozi posla, a i laicima je jasno: on ne može da se oslobodi sjena onih koji su stvarni tvorci ideje obnove crnogorske nezavisnosti. Pored toga, svakog dana je sve očitije: ideju nezavisne Crne Gore s početka devedesetih ova vlast nije ostvarila, nego upropastila. Zastava na Ist Riveru je jedno, suština drugo. Kad jedna od uzdanica DPS-a Daliborka Pejović odbrusi kako ,,one koji su glasali protiv svoje države” treba ,,dovest k poznaniju prava”, kao na dlanu se vidi da nije riječ o Crnoj Gori kakvu su sanjali oni što su Dubrovnik molili za oprost.

Onako kako se DPS ponaša prema Srbima u Crnoj Gori, u BiH i u Hrvatskoj se danas ne vladaju ni prema onima koji su učestvovali u oružanoj pobuni. U vrijeme referenduma u toj zemlji, prema popisu iz 1991, u BiH je živjelo 31, 3 odsto Srba, u Hrvatskoj 12,2 odsto. U obje države na krilima Miloševićeve i – kako to reći – službene crnogorske velikosrpske politike digli su se na oružje. U vrijeme referenduma u Crnoj Gori, prema popisu iz 2003., bilo je 31,99 odsto Srba. Prihvatili su volju većine. Na ovim izborima, niko od relevantnih političara koji su u vrijeme referenduma zagovarali zajednicu sa Srbijom, nije sporio suverenitet Crne Gore. Obećali su pred vlastitim biračima spremnost da se bore za njenu evropsku budućnost.

Umjesto integracije u crnogorsko društvo tako brojne zajednice, Đukanović prodaje model po kojem pobijediti Srbe u Crnoj Gori znači osigurati crnogorsku državnost. Suprotno je. On naopakom identitetskom politikom, jednako kao i beskrupoloznom pljačkom Crne Gore, ruši temelje ove države. U taj kolovrat uvlači manjinske zajednice. Njenim liderima spremio je ulogu Ranka Krivokapića. U Krivokapićev SDP se više niko ne nada, njih slabo ko ozbiljno i kritikuje. Računaju ljudi – šteta na njih trošiti riječ.

Odlukom da, sedam godina nakon referenduma, u trenutku kad ne postoji politička snaga koja osporava crnogorsku nezavisnost, Đukanoviću produže vladanje, manjinske stranke su se kandidovale za ulogu dežurnog krivca. Ako ne uspije da odoli iskušenju da na leđa manjinskih predstvanika svali krivicu što nije uspjela da osvoji dovoljan broj glasova Crnogoraca i Srba, opozicija će samo DPS-u dodati vjetar u leđa. Ogromne deficite, pogotovu u odnosu prema manjinskim zajednicama, većina opozicionih snaga, tek treba da otkloni. Nije dovoljno Srebrenicu i Bukovicu pripisati Đukanoviću, trebaće puno moralne hrabrosti da se neki opozicioni lideri suoče i sa svojom odgovornošću, za to što je ovdje carovalo zlo i što su održavani projekti koji su zločin podrazumijevali. U tom pravcu, programsko zalaganje Demokratskog fronta za donošenje zakona o lustraciji je od izuzetnog značaja.

Postizborno prljavo kazalište ne može potrijeti veličanstven odgovor crnogorskog društva na izborima. Ono je pokazalo da je nadišlo Đukanovića. Za lidere ćemo vidjeti. Priliku da pokažu šta mogu oni koji su osvojili opozicione glasove imaće u Nikšiću. Tamo nema ni Bošnjačke stranke, ni albanskih koalicija, ni Hrvatske građanske inicijative. Đukanovićev rodni grad će pokazati ima li on rezervne resurse u opozicionim redovima.

Prema posljednjim vijestima, Inicijalni odbor Pozitivne Crne Gore u Nikšiću predložio je Glavnom odboru te partije da počne pregovore sa Demokratskim frontom i Socijalističkom narodnom partijom o formiranju vlasti u tom gradu. Uslovi su, u principu, u redu, ali neki nijesu primjereni gradnji koalicije na lokalnom nivou. Druga je stvar ako bi se o tim principima razgovaralo prilikom neminovnog stvaranja širokog antimonopolskog saveza u Crnoj Gori.

Jesen je donijela žute dunje. Pitanje je samo za koga su.

Esad KOČAN
Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REKONSTRUKCIJA VLADE: Otvaranje dveri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuće partije tek se pozicioniraju, očekujući da URA prelomi na njihovu stranu, i da tada započnu stvarni pregovori o podjeli vlasti. A pozicionira se i premijer, potvrđujući sumnje da je upućen u započetu igru. U kojoj će evropske integracije ustupiti mjesto Vučićevom otvorenom Balkanu, sve sa nadom domaćih i izvanjih  promotera da će nas to dovesti do novog srpskog sveta

 

Tri mjeseca otkako je Vlada Zdravka Krivokapića izgubila podršku parlamentarne većine, zahuhtavaju se razgovori o njenoj rekonstrukciji.

Koliko su u tom naumu ozbiljne tri vladajuće koalicije i premijer koji u pregovorima zastupa samog sebe, kao osamostaljeni (usamljeni) predvodnik koalicije Za budućnost Crne Gore, možemo vidjeti iz onoga što se čini kao neupitno nakon dosadašnjih razgovora i prepucavanja partijskim saopštenjima.

I buduću, rekonstruisanu, Vladu predvodiće sadašnji premijer, odnosno, „običan lažov i izdajnička tranja“ (citat Marina Jočić, DF). Ostanak u Vladi garantovao je i ministru finansija – „članu međunarodne kriminalen grupe“ (Nebojša Medojević, predsjednik PzP i jedan od lidera DF-a) i potpredsjedniku Vlade koji je, prema najnovijim saznanjima njegovih koalicionih partnera skupa sa svojom partijom (URA) htio, tokom nedavnih događaja na Cetinju, da „preda vlast u ruke Veselinu Veljoviću“ (saopštenje Demokrata).

Pored pomenute trojice okosnicu nove Vlade trebalo bi da čine oni koji uz DPS, prema mišljenju Demokrata, „predstavljaju političku dvoglavu zmiju koja sikće otrove u vidu mržnje, uvreda i podmetanja“ (DF), skupa sa „najobičnijim titoistima koji se lažno predstavljaju demokratama“ (iz saopštenja DF-a o Demokratama). U novoj Vladi, slažu se njeni mogući konstituenti, mjesta bi trebalo da bude i za nacionalne manjinske partije, iste one koje „prekopavaju kosti žrtava iz Srebrenice da bi ih koristili u dnevno-političke svrhe“  (poslanik DF-a i predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode Jovan Vučurović).

Konačno, na mjestu predsjednika Skupštine Crne Gore ostao bi Aleksa Bečić, koji  (GP URA)  napušta evropski kurs, moguće, „zbog prijetnji beogradskih tabloida o navodnom snimku“.

Sve ovo i još mnogo toga  što se ne citira u pristojnim novinama, jedni o drugima rekli su sadašnji koalicioni partneri. Uglavnom, od momenta kada je Vlada, sredinom juna, i zvanično izgubila podršku parlamentarne većine. Nakon što je parlament, uz pomoć glasova opozicionih poslanika, usvojio Deklaraciju o Srebrenici i na prijedlog premijera Krivokapića, a uz podršku DPS-a, razriješio ministra pravde Vladimira Leposavića. „Sada resetujemo stanje na nulu i tražimo novi dogovor. Pozdravljamo vas i neka vam je srećan DPS”, obznanio je šef poslaničkog kluba DF-a Slaven Radunović odluku da napuste parlament.

Svjedočimo novom početku. Uz demonstriranu dozu međusobnog povjerenja, razumjevanja, pristojnosti i spremnosti na kompromis,  očekivati je da kriza koja traje, praktično, od 31. avgusta prošle godine uskoro bude prevaziđena. Samo se ne zna da li će rezultat dogovora biti nova Vlada ili novi izbori.

Aleksa Bečić je optimista, pa očekuje da ćemo dobiti Vladu koja će trajati do 2024. i termina za raspisivanje redovnih parlamentarnih izbora. Dogovor je moguć, a iz pregovora i dogovora o rekonstrukciji Vlade „ni na jedan način nije izostavljen GP URA”, kaže predsjednik parlamenta ističući potrebu da parlamentarna većina bude osnažena i manjinskim partijama. I skidajući sa sebe i svoje partije odgovornost za rezultate ekspertske, odnosno, apostolske Vlade, pošto Demokrate, saznajemo to sa nekih 10 mjeseci zakašnjenja, nijesu bile saglasne sa načinom na koji je ona formirana. ,,Mi smo se zalagali za to da niko ne može biti diskriminisan. Šta je to ekspert? Gdje je to definisano? To što je neko političar, ne znači da nije ekspert…”.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

To su slike još jedne crnogorske priče o istoriji diskriminacije i nepravde koja ne samo traje, već proizvodi nove mržnje i nasilja. Bitka koja se ove sedmice vodi na sjednicama Vlade i cetinjske skupštine, mnogo je više od rešavanja vlasničkog pitanja nad jednim vjerskim objektom. Ona je nastavak borbe političkih vođa  za moć preko identitetskih pitanja, i novo podizanje nacionalnih tenzija do usijanja. Premijer Zdravko Krivokapić saopštio je da su nedopustive brutalne, šofinističke uvrede na račun potpredsjednika Vlade, ali i pojedinih odbornika Skupštine Cetinja, koje su se, kako je kazao, mogle čuti od pojedinih simpatizera DPS-a na Cetinju.

Krivokapić je u pravu. Poruke okupljenih predstavnicima URA, ne samo da su nedopustive, nego moraju biti i adekvatno sankcionisane. I na Cetinju, ali i u ostatku Crne Gore.

No, nedopustivo je još nešto. Komentarišući bezopoteznu odluku Vlade da Cetinjski manastir prepiše na državu, Krivokapić je kazao da je država samo ispravila – grešku.  ,,Nijedna odluka koja se donosi ne može biti protivustavna, protivzakonita i na štetu bilo koga. Taj atak na imovinu je krenuo već formiranjem tzv. Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) čiji je jedini cilj bio, ne da uspostavi vjeru, nego da vrati imovinu, kako bi ta imovina mogla da bude korišćena ili od strane države ili te NVO”, rekao je Krivokapić.  Tako je premijer, sve predstavljajući se zaštitnikom Ustava i vjerskih prava, takozvanom nazvao vjersku zajednicu upisanu u registar ove zemlje. I još jednom pokazao da je zastupnik interesa Mitropolije crnogorsko-primorske, a ne svih crnogorskih građana.

Na ovu izjavu premijera, te odbornika DPS-a Jankovića, reagovala je Akcija za ljudska prava (HRA). Oni su pozvali javne funkcionere da se uzdrže od govora koji izaziva mržnju. ,,Verbalno izazivanje i podsticanje mržnje je uvod u fizičko nasilje, pa tome svako ko ima nadležnosti i javni uticaj mora da se suprotstavi”, rekli su iz HRA. Istakli su da je premijer svojom izjavom ne samo povrijedio vjerska osjećanja vjernika CPC-a, nego i mogao da podstakne mržnju prema njima.

,,Podsjećamo da je ranije predsjednik Milo Đukanović, Srpsku pravoslavnu crkvu nazivao ‘kvazivjerskom zajednicom’, ‘koja pokušava da zadrži nezakonito prisvojenu imovinu’, ‘koja je odgovorna za genocid u Srebrenici'”, rekli su iz HRA.

Spuštanju tenzija nije pomogao ni mitropolit Joanikije. Tek nakon što je  na Cetinju, zalivenom suzavcem, ustoličen na neviđen način, on je u Danilovgradu u manastiru primio predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika. Osvjedočenog širitelja mržnje.  Političara koji  uprkos zabrani, nastavlja javno da negira genocid u Srbrenicu , uz spremnost, kako kaže, i da ,,robija”.  Mitropolit ga je opjevao kao viteza u borbi za srpstvo.

Trebali bi tomovi da se ispišu sva ,,podsticanja” na posijanu mržnju od strane predstavnika aktuelne i prethodne vlasti. Ne samo izjave, već i brojne odluke prethodne i ove vlast svojevrsna su vrsta nasilja i podsticanje na nasilje i mržnju. Jedna od takvih je i priča o Cetinjskom manastiru.

Cetinjski manastir, jedan od simbola Crne Gore, je izgradio u drugoj polovini 15. vijeka tadašnji crnogorski vladar Ivan Crnojević. Tokom narednih nekoliko vjekova  bio je sjedište svih crnogorskih vladara. Cetinjski manastir je jedan od  ukupno  2.000 kulturnih dobara u Crnoj Gori. Od toga oko 800 sada pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Do kraja godine znaće se tačan broj, pošto još ne postoji ni prezican registar. Do 1986. godine sve  crkve i manastiri i zemljište, bili su u vlasništvu sela, bratstava i plemena.  Od 1986. do 2006. godine, na Mitropliju crnogorsko primorsku  prepisano je gotovo sve bitnije. Najveći imovinski rast Srpska pravoslavna crkva, odnosno Mitropolija, doživjela je u vrijeme tridesetogodišnje vladavine aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, koji danas na Cetinju navodno brani crnogorske svetinje od apetita Srpske pravoslavne crkve i srpskog sveta.  U vrijeme njegove vladavine SPC je, bespravno gradila, zauzimala. Vjernici Crnogorske pravoslavne crkve sprečavani su da vrše obrede u vjerskim objektima. Đukanović je bio strateški  partner pokojnog mitropolita Amfilohija, dok su se gomilala brojna  nerazriješena  pitanja oko vjerskih objekata kojima je SPC upravljala.

Da nova vlast nije sposobna da ta pitanja riješi na pravi način, jasno je.  Ona ih pojačava, čineći sve da ispuni interese Mitroplije crnogorsko primorske, odnosno SPC-a i Beograda.

Vlasništvo nad Cetinjskim manastirom je upisano na Opštinu Cetinje 2005. SPC je to sporila, tvrdeći da je vlasništvo nad Cetinjskim manastirom upisano neustavno i podnijela zahtjev da se taj upis prava svojine briše. Ustavni sud je navodno proglasio neustavnim taj upis, ali se do ove sedmice  Cetinjski manastir u katastru  vodio na Opštinu Cetinje.

Litije koje su prethodile padu Đukanovićevog režima, organizovala je MPC  ne pristajući da se  vjerska imovina prepiše  na državu, nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti i u parlamentu u decembru 2019.

Krivokapićeva Vlada je ove sedmice Upravi za katastar i državnu imovinu naložila da u vezi sa sudbinom Cetinjskog manastira uradio ovo: ,,Nalaže se Upravi za katastar i državnu imovinu da odmah i bez odlaganja izvrši ispravku upisanog nosioca prava svojine na način što će umjesto Prijestonice Cetinje kao nosioca prava svojine vratiti upis na Državu Crnu Goru, shodno rješenju Uprave za nekretnine Podgorica – Područna jedinica Cetinje od 24. 11. 2005, pri čemu se navedenim upisom ne dira u prava upisanog titulara korišćenja”.  Vlada je tu odluku donijela  13. septembra bez održavanja sjednice, a kako su saopštili,  na osnovu pribavljene saglasnosti većine članova Vlade. Za 14. septembar već je bila najavljena rasprava u Skupštini opštine Cetinje, koja je i održana, o građanskoj inicijativi da se Cetinjski manastir vrati Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC).

Blagota Mitrić, nekadašnji predsjednik Ustavnog suda, obje odluke nazvao je protivustavnim, i ocijenio da bi u ovoj situaciji trebalo da reaguje Ustavni sud. U toj instituciji, međutim, ćute.

,,Tu su bezumne pravne odluke, jer je malo reći da su protivustavne. To je u stvari početak jedne pravne rašomonijade u Crnoj Gori koja može da izazove vrlo teške i negativne posljedice”, kazao je Mitrić. ,,Stanje je došlo do usijanja. Vi imate i pravni apsurd u okviru ove prave rašomonijade. Prvo, ova Vlada, koja je svojom odlukom Cetinjski manastir ustanovila kao državnu svojinu, ona je prije godinu dana kada je došla na vlast poništila raniji zakon o vjeroispovijesti koji je predviđao baš to. I donijeli su novi zakon koji to ne predviđa, nego da je to vlasništvo Mitropolije. E sada kad su vidjeli da će Skupština opštine Cetinje u petak donijeti odluku o tom da se Cetinjski manastir da u vlasništvo Crnogorskoj pravoslovnoj crkvu, onda je Vlada, da bi preduhitrila takvu jednu odluku, napravila još veću nezakonitost, odnosno protivustavnost”, ističe Mitrić.

Svi znamo, da ovdje nije riječ o jednoj bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manstiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike, i Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve.  Drevni Manastir bio bi, svih nas. Naš. Umjesto policije štitila bi ga zajednička  ljubav. Okupljao bi nas. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći, kojima religija treba kao pogonsko gorivo. A nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedestih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo