Povežite se sa nama

INTERVJU

GORDANA LAZAREVIĆ, KONSULTANTKINJA ZA EVROPSKE INTEGRACIJE: Blokade vode u političke gubitke

Objavljeno prije

na

golubovic

Tema EU integracija prva je na političkom meniju u regionu.Građani sve više posustaju u „EU entuzijazmu”,vjerovatno i zato što su im u prethodnim godinama neke stvari bile pogrešno predstavljene. Gordana Lazarević, ekonomistkinja i pomoćnica više ministara finansija, od saveznih do republičkih i srpskih u periodu 2001-2010, jedna je od najpozvanijih i najupućenijih stručnjaka kada se razgovara šta, kako i kada možemo dobiti od EU i u EU. Bila je članica pregovaračkog tima SRJ sa povjeriocima iz Pariskog i Londonskog kluba, Svetske banke, EIB i obnavljanja odnosa sa ERDB. Dobitnica je nagrade Evropskog pokreta u Srbiji za najveći individualni doprinos EU integracijama.

MONITOR: Dosta se u srpskoj javnosti nagađa u vezi sa šansama Srbije da u dogledno vrijeme dobije datum za otpočinjanje pregovora sa EU. Da li je to uopšte moguće do kraja godine, kako su „prizivali” neki državni zvaničnici?
LAZAREVIĆ: Moguće jeste, ali je malo verovatno. Utvrđivanje datuma početka pregovora bilo bi veliko ohrabrenje za Srbiju. Bio bi to racionalan korak Brisela prema zemlji koja je uspela da, posle mučne izborne bitke, izvrši političku tranziciju. Trebalo bi da prihvati nekadašnju „tvrdu” opoziciju, tek odskora proevropsku. Dijalog o politički osetljivim pitanjima je otvoren i nastavlja se. Odnosi u regionu su pali na „niske grane”, posle oslobađajuće presude Haškog tribunala hrvatskim generalima, tako da je uspeh, praktično cele decenije obnove poverenja i regionalnog dijaloga, doveden pod znak pitanja. Datum pregovora bio bi potvrda EU da je Srbija nepovratno opredeljena za nju, iako u Srbiji još nije postignut pun konsenzus o tome i sa mnogih se strana, kako iz vladajuće većine tako i iz delova opozicije, i dalje se mogu čuti izjave da se Srbija može preorijentisati na oslonce van EU.

MONITOR: Pregovori sa Prištinom se navode kao osnovni uslov. Da li se, po Vama, radi samo o ispunjavanju dogovorenog iz vremena prethodne vlade, ili bi još trebalo „pogurati” dalje, kao što su problemi iz oblasti energetike?
LAZAREVIĆ: Tehničke pregovore o pitanjima normalizacije života ljudi na Kosovu trebalo je otpočeti mnogo ranije. Mnogi politički problemi bili bi manji da se vodilo računa o kvalitetu života ljudi. Blokade, bar u novijoj istoriji Srba, nisu vodile rešenju problema nego političkom gubitku. Prednost je uvek na strani onih koji traže moguća rešenja za obe strane. Đinđićeva vlada je bila dovoljno mudra da ispregovara učešće predstavnika Prištine na međunarodnim skupovima u prisustvu predstavnika i pod tablom UNMIK-a. Započeto je i rešavanje tehničkih pitanja (snabdevanje električnom energijom, mobilna telefonija, saobraćaj). Kasnije je ovakav vid saradnje napušten, a težište je stavljeno na politička pitanja statusa Kosova. EU, SAD i većina drugih međunarodnih činilaca svakako ne smatraju dovoljnim postignuta rešenja u malom broju oblasti i nastaviće inistiranje na uključivanju novih.

MONITOR: Koliko EU može pomoći sistemskom i privrednom razvoju država kao što su Crna Gora i Srbija tokom procesa pregovaranja?
LAZAREVIĆ: Do sticanja kandidatskog statusa, pogotovu u periodu 2000-2006. pomoć EU je imala prevashodno humanitarni karakter i hitne obnove. Pomoć EU nije bila dostupna profitnim organizacijama i nije imala karakter strukturnih aktivnosti. To je bilo prepušteno delovanju tržišta. Takav koncept pomoći, bio je moguć u godinama intenzivnog rasta svetske privrede (1990-2002), kad je postojalo obilje investicija.

Od kako su obe zemlje stekle kandidatski status potrebno je mnogo više insistirati na činjenici da obe zemlje veoma zaostaju za prosekom EU 27 (bruto društveni proizvod Srbije je samo 25% od proseka EU 27), i na toj činjenici pozicionirati planiranje pomoći i povećanje učešća privrednih subjekata u projektima koje finansira EU.

Pored pomoći EU, zemljama zapadnog Balkana otvoreni su i Fondovi EU (Community programmes), gde preduzeća i naučne institucije mogu konkurisati za sredstva. Konkurencija je oštra, ali stečeno iskustvo i partnerstva imaju nemerljiv značaj. Posebno treba insistirati na priključenju naših zemlja u evropsku istraživačku mrežu, na saradnji sa centrima za obrazovanje i u privredi i informisanje o primenjenim istraživanjima. Inovacije su prepoznate kao najjači faktor privrednog rasta i zapošljavanja i prema tim saznanjima treba preispitati i nacionalne razvojne politike. Ukratko, treba pripremiti nacionalne programe, utvrditi oblasti u kojima se mogu korisiti i dodatna sredstva EU, razmotriti modele kofinasiranja takvih projekata iz nacionalnih budžetskih sredstva (napuštanje prekomernih subvencija nekonkurentnima) i insistirati na obrazovanju i obukama.

Sa strane strateških odnosa sa EU, ponovo bi trebalo pokrenuti pitanje postepenog rasta pomoći i stvaranja finansijskih instrumenata za zemlje kandidate koji su usklađeni sa strukturnim i kohezionim fondovima. Budžet EU za period posle 2014. je još neizvestan. To se, pre svega, odnosi na visinu doprinosa zemalja članica, ali za zemlje zapadnog Balkana nije manje važno da već sada imaju u vidu da se pojačava finansijska disciplina u trošenju novca EU počev od ocene pripremljenosti projekta do striktnog pridržavanja rokova izvršenja.

EU svakako može mnogo pomoći ukupnom razvoju država poput Crne Gore i Srbije već u procesu pristupanja, o čemu svedoče iskustva država primljenih u članstvo u dosadašnjim proširenjima. Očekivanja od pomoći svakako mogu biti prevelika, jer pristalice ulaska u EU stvari predstavljaju u suviše ružičastom svetlu, kao što protivnici prikazuju sve crno.

MONITOR: Može li se očekivati da EU sada postavlja uslove crnogorskoj vlasti kada se radi o adekvatnoj zaštiti kulturne i prirodne baštine o čijoj devastaciji ima već dosta dokaza?
LAZAREVIĆ: To se može očekivati kako za Crnu Goru, tako i za sve sadašnje i buduće zemlje članice.

MONITOR: Da li je moguće da se iz Brisela zatraži raskidanje ugovora kojima se devastira zaštićeni prirodni resurs, na primjer rijeka Tare i Morače, specifične prirodne oaze, od kojih je Tara poznata i kao rijeka koja u Evropi ima najdublji kanjon?
LAZAREVIĆ: Raskidanje ugovora EU može predložiti, naročito ako se smatra da krše neki međunarodni akt i da su doista štetni. Ako se ugovorne strane ne mogu složiti o raskidu ugovora, te dođe do arbitraže i zemlja bude obavezana na određeno plaćanje, EU joj može u tome pomoći. Razume se da nezavisno od toga može uvek finansijski pomoći očuvanju prirodne baštine jedne zemlje članice, pa čak i nečlanice, koja je i deo zajedničke evropske prirodne baštine. Ali i dalje ostaje tvrdoglavo pitanje kako naći novac za investicije u čiste i obnovljive izvore energije, kako štedeti i efikasno korisiti energiju.

Sudstvu je potrebna duboka reforma

MONITOR: Crna Gora je otvorila pregovore poglavljima koja se odnose na vladavinu prava, gdje se najvažnijim smatra ne samo usvajanje evropskih zakonodavnih modela već i njihova dobra primjena, posebno kroz jasne dokaze o odlučnom obračunu države sa organizovanim kriminalom i korupcijom. Da li je to i u slučajevima otvaranja pregovora sa drugim državama bila najzahtjevnija oblast ili su zemlje ex-yu specifično problematične zbog političkih i poslovnih oligarhija naslijeđenih iz ratnih vremena?
LAZAREVIĆ: Ovaj zahtev o dokazu nezavisnosti sudstva i primeni zakona posledica je negativnih iskustava iz prethodnih proširenja.Već proširenje iz 2004. pokazalo je da su zemlje, samo zarad formalnog ispunjavanja uslova, prihvatale zakone na jezicima EU. Tu nije bilo ni slova o sprovođenju tako prihvaćenih zakona, izgradnji neophodnih institucija, obrazovanju sudija, advokata i građana o novim obavezama, jer neznanje ne opravdava nepoštovanje ili lošu primenu zakona. Sudstvo, kao treći stub demokratske vladavine, mora postati nezavisno od politčkih uticaja i pritisaka. Sudstvu je potrebna duboka reforma, i teška bitka za samostalnost. Jedan korak u tom pravcu je uspostavljanje nezavisnih institucija koje se bave problemima korupcije, zaštite građana i podataka i dostupnosti informacija. Sve te institucije su glas savesti i pravednosti, ali bez bliske saradnje i efikasnog sudskog sistema neće biti dovoljno pravosnažnih presuda u razumnom roku.

Drugi je usvajanje programskog budžeta u sudstvu, što bi jasno odelilo sudsku vlast od izvršne i doprinelo samostalnosti sudskog sistema. Skraćivanje vremena od pokretanja postupka do pravosnažnosti presuda veoma je važno, jer se mora videti jasna veza između (ne)dela i kazne. Sudstvo je oblast u kojoj se jasno pokazuje efikasnost i snaga države, kao garanta prava građana (ličnih, svojinskih i političkih).

Već u 2007. EU je, u pravilima o uspostavljanju novog predpristupnog instrumenta (IPA) jasno rekla da zemlje koje su u procesu pristupanja EU moraju usvojiti tekovine prava EU, ali i u mogućoj meri dati dokaze o primeni. Prema tome taj uslov je odavno poznat. Treba imati u vidu da je određen broj zakona moguće primeniti isključivo ako se izvrše velike investicije.To se u najvećoj meri odnosi na zakone o zaštiti životne sredine. Procene u Srbiji pokazuju da je za realizaciju propisa u oblasti zaštite životne sredine neophodno oko 12 milijardi. Deo novca se može obezbediti iz predpristupnih fondova, ali to je realtivno mali deo neophodnih investicija. Imajući u vidu da je Srbija visoko zadužena, čak preko zakonom utvrđenog limita, i sa ogromnim fiskalnim deficitom (više od dva puta većim od onoga poželjnog), teško da će moći da prihvati i ispuni sve ove obaveze u doglednom roku.

 

Azilanti

MONITOR: Srbiji prijeti mogućnost ponovnog uvođenja viza za zemlje Šengen zone. Jasno je da EU ipak želi da se zaštiti od naših građana, od kojih mnogi zaista imaju razloga da traže spas u EU, ako ne iz političkih onda svakako ekonomskih razloga.
LAZAREVIĆ: Teška ekonomska situacija nije dovoljan razlog za traženje političkog azila. U rešavanju tog problema treba da učestvuju i zemlje odakle dolaze azilanti i one u koje dolaze. Prve treba da u granicama svojih ekonomskih mogućnosti brže rešavaju probleme određenih društvenih grupa, a druge, kao i EU celini, da ih u tome pomažu. Osim toga, ove druge trebalo bi da svoje propise o azilantima prilagode stvarnosti, tj. da prihvate kako u Srbiji po pravilu nema više političkih progona, te samo izuzetno neko može tražiti politički azil. Za ostale bi morala važiti pretpostavka da su oni lažni azilanti, te ih u vrlo kratkim rokovima odbijati i vraćati u Srbiju, eventualno uz izvesnu finansijsku pomoć. Najgora rešenja su zbog njih ukidati bezvizni režim za građane Srbije, ili tražiti od Srbije da ne izdaje pasoše pripadnicima etničkih grupa, poput Roma ili Albanaca, iz kojih su najčešće azilanti, jer bi to predstavljalo diskriminaciju po etničkoj pripadnosti, što bi za sobom povlačilo opravdanu osudu ne samo evropskih već i međunarodnih tela.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo