INTERVJU
Grebanje po površini

Objavljeno prije
15 godinana
Objavio:
Monitor online
Afera Šarić u Srbiji uzburkala je mnoge duhove. Mnogo je i različitih interesa u pitanju, pa smo i zbog toga razgovarali s Vericom Barać, koja je iz ugla antikorupcijske borbe insistirala upravo na slojevitosti motiva i interesa, kao i na odgovornosti države i institucija te na razlozima za sumnje u njene najbolje namjere. MONITOR: Da li vas je ignorisanje vlada kojima ste, godinama, dostavljali izvještaje o korupciji u najznačajnijim privatizacijama navodilo na sumnju da se organizovani kriminal razbaškario u Srbiji?
BARAĆ: Afera koja se sada stvara oko otkrivanja kriminalnog klana Darka Šarića pre svega ima funkciju da skrene pažnju javnosti s pojedinih mera koje Vlada donosi poslednjih nedelja, a koje će imati dalekosežne štetne posledice po privredu i društvo. Pritom naročito mislim na uredbu o konverziji prava korišćenja zemljišta u vlasništvo, koja će omogućiti onima koji su u privatizaciji kupovali preduzeća samo zbog atraktivne lokacije da sada tu lokaciju dobiju besplatno, ili daleko ispod tržišne cene. Naime, Zakon o planiranju i izgradnji, koji je donet prošlog leta, predviđa da se prilikom konverzije od tržišne cene zemljišta odbijaju troškovi pribavljanja prava korišćenja. Vladinom uredbom, koja je nedavno doneta u senci spektakularnih vesti o policijskoj akciji protiv narko mafije, kupcima u privatizaciji se kupoprodajna cena koju su platili za preduzeće priznaje kao trošak pribavljanja prava korišćenja.
MONITOR: Šta to znači?
BARAĆ: Drugim rečima, oni će zemljište dobiti besplatno, ili je možda bolje reći da su preduzeće dobili besplatno onda kad su pod maskom privatizacije kupovali zemljište. Naravno, javna debata o ovom pitanju potpuno je onemogućena u halabuci oko lova na Darka Šarića i međusobnim optužbama Srbije i Crne Gore za nesaradnju u borbi protiv organizovanog kriminala.
MONITOR: Koliko je prljavi novac ušao duboko u finansijske tokove u Srbiji? Znate li da li je Srbija zatražila tehničku pomoć od međunarodnih i evropskih organizacija koje već imaju iskustva u praćenju tokova novca?
BARAĆ: Savet je prethodnih godina analizirao više slučajeva u kojima je bilo sumnji na pranje novca u privatizaciji. Dokumentaciju o tome dostavljali smo Upravi za sprečavanje pranja novca, međutim nikada nismo dobili informaciju šta je u vezi s tim preduzeto. Još krajem 2003. godine Savet je dao preporuku Vladi da zabrani kupovinu preduzeća u privatizaciji novcem s of-šor računa, međutim tadašnja Vlada nas je napala da štitimo samoupravljanje i ugrožavamo strana ulaganja. Vlast u Srbiji godinama ignoriše prigovore OEBS-a i drugih evropskih organizacija da u Srbiji praktično ne postoji kontrola porekla novca u privatizaciji, iako još od 2002. godine pri Ministarstvu finansija radi Uprava za sprečavanje pranja novca.
MONITOR: A Evropa?
BARAĆ: Ministri i njihovi eksperti godinama nam samouvereno govore da nije važno kakvo je poreklo novca, već je samo važno da se investira, da bi ovih dana odjednom činovnici u Vladi počeli da se žale kako je prljav novac preplavio Srbiju preko investicija u privatizaciji, građevinarstvu. Pritom je pitanje da li bi ta informacija uopšte došla do javnosti da nije postojao interes zapadnih zemalja, pre svega SAD, da se stane na put kriminalnom klanu Darka Šarića. Mislim da bi Šarić, da nije bilo stranog pritiska, kroz nekoliko godina izašao iz nezakonitih poslova i predstavio se u javnosti kao uspešan biznismen koga, kao i sve druge u Srbiji, više nije pristojno pitati za poreklo ,,prvog miliona”.
MONITOR: Kako građane uključiti u borbu protiv sprege kriminala i djelova državnog sistema? Vaš Savjet je svojim analizama pojedinih privatizacija otvorio oči radnicima-akcionarima u nekoliko srpskih firmi?
BARAĆ: Pre bih rekla da su radnici-akcionari otvorili oči nama. Nismo mi odlazili u Jugoremediju da govorimo malim akcionarima da su njihova prava ugrožena, već su se oni obratili Savetu i skrenuli nam pažnju da je kršenje prava malih akcionara jedan od najozbiljnijih problema tranzicije u Srbiji. Činjenica da je Srbija ušla u proces privatizacije a da prethodno nije stvorila mehanizme za jednaku zaštitu svih privatnih vlasnika, imala je najdrastičnije posledice upravo u akcionarskim društvima gde su veliki akcionari koji imaju podršku vlasti uživali zaštitu svojih interesa čak i kada su kršili zakon, dok istovremeno mali akcionari nisu mogli da ostvare svoja zakonom garantovana vlasnička prava.
MONITOR: Dakle to je jedan od modela?
BARAĆ: Iako smatram da je uspeh radnika-akcionara Jugoremedije unapredio borbu protiv korupcije u Srbiji, ipak ne mislim da je to primer kako građani treba da se uključe u borbu protiv korupcije. Borbom protiv korupcije treba da se bave državne institucije koje su nadležne i stručne za taj posao. Građani ne treba da rade posao policije i tužilaštva, jer oni već plaćaju policiju i tužilaštva da se bore protiv kriminala i korupcije. Savetu se često obraćaju građani koji na loš rad istražnih organa reaguju tako što se sami bave istragama. Mislim da takva vrsta aktivizma ne doprinosi borbi protiv korupcije, već naprotiv, stvara jednu vrstu haosa u kojoj se svi bave istragom, što organima nadležnim za istragu omogućava da prikriju da se oni istragom ne bave. Uloga građana u borbi protiv korupcije je pre svega u tome da ocenjuju postupanje vlasti, i da kažnjavaju loše i štetne postupke vlasti na izborima.
MONITOR: Ima li još nešto što je tu važno?
BARAĆ: Za ovo su, naravno, neophodni nezavisni i profesionalni mediji, istraživačko novinarstvo koje će upoznati javnost s radom vlasti i problemima korupcije. U Srbiji su mediji povezani s istim onim centrima moći koji upravljaju i političkim i privrednim tokovima, tako da ovde nema osnovnih pretpostavki za borbu protiv korupcije, odnosno da građani dobijaju valjane informacije na osnovu kojih bi mogli da kritički ocenjuju rad vlasti. Pritom naši mediji ne samo što ne pružaju valjane informacije, već svojim načinom izveštavanja dodatno produbljuju i onako drastično nepoverenje građana u politički sistem, nepoverenje koje je u Srbiji već počelo da se graniči s paranojom. Tako smo deset godina nakon smene Miloševićevog režima ponovo u situaciji da imamo nesmenjivu vlast koja opstaje produkujući haos, odnosno jedan isti krug političkih aktera koji se smenjuju na izborima bez ikakvih stvarnih promena.
MONITOR: Izrazili ste sumnju da će se i u ovoj kokainskoj aferi istraga zadržati na nivou afere i na manje-više sporednim igračima?
BARAĆ: Dovoljno je samo setiti se kako se završila takozvana šećerna afera i biće vam jasno kako će se završiti i ova kokainska. Tada je Vlada preduzela samo one mere koje je od nje tražila Evropska unija kako bi se sprečio dalji šverc i zaštitio interes zemalja EU. Nisu, međutim, nikada pokrenuti postupci koji su bili od interesa za Srbiju, odnosno nikada nije utvrđeno ko je sve učestvovao u organizovanju enormnog šverca zbog kojeg smo dobili sankcije na izvoz šećera. Mislim da će i ova istraga o trgovini narkoticima dovesti do pokretanja postupaka samo protiv onih ljudi za čije su kažnjavanje zainteresovane SAD, dok će naša Vlada nastojati da zabavi javnost snimcima Šarićeve kuće i voznog parka. A zapravo baš ti snimci govore da je centar poslova s kokainom daleko od Darka Šarića, jer svaki drugi skorojević u Srbiji koji se obogatio na običnom švercu ima istu kuću kao čovek za koga nam tvrde da je šef narko mafije. Međutim, ako bi se pored prizora iz Šarićeve kuće stavile fotografije rezidencija onih biznismena koji su uspeli da legalizuju ,,prvi milion”, bivših članova raznih vlada, socijalističkih direktora, funkcionera državne bezbednosti i ostalih koji nas sada uvode u kapitalizam, onda bi bilo puno jasnije da je čitava ova akcija protiv narko mafije u stvari samo zagrebala po površini.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
INTERVJU
PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Strašnu staminu traži ovo vrijeme

Objavljeno prije
4 danana
5 Jula, 2025
Ono što smo uspjeli da sačuvamo od prethodne vlasti, gubimo od ove, a EU je sve manje briga za to. Njeni najviši zvaničnici tapšu po leđima izraelske političare i rukuju se i smiješe pred kamerama sa srbijanskim autokratom u zamjenu za litijum. Ipak, mogućnost evropskih integracija Crne Gore ostaje najmanje loše rješenje za nas
MONITOR: Ove sedmice u fokusu javnosti je situacija u susjednoj Srbiji. Kako vidite ono što se dešava u komšiluku i kako to može uticati na Crnu Goru?
PETRIČEVIĆ: Ključna riječ (bila) je nada. Studentski protesti u Srbiji dali su toliko potrebnu, rekla bih čak – ljekovitu nadu ne samo građankama i građanima Srbije, već cijelog regiona, raumatiziranog i izmrcvarenog srpskim velikodržavnim projektom posljednjih više od stotinu godina. Potencijal za drugačije i bolje konačno se pojavio na licima studenata i onih koji su ih podržavali, dočekivali, koji su učili od njih jedan novi jezik društvenog saobraćanja, jezik brige, dostojanstva, empatije i solidarnosti, jezik drugačije moći koja leži u nenasilju, odgovornosti i političkoj imaginaciji skoro zbunjujuće svježine i silovitosti. I ne samo u regionu, studentski su protesti i šire bili prepoznati kao oni koji „obnavljaju nadu“, koji mogu biti iskra koja će je upaliti, koji treba da posluže kao uzor koji inspiriše, pokreće i kojeg treba slijediti. Zato je toliko ljudi do suza bilo dirnuto prizorima koji su dolazili sa Slavije, iz Novog Pazara, sa trgova i ulica ostalih gradova i sela u Srbiji, koji su pokazivali da je drugačiji svijet zbilja moguć, i da se, možebit, rađa upravo na ruševinama novosadske nadstrešnice, na ruševinama korumpiranog sistema koji ne haje ni za život, a kamoli za zakone i pravdu. Protesti su tome bili alternativa, kao što su bili alternativa psihotičnom nacionalizmu srpskih političkih elita od kojih su studenti nastojali da preuzmu otete i okaljane nacionalne simbole – himnu, zastavu i ostalu menažeriju.
Međutim, sa Vidovdanom su se zagrcnuli. Sam izbor datuma dovoljno govori o potrebi organizatora protesta da se, u potrazi za osiguranjem većinske podrške, prije svega opravdaju pred optužbama Vučića, Vulina i ekipe da su „najprljavija obojena revolucija, finansirana spolja“ i da se pred srbijanskom javnošću legitimišu kao patriote. Prije nego su „bacili mikrofon“ i izjavili da „protest više nije studentski“, dajući namjerno višeznačno zeleno svijetlo ostalima, umjesto nade, obnovili su ustajali vidovdanski ideologem i prisegnuli bajatim zavjetima kojima je započinjao svaki krvavi pir kojeg je vodio srpski „integracionizam“ kako ga je jedan od govornika eufemistički nazvao.
Možda jedan od razloga što srpski studentski pokret nije uspio da povrati otete nacionalne simbole leži i u samim simbolima – u tome što oni sadrže elemente nespojive sa promjenom koju je studentski bunt želio da proizvede (uzmimo za primjer samo himnu u kojoj se pominju „srpske zemlje“ ili preambulu Ustava koja počiva na kolektivnoj konfabulaciji da je Kosovo dio Srbije). Za Crnu Goru ovakav epilog, jer studentski su protesti završeni, znači otpuštanje nade da je u Srbiji došlo do suštinskih promjena i da ona neće nastaviti da senilno bali nad teritorijama susjednih država u kojima srpstvo proglašava ugoženim ne bi li širila svoju „integracionističku“ agendu – Srpski svet ili Veliku Srbiju, kako ko voli da tepa ovom političkom delirijumu koji ne pokazuje znake umora niti odustajanja.
MONITOR: Predsjednik Skupštine Andrija Mandić pohvalio se da je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio počasno priznanje povodom Vidovdana. Kazao je da to vidi „kao potvrdu rezultata politike pomirenja“. Kako nam ide to „pomirenje“?
PETRIČEVIĆ: Žalosno je da u studentskim protestima u Srbiji nadu nijesu prepoznali predstavnici Srba u Crnoj Gori. Naprotiv, bliži im je autokrata pod čijim se repom kite „počasnim priznanjima“. „Pomirenje“ je oteta riječ i kada je Mandić koristi ona je šifra za vlastitu suprotnost, pa znači razdor ne samo između različitih etnija u Crnoj Gori, već i unutar one srpske, ma kojim se lomparovskim „krakom slobode“ protezala.
„Politika pomirenja“ koju sprovodi Mandić je politika bezočnog izjednačavanja suprotnosti, osobito onih vrijednosnih – istine i laži, slobode i ropstva, zločina i žrtve. U tom se smislu nadam da nam ne ide nikako, istovremeno se plašeći nepodnošljivog šuma koju ovaj tip nasilne promjene značenja i korumpiranja smisla unosi u javnu sferu i mogućnosti njene racionalne i utemeljene artikulacije. Buka mora biti zaglušujuća, kako bismo prestali da se trudimo da čujemo i razumijemo, gužva mora biti nepodnošljiva kako bismo odustali da bilo gdje krenemo, nasilje mora biti normalizovano kako bismo zaboravili da na drugačiji način možemo jedni sa drugima da saobraćamo. Isto tako, četnički vojvoda, počastvovan na Vidovdan – datum ritulno ojačan još jednim srpskim porazom ove godine, mora biti dovoljno uporan u poricanju crnogorskog suvereniteta da zaboravimo na čelu čijeg parlamenta se zapravo nalazi.
MONITOR: Učestale su poruke iz vrha SPC, odnosno MPC, u kojima se veliča četnički pokret. Gdje nas to vodi i kako vidite ćutanje vlasti na te poruke?
PETRIČEVIĆ: Crna Gora se dugo batrgala na klizavoj revizionističkoj nizbrdici, ali joj to sve teže polazi za rukom. Bojim se da ozbiljno i planirano proklizavamo ka gubitku sekularnog karaktera države, a veličanje četničkog pokreta je samo jedna od logičnih posljedica toga, budući da je SPC epicentar iz kog se širi retradicionalizacija i repatrijarhalizacija društva i priželjkivano utapanje države u rusko-srpski svet. Jedna od posljedica na koju sam posljednjih pet godina upozoravala je i ugroženost reproduktivnih i seksualnih prava žena, učestali mizogini napadi na žene u javnom prostoru, ali i ugroženost prava trans osoba i generalno LGBT zajednice.
Izjednačavanje suprotnosti koje uključuje i izjednačavanje antifašista i fašista, partizana i četnika, heroja i zločinaca, jedna je od strategija masovnog gaslightinga – sluđivanja (u nedostatku boljeg prevoda) i dezorjentacije koji mogu rezultirati političkom apatijom i apstinencijom, ili daljom polarizacijom, radikalizacijom i otvorenim sukobima. Ne bih se složila da vlast ove poruke ignoriše, naprotiv – ona ih očito podržava – bilo neposredno, kao što je to Mandić i učinio izjavivši da se ne protivi izjavama popova koji veličaju koljače – bilo posredno, tako što krivično ne goni propagatore notornog govora mržnje.
Ako se u Crnoj Gori i formalno rehabilituje četnička ideologija, što je u vrhu agende SPC, od ove države neće ostati ništa vrijedno pomena i opstanka. Utopiće se u kolektivnu deluziju crnih mantija i još crnje ideologije koja će postati naša stvarnost.
MONITOR: Anima je nedavno organizovala polusatno stajanje, sa porukom “Stop genocidu u Gazi – u Gazi umire Čovječnost”. Kako vidite situaciju na Bliskom istoku i ulogu Zapada?
PETRIČEVIĆ: Sramim se i da izgovorim ime Palestine i Gaze. Mogu samo da nijemo stojim u znak protesta protiv onog što se dešava, a dešava se genocid nad palestinskim narodom koji oni koji bi trebalo da ga spriječe i kazne propuštaju i da osude, a ne da zaustave. Militarizacija društva na koju decenijama upozoravaju feminističke i mirovne aktivistkinje sad se operacionalizuje kroz budžete za odbranu, industrija rata potvrđuje svoju globalnu dominaciju nad bilo kojom drugom, dok Izrael sprovodi nesankcionisanu politiku istrebljenja Palestinaca temeljenu na sličnoj ideologiji od koje je jevrejski narod tako strašno nastradao tokom Drugog svjetskog rata. Zapad trguje i to će nastaviti da čini, na štetu vrijednosti i načela na kojima navodno počiva.
Prvi put nam se desilo da smo tokom stajanja 11. juna bile izložene uvredama prolaznika. Jedan nas je par turista, nakon što smo odbili da se pomjerimo sa mjesta na kom smo protestvovali, nazvao „odvratnim ljudima“ („disgusting people“). Ne vjerujem da to nije imalo veze sa porukom koju smo držale.
MONITOR: Vlasti rado pominju evropsku budućnost Crne Gore. Kako vidite to naše putovanje?
PETRIČEVIĆ: Moraju da pomenu „evropsku budućnost Crne Gore“, jer je to krinka pod kojom su došli na vlast i pod kojom ostaju na njoj. Za to vrijeme, otimačina je i stvarna i pravna. Usvajanje sporazuma sa UAE – Sporazuma o ekonomskoj saradnji i Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina, zatim usvajanje (Predloga odluke o donošenju) Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine, ali i Predlog izmjena Zakona o javnim okupljanjima kojim bi se zabranila blokada saobraćajnih puteva (auto-puteva, brzih saobraćajnica, magistralnih, regionalnih ili lokalnih puteva i graničnih prelaza) – jasni su pokazatelji toga da Crna Gora, po ugledu na Srbiju, klizi u autokratiju, izbijajući građanima iz ruku vlasništvo ne samo nad javnim prostorima, već potencijalno i onim privatnim, kao i sredstva za vaninstitucionalnu borbu protiv otuđene i štetočinske vlasti. Ironično je da oni koji su litijajući po crnogorskim ulicama došli na vlast, hoće da zabrane zauzimanje ulica kao vid protesta, skretanja pažnje na probleme koje sistem ignoriše i kao posljednje utočište nenasilnog otpora i građanske neposlušnosti. Stvar se ovdje ne završava, naredni pokušaj otimačine suvereniteta tek predstoji kroz izmjene izbornog zakonodavstva i eventualno proširivanje prava glasa i na nerezidente.
Zamor proširenja djeluje veći nego ikad, kao i perspektiva ulaska na evropski „after-party“ koja se sve više čini upitnom i neubjedljivom. Uvijek mi je smetala nespremnost da kao društvo sazrijevamo zbog nas samih, nezavisno od evropske politike uslovljavanja.Pa opet, čini se da je to bila i ostala jedina brana tranzicionoj hajdučiji. Ono što smo uspjeli da sačuvamo od prethodne vlasti, gubimo od ove, a EU je sve manje briga za to. Njeni najviši zvaničnici tapšu po leđima izraelske političare i rukuju se i smiješe pred kamerama sa srbijanskim autokratom u zamjenu za litijum. Ipak, koliko god umorna i istrošena, mogućnost evropskih integracija Crne Gore ostaje najmanje loše rješenje za nas, važno je samo da znamo zbog čega i zbog koga ostajemo na tom putu.
Nije lako priznati da je svaka pobjeda građanskog aktivizma privremena. Istovremeno, to ni na koji način ne umanjuje vrijednost svakog osvojenog prava, svake odbranjene rijeke ili sačuvanog trga. Strašnu staminu traži ovo vrijeme, nadam se da će doći ono u kom ćemo prestati da se oslanjamo na Gramšijev pesimizam intelekta i optimizam volje.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
BORISLAV VUKIĆEVIĆ, ARHITEKTA: Profitu je sve podređeno

Objavljeno prije
4 danana
5 Jula, 2025
Imperativ je graditi – graditi se mora, građenje ne smije stati – a planiramo i planiraćemo, sasvim je izvjesno samo toliko koliko budemo morali, tek da se zadovolji forma. Tom imperativu – graditi se mora – podređeni su i zakoni i svi planovi u većoj ili manjoj mjeri
MONITOR: Komentar na nedavno usvojeni Prostorni plan Crne Gore do 2040.
VUKIĆEVIĆ: Krenimo od konstatacije da je prostorni plan – u opštem smislu, bez obzira na obuhvat plana, odnosno prostornu ili administrativno određenu cjelinu koju pokriva prostorni plan – krajnji ili konkretni rezultat kompleksnih metodologija i praksi prostornog planiranja. Što bi onda bilo, po definiciji, prostorno planiranje? Zakon o prostornom uređenju, koji je na snazi u susjednoj nam Republici Hrvatskoj – prostorno planiranje definiše kao interdisciplinarnu djelatnost koja predstavlja ,,institucionalni i tehnički oblik za upravljanje prostornom dimenzijom održivosti…”.
I još kaže da je prostorno planiranje ,,stalni proces koji obuhvata poznavanje, provjeru i procjenu mogućnosti korištenja, zaštite i razvoja prostora, izradu i donošenje prostornih planova, te praćenje sprovođenja prostornih planova i stanja u prostoru”.
U našem Zakonu o uređenju prostora, koji je na snazi od 4. marta tekuće godine, nije data definicija prostornog planiranja, ali zato kaže da se uređenjem prostora smatra ,,praćenje stanja u prostoru, izrada, donošenje i sprovođenje planskih dokumenata, uređivanje građevinskog zemljišta i sprovođenje urbane komasacije”.
Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. godine, kaže da se planiranjem prostora smatra ,,praćenje stanja u prostoru, izrada i donošenje planskih dokumenata i sprovođenje planskih dokumenata”.
U Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objekta iz 2008. godine, stoji da se uređenjem prostora smatra ,,praćenje stanja u prostoru (monitoring), utvrđivanje namjene, uslova i načina korišćenja prostora kroz izradu i donošenje planskih dokumenata, sprovođenje planskih dokumenata i uređivanje građevinskog zemljišta”.
Nameće se pitanje postoji li neka suštinska razlika između uređenja prostora i planiranja prostora? I da li da konstatujemo da se od 2008. godine do danas ništa od suštinske važnosti nije desilo po pitanju mjesta i uloge uređenja prostora/ prostornog planiranja/ planiranja prostora, kako vam drago, u sistemu upravljanja prostorom. I kakve konkretne reperkusije ta činjenica ima na prostorni plan, koji bi trebao da bude, u svakom pogledu, kruna tog ,,stalnog procesa” prostornog planiranja.
MONITOR: Koje su glavne zamjerke, ima li kvaliteta?
VUKIĆEVIĆ: Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine, koji je donijela Skupština Crne Gore 26. juna, predstavlja naš maksimalni izbačaj u oblasti prostornog planiranja u ovom trenutku – uz sve dobre i loše strane tog plana. Ne treba sumnjati da su rukovoditeljka izrade Prostornog plana i njen tim prošli golgotu, uzimajući u obzir sve date okolnosti. Je li moglo bolje? Bojim se da u ovom trenutku nije moglo bolje.
Ako bi trebalo izdvojiti jednu (cinik bi ovdje dodao – i jedinu) zasigurno pozitivnu činjenicu koja se vezuje za PPCG, onda bi to bilo da je plan donijet – takav kakav je, kakav je da je – čime su otvorena još jedna vrata na našem dugom i trnovitom putu ka članstvu u EU. Najočiglednija negativna strana PPCG je nedovoljno insistiranje na inovativnim metodologijama i praksama prostornog planiranja koje se primjenjuju u regionu (Hrvatska i Slovenija), a zatim i na teritorijima najrazvijenijih država Evropske unije. Koliko zaostajemo za razvijenim državama na polju prostornog planiranja – i na svim drugim poljima – i što činimo kako bismo barem ublažili to zaostajanje – pitanje je koje se, nažalost, ne postavlja.
Drugo, u korijenu PP CG je jedan vrlo specifičan imperativ – nazovimo ga imperativom neodređenosti – smjernice uglavnom nijesu date jasno, jer bi u suprotnom bila ukinuta mogućnost za svakovrsna slobodna tumačenja – pogotovo u svjetlu činjenice da je sistem, u cjelini, neotporan na svakovrsne manipulacije i mahinacije, odnosno koruptivne radnje. Ministar Radunović, primjera radi, govori i o ,,smjernicama za buduće investicije” i o ,,dosljednoj implementaciji” Prostornog plana – plana koji, dodao bih, vrlo često i nije baš dosljedan – na čemu potonjih dana zdušno insistira nevladin sektor – precizno navodeći brojne primjere nedosljednosi u planskim rješenjima u koje nije lako povjerovati.
I na koncu – nakon što je 22. aprila i 3. juna Skupština CG, na zahjev Vlade, usvojila po hitnom postupku zakone koji potvrđuju Sporazum o ekonomskoj saradnji i Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima – nameće se pitanje o svrsishodnosti planova i prostornog planiranja uopšte – što baca tešku sjenku na naš novi PPCG – na stranu brojne kontroverze koje se vezuju za PP – uključujući i način na koji je donijet u Skupštini.
MONITOR: Očekuje se i usvajanje PUP-a Podgorica. Kakav je vaš stav o tom planu?
VUKIĆEVIĆ: Riječ je o Izmjenama i dopunama prostorno urbanističkog plana Glavnog grada Podgorice i Izvještaju o strateškoj procjeni uticaja na životnu sredinu. I opet je riječ o vrlo kontroverznom planskom dokumentu – koji se, kao i PPCG, našao na žestokom udaru javnosti – s tim da je veliko pitanje koji dio zainteresovane javnosti je bio u mogućnosti da se detaljnije upozna sa planom , ako znamo da su fajlove koji su putem Interneta dati na uvid javnosti od strane Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine mogli otvoriti samo oni koji posjeduju računare sa snažnijim performansama. Da ne pominjem nazovi-javnu raspravu i očiglednu nespremnost ljudi koji su stajali iza Nacrta pomenutog planskog dokumenta da se suoče sa javnošću, da otvoreno prezentuju planska rješenja iza kojih stoje i odgovoraju na pitanja zainteresovanih građana.
I nije riječ samo o PUP-u Glavnog grada. Nakon donošenja PPCG, govori se o čitavoj seriji novih PUP-ova, a nainteresantniji momenat u toj priči je najavljeno osnivanje Agencije za planiranje prostora Crne Gore i lokalnih/opštinskih agencija za planiranje – odnosno privrednog društva koje osniva Vlada za izradu državnih planskih dokumenata i privrednih društava koje osnivaju skupštine jedinica lokalne samouprave za izradu lokalnih planskih dokumenata. Koliki će biti stepen autonomije koju će uživati ta privredna društva u vrlo ograničavajućem partitokratskom ambijentu – gdje je sve podređeno subjektima čije interese zastupaju tzv. nosioci odlučivanja – nije teško pretpostaviti.
Nijesam optimista. Biće, bojim se, po onoj staroj italijanskoj poslovici: Se vogliamo che tutto rimanga come è, bisogna che tutto cambi – Ako želimo da sve ostane kako jeste, moramo sve promijeniti. Jer nema ama baš nikakvih naznaka da postoji politička volja da se problemi jasno identifikuju, da se izvrši dijagnosticiranje stanja, pa da se, u skladu s tim, odrede mjere za konsolidaciju stanja u domenima uređenja prostora.Što bi bio prvi korak na nekom nazovi-putu ozdravljenja.
MONITOR: Planirano je i da nikne novi grad – Velje brdo?
VUKIĆEVIĆ: Na to gledam kao na tipično spajićevski megalomanski vic u funkciji predizobrne kampanje – koji, za divno čudo, nikome nije bio smiješan i koji se u jednom trenutku oteo kontroli. Pretpostavljam da je pozadina te priče u nužnosti redefinisanja odnosa između Spajića, kao predsjednika Vlade i podgoričkog lobija stanograditelja – ne bi li se podgorička stanogradnja stavila pod Spajićevu kontrolu, ili pod kontrolu države, ako vam je tako draže – i to na duže staze. Sa druge strane, teško da je država u ovom trenutku sposobna – ekonomski, u prvom redu – da iznese viziju o tih10.000 ili 20.000 stambenih jedinica, nebitno je – što bi, u to nema nikakve sumnje, bio izuzetno finansijski zahtjevan poduhvat – pogotovo u dijelu koji se odnosi na infrastrukturno opremanje.
Druga bitna činjenica je to što se u projekat grandioznih razmjera i nesagledivih konsekvenci krenulo bez ikakvih prethodnih analiza, studija i planova – dakle krajnje neozbiljno – na osnovu vizija predsjednika Vlade Spajića i ministra Radunovića.
MONITOR: Ima li nade da se riješe glavni problemi u Glavnom gradu?
VUKIĆEVIĆ: Moj je utisak da nova podgorička uprava problemima pristupa ad hoc – bez neophodnih priprema, nesistematično, bez agende – što i nije neka novina.
Uzmite samo gorući problem vezano za lokaciju budućeg gradskog kolektora za prikupljanje i prečišćavanje otpadnih voda. Gradonačelniku Mujoviću je trebalo čitavih pola godine da zaključi da bi možda trebalo razmišljati i o ,,pravičnoj nadoknadi” koja bi se isplatila Botunjanima, što svakako upućuje na neozbiljnost u pristupu problemu kolektora od samoga starta Mujovićeve uprave.
MONITOR: Koji su glavni arhitektonsko-urbanistički problemi u Crnoj Gori i da li se oni rješavaju?
VUKIĆEVIĆ: Možda je generalni problem, ako ostavimo po strani pojedinačne probleme kojima se broja ne zna, to što u Crnoj Gori primat imaju tzv. razvojni projekti, koji se uglavnom vezuju za turizam i nekretnine. Imperativ je graditi – graditi se mora, građenje ne smije stati – a planiramo i planiraćemo, sasvim je izvjesno samo toliko koliko budemo morali, tek toliko da se zadovolji forma. Tom imperativu – graditi se mora – podređeni su i zakoni i svi planovi u većoj ili manjoj mjeri, u zavisnosti od atraktivnosti lokacija koje su u obuhvatu planova.
Kad govorimo o tzv. javnoj upravi, imperativ je realizovati budžet i na državnom i na lokalnim nivoima. Nema toga nosioca odlučivanja u Crnoj Gori koji ne gradi, ili barem ne razmišlja o građenju.
Ne razmišljamo na duže staze, ne razmišljamo o održivosti. Svi akteri u procesima koji rezultiraju intervencijama u prostoru – od Vlade, preko lokalnih samouprava do investitora i izvođača radova, svi žele profit odmah, bez odlaganja. Profitu je sve podređeno.
MONITOR: Koliko se struka uopšte pita i da li tu bitniju ulogu igraju politički i biznis interesi?
VUKIĆEVIĆ: Struka se u međuvremenu svela na puki servis, na polzu vladajućim strukturama i tzv. nosiocima razvoja. Drugi problem je što strukovne organizacije – Inžinjerska komora, odnosno Strukovna komora arhitekata, u prvom redu – ne rade ništa na promociji profesionalnih standarda kroz stvaranje uslova da se i u Crnoj Gori konačno desi nešto što bismo mogli nazvati arhitektonsko-urbanističkoj scenom. A znamo da se ništa ne dešava izvan scene. Fali nam dijalog, razmjena mišljenja i stavova, ne komuniciramo kao struka.
MONITOR: Koji bi bio idelan plan razvoja za Crnu Goru?
VUKIĆEVIĆ: Svaki plan koji bi počivao na stvarnim, sveobuhvatnim analizama i studijama – odnosno na odgovornom planiranju – i kojemu bi korijeni bili u zdravom sistemu. Koliko smo daleko od toga – pokazaće vrijeme.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, KOPREDSJEDNICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA, NARODNA POSLANICA: Mora se pokazati da će ovdje imati ko da preuzme moć

Objavljeno prije
4 danana
5 Jula, 2025
Neophodno je da se uspostavi konkretniji mehanizam koordinacije između studenata i političkih i društvenih aktera u pogledu agende, strategije i taktike kako ne bismo sami sebi pucali u nogu zbog neinformisanosti i nesporazuma
MONITOR: Aleksandar Vučić je najavio nasilje učesnika protesta „Vidimo se na Vidovdan“, pominjući čak i satnicu. Prije protesta uhapšen je i protjeran crnogorski reditelj Danilo Marunović. Nakon protesta uhapšeno je na desetine ljudi, jaki odredi interventne policije i Žandarmerije koristili su prekomjernu silu…Imaju li studenti, građani i opozicija odgovor na Vučićev „pendrek spasa“- kako je nazvao ono što se i dogodilo?
ĐORĐEVIĆ: Ono što se dogodilo na sam dan protesta i neposredno nakon toga nije delovalo kao dobro organizovan odgovor. Oko najave nasilja, tu je već neko rasprava oko tzv. ubačenih elemenata – pa jedni kažu prestanite sa tom pričom jer ima (i zaista ima) autentično ljutih ljudi koji žele da iskažu svoj bes jer ih institucije ne samo da ne čuju već ih i gaze, a drugi svako nasilnije delovanje pripisuju ubačenim elementima i provokatorima jer odbijaju da poveruju da bi sami protesti koji su do sada imali izrazito nenasilnu dimenziju, mogli da se promene.
Istina je da postoji i jedno i drugo. Ali to prestaje da bude važno kad je odgovor policije nesrazmeran i neprimeren.
MONITOR: Dio opozicionih partija predlaže bojkot rada Skupštine.Može li se očekivati da bi-u kontekstu studentsko-građanske pobune i odbijanja vlasti da raspiše vanredne izbore, takav potez bio plodotvoran?
ĐORĐEVIĆ: ZLF ne predlaže bojkot rada parlamenta kao plodotvoran, niti verujemo da je bojkot nekih kolega iz opozicije do sada pokazao ikakvu delotvornost, već smo rekli da ne možemo da pričamo o REM-u i biračkom spisku (što su najavljene teme naredne sednice Narodne skupštine), dok se hapse studenti i građani i dok režimske falange brutalno prebijaju narod. To je pitanje stomaka. Istovremeno, ovo jesu teme koje se tiču stvaranja uslova za slobodne i poštene izbore, studenti jesu blokirali RTS zbog konkursa oko REM-a, i u najmanju ruku je čudno da sada kada je ta tema došla na dnevni red traže od opozicionih poslanika da ne učestvuju. Zato je neophodno da se uspostavi konkretniji mehanizam koordinacije između studenata i političkih i društvenih aktera u pogledu agende, strategije i taktike kako ne bismo sami sebi pucali u nogu zbog neinformisanosti i nesporazuma. Kada ovakav mehanizam postoji, onda možda bude jasnije da li se i šta dobija određenim potezima. Mi dobro znamo-iz prethodne prakse, da bojkot rada parlamenta olakšava rad vladajućoj većini. Da nije tako, oni bi već sada imali redovan rad, a ne bi bežali od sednica. Nijedan drugi parlament u regionu nema tako malo dana zasedanja kao srpski parlament. Kad u njemu nije bilo opozicije-radilo se redovnije, a promenio se i Ustav.
MONITOR: Goran Ješić smatra da je vrijeme da se studentske blokade, zborovi, građanske organizacije i opozicija ujedine na najširem antirežimskom frontu. Da li je ovo „momentum“ za tako nešto ili je prerano ili može biti i kontraproduktivno?
ĐORĐEVIĆ: Ovo jeste momentum za tako nešto, a možda je i poslednji trenutak.
Bilo je momentuma i pre-kad je pala Vlada, jer je tada postojao institucionalni prozor da se izvrši pritisak da se dobije prelazna vlada ili da se traže izbori. Ne tvrdim da bismo dobili prelaznu vladu koju je tražila opozicija, ali bismo sa studentskom podrškom opozicionom predlogu imali solidnu šansu da imamo jedinstveni front i da ih pritisnemo u konkretnom trenutku, što je moglo da da rezultate. Studenti nisu tada bili politički spremni za to. To je bila ogromna šteta.
MONITOR: Dio fakulteta održava neki oblik nastave i ispita-i Vaš FPN. Može li to umanjiti volju studenata za akcijama otpora?
ĐORĐEVIĆ: Malo studenata učestvuje u online nastavi iako je mi držimo gotovo u potpunosti. Mislim da su oni sa sobom odlučili ko želi i kako da nastavi dalje, a ko će ući u status mirovanja. Velika je šteta- nadam se ne i nenadoknadiva, što se potrošilo mnogo vremena i stvoreno mnogo nesporazuma između studenata i profesora koji su bili saveznici a vlast ih je zavadila napadom na univerzitet, kada su mnogi profesori imali razumljivu potrebu da ga brane kao instituciju. U delu javnosti to je nepošteno svedeno samo na pitanje plata profesora, ali je zapravo reč o odbrani onih instutucija koje štite i studente.
MONITOR: Profesor iz Kolumbije, Migel Beltran Viljegas je-sa porodicom, zadržan u aerodoromskom pritvoru. Protiv toga je protestovao i kolumbijski predsrednik, Gustavo Petro. Viljegas je, navodno, na jednom naučnom simpoziju u Novom Sadu, trebalo da govori i na temu „državnog nasilja protiv univerziteta“. Hoće li akademska zajednica u Srbiji reagovati?
ĐORĐEVIĆ: Akademska zajednica nikad nije bila budnija-od pisanja saopštenja, solidarnih akcija, do sopstvenih blokada kroz formate Pobunjenog i Slobodnih univerziteta. Mislim da je konkretno ovaj slučaj manje propraćen jer je i brzo rešen u uslovima u kojima se profesori bave i povezivanjem studenata sa advokatima nakon privođenja. Događaj je velika sramota. Ja sam članica Predsedništva Udruženja za političke nauke Srbije koje svake godine organizuje međunarodnu konferenciju na jesen, a ovogodišnja tema je “Borba za institucije: zarobljena država, napad na akademske slobode i otpor”. U kakvim ćemo okolnostima dočekati konferenciju i hoće li nam pritvarati ugledne međunarodne profesore zbog radova koje će izlagati?
MONITOR: Predsjednik Srbije- čiji su režim studenti na protestu proglasili „nelegitimnim“, sa međunarodnog skupa u Sevilji ocijenio je da su TV N1 i Nova S, takođe mjesta terorističke aktivnosti.Da li režim ulazi u odsudni obračun sa svojim protivnicima?
ĐORĐEVIĆ: Bojim se da da. Režim sve vreme mora da odgovori lojalistima i zadovolji njihove zahteve za brutalnijim odgovorom ali da zadrži umivenu masku koja je za spoljašnju upotrebu dobro služila. Od zvučnog oružja protiv sopstvenog naroda do otvorene policijske brutalnosti nad omladinom i građanima pređen je put posle kojeg nema nazad.
MONITOR: Iz EK ponovo su stigle vijesti da oni „prate“ situaciju u Srbiji…Dok je Vučić bio u Španiji, šef ruske diplomatije-Sergej Lavrov, je “brinuo” o poštovanju Ustava Srbije…Može li se reći da međunarodni faktori saradnju sa Vučićevim režimom i dalje ne dovode u pitanje?
ĐORĐEVIĆ: Međunarodni faktori vide da je Vučić u ozbiljnoj krizi i sve manje će tolerisati njegove transgresije, ali oni ne vide šta dolazi posle Vučića i plaše se nestabilnosti – zato je naša dužnost da što pre dođemo do zajedničkog fronta koji uliva sigurnost da će ovde imati ko da preuzme moć. Juče je reagovao i Savet UN za ljudska prava koji je pozvao vlasti da poštuju slobodu izražavanja i mirnog okupljanja, a pozvao je i na mere izgradnje poverenja, kako bi se otvorio put za obnovi društvenog ugovora. Nakon što je žandarmerija jurila, tukla i hapsila studente maltene ih izvlačeći sa Pravnog fakulteta i opkoljavajući Filozofski fakultet, mislim da ne postoje šanse za obnovu društvenog ugovora osim za pravljenje novog.
Građanska neposlušnost je potentnija i prilagođenija srpskoj realnosti nego generalni štrajk
MONITOR: Djeluje da se otpor prenio na ulice. Zborovi građana kapilarno ometaju saobraćaj, sada i tzv. mobilnim blokadama. Građanska neposlušnost podrazumijeva i šire i dugotrajnije aktivnosti. Studenti su pozvali i na masovnu obustavu rada…Da li je moguće takve vrste pritiska na vlast sprovesti u Srbiji?
ĐORĐEVIĆ: Blokirane ulice i raskrsnice niču poput pečurki svuda po Beogradu ali i širom Srbije. U Novom Sadu se sa ulica sklanjaju kontejneri da ih građani ne bi iskoristili za blokadu ulice – a onda oni dođu da svoje đubre izbace na prostorije SNS. Jutros je neko zasuo prostorije SNS na Voždovcu balegom.
Građanska neposlušnost je od početka potentnija i prilagođenija srpskoj realnosti nego generalni štrajk. Možda tek kao posledica toga dođe i obustava rada u nekim kritičnim sektorima. Studenti jesu pozvali na masovnu obustavu rada ali su dali isuviše kratak rok i to se naravno za sada nije dogodilo – mesecima su pozivali na generalni štrajk od kojeg nije bilo ništa, pa pomalo zbunjuje to pozivanje na nešto što već nije uspelo, iako postoji razlika između generalnog štrajka i masovne obustave rada. Oni koji su najviše podržali studente – nastavnici koji su upravo pre pada nadstrešnice bili u štrajku pa onda svoju sindikalnu borbu zamenili za podršku studentima – nisu podržani onako kako je trebalo i povukli su se onda kada više nisu znali šta je cilj. Štafetu su preuzeli univerzitetski profesori i paradoks je da su mnogi studenti bili protiv štrajka univerzitetskih profesora onda kada je akademska zajednica apsolutno imala razloga za to – nakon donošenja neustavne Uredbe Vlade koja je promenila odnos nastavnog i istraživačkog, stručnog i umetničkog rada kako se ne bi isplaćivale pune plate profesorima.Jer, štrajk je zahtevao minimalni proces rada pa samim tim bio bi suprotstavljen obustavi nastave zbog studentske blokade. Bilo je mnogo kontradiktornosti u vezi sa kojima su se vodili sporovi. Ali, to nije došlo do šire javnosti što mislim da je šteta. Jer masovni pokret demokratizacije i participacije najširih slojeva društva u protestu nije praćen i kritičkim dijalogom o zahtevima, ciljevima i metodama borbe-odnosno načinu donošenja odluka, koje su po sve dalekosežne.
Ni govornici ni narativ ne predstavljaju ogroman dio ljudi na “vidovdanskom protestu”.
MONITOR: „Vidovdanski“ protest neki kritikuju kao odstupanje od okosnice studentskih zahtjeva jer je, kako tvrde, dio govornika pozivao na „kosovski zavet“, uz suviše nacionalističkih tonova. Kako gledate na odabir datuma i neminovna različita konotiranja?
ĐORĐEVIĆ: Protest je bio uspešan jer je bio brojan, ali ni govornici ni narativ ne predstavljaju ni mene ni ogroman-a možda čak ni većinski, deo ljudi na protestu. Pod govornicima mislim pre svega na goste, ne na studentkinje i studente koji su govorili. Za mene je porazno što osim studentkinja-od ljudi koji su verovatno kandidati na studentskoj listi, nije govorila nijedna žena. Neki kažu da ovaj protest ima rodnu dimenziju – jer ima mnogo žena, studentkinja – da su one najviše stradale i da su bile najhrabrije-pa ipak, deluje da u političkoj artikulaciji protesta mi nećemo imati reprezentaciju toga.
Studenti su biciklirali i trčali do Strazbura i Brisela – nećemo imati reprezentaciju ni strateškog usmerenja zemlje ka EU, u programu liste. Na protestima nema LGBT zastave jer se ljudi ne osećaju dobrodošlo da je nose – nećemo imati reprezentaciju ni toga.
Ako pokušavamo da se sabiramo a ne delimo, to ne možemo uzimanjem zdravo za gotovo nekih građana- iako su to najverniji saveznici, jer takav izraz nepoštovanja može lako da se obije o glavu.
Da budem sasvim jasna – kada je reč o policijskoj brutalnosti i otporu režimu, onda smo svi na istoj strani. Ali opasno je da se cementira vizija “dana posle”, prepuštanjem samo jednoj strani da je oblikuje-a da pritom, ta nacionalistička vizija ni na koji način ne odgovara na uzroke protesta koji je počeo zbog toga što korupcija ubija.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe

POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal
-
FOKUS2 sedmice
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS
-
Izdvojeno2 sedmice
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale
-
DRUŠTVO4 sedmice
ANDREJ VUČIĆ U PODGORIČKOM SUDU PROTIV VIJESTI: Duševni bol Prvog brata Srbije
-
DRUŠTVO4 sedmice
ODLUKA UPRAVNOG SUDA O SOLANI: Prirodni biser nije državni nego tajkunski
-
DRUŠTVO3 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
-
Izdvojeno4 dana
TRINAESTOJULSKA NAGRADA, DOBITNICI I OSPORAVANJA: Po formuli vlasti, opet
-
FOKUS4 sedmice
IMPERIJA STANAJ POD ISTRAGOM TUŽILAŠTVA: Dim u krvotoku