Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Guramo dalje. Svako svoj kamen

Objavljeno prije

na

Vrijeme kaplje, sekund po sekund, dok se nadaš. Kad prestaneš sve zamre. Prvo ti

 

Idealno okruženje, idealni scenario, idealni slučaj… ne postoji. To je početna tačka i samo početna tačka. Premisa. Koja takođe može biti netačna. Nije merilo. To je prvi kolac zaboden, sve nakon toga je merilo. Merilo su odstupanja.Verujem, ali meni je najlakše nasmejati se izjutra, najranije po buđenju, dok još beslovesna piljim u svetlost. Kad se još sećanja na svet i život nisu vratila u vidokružni krajolik. Lakne malo kad se smeješ samom sebi, ali se istovremeno i tešiš da nije baš toliko smešno.

Krstoputina je mesto gde se ukrštaju putevi. To nikako nije isto što i raskršće jer tamo se oni raskršćuju. Svaka stvar koju ti ćuteći oprostim udaljava te za po jedan korak od mene. Jednom ćeš biti dovoljno daleko.

Nekada tragam za ljudima odlučnošću psa tragača kojem je miris samo refleks koji pokreće noge. Nekada stojim i trljam oči da prođe. Pričama pretim danu, dan se kolebljivo zagleda oko sebe i pušta na mene gromki smeh automobilskih sirena. „Nemaju svoju vododerinu“, odjednom izusti grad zabrinuto. Nikoga i ništa ne osuđuju, ne dopuštaju nikakvo saučešće, ne izvlače nikakve  pouke. Samo svedoče, i u tome je suština. Neki nikada ne shvate: šta god da radiš, samo ne maštaj naglas. Bliža sam datumu upokojenja, nego datumu rođenja, a i dalje nisam naučila.

Čovek je ono što pamti, kažu neke sede glave. Jer, zašto pamtimo baš ovo, a ne nešto drugo? Zašto nešto zaboravljamo? Zato što to nismo bili mi. Dakle, mi smo ono što smo upamtili. Ono što smo zaboravili, to je neko drugi. Vreme kaplje, sekund po sekund, dok se nadaš. Kad prestaneš sve zamre. Prvo ti. Potreban mi je ozbiljan voljoskok. (Ne dirajte mi u izmišljene reči, videćete vi kad se rode!)

Lebdeli smo uvis na toplim vrtlozima nade, govoreći tajne zbog kojih se i trava crvenela. Umovi su se doticali, koža se ježila. Tišina koja nastupi nakon razgovora je kada zaista razumem reči. Izgovorene i neizgovorene. Neko baš ume da ostane. Zato ne prolazi. Ono što je dalje bolje vidim, kao priče koje odmičem dok čitam… valjda s godinama sve što je bilo blizu sada je daleko ali bolje vidljivo. Sve postaje jasnije kad se udaljiš. Od nekih takvih udaljavanja pucaju rebra, jedva se diše, život je kratak i brz, a smrt spora kao pravda… Oprostiti sebi i pravdati sebe su dve potpune suprotnosti. Prvo je nepobediva sloboda, drugo mali privatni pakao. I tu smo gde sami želimo da budemo. Sećam se šta je rekao, sećam se kad je bio iskren, sećam se kad je lagao. Zamislim se na svakom koraku. Svugde je isto. Veče te zatiče u slepom sokaku. Moraš se vratiti istim putem kući, nedovršena ljubavi moja.

Lakne malo kad se smeješ samom sebi…

P.S. Vratih se iz bašte s metaforom i dva lajtmotiva.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Nikako s proljeća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želim i da vas obavijestim da su neke planete ušle negdje gdje ne treba. Moraćete da me volite više od mnogo i to je prosto tako

 

Za sve one, kojima to nešto znači, imam informaciju: danas nam je stiglo proleće. Nadajmo se da će nam više dobra doneti, nego odneti. Kao dete sam umela vetru da okrenem leđa, raširim ruke i prste, zatvorim oči dok me on divlje šiba i miluje u isto vreme. Činilo mi se kao da pokušava da se umetne između zemlje i mojih stopala, i da želi da me nauči da letim. A onda sam izgubila umeće. Mogu da izgubim deo tela, da mi se pogube misli, čula, smer života, čak i sam život, ali da mislim da sam izgubila nekog… pa, nisam ja robovlasnik, o stvarima i ne razmišljam, nebitne su u suštini.

Imam još jednu vest: SINIŠI MALOM VRAĆAJU DIPLOMU I DOKTORAT: Upravni sud poništio odluku Senata Univerziteta u Beogradu. Ako su mogli Siniši Malom da vrate doktorat, što ne bi mogli i nama Kosovo?

Niko više ne želi zaista da deli i dobro i loše sa nekim. Želi samo dobro. I to ne da deli. Da uzme. Idem ulicom i onda te samo opiči sećanje i onda jauknem ili ispustim neki neartikulisani zvuk pa mi bude neprijatno i onda se kao zakašljem i opsujem: „'Bem ti cigare!“, a kad pogledam uokolo, u stvari, nikoga i nije briga, možeš da njištiš ulicom i ništa. Uhvatim se za ništa i ne puštam. U teškim okolnostima sam tražila trag svetlosti, kopala goloruka dok me je sa svih strana zatrpavalo, od mrvica postavljala trpezu, u neznanju tražila motiv za dalje i uvek se iznova pitala hoću li to moći? Jesam li dostojna tog poduhvata? Bez samoanalize nema putešestvija. Želim i da vas obavestim da su neke planete ušle negde gde ne treba. Moraćete da me volite više od mnogo i to je prosto tako.

Hoće li se Prvorođeni obratiti i danas???

„Kad ti dođe da nešto laneš, ti zamisli da držiš vodu u ustima i da ne smeš da je ispustiš.“ Moja baba.

Prvorođenom bih toplo preporučila da angažuje nekog kao što je bila moja baba, da ga gazi ispod stola kad zastrani sa pričom, pošto PR očigledno ne daje rezultate. Moja je baba u CV mogla da stavi četiri razreda osnovne škole i 52 godine gaženja dede ispod stola na slavama.

„Vođa je trebao stalnu pretnju. Morao je ljude držati u stalnom strahu kako bi mu oni dali svu vlast koju želi. Ljudi hoće živeti, pa su se zato odrekli svojih prava i slobode. To je moguće ako se ubede da je neprijatelj svuda i da svakog trena mogu poginuti.“ Orvel, 1984

Brišu se dani… sve je manji razmak između nas, i to što je na kraju, u stvari, nije kraj već ponovni susret, večnost… znam. Uvek znam kada treba da odem – tu nikada ne kasnim.

P.S. Oče, gde se pale sveće za polužive?

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Spas razuma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trudim se da svoju tešku narav držim na povocu. Kratkom. Ipak, ponekad moram malo da je pustim da se istrči

 

Idem trotoarom i ako ugazim pravilno u ovu ciglu nešto lepo će se desiti, a ako ne ugazim isto će se nešto lepo desiti, jer ja sam ta koja određuje ovde pravila. Neće mene više prepadati opsesivno kompulzivne misli, nego ću ja njih! Ja sam kralj svog dvorca, ja sam građevinski inženjer svog gradilišta, ja sam magacioner svog magacina, ja sam vozač svog vozila, ja sam operater svojih operacija, ja sam direktor svoje firme, ja sam…

Ubija me ovo sivilo. Neka grudva nepoznatog porekla, žilavo, uporno i polako raste u  mom stomaku, tu, baš tu ispod dijafragme, oduzima mi dah. Predigra za bol… Trudim se da svoju tešku narav držim na povocu. Kratkom. Ipak, ponekad moram malo da je pustim da se istrči. Osećam nedodirljivo, blizinu, prisustvo, i nije mi žao godina, iščekivanja, pritajenih osmeha, skrivanja, potrošenih dana kad sam poslednji put bila mlada. Možda je to, u stvari, bila predigra za konačno. Uloge i oblici se menjaju, kad nekog osećaš, onda znaš… život se igra. I svi pokušaji da se duša sa  telom sastavi se na kraju odvijaju po principu ćorave kokoši, koja se trudi da udene konac u iglu, a uz to ne ume ni da šije. Deca su bezbrižna zato što je njihov mozak neopterećen informacijama. Starenjem gomilamo iskustvo, posledično nam se čini da se vreme ubrzava, da nam je dan sve kraći. Mentalna higijena podrazumeva da mozak ne okupiramo nepotrebnim glupostima.

U ovoj kući se ne psuje, ali postoji predivna tradicija među ženama u našoj porodici da kad započneš neki kućni posao koji ti se ne radi, a ćerka te pita šta radiš, ti je ljubazno upozoriš da te ne dira jednim – jedem g. Hoćeš ti? Odlično funkcioniše i među sestrama. Mir u duši sam tako jako obgrlila s obe ruke i ne ispuštam ga ni zbog čega na ovom svetu. Nikad više.

A onda čitam kako je jedan (poznata ličnost) „…sasvim neplanirano pipnuo ili pljesnuo po dupetu ili pak štipnuo, pojma nemam sad“. A ona se potom iznervirala. Jer je glupača. I za sve je sama kriva jer se njemu nije svidela ta emisija. Već ga brane, on je Rambo, sme da te udara gde god. I  nije mu motiv seksualna želja, nego prinuda, demonstracija moći, dominacija. Novi dan nova prilika da obesmislim osnovne kognitivne ljudske sposobnosti i funkcije preteranom racionalizacijom svega, od svih mojih želja i potreba, do preispitivanja čak i sposobnosti da dišem. Može li neko zameniti ovu podivljalu masu u mojoj glavi činijom čvaraka, da odmorim?

Miriše proleće. Vreme je pobeći od stvarnosti u kojoj zanos prelazi u ravnodušnost.

P.S. Smrkava se, kao da je uopšte i svitalo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Besmrtna kazna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Danas ne kuvam, ne radim ništa, primam poklone i trepćem. Žene, nazdravlje vam

 

Txt. Obrisala sam ivice ambisa prstima i pogledala duboko u tamu, koja je uzvratila pogled. I sada pijemo kafu, u miru. Bar neko vreme. Dubok, neplanirani kontakt očima sa životom, tokom kojeg osetiš drhtavicu i nalet adrenalina koji zavarniči, od unutrašnjosti ka periferiji tela. I shvatiš, još uvek jesi…  Danas ne kuvam, ne radim ništa, primam poklone i trepćem. Žene, nazdravlje vam!

Čitam… Biznismen iz Australije živi u svojoj kući sa ženom i još trideset ljubavnica. Jedini uslov da te žene žive sa njima je da se lepo slažu sa njegovom ženom. Ko kaže da je teško sa ženama? Sve se može kad se hoće.

Velike strasti žive od nedostatka istinske bliskosti. Svet je surov. Hladan. Stalno to ponavljamo. A onda neprijatna spoznaja… toj surovosti doprinose i ljudi poput mene. Mogu ja to sama. Nema razmene. Nema topline. Svako za sebe, da bi se po svaku cenu izbegao osećaj „da nekome nešto dugujem“. Tužno. Bolno. Poražavajuće. Strašne su razmere poraza koji smo doživeli u Srbiji i sve mislim ničija nije do zore gorela, ali deluje da će nas klošari sve ispratiti i sahraniti uz pićence na terasi svojih dvoraca koje su izgradili gazeći preko mrtvih. Veoma je važno da kada uzmeš život u svoje ruke, vodiš računa da se ne sapleteš, pa da ti ispadne.

Vreme te nauči da ćutiš. Da ne bi uvredio. Da se ne odaš. Da se ne izložiš kritici. Da ne bi povredio. Da te ne povrede. Jer je „bolje tako“. Tako se zida kula tišine. Blok po blok. Ćutanje po ćutanje. Tamo si siguran. Zaštićen. Nepovređen. I sam. Gušeći se neizrečenim. Ni hleba, ni igara. Samo spokoja.

U ovim godinama neminovno se suočavam sa sobom, prošlošću i posledicama. Sve je više nekih „aha“ momenata kada uviđam međusobnu povezanost koje, do nedavno, uopšte nisam bila svesna. Sad mi ostaje da se nadam i verujem da ću zbog toga postati bolja. Sebi. I onima koji su mi važni. A šta kad ti neko poveri sebe? Stavi ti u ruke sve svoje: srce, želje, nadanja… Osećaj je prelep i zastrašujuć u isto vreme. A odgovornost ogromna. Ali se ne da porediti ni sa čim na svetu. Neke tuge su dar, putovanje na koje nas život vodi dok nas suptilno sprema za sreću skrivenu iza jedne breze, što čeka da nas zagrli. Setim se šta sve moram i onda skuvam kafu, zavalim se i čekam da prođe.

Danas se u vazduhu oseća miris proleća. Bolje od ovoga može samo ako se proleće u vazduhu meša sa mirisom mora.

P.S. Stigȏ mladi luk.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo