Povežite se sa nama

MONITORING

HOĆE LI ĐUKANOVIĆA HAPŠENJA SABORACA OJAČATI ILI OSLABITI: Kad voda padne

Objavljeno prije

na

Dok Svetozar Marović, višedecenijski ideolog Demokratske patije socijalista broji svoju prvu sedmicu u zatvoru u Spužu, crnogorska je javnost, kao i obično, podijeljena. Obožavaoci DPS-a i čuvari tekovina četvrtvjekovne vladavine te partije, pretežno ćute. Nekako je to u skladu i sa čuvenom ispoviješću samog Marovića u vrijeme kad su mu uhapsili brata. Protivnici režima uglavnom se slade. Ponekad na duhovit, ponekad na neukusan, redovno na načine koji svjedoče da sve u ovoj zemnji – i sudbine pojedinaca, i sudbine porodica, gradova i države zavise od jednog čovjeka. Ne onog koji je u zatvoru, naravno.

Milo Đukanović, šef Demokratske partije socijalista i ostalog, nakon što je prošle sedmice svom prijatelju u saborcu poželio ,,sve najbolje u dokazivanju nevinosti” i iskazao mu ,,političku i prijateljsku privrženost”, ove nedjelje je poručio, otprilike – koga nema bez njega se može.

Sve strukture DPS-a radiće nesmetano bez obzira što je Svetozar Marović, koji je trebao da predloži članove savjeta DPS-a, u pritvoru, kazao je predsjednik Vlade Milo Đuknović tokom radne posjete Nikšiću. Upitan u kakvim je odnosima u posljednje vrijeme bio sa Svetozarom Marovićem kao dugogodišnjim političkim saradnikom, Đukanović je kratko odgovorio ,,u odličnim kao cijelo ovo vrijeme”. U prilog tome, podgorička čaršija se kune da je tek koji dan pred hapšenje Marović ručao sa Đukanovićem u jednom od podgoričkih sastajališta vrha DPS-a.

,,Sve strukture DPS-a rade nesmetano. Politički savjet još nije konstituisan. To je novo tijelo koje treba da da finu glazuru politici DPS-a u narednom periodu. Povodom novih okolnosti vidjećemo šta ćemo preduzeti u koncipiranju njegovog personalnog sastava, ali uvjeravam vas da se to ni na koji način ne odražava na punu funkcionalnost organa DPS-a i punu posvećenost naše politike državnim interesima Crne Gore”, kazao je Đukanović.

Premijer je najavio da će uskoro i Glavni odbor partije razmatrati nastalu situaciju i utvrditi ko će biti na čelu Političkog savjeta DPS-a.

Na mjestu partijskog koordinatora za naredne izbore u Beranama, Marovića je već ranije zamijenio bivši ministar zdravlja Miodrag Radunović.

Stanje u partiji je, dakle, stabilno, državnih funkcija Marović ionako, evo neko doba, nije imao. Ostaje – sve ostalo.

Jasno je da se, kad drugi čovjek jedne zemlje završi u zatvoru, ne posljedice ne mogu tek tako izolovati, ali ih nije ni malo lako i dešifrovati.

Jedna od mogućnosti je da je Đukanović, ogromnom broju onih koji su je tražili, konačno servirao krupnu ribu. Za taj scenario neophodne su dvije pretpostavke: da ostale ukusne ribe ostanu nijeme i da evropski i drugi međunarodni zvaničnici pristanu da ne vide bogatstvo našeg akvarijuma.

U ostvarivanju prve pretpostavke premijer ne može imati nikakvih prepreka. Od najmanjeg do najvišeg, svaki šraf u DPS-u zna za šta sve treba da bude zahvalan šefu i da je bespogovorna poslušnost uslov opstanka. Partijsko postrojavanje neće biti potrebno, svaki član partije zna šta je ukrao, šta je nezasluženo dobio, koje je privilegije do maksimuma iskoristio i kome za to treba da kaže hvala. U tom smislu, hapšenje Svetozara Marovića, Đukanovća samo čini snažnijim. Prosto: ako je uspio da servira tako krupnu ribu, ostali bi došli kao dodatna ponuda, salata ili dezert.

Pitanje podrške koju će u borbi protiv korupcije izvana dobiti šef koji upravlja državom i čitavom korupcijom u njoj, složenije je pitanje i teško da iko u ovom trenutku na njega zna pravi odgovor. Profesor pravnog fakulteta Milan Popović smatra da konačan ishod čitavog procesa u ovom trenutku ne znaju ni u Briselu ni u Vašingtonu, ni u Podgorici. ,,Bojim se da se od Brisela i Vašingtona ne može očekivati konstruktivan pristup. To nama otežava, a oligarsima olakšava situaciju”, kaže za Monitor profesor Popović i podsjeća da iskustvo grčke Sirize pokazuje da ,,nažalost stvari u svijetu idu unazad”.

Naravno, najhvaljenijoj zemlji u regionu može se postaviti i uslov da se ponuda riba učini raznovrsnijom. Za šefa – nikakav problem – sve dok je on sam zaštićen. Krugovi bliski vlastima licitiraju ovih dana sa nekoliko imena koja bi mogla dodatno uglancati Đukanovićeve zasluge koje evropski partneri naše vlasti neštedimice sipaju.

Da je ,,lider u regionu” zapravo feud u kojem sve konce u rukama drži upravo onaj kojeg zlate dok sipaju komplimente Crnoj Gori savršeno dobro znaju i u Evropskoj komisiji i u ostalim institucijama Evropske unije. Zašto to rade – oni znaju.

Obični građani znaju samo da se u toj idili sve teže diše – i bukvalno i figurativno. Za fakat da se njihov glas ne čuje takođe postoje dva glavna razloga. Jedan je što opozicija, koja bi, logično, trebala da ih predstavlja, prečesto djeluje kao saveznik režima. Naki zato što su prodati, neki zato što ne umiju da pronađu dovoljno dobar način da postanu uvjerljiva alternativa.

Drugi razlog je sitna potkupljivost našeg junačkog naroda. Onog koji četvrt vijeka odbija da vidi kako, u času kad ,,samo još ovaj put” glasa za DPS i satelite – da bi bio siguran da neće dobiti otkaz, da dijete zarši samo još ovu godinu škole, da se dogradi samo još jedna soba, da se otplati još onih nekoliko rata kredita – betonira sistem koji postaje nemoguće smijeniti na demokratski način. Dobra ilustracija za to su gomile kobajagi nezavisnih agencija i institucija koje od vrha do dna kontroliše DPS, ali koje bi, sve i da se vlast sjutra promijeni bilo nemoguće ,,razmontirati” a da se ne prekrše zakoni koji garantuju nihovu nezavisnost. Za izgrađivanje te vrste modernog ropstva zaista zaslužujemo titulu lidera u regionu. Kome treba primjer – neka pogleda, recimo kako zaštitnik prava građana funkcioniše kod nas, a kako u Srbiji, koja, zvanično kaska za nama u procesu evropskih integracija i ostalih lijepih priča.

Nazad na Marovića. Kao druga moguća, postoji verzija da se sve dešava – izistine. U tom slučaju, svi putevi bi vodili i svi krugovi bi se sužavali samo do jednog imena – Milo Đukanović. Odbrana Svetozara Marovića da odavno nije imao ni jednu izvršnu funkciju istinita je i nepotkupljenog tužioca neminovno bi morala da dovede do pitanja: ,,Ko jeste?”. Odavno već voda ne mora da padne ni santimetar više, da bi se sve ribe mogle hvatati golim rukama.

U pravnoj priči sve je jednostavno – ili tužilac hoće ili neće. U političkoj, znatno je komplikovanije. Kao uslov za obezbjeđivanje sopstvene nedodirljivosti, Đukanoviću bi mogao da stigne zahtjev međunarodnih adresa da stvarno i konačno obezbijedi uslove za prve fer i demokratske izbore u Crnoj Gori. U tom slučaju, nemjerljivo bi bilo važno koliko su crnogorski opozicioni političari sposobni da odigraju svoju ulogu. Na slobodnim i demokratskim izborima Đukanović nema šanse, osim ako mu je neko ne pokloni. Iz neznanja, iz koristoljublja, iz sebičnosti – svejedno.

Upućeni u političke događaje iza scene, ovih dana se uveliko bave računicama prema kojima, kako se god okrene, opozicija mora postići što veći stepen jedinstva. Zasad sve ide upravo suprotno.

Gdje bi, kad ne bi bio na vlasti, bio crnogorski premijer, pitanje je od milion dolara. Iako je jedini logičan odgovor – tamo gdje i Marović – vjerovatnije je da bi se o tome odlučivalo iza kulisa.

Treća mogućnost u vezi sa Svetozarom Marovićem je da je riječ prosto o priredbi. Kako za javnost uoči izbora, tako i za evropske partnere. U toj verziji, familiji Marović, uključujući i najvažnijeg člana, sud bi najprije dozvolio da se brani sa slobode, potom bi se proces otezao i protezao godinama, na kraju bi, s glave na glavu, dobili po koji mjesec zatvora. Koji bi, iz zdravstvenih razloga, dobrim dijelom provodili po bolnicama. Stres baš nije zdrav.

Ta bi se varijanta zvala ,,Đe si bio – niđe”, a nas bi ostavljala da tonemo sve dublje i dublje.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

GODINU DANA PROTESTA MJEŠTANA KRALJSKIH BARA: Male HE – agonija koja traje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani ne kriju ogorčenje zbog nerješavanja  problema od strane Vlade. Tako su na protestu koji je održan prošlog mjeseca istakli da je više nezakonitosti, kada je riječ o projektima mHE u selu, napravljeno tokom minulog mjeseca, nego tokom čitave prethodne godine

,,Ne dirajte naše vode, ostavite naša izvorišta Tare, dosta ste uzeli, nemojte više kumim vas bogom”, poručili su prije godinu dana mještani kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova. Od tada traju njihovi protesti u cilju zaustavljanja gradnje malih hidroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja  i Čestogaz.

Ove tri rječice formiraju rijeku Drcku, jednu od većih pritoka Tare. Koncesiju na jedina tri preostala vodotoka u Parku prirode Komovi, koja nijesu stavljena u cijevi, dobilo je preduzeće Dekar energy. Vlasnik Dekara je Momčilo Miranović, suprug Vesne Miranović bivše pomoćnice ministra zdravlja i visoke funkcionerke DPS-a.

Od prošle jeseni mještani Bara Kraljskih imaju podršku mještana Rečina, koje je snašla ista muka. Oni se protive gradnji mini hidrocentrale na Rečinskoj rijeci. Na Rečinskoj rijeci mHE Skrbuša gradi kompanija Hydro logistics. Vlasnik ove kompanije je Slaven Burzanović, koji je i ovlašćeni zastupnik u firmi BB hidro Blaža Đukanovića, sina predsjednika države,  koji je takođe u poslu sa malim HE.

Na ovonedjeljnom protestu mještani Kraljskih Bara i Rečina su pozvali potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića da ,,dođe i potvrdi ili porekne ono što je obećao u septembru prošle godine”. Abazović je tada prisustvovao protestu u Kraljskim Barama i, između ostalog, rekao da ,,buduća vlast treba da raskine sve koncesije za mHE i trajno zabrani gradnju”. On je tada tvrdio i da je ,,svaka gradnja mHE korupcija sama po sebi”.

Do sada su raskinuti svi ugovori o mHE za koje je postojao zakonski osnov, a za sve ostale traži se rješenje koje neće ići na štetu države, odgovoreno je mještanima iz Abazovićevog kabineta. Podsjetili su da je Abazović obećao moratorijum na izgradnju mHE, što je Vlada učinila odmah nakon konstituisanja.

,,Inspekcija će u saradnji sa geometrima uskoro posjetiti Bare Kraljske i sačiniti detaljan elaborat kojim će se utvrditi jasna pozicija objekata male HE, najavljeno je iz Kabineta poptredsjednika Vlade. To je, kako su precizirali, osnovni preduslov razmatranja pravnog osnova za raskid ugovora.

Dok se čeka nova inspekcijska posjeta, nedavno je Direktorat za inspekcijske poslove privremeno zabranio koncesionarima nastavak radova.

Na protestu su mještani Bara Kraljskih i Rečina iskazali zabrinutost i tražili od vicepremijera da im garantuje da niko neće krenuti silom na one koji se protive gradnji mini-hidroelektrana na tom području.

Milovan – Mišo Labović, predsjednik Savjeta MZ Kraljske Bare, za Monitor kaže da mještani trpe pravno nasilje jer se privremenim mjerama koje donosi Osnovni sud u Kolašinu ugrožavaju ljudska prava: ,,Kad investitor podnese zahtjev za 24 sata se odlučuje, a mještanima za krivične tužbe preko dva mjeseca traje istraga”. On objašnjava da se koncesionar bori svim silama za svoj profit, pa da je bilo i prijetnji, ali da se nesigurnost  sada provlači kroz institucije.

Labović ističe da su više puta nadležnima predočili dokaze o tome da su u odluci o koncesiji pogrešno tretirani slivovi rječica, da nijesu riješeni građevinsko pravni odnosi, da je ugovor sa koncesionarom koji je trebao da završi radove 2016. na volšeban način bivša Vlada, na osnovu zaključka, produžila 2019. godine…

,,Očigledno da će ovo trajati”, kaže Labović i napominje da ugovor koncesionaru ističe krajem godine. ,,Imali smo  dva sastanka u Vladi.  Nijesmo dobili bilo kakve garancije. Oni se drže  priče da ne žele da plaćaju milionske odštete. Mi smatramo da se na osnovu člana 23 koncesionog ugovora i člana 18 – nesaglasnost mještana, ugovori mogu oboriti. Član 23 jasno kaže – da se dozvole koje su dobijene na osnovu pogrešnih podataka odmah mogu raskinuti. Onda bi trebalo da onaj koji je potpisao takve ugovore pozove na odgovornost”.

Mještani ne kriju ogorčenje zbog nerješavanja ovog problema od strane Vlade. Tako su na protestu, koji je održan prošlog mjeseca, istakli da je više nezakonitosti, kada je riječ o projektima mHE u selu, napravljeno tokom minulog mjeseca, nego tokom čitave prethodne godine.

Krajem maja su pozvali ministra ekologije, prostornog planiranja i urbanizma Ratka Mitrovića da podnese ostavku „iz moralnih razloga“. Ministar Mitrović je autor studija tehničko-ekonomske opravdanosti izgradnje i idejnih rješenja za 20 mHE, među kojima i Crnja, Ljubaštica i Čestogaz u Barama Kraljskim.

U Crnoj Gori rade 32 mHE, a njihov udio u ukupnoj proizvodnji električne energije manji je od tri odsto. Građani su na osnovu podsticaja investitorima do sada platili preko 19 miliona eura. Zahvaljujući subvencijama, koje plaćaju potrošači kroz račune za struju, firma BB Hidro, čiji je suvlasnik  Blažo Đukanović, projektovala je za 12 godina rada  mHE Bistrica u Kolašinu, profit od tri miliona eura, a za to vrijeme će državi biti plaćeno samo 250 hiljada koncesione naknade, izračunali su u NVO Akcija za socijalnu pravdu.

Ines Mrdović, pravna savjetnica ove organizacije nedavno je izjavila da je  nova Vlada obećala reviziju projekata mHE ,,ali politički rastrzana između ličnih sujeta i pizmi političara sa svih strana, ni šest mjeseci od imenovanja, nije se ozbiljnije zagreblo po ovom gorućem pitanju, sa ciljem da se potrošači zaštite od neopravdanog nameta ispoljenog u subvencijama, odnosno biznisi privilegovanih do danas su neokrnjeni, dok se građanima i dalje žestoko zavlači ruka u džep”.

Nova Vlada je odlučila da zaustavi odobravanje izgradnje malih HE dok ne okonča postupak do sada zaključenih ugovora. A to ide vrlo sporo. Zbog ove odluke investitori tuže državu i hoće da naplate navodnu 30-godišnju štetu – ceh bi za crnogorske građane mogao da bude veći od 50 miliona eura.

Ministarstvo kapitalnih investicija je u decembru formiralo radnu grupu koja treba da sagleda i preispita ugovore o koncesijama za male HE. Monitoru su ranije iz ovog ministarstva odgovorili da je potrebno razumijevanje jer taj postupak nije jednostavan ni brz. Rezultata još nema.

Niko od nadležnih ne pridaje važnosti na uporne tvrdnje Vasilija Miličkovića, predstavnika manjinskih akcionara EPCG koji pokušava da dokaže da je cijeli posao oko malih HE i subvencija nezakonit i protivan Ustavu. On ponavlja da se zarad interesa ljudi iz Đukanovićeve familije i okruženja, EPCG obavezala da struju otkupljuje po cijeni tri puta većoj od tržišne. Navodi i da će nas prema procjenama stručanjaka to reketiranje i pljačka građana kroz OIE 1 i 2 za 30 godina koštati 600 miliona ili 20 miliona godišnje.

Vlada je početkom ovog mjeseca donijela odluku da milion eura iz budžeta dodijeli za podsticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora (OIE). Prema uredbi koju je donijela prethodna vlast, vlasnici obnovljivih izvora energije imaju status povlašćenih proizvođača kojima se plaća podsticajna cijena struje.

Prošle godine je 13 povlašćenih vlasnika mini HE od građana i privrede
dobilo blizu četiri miliona eura podsticaja, a imali su ukupan profit od 1,6 miliona eura. Da nije bilo podsticaja od građana, vlasnici mHE bi godinu završili sa dva miliona gubitka.

I dok čekaju šta će  se i kako prelomiti u Podgorici, u Kraljskim Barama su više puta istakli da nijesu i neće dati da se politika umješa u njihovu borbu. Labović ističe: ,,Mi branimo naše živote, naše selo je mrtvo ako se desi da nam se uzme voda, tu više nema života”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

CRNOGORSKI DUG IZMEĐU ZAPADA I ISTOKA: Kako smo hedžovani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pokazuje se da je Vlada Zdravka Krivokapića prilično uspješna kada treba pozajmiti novac. Brine izostanak ozbiljnije razlike između sadašnjih i bivših vlasti oko javnosti rada. Makar kada je riječ o finansijskim tokovima. A koga je DPS ujedao (pljačkao), taj se i eksperata boji

 

Prošlog četvrtka, kad je broj Monitora stigao u štampariju, ministar finansija Milojko Spajić pohvalio se na vanredno sazvanoj konferenciji za medije: „Crna Gora je uz pomoć američkih i evropskih partnera uspjela da hedžing aranžmanom smanji kamatu na kredit Exim banke sa dva odsto u dolarima na 0,88 odsto u eurima. Samo u julu ušteda će biti četiri, a godišnje osam miliona eura“.

Spajić je ponudio i objašnjenja: „Imali smo tešku naslijeđenu situaciju, jer taj dug (kredit za gradnju prioritetne dionice autoputa, prim. Monitora) koji je bio u dolarima nikad nije bio pretvoren u eure i za sve ove godine smo zbog toga imali oko 109 miliona eura gubitka“. Prigovorio je prethodnicima: „Ovaj hedžing aranžman je morao biti urađen mnogo ranije…“. I najavio svjetliju budućnost: „Javni dug neće imati valutni rizik koji je predstavljao omču oko vrata sve ove godine.“

Kamermani su još pakovali opremu nakon ministrovog obraćanja, a krenule su hvale i čestitke. Da pritvrde vijesti o dobru koje nas je  zadesilo, desetak dana prije roka za plaćanje prve rate kineskog kredita.

Prvo iz kuće. „Vlada Crne Gore i Ministarstvo finansija su postigli nevjerovatan uspjeh i realizovali hedžing transakciju sa zapadnim partnerima…“, objavljeno je na zvaničnom tviter nalogu Vlade Zdravka Krivokapića. Pa, praktično istovremeno, čestitke su stigle i sa one najvažnije adrese. „Svaka čast, ministre“, pohvalili su Spajića na tviter nalogu Ambasada SAD u Crnoj Gori, čestitajući mu što je „osigurao finansijsku stabilnost Crne Gore u partnerstvu sa američkim bankama“. I pokazujući da su potpuno upućeni u dešavanja. Za razliku od crnogorske javnosti, računajući tu članove parlamenta, monetarne vlasti (Centralnu banku) i, kako izgleda, dobar dio Vlade.

Kineze taj aranžman mnogo i ne interesuje. „Povjerilac je i dalje kineska Exim banka, ali dvije američke banke i jedna francuska banka su učestvovale u transakciji“, kazao je ministar Spajić, ne otkrivajući o kojim bankama je riječ. Pošto, objašnjavaju iz Ministarstva finansija, pregovori traju. „Nastavljaju se pregovori o refinansiranju i optimizaciji javnog duga, a ovim aranžmanom se daje prijeko potrebno vrijeme da se to uradi na najbolji mogući način“, objasnio je ministar.

Mi treba da nadamo najboljem, ne obraćajući pažnju na određene nepoznanice iz ove priče.

Ako ćemo 21. jula, kada na naplatu dospijeva prva polugodišnja rata zajma uzetog od Kineza 2014, platiti četiri miliona manje nego što smo računali, to je dobra vijest. To zna svaki dužnik. Kao što zna i da svako privremeno umanjenje ili odlaganje rate ima cijenu. I tu počinju problemi.

Mi ne znamo ništa o cijeni koju ćemo platiti za prošlonedjeljni aranžman. Izuzev što možemo pretpostaviti da ona neće biti mala. U svijetu finansija, hedžing predstavlja aranžman kojim se dio rizika preuzetog posla, u dijelu ili cjelini, prenosi na nekoga ko je spreman da se sa tim rizikom nosi (obično su to investicioni fondovi ili banke). Ta se usluga dobro plaća. Naš problem, jedan od njih nekoliko, sa zaduženjem kod Exim banke odnosio se na valutu plaćanja. Kredit je ugovoren u dolarima i svaka promjena kursa euro – dolar mijenjala je njegovu vrijednost u domaćoj valuti (euro). Za sada smo, po tom osnovu, u minusu nekih 110 miliona. Kredit je računajući u eurima, do danas, postao za toliko skuplji u odnosu na vrijeme kada je ugovoren.

U budućnosti, cijena kredita može rasti ili padati. A možemo ga i zaključati  ugovorom u hedžingu, plaćajući ozbiljnu naknadu. Procjene troškova hedžovanja kineskog kredita kretale su se od nekoliko desetina do više od 100 miliona eura. U tim okvirima treba tražiti cijenu aranžmana kojim se prošle nedjelje pohvalio ministar Spajić. Pod uslovom da je u pitanju finansijska a ne politička pogodba. U drugom slučaju, učinjenu uslugu nećemo platiti samo novcem.

Među dokumentima Vlade, objavljenim na njenom zvaničnom sajtu, nema ni pomena o tom nevjerovatnom uspjehu kojim su se pohvalili na društvenim mrežama. Prema nezvaničnim informacijama Monitora, postoji mogućnost da je u ponedjeljak, na telefonskoj sjednici Vlade, bilo  priče o Spajićevom poslu. Nema, međutim, informacija da li je Ministarstvo finansija premijeru i članovima Vlade predočilo ugovor spreman za verifikaciju i potpis ili samo informaciju o pregovorima uz procjenu ishoda. Dok se dio naših sagovornika izgovarao minulim praznicima, drugi su nabacili mogućnost da je na taj materijal stavljena oznaka tajnosti za internu upotrebu.

Nagađanja traju, poslanički klub DF je tražio skupštinsko saslušanje kako bi Spajić objasnio pod kojim je uslovima dogovorio smanjenje kamatne stope na kredit za autoput Bar–Boljare, a traju i dalji pregovori o refinansiranju istog duga. Tako, makar, tvrdi ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović.

„Premijer Zdravko Krivokapić nastoji da smanji troškove kineskog duga“, kazao je ministar Milatović u intervjuu Rojtersu, objavljenom krajem prošle nedjelje, uz najavu da nas nedjelje dijele od dogovora. „Postoje dvije mogućnosti: prva je refinansiranje, druga zamjena kredita, ili kombinacija prethodne dvije. Vjerujemo da možemo dobiti mnogo bolje uslove, vrlo sam optimističan po tom pitanju“, saopštio je ministar. Dodajući kako je siguran da će dogovor biti sklopljen sa zapadnim bankama.

Ispada da Vlada, istovremeno, pregovara i o anuliranju valutnog rizika postojećeg kredita (hedžing) i o njegovoj prijevremenoj otplati kreditom neke druge banke/banaka (refinansiranje). Iako se ta dva posla međusobno isključuju. Šta ako ispregovaramo oba? Da li će to biti dvostruka korist ili dvostruka šteta (dva puta plaćamo za isto). Pa, recimo, parlament ne prihvati ugovor o hedžingu. Ili, Exim banka zategne sa uslovima prijevremene otplate duga.

Od kada je ministar Spajić došao u Skupštinu sa amandmanom o refinansiranju kineskog duga, da bi se voljom DF-a iz nje vratio neobavljena posla, naši sagovornici iz Vlade apeluju, u nezvaničnim razgovorima, da se ovim temama za sada ne pridaje previše pažnje „kako ne bi otežali ili ugrozili našu poziciju u pregovorima koji još nijesu do kraja završeni“. A onda su ministri Spajić i Milatović krenuli da se hvale nezavršenim poslom. Prezentujući probrane izvode iz aranžmana koji ili još nije završen, ili neko želi sakriti njegove djelove (ko, pošto, zašto…) bez kojih je nemoguće sagledati cjelinu.

Ministar Milatović vjeruje i siguran je da će započeti posao biti završen brzo i usješno. Iskustvo uči – ne treba njegov optimizam prihvatiti zdravo za gotovo.  I to ne samo ono stečeno na osnovu ponašanja DPS vlada. „Sasvim sam siguran da će Crna Gora i Kina naći način da se dogovore“, najavljivao je Milatović krajem aprila za HTV, govoreći o pregovorima sa Exim bankom o reprogramu duga iz 2014. „Mislim i da će se naći način da se ispregovara odlaganje otplate glavnice”. I – ništa. Makar da mi znamo. Pa su počeli pregovori na drugoj (zapadnoj) strani.

Taj detalj sa zapadnim bankama je i te kako važan u priči o Crnoj Gori u raljama kineskog duga. On naglašava da je ova tema, iz perspektive naših zapadnih saveznika, prije svega političko, pa tek onda ekonomsko pitanje. I da ga treba posmatrati u kontekstu rastuće borbe za međunarodnu prevlast između SAD i Kine. U kojoj se Crna Gora našla svojom voljom ali bez mogućnosti da značajnije utiče na ishod.

Prošle vlasti zatvorile su ruska, ova vlada može zalupiti i kineska vrata, pa postati osuđena na zapadne investitore. Primjer Grčke s kraja pretprošle decenije svjedoči koliko to može biti bolno – oni nijesu založili Luku Solun, ali su ostali bez nje kako bi vratili kredite. Zapadnim bankama. Bolja je, dakle, ikakva nego nikakva alternativa. Kada smo uzeli kredit od Kineza, uz sve njegove mane (valutna klauzula, insistiranje da kineske firme realizuju projekat, osiguranje kredita državnom imovinom, arbitraža u Pekingu…) nigdje drugo nijesmo mogli dobiti ni takav. Iako cio svijet o Crnoj Gori govori kao o saobraćajnom ostrvu do koga se može stići samo avionom.

Ova Vlada je prilično uspješna kada novac treba pozajmiti. Njegova distribucija je veći problem. Brine i izostanak ozbiljnije razlike između sadašnjih i bivših vlasti oko javnosti rada. Makar kada je riječ o finansijskim tokovima. A koga je DPS ujedao (pljačkao), taj se i eksperata boji. I hedžovanja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSKUPLJENJA: Strategija traženja krivca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rast cijena ne može se posmatrati bez adekvatnih podataka o zaradama. Da shvatimo kako zaposleni sa minimalnom zaradom (250 eura) danas jedva mogu kupiti hranu koju bi, prošle godine u ovo doba, platili 200 eura. Pa bi im od tadašnjeg minimalca ostala 22 eura za ostale troškove. Političari za to ne mare. Njih more durge brige

 

Gorivo je, od utorka, ponovo skuplje. Pekari su već u srijedu najavili poskupljenje kvalitetnijih vrsta hljeba. Očekuje se da će dodatno poskupiti i druge vrste prehrambenih proizvoda, cijena prevoza, usluge svih vrsta.

Hrana je od prošle jeseni već skuplja za nekih 20–25 odsto. I golim okom je vidljivo da su osnovne životne namirnice: ulje, brašno, šećer… značajno skuplje. Poskupila je i stočna hrana, vještačko đubrivo, građevinski materijal, obuća, odjeća.

Podaci MONSTAT-a pokazuju da je cijena stanova u novogradnji i komercijalnoj prodaji u prvom tromjesečju ove godina veća za 8,5 (na nivou države) do 11,5 odsto (u Podgorici) u odnosu na isti period prošle godine. Potražnja je ostala  približno ista dok su cijene građevinskog materijala u odnosu na kraj prošle godine uvećane i za 100 odsto, objašnjava Mileta Grujić, predsjednik Odbora za građevinarstvo Privredne komore Crne Gore. „Građevinskom željezu cijena je uvećana za preko 50 odsto, stiroporu i bakru za preko 70 odsto. Zbog rasta cijena nafte povećani su i troškovi prevoza kao i cijene bitumena…“.  Grujić naglašava da je od svih materijala korišćenih u novogradnji naš samo pijesak. I nešto stolarije proizvedene u domaćim fabrikama i radionicama. Pored željezare Toščelik mi i armaturu – uvozimo.

Pojeftinila je struja (politička odluka predstavnika novih vlasti koji rukovode EPCG). Bijeli je hljeb zadržao staru cijenu. Na sreću onih koji većom potrošnjom hljeba pokušavaju nadomjestiti odsustvo drugih, skupljih, namirnica. Ali i tu imamo drugu stranu medalje. Neobičnu koliko i potencijalno opasnu.

„Trgovci uvoze smrznuti hljeb iz Rumunije, skidaju etiketu, podgrijavaju ga i tako prodaju“, tvrdi u ovdašnjim medijima Svetozar Radonjić, predsjednik Udruženja pekara Crne Gore, „Nijedna država na svijetu to ne bi tolerisala“.

Javnost je najglasnije odreagovala na poskupljenje goriva. Iako je, prije nekih pet-šest godina tadašnji premijer Milo Đukanović tvrdio da je gorivo luksuz, pravdajući odluku vlade da poveća namete na naftne derivate. Kasnije je taksa ukinuta, odlukom Ustavnog suda, ali su državni nameti uključeni u cijenu goriva i dalje vrlo visoki (preko 60 odsto maloprodajne cijene). To gorivo u Crnoj Gori čini bitno skupljim u odnosu na zemlje slične kupovne moći: BiH, Albanija, Makedonija.

Oni koji su prećutali Đukanovićevu priču o luksuzu, dok su bili dio DPS vlasti, zahtijevaju od nove vlade da se odrekne dijela akciza i tako utiče na smanjenje cijena. Optužuju Vladu za nesposobnost da kreira podnošljiv ekonomski ambijent, iako „stari rekord“ cijena goriva u Crnoj Gori svjedoči da njihovi izabranici nijesu bili ni bolji ni drugačiji. Makar kada je akcizna politika u pitanju. Opet, oni koji su do 30. avgusta rado govorili o neophodnom smanjenju državnih nameta na naftne derivate, sada imaju preča posla. Uglavnom, i jedni i drugi putuju u službenim (državnim) automobilima koje „hrane“ novcem iz državne kase.

Mnogima nije svejedno. „Zbog ukupne krize izazvane pandemijom koronavirusa koja je prouzrokovala gubitak radnih mjesta, smanjenje zarada, pad ekonomske i kupovne moći pojedinca i porodica, došlo je do urušavanje životnog standarda naših građana“, navodi se u saopštenju Unije saveza sindikata (USSCG) povodom najnovijeg rasta cijena goriva. „Od januara je cijena nafte i naftnih derivata drastično porasla, pa je krajnje vrijeme da se preispita njena politika utvrđivanja“,  konstatuju sindikalci podsjećajući da je minimalna cijena rada u Crnoj Gori najniža u regionu. Zbog čega bi očekivani novi talas poskupljenja mogao donijeti još veće probleme.

Nove cijene goriva nijesu prećutali ni u Uniji poslodavaca. „Efekti povećanja cijene bilo kog energenta, a posebno goriva, proizvode rast ostalih cijena“, upozorio je i Predrag Mitrović, predsjednik Unije i prvi čovjek Socijalnog savjeta (čine ga članovi vlade, sindikata i poslodavaca). On se nada da će već  na narednioj rednoj sjednici Savjeta doći do zajedničkih rješenja kako bi „zaštitili standard građana i pomogli očuvanju likvidnosti privrede“.

„Isključivi razlog za rast cijena goriva u proteklih nekoliko mjeseci je konstantan porast cijena nafte i energenata na svjetskim berzama, zbog zagrijevanja svjetske ekonomije nakon krize izazvane pandemijom“, saopšteno je iz Ministarstva kapitalnih investicija. Oni podsjećaju da je aktuelna vrijednost akciza usklađena sa minimalnim iznosima koji su propisani direktivama EU. Moguća rješenja vide u smanjenju akciza (za tu odluku Vladi treba podrška većine u parlamentu, pošto treba mijenjati Zakon o akcizama) i formiranju strateških rezervi naftnih rezervata. Zato iz Ministarstva kapitalnih investicija najavljuju pripremu zakona o državnim rezervama. Mada je veliko pitanje koliko bi i on, u dogledno vrijeme, mogao pomoći. Pošto bi i tu naftu nečim trebalo dopremiti, negdje skladištiti, pa distribuirati. Država je odavno ostala bez kapaciteta neophodnih za takve aktivnosti. Jednako, i smanjenje akciza zvuči lijepo, sve do momenta dok ne shvatimo da bi ta odluka dovela do nedostatka novca za zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, penzije i plate državnih službenika i javnih službi.

Iz Ministarstva finansija i socijalnog staranja su, paralelno, odlučili da se pozabave rastom cijena životnih namirnica. Ministar Milojko Spajić, skupa sa predstavnicima Ministarstva ekonomskog razvoja, sredinom nedjelje sastao se  sa predstavnicima najvećih trgovačkih lanaca. „Ministarstvo finansija i socijalnog staranja i Ministarstvo ekonomskog razvoja intenzivno razmatraju jedan broj kriznih mjera, koje bi bile vremenski ograničene i koje bi dovele do regulacije i snižavanja maloprodajnih cijena osnovnih životnih namirnica“, saopštio je ministar Spajić obraćajući se trgovcima. I poručio: „Na tom putu, neophodna je zajednička saradnja svih nas“.

Onda smo od razmatranih kriznih mjera saznali jednu: Vlada od trgovačkih lanaca traži da smanje marže. Argumentujući svoj zahtjev računicom da su one znatno veće od sedam odsto, koliko na ime PDV-a na osnovne životne namirnice prihoduje država. Od predstavnika trgovačkih lanaca stigli su kontraargumenti. Troškovi pomorskog transporta porasli su za 2-3 puta u posljednjih 12 mjeseci, tvrde, ukazujući i na trend globalnog poskupljenja cijena hrane za oko 25 odsto, počev od 2020.

Tome svjedoče i podaci Agencije UN za hranu i poljoprivredu, prema kojima (majski izvještaj) cijene hrane na svjetskim tržištima rastu, u kontinuitetu, 11 mjeseci. Dostigle su najveći nivo od 2014.

„Bilježimo konstantan rast cijena stočne hrane na tržištu“, piše i u vladinoj Informaciji o potrebi pružanja pomoći crnogorskim proizvođačima mlijeka. Uz  važan detalj: „Upoređujući cijene u Crnoj Gori sa regionom, cijena stočne hrane je u prosjeku veća 12–18 odsto. Osnovni razlog veće cijene je to što se cjelokupna koncentrovana stočna hrana uvozi“.

Baš kao i manje-više sve ostalo u Crnoj Gori. Uz bojazan da će i postojaća proizvodnja, posebno poljoprivredna, biti smanjena ili ugašena zbog izostanka adekvatne pomoći države. Tada bi i hrana mogla postati još skuplja. A manje kvalitetna.

Rast cijena se ne može se posmatrati bez podataka o zaradama. Tek tako dobijemo valjan kontekst. Zaposleni sa minimalnom zaradom (250 eura) danas jedva da mogu kupiti hranu koju bi, prošle godine u ovo doba, platili 200 eura. U oba slučaja nedovoljno. Ali bi im lani od minimalca ostala 22 eura za ostale troškove. A sada, nakon dugo čekanog povećanja, ništa.

Prema podacima koje je Monitor dobio od Uprave za prihode, ukupan fond bruto zarada koje su u aprilu ove godine isplaćene zaposlenima u Crnoj Gori (podaci za maj i jun još nijesu kompletni) iznosi nešto više od 95,1 miliona eura. To je za 20 miliona manje od bruto zarada u istom mjesecu prošle godine, a za 23,3 manje od aprila 2019. Da problem bude veći, broj obračunatih (legalnih) zarada u aprilu ove godine manji je za 40.000 od prošle, a za 50.000 od broja zarada isplaćenih u istom mjesecu 2019.

Ako su cijene porasle za 20–25 odsto, ukupan fond isplaćenih bruto zarada smanjen je za 20–25 odsto, dok je broj onih koji (zvanično) primaju platu manji za 50.000 za 24 mjeseca – kako živi Crna Gora? Na to pitanje trebamo brz odgovor. Tonemo.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo