,,Na našim rukama nema nevine krvi!” Ovo je na prošlonedjeljnom anti-NATO protestu u Podgorici izgovorio Momir Bulatović, bivši predsjednik Crne Gore i bivši premijer Miloševićeve SRJ.
Momir Bulatović je bio predsjednik Crne Gore od 1990. do 1997. godine. Do tada su vođeni ratovi u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH u kojima su izginule stotine hiljada ljudi.Mnogi među njima su bili civili i djeca. Raseljeni su milioni. Sve te godine premijer je bio Milo Đukanović, ,,taj divni mladi, čovjek”.
Nastup na skupu dijela Demokratskog fronta bio je prvi Bulatovićev politički govor nakon 15 godina. Postoje realni pokazatelji da će odnos prema priključenju NATO-u, čija je pozivnica nedavno stigla, obilježiti naredenu godinu i naredne izbore. Crna Gora će se, po svemu sudeći, ponovo dijeliti oko jednog pitanja, a sve druge teme biće gurnute u stranu.
Bulatović i Đukanović su kao vodeći ljudi vladajuće partije i države, godinama vodili našu zemlju u haos i propadanje. Kad su se 1997. godine razišli, podijelili su i svoju partiju i Crnu Goru s krova do temelja. Blokovski podijeljena Crna Gora bila je lak plijen manipulatora. Sve se svodilo na izjašnjavanje – za Momira ili Mila. Oni koji su ukazivali da se u suštini radi o vrijednosno lažnom sukobu, bili su u izrazitoj manjini, izloženi svakovrsnom šikaniranju.
Đukanović je iz sukoba 1997. godine izašao jači. Bijeg od Miloševića na zalasku bila je dobitna kombinacija. Bulatović je do posljednjeg daha ostao vjeran Miloševiću. ,,Apsolutno sam ubijeđen da Slobodan Milošević nije bio ratni zločinac i bila mi ja čast da sarađujem sa njim”, izjavio je nedavno gostujući na beogradskoj televiziji N1.
Govor na anti-NATO skupu, u čijem je središtu laž grandioznih dimenzija, ukazuje da se u suštini iza priče o NATO-u krije nova tura svirepe borbe za vlast. Zato se treba prisjetiti Đukanovićevog i Bulatovićevog pređenog puta. Za Crnu Goru su bili opasni i kad su se družili i kad su se svađali.
Obojica su od početka predano služili Slobodanu Miloševiću i njegovoj ratnoj politici. Da su ostvareni njihovi zajednički ratni ciljevi Crna Gora bi završila put kao jedna od provincija velike Srbije. Bulatović i Đukanović su se posebno istakli u organizovanju crnogorskih rezervista i policijskih snaga u pohodu na Dubrovnik. Tu je izginulo 166 crnogorskih rezervista. Na Hrvatskoj strani tokom agresije na Dubrovnik poginula su 92 civila, više od 430 branitelja tog grada, a ranjeno je više od 1.500 osoba. U logore, od kojih je jedan bio u Morinju, odvedene su 423 osobe, a bilo je više od 33.000 prognanih i izbjeglih. I Crnoj Gori je ostala vječna sramota.
Na vanrednoj sjednici Predsjedništva i Vlade Crne Gore, drugog oktobra 1991. godine, kad je već otpočelo ,,oslobađanje Dubrovnika” Bulatović je pozivao u ,,antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva”. Đukanović je u to vrijeme ,,zamrznuo šah zbog šahovnice” i obećavao da će završiti zajednički život sa Hrvatima za sva vremena i povući pravilnije granice nego što su to učinili ,,priučeni boljševički kartografi”. Bulatović je 13. oktobra 1991. sa Brankom Kostićem, tadašnjim potpredsjednikom Predsjedništva SFRJ, obišao dubrovačko-hercegovački front. Potom je priznao da crnogorskim ratnicima u okolini Dubrovnika nije jasan ratni cilj, ali ništa nije preduzeo.
U intervjuu splitskoj Slobodnoj Dalmaciji, jula 1996, ovako je govorio o razlozima pohoda crnogorskih rezervista i JNA na Dubrovnik: ,,Meni je (Veljko) Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”. Đukanović se u to vrijeme već pripremao da se proglasi mirotvorcem i Miloševića i Bulatovića okrivi za sve.
Bulatović, Đukanović i glavni ideolog DPS-a Svetozar Marović trudili su se da u stopu prate svaki Miloševićev potez. Na vlast ih je i 1989. godine u prevratu zvanom antibirokratska revolucija instalirao Milošević. Cilj je bio razaranje temelja avnojevske Jugoslavije. Za početak je trebalo ukinuti autonomiju Kosova, a o istom trošku Crnu Goru pretvoriti u bezglavi privjezak Beograda. Mnogi su neuspješno upozoravali da je to uvod u seriju krvavih ratova. Svi u Crnoj Gori koji su se protivili ratnoj politici (LSCG,SDP, Monitor) bili su progonjeni i žigosani kao izdajnici.
Crnogorska vlast je 1992. godine pokušala da se iskobelja iz Miloševićevog zagrljaja. Neuspješno. Bulatović je, pod pritiskom iz Beograda, prosrpskih partija i svog DPS-a, povukao saglasnost koju je u Hagu dao na Karingtonov plan o savezu suverenih jugo-država. Rijeke krvi su nastavile da teku Bosnom, a Crna Gora je na tragikomičnom referendumu postala dio SRJ. To je olakšalo Miloševiću da pod firmom čuvanja Jugoslavije osvaja teritorije preko Drine. Na kongresu jedinstvenog DPS-a 1994. godine usvojen je stav da se udovolji ,,vjekovnoj težnji Hercegovaca” – da se ujedine sa Crnom Gorom. Taj ratni cilj kasnije su skoro svi zaboravili.
Izgovor za napad na Dubrovnik bila je Prevlaka, pusti poluotok. Nebrojene su izjave s vrha da ,,ni po cijenu rata, Prevlaku nećemo dati Hrvatskoj”. O iznevjerenim očekivanjima Momir Bulatović zapisao je u svojoj knjizi Pravila ćutanja: ,,Bio sam siguran da se ništa više ne može ispriječiti na ovom putu. Nažalost, nisam bio u pravu. Ispriječio se Ričard Holbruk”. Sad se čeka međunarodna arbitraža o Prevlaci. Kad je prevrnuo ploču Đukanović je izrazio žaljenje za sve što je snašlo susjede. Veliku paradu, povodom dobijanja nagrade za doprnos miru Đukanoviću i Maroviću, kojoj su trebali da prisustvuju uglednici iz regiona i Evrope, pokvarila je grupa od 19 crnogorskih intelektualaca, antiratnih aktivista, svojim javnim protestnim ukazivanjem na činjenice o ratnom učinku novih mirotvoraca. Đukanović ih je u bijesu nazvao – sramotni ljudi. Od tada kreće pojačana hajka na kritičare režima, jer se pokazalo da, i kad su u manjini, dok god postoje mogu biti nezgodni.
Dok su njih dvojica kao tandem upravljali Crnom Gorom, 1992. godine su deportovane bosansko-hercegovačke izbjeglice jedinicama Radovana Karadžića. Smrtno ih je stradalo najmanje osamdeset. Niko nije osuđen. Momir Bulatović je na suđenju policijskim funkcionerima u maju 2010. svjedočio da je to bio zločin u državnoj režiji. Potvrdio je da su on i Đukanović, koji je formacijski najodgovorniji za upravljanje policijom, o svemu bili uredno obaviještavani. Đukanović ne priznaje ni toliko. Naprotiv, režimske službe su sve učinile da to pitanje njegove odgovornosti proglase za tabu. Krivicu za ovaj zločin uz neviđenu hajku pokušali su da podmetnu Slobodanu Pejoviću. Penzionisanom policijskom inspektoru, koji je o tom zločinu godinama hrabro svjedočio.
Za vrijeme Bulatovićevog predsjednikovanja i Đukanovićevog premijerstva formiran je logor Morinj i etnički očišćena Bukovica.
U udžbenicima istorije, kao što je Monitor već pisao, nema lekcija o ,,oslobađanju” Dubrovnika, deportaciji izbjeglica, etničkom čišćenju, hapšenjima premlaćivanju i progonu neistomišljenika. Udžbenik koji tvrdi drugačije, a koji su pripremili istoričari Šerbo Rastoder, Dragutin Papović i Sait Šabotić, zabranjen je. U njemu se moglo pročitati da su Bulatović, Đukanović i Marović gurnuli Crnu Goru u rat.
Bulatović i Đukanović imaju zajedničke ozbiljne razloge da se zatrpa istina o crnogorskoj strani rata. U to vrijeme oni su se hvalili da ne čitaju Monitor. Da jesu pročitali bi brojna upozorenja da će Milošević na kraju krajeva isprovocirati vojnu intervenciju.
Nakon troipogodišnje opsade Sarajeva, u kojem je ubijeno i preko dvije hiljade djece, nakon Srebrenice i Račka, stigli su avioni NATO-a. Prvo su u Bosni, u avgustu 1995. godine, gađali ciljeve bosanskih Srba. Onda 1999. na Kosovu, u Srbiji i u Crnoj Gori. Strašne su bile posljedice tog bombardovanja. Ali, Momir Bulatović i ostali tadašnji Miloševićevi sljedbenici nemaju ni političko pokriće u svom djelovanju, ni moralno pravo da upotrebljavaju sudbinu nedužnih žrtava u bilo kakve svrhe. Oni su uzrok stradanja, a ne svjedoci.
Na prošlonedjeljni protest protiv ulaska Crne Gore u NATO, prema našim izvorima, Bulatovića je pozvao Andrija Mandić, lider Nove. Tome se navodno protivio Predrag Bulatović i, kako kaže naš izvor, između Bulatovića i Mandića pale su teške riječi.
Nastup Momira Bulatovića i njegove izjave o ,,čistim rukama” su uvreda za istinske anitimilitarističke zagovornike vojne neutralnosti Crne Gore. Dobro su došle njegovom starom drugu Milu Đukanoviću u još jednom pohodu na vlast. Za početak, Momir Bulatović se pokazao kao veoma uspješan NATO promoter.
Veseljko KOPRIVICA
HORIZONTI4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice