Povežite se sa nama

OKO NAS

HTP BERANE: DECENIJA SUDSKIH SPOROVA BEZ EPILOGA: Dobro osmišljena pljačka

Objavljeno prije

na

„Već nekoliko godina niko nas nije obavještavao o tome šta je s tim sporom. Mi mislimo da je neko ovaj postupak negdje zaturio i čeka da ga pokrije prašina”, – kaže predsjednik Udruženja manjinskih akcionara Miomir Ćorac i upozorava da manjinski akcionari ne zaboravljaju, iako firma faktički postoji još samo u papirima.

„Udruženje manjinskih akcionara nije ugašeno jer nikada u privrednom registru nije ukinuto AD HTP Berane. Nije vođen stečaj niti proces likvidacije. Zato mi i dalje vjerujemo da će pljačka jednom biti raskrinkana”, priča Ćorac za Monitor.

On podsjeća da je spor oko Gradske kafane samo jedan koji su manjinski akcionari poveli protiv tadašnjeg poslovodstva HTP-a, odnosno firme Euroturist GMBH.

Ovim sporom manjinski akcionari su zatražili i naplatu akcija na vrijednosnu cijenu objekta. Spor se u Privrednom sudu u Podgorici vodio pod rednim brojem k. br 42/05.

„ Stvarna cijena gradske kafane svakako nije ona po kojoj je navodno objekat prodat. Zamislite strogi centar grada gdje cijena poslovnog prostora po kvadratu iznosi svega 115 eura. Tu brat bratu kvadrat ne bi dao ispod dvije do pet hiljada eura. To znači da je ovo društvo okupljeno oko Euroturista GMBH samo od prodaje gradske kafane bilo u plusu makar milion eura”, tvrdi predsjednik Udruženja manjinskih akcionara.

Kafana Korzo, jedan od najatraktivnijih objekata HTP Berane, predstavlja početak veoma dobro osmišljene i organizovane privredne pljačke za koju do danas niko nije odgovarao.

HTP Berane, nekada solventnu i bogatu kompaniju, bez gubitaka i sa zalihama robe u vrijednosti od makar 80 hiljada eura, u martu 2003. godine privatizovalo je do tada nepoznato preduzeće Euroturist GMBH.

Oni su u prvom trenutku imali 36 odsto akcija, ali im je Fond za razvoj ustupio na upravljanje svojih 15 odsto. Ispričano je mnogo puta kako je Euroturist GMBH vrlo brzo kupujući, ili kako to manjinski akcionari kažu, „otimajući po ulicama”, vaučere i akcije od građana i radnika, postao vlasnik preko pedeset odsto HTP-a, i više im državni fondovi nijesu bili potrebni.

Na meti se najprije našla Gradska kafana ili kafana Korzo, na najatraktivnijoj lokaciji. U centru, s pogledom na glavnu ulicu. Oduvijek popularno mjesto, još iz vremena kada nije bilo kafića, prodato je već sljedeće godine pod više nego sumnjivim okolnostima.

Euroturist GMBH prethodno je podigao namjenski kredit od Atlasmont banke od 120 hiljada eura za njenu rekonstrukciju. Rekonstrukcije nikada nije bilo.

„Ono što je vrlo važno reći je to da potrebe za tim kreditom uopšte nije bilo. Naša kompanija je u to vrijeme dobijala velike novce od komesarijata za izbjeglice, na ime zakupljenih hotela na Lokvama i u Andrijevici, i od toga smo mogli lijepo da živimo. Bilo nas je oko stotinu radnika, i taj novac koji smo dobijali mogao je da pokriva sve plate i sve obrtne troškove preduzeća”, kaže predsjednik Udruženja manjinskih akcionara.

Kredit od stotinu dvadeset hiljada eura kod Atlasmont banke ipak je uzet samo tri mjeseca nakon privatizacije. Privatizacija i promjena strukture vlasništva obavljena je u martu 2006. godine, a kredit je, prema zapisniku finansijke policije, u koji je Monitor imao uvid, odobren i isplaćen prema ugovoru broj F2/03 od 17. juna 2003. godine.

Prenos sredstava izvršen je izvodom broj 13 od 23. 06 2003. i to tako što je polovina sredstava, odnosno šezdeset hiljada prebačeno na žiro račun kod Atlasmont banke Berane br. 55600-601-3-2007587, dok je druga polovina ili drugih šezdeset hiljada prebačeno na račun broj 55600-601-9-4007587 kod Crnogorske komercijalne banke Berane.

„Uvidom u izvod CKB Berane br. 4 od 28. 06. 2003. godine utvrđeno je da je Slomont turistu’ DOO Podgorica na ime avansa, po predračunu br. 101/03, uplaćen iznos od 117 hiljada eura, za izvođenje radova i rekonstrukciju i adaptaciju kafane Korzo u Beranama. U knjigovodstvu pravnog lica (HTP Berane) nema dokaza da li su ova sredstva vraćena pošto radovi na adaptaciji i rekonstrukciji nijesu izvedeni”, zapisala je finansijka policija nakon kontrole koju je obavila dvije godine nakon toga, ili preciznije 29. marta 2005. godine. Prije čak jedanaest godina.

Predsjednik manjinskih akcionara tvrdi da ta sredstva nikada nijesu vraćena i da su pare nestale. Iako je kredit za rekonstrukciju bio namjenski, kafana Korzo je prodata.

„U poslovnoj dokumentaciji stoji da je kafana Korzo prodata navodno Milonji Ivanoviću za 115 hiljada eura, na licitaciji održanoj 5. juna 2004. godine, istog dana kada je Odbor direktora nezakonito donio odluku o njenoj prodaji. Zašto kažem nezakonito? Zato što ni jedna odluka o prodaji nekog dijela hotelsko-turističkog preduzeća nije mogla da se donese bez dvotrećinske većine na skupštini akcionara. Bord nije imao zakonska ovlašćenja da donosi takve odluke, a sve što je prodato, prodato je samo uz saglasnost borda direktora”, objašnjava Ćorac.

Tragovi novca govore da je navodni kupac kafane Korzo Milonja Ivanović samo deset dana prije kupovine, poslovodstvu HTP-a pozajmio dvadeset pet hiljada eura. Taj pozajmljeni novac kasnije je uračunat u cijenu.

Ostatak je, prema nalazu finansijske policije, uplaćen direktno u blagajnu preduzeća. Najprije pet hiljada na dan prodaje, i još osamdeset pet hiljada desetak dana kasnije. Sve u svemu, ukupno 115 hiljada eura.

„Odlukom borda direktora br. 493/1 od 26. 06. 2004. godine, dio para od prodaje kafane Korzo, u iznosu od 43 hiljade eura, deponovan je na čuvanje kod jednog člana odbora direktora, zbog čestih blokada žiro računa. Ta će sredstva biti korišćena prema potrebama iz tekućeg poslovanja”, zapisala je finansijska policija.

Predsjednik Udruženja manjinskih akcionara Miomir Ćorac tvrdi čak da kupac kafane uopšte nije bio Milonja Ivanović, već da se radilo o fiktivnoj prodaji.

„Dokaz za to je posjedovni list broj 111-956-1-1152-2005, izdat godinu dana poslije prodaje, odnosno 26. maja 2005. Na tom listu se kao vlasnik nigdje ne pominje Ivanović, već se svi lokali vode na članove tadašnjeg poslovodstva HTP-a, njihove advokate i viđenije ljude. Ivanović se kao vlasnik tri lokala pominje tek u posjedovnom listu izdatom šest godina nakon prodaje, 2010.”, kaže Ćorac, pokazujući dokumenta koja govore u prilog tome.

Monitor je u više navrata pisao o pljačkaškoj privatizaciji hotelsko-turističkog preduzeća Berane. Kapital akcionarskog društva u osnivanju procijenjen je na 5,2 miliona eura koliko bi bila nominalna vrijednost pljačke, koja je počela s kafanom Korzo prije deceniju. Do danas bez sudskog epiloga.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo