Povežite se sa nama

OKO NAS

SEKND HEND BUTICI I MI: Luksuz i iz druge ruke

Objavljeno prije

na

14445557_10210738637124772_

,,Volim male radnje s jeftinom, nošenom garderobom, jer kao i većina stanovništva nemam para za pothranjivanje ničije sujete – pa tako ni svoje. Zato ne kupujem i ne nosim skupe odjevne artikle. Oblačim ono što mi se dopada, što je izraz mog identiteta, nevažno gdje je kupljeno i za koliko novca, ako je jeftinije, naravno da je to prednost”, primjećuje jedna od mušterija prodavnice polovne garderobe.

Odavno smo primorani da pazimo na svaki cent. U posljednjih nekoliko godina situacija se, za većinu građana Crne Gore, pogoršala. Zato se i dovijamo kako umijemo. Od sniženja, akcija u supermarketima za proizvode kojima će uskoro isteći rok upotrebe, preko kupovine na rate, pri čemu cijena proizvoda, koji se kupuje na rate, bude za trećinu skuplja od istog koji se prodaje za keš…Nemamo izbora, pomislimo, kako je drugima tako je i nama. No, da li je zaista tako?

Buvljaci subotom, starinarnice gdje cijene nisu da ti se okrene želudac, prodavnice koje prodaju polovni namještaj, dekoraciju, potrepštine za kuću, lampe, tepihe, knjige – su uobičajene u cijelom svijetu, primjećuje žena, koju smo zatekli, u jednom od podgoričkih butika polovne garderobe. Ranije je redovnije obilazila seknd hend prodavnice. Primjećuje da je ponuda dobra, ali da bi bilo mnogo bolje da je preglednije izložena. ,,Sva je garderoba hemijski tretirana i čista, pa se ne treba razbacivati, jer ono što nekome nije potrebno drugome dobro dođe”, zaključuje naša sagovornica.

I pored toga što smo zatekli gužvu Obrad Vićo, jedan od vlasnika Vipexa – prodavnica polovne garderobe u Podgorici, nas uvjerava da je posao drastično opao. Zajedno sa svojim bratom Radovanom i ocem Perom, koji je osnovao preduzeće, ovi Novljani posluju sedamnaest godina, imaju devet prodavnica i oko četrdesetak zaposlenih. Pet prodavnica se nalazi u Podgorici. ,,Jedna postoji dvanaest godina, a druge su otvorene u posljednjih pet. Ipak situacija je loša u posljednje vrijeme, tako da ćemo, možda, morati da ih zatvaramo. Posao je opao. A kirije, komunalije, prirez, porez sve to košta…”

Počeli su sa radom u Herceg Novom, kasnije su se proširili. Roba dolazi iz Holandije spakovana u posebne hrpe. ,,Mora da prođe cijelu proceduru, provjere da bi stigla do nas. Na carini se roba kontroliše. U firmi se razvrstava, probira, pere, pegla, čisti”. Primjećuje da se može naići na dobre stvari, kvalitetne, markirane pogotovo kad se dobija nova roba, što se dešava dva puta nedjeljno. ,,Radnje su tada uvijek pune, još od ranog jutra”, zaključuje Vićo.

Na svim njihovim objektima je istaknuto koliko se kreću cijene za sve vrste odjevnih predmeta. ,,To je još jedan od načina na koji pridobijamo naše mušterije.” Ali u posljednje vrijeme im ni to ne pomaže, jer je posla mnogo manje. To ima veze sa platežnom moći građana, ali i sa konkurencijom: Kinezima, buticima koji daju popuste ili prodaju na rate. Na pitanje da li misli da ova vrsta trgovine ima budućnost, Vićo odgovara da ne zna.

Sofija, koju smo sreli kako izlazi iz radnje u centru, kaže da je to njen omiljeni butik. U njemu je srela mnoge sugrađane, koji su svjesni da ovdje kupuju jeftinu i kvalitetnu garderobu. ,,Počinula sam od kad se otvorio seknd hend. Nema više zamornih tumaranja po podgoričkim buticima sa istom robom. Ne volim uniformisanost, i upravo mi je ova radnja omogućila da izgradim svoj stil. Jedini problem je što mi treba još jedan ormar, jer ne znam gdje ću sa garderobom”.

,,Kupio sam tako kožnu rock'n’ roll jaknu za nekih osam eura. Kožne čizme od zmijske kože sam platio tri eura”, kaže nam Milan, koji ima malo oštriji i dublji pristup ovom fenomenu. On kaže da ne želi da se oblači u nalickanim podgoričkim buticima, inače vrlo jasnim simbolima modernog, ružičastog društva i načina nerazmišljanja, sa, nerijetko, treš robom, koju niko ne kupuje u zemljama njenog porijekla, jer je kič i neukusno napravljena. Kupuje nošenu odjeću jer je i boljeg kroja i dizajna nego ono što renomirani butici nabavljaju.

Da pristupačno može biti firmirano, lijepo i od prirodnih materijala pokazuju Jelena Pejović i Valentina Kovačević, vlasnice butika polovne garderobe koji nudi vintidž i retro garderobu poznatih dizajnera. Butik se zove One off i u britanskom slengu znači jedinstvena prilika – sada ili nikad. Radnja postoji već dvije godine i zasad su zadovoljne prodajom. Pošto su obje prošle kroz svoj lični pakao: Vanja kroz razvod, a Jelena sa administracijom koja joj je otežavala da nastavi postdiplomske studije istorije umjetnosti u Francuskoj, okrenule su se jedna drugoj, i ideji da pokrenu jednu vrstu vintidž šopa sa odjevnim komadima, koje same biraju na putovanjima kroz Francusku, Englesku ili Njujork. Nema potrebe naglasiti da obje imaju bekraund u modi: Valentina je imala svoj modni atelje, a Jelena je deceniju u Njujorku provela radeći kao menadžer u butiku sa ekskluzivnom garderobom i skupocjenim nakitom – tako da, što se tiče poznavanja materijala, garderobe i kvaliteta, itekako su ispekle zanat.

,,Nismo htjele da držimo robu iz nužde. Da me ne razumijete pogrešno. Valentina je samohrana majka, ja sam žena koja je završila fakultet, ima iskustva i znanja, i opet ne može da se zaposli. Ljepote se nismo htjele odreći ni u poslu. Ako imate priliku da se susretnete sa lijepim, treba prigrliti tu ljepotu, a mi smo pronašle naš način da je plasiramo, i naravno da sve to bude pristupačno”, zaključuje Jelena Pejović.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo