Povežite se sa nama

OKO NAS

SEKND HEND BUTICI I MI: Luksuz i iz druge ruke

Objavljeno prije

na

,,Volim male radnje s jeftinom, nošenom garderobom, jer kao i većina stanovništva nemam para za pothranjivanje ničije sujete – pa tako ni svoje. Zato ne kupujem i ne nosim skupe odjevne artikle. Oblačim ono što mi se dopada, što je izraz mog identiteta, nevažno gdje je kupljeno i za koliko novca, ako je jeftinije, naravno da je to prednost”, primjećuje jedna od mušterija prodavnice polovne garderobe.

Odavno smo primorani da pazimo na svaki cent. U posljednjih nekoliko godina situacija se, za većinu građana Crne Gore, pogoršala. Zato se i dovijamo kako umijemo. Od sniženja, akcija u supermarketima za proizvode kojima će uskoro isteći rok upotrebe, preko kupovine na rate, pri čemu cijena proizvoda, koji se kupuje na rate, bude za trećinu skuplja od istog koji se prodaje za keš…Nemamo izbora, pomislimo, kako je drugima tako je i nama. No, da li je zaista tako?

Buvljaci subotom, starinarnice gdje cijene nisu da ti se okrene želudac, prodavnice koje prodaju polovni namještaj, dekoraciju, potrepštine za kuću, lampe, tepihe, knjige – su uobičajene u cijelom svijetu, primjećuje žena, koju smo zatekli, u jednom od podgoričkih butika polovne garderobe. Ranije je redovnije obilazila seknd hend prodavnice. Primjećuje da je ponuda dobra, ali da bi bilo mnogo bolje da je preglednije izložena. ,,Sva je garderoba hemijski tretirana i čista, pa se ne treba razbacivati, jer ono što nekome nije potrebno drugome dobro dođe”, zaključuje naša sagovornica.

I pored toga što smo zatekli gužvu Obrad Vićo, jedan od vlasnika Vipexa – prodavnica polovne garderobe u Podgorici, nas uvjerava da je posao drastično opao. Zajedno sa svojim bratom Radovanom i ocem Perom, koji je osnovao preduzeće, ovi Novljani posluju sedamnaest godina, imaju devet prodavnica i oko četrdesetak zaposlenih. Pet prodavnica se nalazi u Podgorici. ,,Jedna postoji dvanaest godina, a druge su otvorene u posljednjih pet. Ipak situacija je loša u posljednje vrijeme, tako da ćemo, možda, morati da ih zatvaramo. Posao je opao. A kirije, komunalije, prirez, porez sve to košta…”

Počeli su sa radom u Herceg Novom, kasnije su se proširili. Roba dolazi iz Holandije spakovana u posebne hrpe. ,,Mora da prođe cijelu proceduru, provjere da bi stigla do nas. Na carini se roba kontroliše. U firmi se razvrstava, probira, pere, pegla, čisti”. Primjećuje da se može naići na dobre stvari, kvalitetne, markirane pogotovo kad se dobija nova roba, što se dešava dva puta nedjeljno. ,,Radnje su tada uvijek pune, još od ranog jutra”, zaključuje Vićo.

Na svim njihovim objektima je istaknuto koliko se kreću cijene za sve vrste odjevnih predmeta. ,,To je još jedan od načina na koji pridobijamo naše mušterije.” Ali u posljednje vrijeme im ni to ne pomaže, jer je posla mnogo manje. To ima veze sa platežnom moći građana, ali i sa konkurencijom: Kinezima, buticima koji daju popuste ili prodaju na rate. Na pitanje da li misli da ova vrsta trgovine ima budućnost, Vićo odgovara da ne zna.

Sofija, koju smo sreli kako izlazi iz radnje u centru, kaže da je to njen omiljeni butik. U njemu je srela mnoge sugrađane, koji su svjesni da ovdje kupuju jeftinu i kvalitetnu garderobu. ,,Počinula sam od kad se otvorio seknd hend. Nema više zamornih tumaranja po podgoričkim buticima sa istom robom. Ne volim uniformisanost, i upravo mi je ova radnja omogućila da izgradim svoj stil. Jedini problem je što mi treba još jedan ormar, jer ne znam gdje ću sa garderobom”.

,,Kupio sam tako kožnu rock'n’ roll jaknu za nekih osam eura. Kožne čizme od zmijske kože sam platio tri eura”, kaže nam Milan, koji ima malo oštriji i dublji pristup ovom fenomenu. On kaže da ne želi da se oblači u nalickanim podgoričkim buticima, inače vrlo jasnim simbolima modernog, ružičastog društva i načina nerazmišljanja, sa, nerijetko, treš robom, koju niko ne kupuje u zemljama njenog porijekla, jer je kič i neukusno napravljena. Kupuje nošenu odjeću jer je i boljeg kroja i dizajna nego ono što renomirani butici nabavljaju.

Da pristupačno može biti firmirano, lijepo i od prirodnih materijala pokazuju Jelena Pejović i Valentina Kovačević, vlasnice butika polovne garderobe koji nudi vintidž i retro garderobu poznatih dizajnera. Butik se zove One off i u britanskom slengu znači jedinstvena prilika – sada ili nikad. Radnja postoji već dvije godine i zasad su zadovoljne prodajom. Pošto su obje prošle kroz svoj lični pakao: Vanja kroz razvod, a Jelena sa administracijom koja joj je otežavala da nastavi postdiplomske studije istorije umjetnosti u Francuskoj, okrenule su se jedna drugoj, i ideji da pokrenu jednu vrstu vintidž šopa sa odjevnim komadima, koje same biraju na putovanjima kroz Francusku, Englesku ili Njujork. Nema potrebe naglasiti da obje imaju bekraund u modi: Valentina je imala svoj modni atelje, a Jelena je deceniju u Njujorku provela radeći kao menadžer u butiku sa ekskluzivnom garderobom i skupocjenim nakitom – tako da, što se tiče poznavanja materijala, garderobe i kvaliteta, itekako su ispekle zanat.

,,Nismo htjele da držimo robu iz nužde. Da me ne razumijete pogrešno. Valentina je samohrana majka, ja sam žena koja je završila fakultet, ima iskustva i znanja, i opet ne može da se zaposli. Ljepote se nismo htjele odreći ni u poslu. Ako imate priliku da se susretnete sa lijepim, treba prigrliti tu ljepotu, a mi smo pronašle naš način da je plasiramo, i naravno da sve to bude pristupačno”, zaključuje Jelena Pejović.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DECENIJSKA NEBRIGA O JEDNOJ OD NAJLJEPŠIH KOLAŠINSKIH STARIH ZGRADA: Kuću Marića zaobilaze i prolaznici i inspekcije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zbog nebrige države i opštine, „Kuća Marića“ sada je objekat čije rušenje svi priželjkuju. Uklanjanjem tog objekta nestaće ruina i opasnost za prolaznike iz najužeg centra grada, ali, prije svega, vrijedan dio kolašinskog arhitektonskog nasljeđa

 

Umjesto da bude značajn dio arhitektonskog nasljeđa, zgrada „starog Sreskog suda” u Kolašinu, deceniju već, velika je opasnost za pješake i vozila u najužem centru grada.  Prošlo je skoro 10 godina otkako je Sekretarijat za urbanizam naložio da se obavi vještačenje i utvrdi stabilnost tog objekta, poznatog i kao „kuća Marića“,  u Ulici  Boška  Rašovića.  Institut za razvoj i istraživanje u oblasti zaštite na radu  iz Podgorice, prije pet godina, ocijenio je da zgrada, zbog stanja u kojem se nalazi, predstavlja opasnost za ljude, susjedne objekte i bezbjednost saobraćaja. Iz Instituta su konstantovali i da su troškovi radova rekonstrukcije premašili one za rušenje objekata i izgradnju novog. Rekonstrukcija više nije moguća, a na rušenje koje, sada već, svi priželjkuju, godinama se čeka.

U međuvremenu, radnici Komunalnog preduzeća nekoliko puta su uklanjali djelove građevine, koji su visili i prijetili da povrijede prolaznike ili oštete vozila. Sve to vrijeme zgrada je obilježene crvenom trakom,  odnosno, zaštitnom ogradom, kao „vizuelno upozorenje na opasnost”. Objekat je trenutno u takvom stanju da vjerovatno neće izdržati nalete vjetra tokom zime  ili prve proljećne kiše.  U širokom luku zaobilaze ga i prolaznici, ali i nadležne inspekcije.

Kako kažu u Opštini, ograđivanje, to jest, ograničavanje pristupa zgradi, prvi put je učinjeno 2018. godine, nakon što je urbanističko-građevinska inspekcija Ministarstva održivog razvoja i turizma kontrolisala objekat. Preostalo je da država odluči šta da radi sa ruinom u centru. Dalje od toga se nije odmaklo, a  to bio jedini  put kad je nadležna inspekcija obišla „stari Sreski sud“.

Bivšem Ministarstvu održivog razvoja i turizma nije se žurilo da riješi  problem polusrušene zgrade. Brojni apeli odbornika lokalnog parlamenta, građana, a i nekoliko puta ponovljene incijative Turističke organizacije (TO), kojim je traženo uklanjnje tog i sličnih objekata, ostali su bez odgovora.  Prema zakonu,  Opštini su, kažu u lokalnoj vlasti,  „vezane ruke”, pa se sve minule godine čeka na potez države.

Ne žuri se, očigledno, ni sadašnjem Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma niti Direktoratu za inspekcijske poslove i licenciranje. Na te dvije adrese, još u maju minule godine, pisao je predsjednik Skupštine opštine (SO) Kolašin Milan Đukić, tražeći hitan inspekcijski nadzor nad „kućom Marića“

On je upozorio da je zgrada „velika opasnost u samom centru“ i tražio hitnu intervenciju nadležnih inspekcija. Podsjetio je da Zakon o planiranju i izgradnji objekata nalaže da vlasnik sam ukloni objekat ukoliko je dotrajao.

Zgrada u kojoj je nekada bio smješten Sreski sud, građena je,  najvjerovatnije,  1907. godine, u duhu secesije. Među onim zgradama je čiji su projektanti ostali anonimni. Kako je zapisala kustoskinja zavičajnog muzeja Draginja Kujović: … „arhitektonsko rješenje objekta nagovijestilo je siguran  raskid sa tradicionalnim graditeljskim konceptima tog podneblja“.

Prodata je prije desetak godina podgoričkom preduzeću čiji je vlasnik Nebojša Bošković, za 120.000 eura.  Zbog poslovnih problema i sukoba sa zakonom  novi vlasnik nije nikad započeo rekonstrukciju tog objekta. A država i opština nijesu  našle način da ga natjeraju na brigu o jednoj od najljepših i najstarijih kolašinskih zgrada.

U listu nepokretnosti objekat se sada vodi kao „poslovna zgrada u vanprivredi“. Zvanični vlasnik zgade je podgoričko preduzeće K Distribution doo. Upisana je i hipoteka u iznosu od 640.000 eura u korist Holdco east iz Podgorice.

Bošković je kupio još jednu kolašinsku staru zgradu, nekada vlasništvo FK Gorštak, za 80.000 eura. I ta zgrada sada predstavlja ruglo grada. Gotovo ništa nije ostalo od nekadašnjeg sjaja tog za lokalnu istoriju, ali i kulturu, vrlo bitnog objekta, građenog 1920. godine. Prvi put se pominje 1930. kao Grand hotel.  Sredinom 30-ih godina prošlog vijeka Grand hotel postaje hotel Boškovića. Taj objekat je bio centar života Kolašina između dva svjetska rata.

Tokom cijelog mandata aktuelne kolašinske vlasti ponavljale su da „centar Kolašina ne smije imati ruševine“.  Aktuelna i bivše vlasti u tom gradu, takođe, više puta su nagovještavle da bi trebalo zaštiti najstarije kolašinske objekte. Te ideje sporadično su nalazile mjesto i u strateškim planovima razvoja. Sve je ostalo na riječima. U međuvremenu, pod naletom novog investicionog talasa, Kolašinu, tvrdi „struka“, prijeti opasnost da izgubi svoju arhitektonsku prepoznatljivost, koju je dugo čuvao.

Gradu prijeti ogromna opasnost i od neplanske urbanizacije. To je bilo upozorenje sa konferencije o intenzivnom integralnom pristup razvoju Kolašina, koja je održana u oktobru minule godine. Arhitekta prof. dr Rifat Alihodžić tada je rekao da što hitnije treba formirati nezavisno stručno tijelo koje bi bi pratio cijeli proces – od izrade planske dokumentacije do relizacije. Ukoliko se gradnja otme kontroli, kaže on, „Kolašin bi uskoro mogao postati Zlatibor”.

Alihodžić je podsjetio i na arhitektonski značaj Spomen-doma, koji je, kako tvrdi, dragulj i zbog kojeg bi mnogi došli u Kolašin. On predlaže rekonstrukciju tog objekta. Ni ta zgrada još nije na listi prioriteta ni države ni Opštine.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

RUDNIK UGLJA BERANE I DALJE BEZ PROIZVODNJE: Samo obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako trenutno stvari stoje Rudnik mrkog uglja u Beranama i u ovu godinu ulazi bez ikakve čvrste garancije da će se iznaći rješenje za ponovno aktiviranje jame Petnjik, zbog čega će oko stotinu pedeset bivših rudara i dalje vrijeme provoditi na birou rada

 

Umjesto obećanog pokretanja proizvodnje i ponovnog zapošljavanja u firmi iz koje su se preselili na biro rada, beranski rudari su pred novogodišnje praznike, zahvaljujući svojoj bivšoj koleginici, sada poslanici Jovanki Bogavac (PZP), na poklon dobili amandman koji im garantuje da će biti obuhvaćeni zakonom o ostvarivanju prava na finansijsku pomoć radnicima koji su bili zaposleni u privrednim društvima u sektoru rudarske i metalske industrije.

Ministarstvo ekonomskog razvoja (MER) prihvatilo je, naime, amandman poslanice Bogavac da se i rudari koji su radili u Rudniku mrkog uglja u Beranama ne izostave iz ovog zakona.

,,Razlozi za podnošenje ovog amandmana je što je članom 3 iz sektora rudarstva izuzeta podzemna eksploatacija uglja kao najkopleksnija djelatnost i najugroženija evropskim propisima kojima se djelimično uticalo na gašenje Rudnika podzemne eksploatacije uglja u Beranama. Rudari rudnika mrkog ugija u Beranama radili su u najtežim uslovima, 200 metara ispod zemlje, svakodnevno ugrožavajući svoj život i zdravlje uz skromne zarade. Jedan dio rudara je primio otpremnine u iznosu od tri prosječne zarade ili otpremnine preko Fonda rada, a zbog neuplaćenih poreza i doprinosa, mnogi nisu bili u mogućnosti da ostvare pune ili bilo kakve penzije”, obrazložila je Bogavac.

Ona je kazala da ima puno invalida rada koji su korisnici izuzetno skromnih invalidskih naknada.

,,Kako su se za rudare beranskog rudnika uvijek prihvatala zakonska rješenja kao i za Rudnike podzemne eksploatacije boksita u Nikšiću, kako za uslove za penzionisanje rudara pod povoljnijim uslovima, beneficirani staž i mnoga druga, jedino je logično da se i pri donošenju ovog Zakona ne preskoče rudari podzemne eksploatacije uglja kao jedne od socijalno najugroženijih djelatnosti”, kazala je Bogavac.

Kako trenutno stvari stoje Rudnik mrkog uglja u Beranama i u ovu godinu ulazi bez ikakve čvrste garancije da će se iznaći rješenje za ponovno aktiviranje jame Petnjik, zbog čega će oko stotinu pedeset bivših rudara i dalje vrijeme provoditi na birou rada.

Nezaposleni beranski rudari slažu se sa konstatacijom da je neprimjereno što država nije prepoznala probleme koji su pratili dešavanja u njihovom kolektivu.

Više od amandmana, koji je svakako dobar, oni bi se, kako kažu, obradovali da je ministar Jakov Milatović, kada je nedavno posjetio Berane, obišao njihovu kompaniju i iznašao rješenje za nepremostivi problem koji se ogleda u tome kako i o čijem trošku prebacivati iskopani ugalj do Termoelektrane u Pljevljima, sa kojom imaju ugovor o preuzimanju svih zaliha crnog zlata.

,,Nismo mogli da vjerujemo da ćemo i ovu godinu dočekati na birou rada. Tim prije jer smo mislili da će država prepoznati značaj beranskog rudnika. Očigledno  smo se prevarili, jer sem obećanja ništa nije urađeno da jama Petnjik ponovo proradi, iako je za tako nešto postojala mogućnost, samo da je Vlada htjela da na pravi način razmotri zahtjeve rukovodstva rudnika i izdvoji sredstva za prevoz uglja od Berana do Pljevalja”, kažu rudari.

Oni podsjećaju da je u drugoj polovini jula prošle godine, prilikom posjete Beranama, premijer Zdravko Krivokapić izjavio da Rudnik Berane treba da radi i doprinosi termoelektrani Pljevlja, ,,onoliko koliko će ta termoelektrana raditi”, a da će kroz zapošljavanje do stotinu dvadeset radnika sigurno biti zbrinuto oko četiristo porodica.

,,Ako postoji problem i dobra volja za rješenje, doći ćemo brzo do toga rješenja”, kazao je Krivokapić.

Samo petanaest dana nakon toga oštećen je dalekovod kojim se napaja beranski rudnik i prekinute su sve aktivnosti na održavanju jame, koja je zbog nestanka struje i zaustavljanja pumpi, napunjena vodom.

Izvršni direktor rudnika Nikola Šćekić, potvrdio je da jama Petnjik sada djelimično sanirana i da je iz nje izvučena voda, ali da od proizvodnje, ipak, nema ništa.

,,Uspjeli smo vagonima da izvučemo vodu iz jamskih prostorija koje su zbog nestanka stuje bile potopljene. Međutim, potpuno uređivanje jame iziskuje značajna ulaganja. Problem je što od Vlade ne stiže nikakva konkretna pomoć, tako da je sudbina rudnika potpuno neizvjesna, s obzirom na to da je sadašnje stanje neodrživo”, istakao je Šćekić.

On je podsjetio da se račun rudnika mjesecima nalazi u blokadi i da to stvara dodatne probleme.

,,Prošle godine u aprilu je, zbog određenih dugovanja, uslijedila blokada računa. Tako je radnicima koji su ostali da rade na održavanju, a ima ih petnaestak, onemogućeno da prime zarade, što je ovo preduzeće stavilo u potpuno nezavidan položaj”, rekao je Šćekić, dodajući da razgovori sa predstavnicima Vlade o ponovnom aktiviranju rudnika nijesu dali željene rezultate.

Rukovodstvo preduzeća i dalje tvrdi da je vlasnik Rudnika svih ovih godina dotirao sredstva kako bi se održavala proizvodnja u Beranama.

,,Matična firma iz Sremske Mitrovice, Metalfer,  u posljednjih sedam godina je uložila preko četiri miliona eura u rudnik, a da iz tog rudnika nije uzela ništa. Činili su to znajući da ovaj rudnik, uz odgovarajuću pomoć države, može da radi i da je od važnosti za cijelu Crnu Goru. I nakon prekida proizvodnje on je obezbjeđivao sredstva za plate radnika koji rade na održavanji i za druge troškove. Sada kad imamo ovakvo stanje i blokadu računa on je prinuđen da digne ruke od rudnika”, tvrdi Šćekić.

Jedini preživjeli privredni kolektiv iz nekadašnje industrijske zone Rudeš u Beranama, Rudnik uglja, kroz proces tranzicije promijenio je dosta vlasnika.

Početkom 2014. godine od grčkog biznismena Petrosa Statisa kupio ga je Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine od početka privatizacije našao se na vrhumcu poslovanja, kada su imali tri smjene i 157 radnika. Tadašnji menadžment je čak najavljivao upošljavanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje.

A onda je u aprilu 2019. godine došlo do prekida proizvodnje i priče o tome kako vlasnici iz Srbije više ne mogu da pokrivaju gubitke koje rudnik pravi. Od tada se vode pregovori da se nađe model da se rudniku pomogne da radi bez gubitaka i da se pokrene proizvodnja.

Za to je, kako objašnjavaju iz rudnika, bilo potrebno samo da im dotiraju prevoz iskopanog uglja od Berana do Termoelektrane u Pljevljima, sa kojom imaju ugovor o kupovini svih količina. Stvari su lagano išle u tom pravcu.

I premijerova izjava petnaestak dana prije potapanja jame bila je na tom fonu. Šta se dogodilo pa sada odjednom niko više to ne pominje, ne zna se. Premijeru je, izgleda, lakše bilo da obeća, nego da ispuni to što je obećao.

Obećao je ponovno zapošljavanje stotinu dvadeset rudara, ili četiristo zbrinutih porodica u siromašnim Beranama. U gradu koji je nekada imao deset hiljada radnika u privredi i bio treći po razvijenosti u Crnoj Gori. Da bi nakon tranzicije i cunamija koji je protutnjao industrijskom zonom, danas bio u situaciji da  na koljenima moli za pokretanje proizvodnje u rudniku.

                                         Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SLUČAJ SANJE BAUK: Zamršene procedure ili progon

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dugogodišnja profesorica Pomorskog fakulteta nakon otkaza sa UCG pravdu traži na sudu. Za sada joj to ne uspijeva

 

Osnovni sud u Podgorici je početkom prošlog mjeseca odbio tužbu dugogodišnje profesorice Univerziteta Crne Gore (UCG) Sanje Bauk protiv ove institucije. Bauk je pripremila žalbu na presudu i uputila je Višem sudu.

Ona je tužila Univerzitet zbog, kako tvrdi, nezakonitih odluka o neimenovanju u zvanje redovnog profesora i prestanku radnog odnosa. Tražila je da se UCG obaveže da je vrati na posao.

Osnovni sud je konstatovao da je Bauk bila zapošljena na UCG, sa zvanjem vanrednog profesora, od decembra 2013. UCG je u oktobru 2018. raspisao konkurs za akademsko zvanje u njenim predmetima, ona je bila jedna od učesnika konkursa. Naučni odbor UCG je dao u aprilu 2019. mišljenje da Bauk ispunjava uslove za izbor u akademsko zvanje redovne profesorice. Vijeća PMF-a i Elektrotehničkog fakulteta u maju 2019. predlažu da se Bauk izabere u zvanje redovne profesorice za oblast Pomorski elektronski i informacioni sistemi za predmete: Informacione tehnologije u pomorstvu i Elektronsko poslovanje u pomorstvu, Integrisani sistemi elektronske navigacije i Poslovni informacioni sistemi na Pomorskom fakultetu Kotor. Međutim Pomorski fakultet u aprilu, na sjednici na kojoj je glasalo samo šest od 14 članova, nije donio odluku da se Bauk izabere. Takvu odluku potvrdio je Senat, koji je nije reizabrao ni za vanrednog profesora, i time joj je prestao radni odnos na UCG.

Bauk za Monitor kaže da je završila Pomorski fakultet kao student generacije, magistrirala i doktorirala na Saobraćajnom Fakultetu u Beogradu kao najmlađi doktor tehničkih nauka. U toku samog izbora u zvanje redovne profesorice, za koji je konkurisala, UCG joj je dodijelio priznanje za  postignute rezultate i doprinos u razvoju naučno-istraživačkog i stručnog rada na Pomorskom fakultetu u 2018. godini.

U žalbi na odluku Osnovnog suda Bauk navodi da je za izbor u zvanje redovne profesorice dobila saglasnosti Elektrotehničkog i Prirodno- matematičkog fakulteta,  pozitivno mišljenje Naučnog odbora,  jer je imala 10 naučnih radova na sajans listi (a traže se samo dva), pošto je održala uspješno Inauguraciono predavanje pred Komisijom koju je odredio Univerzitet i ispunila sve uslove propisane Mjerilima za izbor u više akademsko zvanje, te dobila pozitivne recenzije od tri recenzenta, koje je odobrio matični Fakultet i Univerzitet.

Međutim, sve je bilo uzalud, jer tvrdi, da su protiv bili dekan Pomorskog fakulteta Špiro Ivošević i Rektor Danilo Nikolić.

„Sud bi trebalo da uzme u obzir činjenicu da je odnos pozitivnih i   negativnih stavki 6:2. Ovo ukazuje na očigledne namjere dekana i  rektora, koji je potpisao Odluku o neizboru i nereizboru, kao i  Rješenje o otkazu“, kaže Bauk. Ona kaže da su dekan i rektor sve vrijeme radili u dogovoru da spriječe njen izbor za redovnog profesora. Tvrdi i da su  „dekan i rektor radili ciljano na tome da pošto-poto pridobiju većinu u  tijelima kolektivnog odlučivanja na čijem su čelu, kako bi nesmetano i     beskompromisno vladali. Iz meni nepoznatih razloga, radili su u  dogovoru, da mi opstruiraju izbor, kršeći dva Zakona CG i Statut UCG“.

Kršenje sopstvenog statuta, ističe Bauk, UCG je uradio nepoštujući član  koji kaže da „od ukupnog broja članova Senata najmanje 50 odsto članova mora biti iz reda redovnih profesora“. U trenutku odlučivanja o njenoj promociji u više akademsko zvanje, Senat UCG je imao 34 člana, od čega 13 redovnih profesora i jednog naučnog savjetnika u institutu što je ekvivalentno redovnom profesoru. Dakle, ukupno 14 redovnih profesora, umjesto najmanje 17! Iz ovoga se zaključuje da je sastav Senata UCG,  koji je glasao po pitanju izbora tužilje u veće akademsko zvanje – bio nestatutaran, tvrdi ona.

Statut UCG predviđa i da: „Dekan, odnosno direktor ne može istovremeno obavljati bilo koju drugu upravljačku, rukovodeću ili javnu funkciju, u skladu sa zakonom“. Ovaj član Statuta Univerziteta Crne Gore nije takođe ispoštovan, jer je dekan istovremeno u spornom periodu bio i član Senata i višegodišnji odbornik DPS-a u Skupštini Opštine Tivat.

U žalbi se navodi i da je prekršen Zakon o visokom obrazovanju u kome se jasno navodi da se postupak izbora zvanja mora završiti u roku od šest mjeseci. Osnovni sud je ocijenio da je UCG autonoman i da nema pravne posljedice to što predmetna odluka nije donijeta u roku od pola godine od dana objavljivanja konkursa za izbor u naučna i akademska zvanja. U konkretnom slučaju postupak je trajao duže od godinu dana. Na mjesto profesorice Bauk angažovana su dva profesora i jedan saradnik.

UCG zamjera profesorici što je u jednom semestru radila honorarno u inostranstvu – na Tehnološkom univerzitetu u Durbanu, Južna Afrika. Objašnjava da je spor nastao u periodu februar–jun 2019. godine, u kojem je izvodila nastavu na daljinu. To je upravo period za koji je izbor u njeno više zvanje kasnio, kako tvrdi, greškom i nečinjenjem Univerziteta. Po Zakonu o visokom obrazovanju Crne Gore, u decembru 2018. godine trebalo je da bude okončan njen izbor u više zvanje, te je ona u januaru 2019. godine mogla da ostane da radi na Univerzitetu Crne Gore, ili da ode da radi u inostranstvu kao redovni profesor, sa daleko većom platom, nego kao vanredni profesor. Godinu dana kasnije nastava je na svim nivoima, zbog pandemije, preko noći prebačena na onlajn.

Ističe i da je Osnovni sud prenebregao činjenicu da u njenom slučaju nije ispoštovan otkazni rok od mjesec dana. „Brutalno sam izgurana iz računarske sale Pomorskog fakulteta u Kotoru, gdje sam došla na vrijeme i uredno pripremljena da održim ispit, pošto sam bila zvanično u organizaciji ispita; a bez da mi je prethodno poslato ili uručeno rješenje o otkazu. To je protivno zakonu, svakoj akademskoj etici i pozitivnoj praksi. Radi se o krajnje brutalnom činu, nedopustivom u jednoj visokoobrazovnoj i istraživačkoj ustanovi sa višedecenijskom tradicijom“.

Ističe da se slična priča nastavlja i izborom novog rukovodstva na UCG: „Novi rektor Vladimir Božović nije bio zadovoljan advokatom koji je zastupao Univerzitet Crne Gore, pa je angažovao drugog, koji pravi grublje materijalne greške u iskazima pred sudom, od onog prethodnog. Naravno, u korist Univerziteta, a na štetu oštećene strane“.

Ona se nada da će na Višem sudu uspjeti da izbori ponovno suđenje. „Već decenijama Univerzitet se krije iza nekih zamršenih procedura, koje često ni sudu nisu najjasnije i koje su nerijetko u koliziji sa zakonom, pri tome nanosi štetu kvalitetnom kadru i uskraćuje studentima mogućnost da čuju i da se nadgrađuju u smislu sticanja (sa)znanja i razvijanja kritičkog mišljenja pod mentorstvom kvalitetnih profesora, koji se nerijetko grubo odstranjuju sa Univerziteta Crne Gore“, zaključuje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo