Povežite se sa nama

OKO NAS

SEKND HEND BUTICI I MI: Luksuz i iz druge ruke

Objavljeno prije

na

,,Volim male radnje s jeftinom, nošenom garderobom, jer kao i većina stanovništva nemam para za pothranjivanje ničije sujete – pa tako ni svoje. Zato ne kupujem i ne nosim skupe odjevne artikle. Oblačim ono što mi se dopada, što je izraz mog identiteta, nevažno gdje je kupljeno i za koliko novca, ako je jeftinije, naravno da je to prednost”, primjećuje jedna od mušterija prodavnice polovne garderobe.

Odavno smo primorani da pazimo na svaki cent. U posljednjih nekoliko godina situacija se, za većinu građana Crne Gore, pogoršala. Zato se i dovijamo kako umijemo. Od sniženja, akcija u supermarketima za proizvode kojima će uskoro isteći rok upotrebe, preko kupovine na rate, pri čemu cijena proizvoda, koji se kupuje na rate, bude za trećinu skuplja od istog koji se prodaje za keš…Nemamo izbora, pomislimo, kako je drugima tako je i nama. No, da li je zaista tako?

Buvljaci subotom, starinarnice gdje cijene nisu da ti se okrene želudac, prodavnice koje prodaju polovni namještaj, dekoraciju, potrepštine za kuću, lampe, tepihe, knjige – su uobičajene u cijelom svijetu, primjećuje žena, koju smo zatekli, u jednom od podgoričkih butika polovne garderobe. Ranije je redovnije obilazila seknd hend prodavnice. Primjećuje da je ponuda dobra, ali da bi bilo mnogo bolje da je preglednije izložena. ,,Sva je garderoba hemijski tretirana i čista, pa se ne treba razbacivati, jer ono što nekome nije potrebno drugome dobro dođe”, zaključuje naša sagovornica.

I pored toga što smo zatekli gužvu Obrad Vićo, jedan od vlasnika Vipexa – prodavnica polovne garderobe u Podgorici, nas uvjerava da je posao drastično opao. Zajedno sa svojim bratom Radovanom i ocem Perom, koji je osnovao preduzeće, ovi Novljani posluju sedamnaest godina, imaju devet prodavnica i oko četrdesetak zaposlenih. Pet prodavnica se nalazi u Podgorici. ,,Jedna postoji dvanaest godina, a druge su otvorene u posljednjih pet. Ipak situacija je loša u posljednje vrijeme, tako da ćemo, možda, morati da ih zatvaramo. Posao je opao. A kirije, komunalije, prirez, porez sve to košta…”

Počeli su sa radom u Herceg Novom, kasnije su se proširili. Roba dolazi iz Holandije spakovana u posebne hrpe. ,,Mora da prođe cijelu proceduru, provjere da bi stigla do nas. Na carini se roba kontroliše. U firmi se razvrstava, probira, pere, pegla, čisti”. Primjećuje da se može naići na dobre stvari, kvalitetne, markirane pogotovo kad se dobija nova roba, što se dešava dva puta nedjeljno. ,,Radnje su tada uvijek pune, još od ranog jutra”, zaključuje Vićo.

Na svim njihovim objektima je istaknuto koliko se kreću cijene za sve vrste odjevnih predmeta. ,,To je još jedan od načina na koji pridobijamo naše mušterije.” Ali u posljednje vrijeme im ni to ne pomaže, jer je posla mnogo manje. To ima veze sa platežnom moći građana, ali i sa konkurencijom: Kinezima, buticima koji daju popuste ili prodaju na rate. Na pitanje da li misli da ova vrsta trgovine ima budućnost, Vićo odgovara da ne zna.

Sofija, koju smo sreli kako izlazi iz radnje u centru, kaže da je to njen omiljeni butik. U njemu je srela mnoge sugrađane, koji su svjesni da ovdje kupuju jeftinu i kvalitetnu garderobu. ,,Počinula sam od kad se otvorio seknd hend. Nema više zamornih tumaranja po podgoričkim buticima sa istom robom. Ne volim uniformisanost, i upravo mi je ova radnja omogućila da izgradim svoj stil. Jedini problem je što mi treba još jedan ormar, jer ne znam gdje ću sa garderobom”.

,,Kupio sam tako kožnu rock'n’ roll jaknu za nekih osam eura. Kožne čizme od zmijske kože sam platio tri eura”, kaže nam Milan, koji ima malo oštriji i dublji pristup ovom fenomenu. On kaže da ne želi da se oblači u nalickanim podgoričkim buticima, inače vrlo jasnim simbolima modernog, ružičastog društva i načina nerazmišljanja, sa, nerijetko, treš robom, koju niko ne kupuje u zemljama njenog porijekla, jer je kič i neukusno napravljena. Kupuje nošenu odjeću jer je i boljeg kroja i dizajna nego ono što renomirani butici nabavljaju.

Da pristupačno može biti firmirano, lijepo i od prirodnih materijala pokazuju Jelena Pejović i Valentina Kovačević, vlasnice butika polovne garderobe koji nudi vintidž i retro garderobu poznatih dizajnera. Butik se zove One off i u britanskom slengu znači jedinstvena prilika – sada ili nikad. Radnja postoji već dvije godine i zasad su zadovoljne prodajom. Pošto su obje prošle kroz svoj lični pakao: Vanja kroz razvod, a Jelena sa administracijom koja joj je otežavala da nastavi postdiplomske studije istorije umjetnosti u Francuskoj, okrenule su se jedna drugoj, i ideji da pokrenu jednu vrstu vintidž šopa sa odjevnim komadima, koje same biraju na putovanjima kroz Francusku, Englesku ili Njujork. Nema potrebe naglasiti da obje imaju bekraund u modi: Valentina je imala svoj modni atelje, a Jelena je deceniju u Njujorku provela radeći kao menadžer u butiku sa ekskluzivnom garderobom i skupocjenim nakitom – tako da, što se tiče poznavanja materijala, garderobe i kvaliteta, itekako su ispekle zanat.

,,Nismo htjele da držimo robu iz nužde. Da me ne razumijete pogrešno. Valentina je samohrana majka, ja sam žena koja je završila fakultet, ima iskustva i znanja, i opet ne može da se zaposli. Ljepote se nismo htjele odreći ni u poslu. Ako imate priliku da se susretnete sa lijepim, treba prigrliti tu ljepotu, a mi smo pronašle naš način da je plasiramo, i naravno da sve to bude pristupačno”, zaključuje Jelena Pejović.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

NOVI POŽARI I STARE PRIČE: Nemoć pred stihijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svake godine isti alarmantni podaci – Crna Gora ima pet aviona na raspolaganju  za gašenje požara. Nekada ni oni ne mogu da lete jer nemaju licence, kao ni piloti koji ih gube  jer nemaju dovoljan broj letova… Crna Gora još nije nabavila ni specijalizovan helikopter za gašenje požara. Takva letjelica bi državu koštala deset miliona eura

 

Turisti koji posjete Herceg Novi, iznad Njivica,  imaće priliku da vide predio nemoći pred vatrenom stihijom. Požar je iza sebe ostavio crni ožiljak koji će još dugo ,,krasiti” Novi.

Da požari nijesu nehat već da se radi o namjeri javno je izjavio Ratko Radošević iz Službe zaštite i spašavanja Herceg Novi. Požar u Njivicama je pod kontrolom, a Radošević kaže da su vatrogasci branili 15 kuća i da su im životi bili ugroženi.

Ljudska solidarnost u ovakvim situacijama nije upitna. U gašenju požara učestvovali su vatrogasci iz cijele Boke, na terenu je bilo više od 50 vatrogasaca i preko 10 cisterni, u logistiku su se uključili i privatnici.

Ono što nedostaje je oprema, i pomoć iz vazduha. Iz Službe zaštite i spašavanja Herceg Novog zahtjev za pomoć Direktoratu za vanredne situacije uputili su neposredno nakon što je požar izbio u 9:30 ujutru. Iz Direktorata su im odgovorili da su dva aviona prizemljena, jedan je neispravan, a da drugi ne može da poleti zbog vjetra. Pomoć je stigla tek popodne oko 15 sati.

Pomoć je tražena i iz Hrvatske, ali i kod njih je bio aktivan požar u zaleđu Dubrovnika tako da nijesu mogli da pomognu kanaderima. Tokom gašenja poginuo je vatrogasac, a u utorak je zbog toga u Dubrovniku proglašen dan žalosti.

Novljanin Antonije Pušić (Rambo Amadeus) se na Fejsbuku zapitao koliko koštaju ,,nedostižni kanaderi” i ,,odvaja li se na protivpožarnu zaštitu neki dinar od ogromnih profita koje poslovna elita pravi od turizma”.

Naravno da ne. Svake godine isti alarmantni podaci – Crna Gora ima pet aviona na raspolaganju, pojedinih sezona ni oni ne mogu da lete jer nemaju licence, kao ni piloti koji gube licence jer nemaju dovoljan broj letova… Crna Gora još nije nabavila ni specijalizovan helikopter za gašenje požara. Takva letjelica bi državu koštala deset miliona eura, a jedan novi ‘air traktor’ košta tri miliona eura.

,,Biće sve većih požara  dok se funkcioneri voze u limuzinama čak od nekoliko stotina hiljada eura, a sve veći broj vatrogasnih vozila su stara preko 30 godina, u fazi raspada, ugrožavaju živote vatrogasaca od kojih ovih dana najviše zavisi hoćemo li moći slobodno udahnuti vazduh i prespavati jer opet su nam gradovi i sela u plamenu”, napisao je na svom FB profilu biolog Vuk Iković. On je opomenuo da stalno slušamo kako nema para za kanadere i postavio pitanje kako ima novca za  preko 4.000 službenih vozila? ,,Slovenija ima preko 100 puta manje površina koje stradaju u požarima, ali zato njihova Vlada ima samo oko 20 službenih vozila, manje nego pojedina naša ministartva”.

Nemar i nemanje strategije nas više košta. Iz Organizacije KOD izračunali su da je samo tokom prošle godine u Crnoj Gori izgorjelo oko 143 km2 šuma što su uporedili sa površinom od blizu 24.000 fudbalskih terena. Prema evropskom modelu ,,ukupne štete” procjenjuje se da je 2021. godine šteta usljed šumskih požara u Crnoj Gori iznosila oko 280 miliona eura. U prevodu, samo jedne godine izgori nam 28 kanadera, koji bi štetu značajno smanjili.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEGATIVAN PRIRODNI PRIRAŠTAJ U SJEVERNOM REGIONU: Zabrinjavajuća statistika 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema podacima Monstata, svi gradovi na sjeveru države, osim Rožaja, bilježe veći broj umrlih od novorođenih

 

Prema svim pokazateljima, postoji jasan trend negativnih demografskih kretanja na sjeveru države, odnosno izražene migracije i negativni prirodni priraštaj u gradovima tog siromašnog crnogorskog regiona.

Prema podacima Monstata, svi gradovi na toj teritoriji države, osim Rožaja, bilježe veći broj umrlih od novorođenih.

Na drastičan pad nataliteta na sjeveru Crne Gore ukazuje i sve manji broj đaka u školskim klupama. Tako je prošle godine u tri beranske gradske škole, sa svim područnim odjeljenjima, upisano oko 2.500 đaka, od čega 257 prvaka, što je duplo manje nego u ranijem periodu.

Nastavu u pet seoskih škola u ovoj opštini pohađalo je 296 učenika, dok je taj broj prije nekoliko decenija bio deset puta veći, dok je u svih pet seoskih škola prošle godine bilo samo 28 prvaka.

Stanje nije bolje ni u ostalim opštinama. O tome govore i nesporna činjenica da je Osnovnu školu Bajo Jojić u Andrijevici ove godine pohađalo 338 đaka, od čega svega 38 prvaka. Nekoliko decenija ranije, u ovoj školi je bilo preko hiljadu učenika.

U ovoj opštini, u pojedinim mjestima kao što su Кuti, Cecuni i Jošanica, područna odjeljenja su odavno zatvorena. Tamošnje škole u prosjeku su brojale po 40 učenika.

Alarmantno stanje kada je broj učenika u pitanju nije zaobišlo ni područje Bihora, o čemu svjedoči i podatak da je ove godine na cijeloj teritoriji opštine Petnjica, na kojoj ima pet osnovnih škola, upisano  53 đaka prvaka, što je četiri puta manje u odnosu na period od prije samo pet godina.

Broj učenika u odnosu na period od prije dvije decenije prepolovljen je i na području opština Plav i Gusinje. Osnovna škola u Murini je prošle godine zajedno sa područnim odjeljenjima u Velici i Gornjoj Ržanici brojala svega 12 prvaka, dok je taj broj prije pet decenija bio blizu stotinu.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

U PETNJICI ORGANIZOVANA PROJEKCIJA FILMA O OSMANU RASTODERU: Pokušaj rehabilitacije proglašenog ratnog zločinca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Projekcija kontroveznog dokumentarnog filma „Osman ef. Rastoder, oslobađanje od zaborava” organizovana je prošle sedmice u Petnjici. Događaj je propraćen negodovanjem dijela javnosti, za sada je izostala reakcija političkih partija i državnih institucija

 

Projekciju dokumentarca, autora Avda Huseinovića, u Petnjici je organizovao Bošnjački kulturni centar Sandžak. Plakate sa likom proglašenog ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, danima su sa raznih mjesta u varoši pozivale stanovnike na promociju.

Na dan održavanja projekcije oglasili su se boračke organizacije Berana i Petnjice, predstavnici beranske Mjesne zajednice Polica i Opštinski odbor SNP Berane, osuđujući namjeru da se film prikaže, ukazujući da se time čini krivično djelo veličanja ratnih zločina. Naknadno je to učinio i DPS koji je pozvao nadležne organe da utvrde da li je projekcijom filma došlo do kršenja zakona.

Predsjednik beranske Organizacije boraca NOR Berane (OBNOR) Petar Labudović, kazao je da je neprihvatljivo veličanje nekoga ko je proglašen ratnim zločincem i ko je, kako je rekao, „činio zulum po petnjičkom i beranskom kraju”.

„Mi osuđujemo organizovanje projekcije filma o ratnom zločincu i podgrijavanje tenzija i novih podjela oko stvari oko kojih je istorija kazala svoju riječ”, rekao je Labudović. On navodi da su snage kvislinškog pokreta Muslimanske milicije, kojima je u Bihoru komandovao Osman Rastoder, 1944. godine, u zaseoku Krake, kod Vrbice, likvidirale 55 partizana, među kojima i dvadeset pripadnika italijanske partizanske divizije Garibaldi. Oni su, poslije rata, prenešeni i sahranjeni u zajedničkoj grobnici u Beranama.

I predsjednik Udruženja boraca i antifašista opštine Petnjica Faik Adrović, negoduje zbog projekcije spornog filma. Ovaj devedesešestogodišnjak je među rijetkim živim učesnicima Drugog svjetskog rata. Adrović kaže da je lično poznavao Osmana Rastodera, i slaže se da se radi o ratnom zločincu. „On je bio imam u Petnjici prije rata i odmah po formiranju odreda muslimanske milicije postavljen je za komandanta te fomacije koja je sarađivala sa fašističkim okupatorima. Naravno da osuđujem prikazivanje tog filma, kao što isto tako osuđujem i ideju da se u Petnjici podigne spomenik proglašenom ratnom zločincu”, rekao je Adrović.

Predsjednik Savjeta MZ Polica Novak Zekić je apelovao na institucije Crne Gore da preduzmu adekvatne korake kako bi se prekinulo sa praksom promocije, odnosno slavljenja ratnih zločinaca, upozoravajući da se na taj način vrijeđaju žrtve.

Slične stavove iznijeli su i iz Opštinskog odbora Socijalističke narodne partije u Beranama, pozivajući državne organe na raekciju. Ostale partije, pa ni one sa nacionalnim predznakom, Stranka pravde i pomirenja, kao i Bošnjačka stranka, nisu se do danas oglašavale.

Osman Rastoder je rođen krajem devetnaestog vijeka u, za tadašnje prilike, imućnoj porodici. Školovao se na medresama u Novom Pazaru i Đakovici, a kasnije i u Istanbulu. Njegova porodica se poslije povlačenja Turaka sa ovih prostora, odselila za Istanbul, ali se Osman vratio u Novi Pazar, gdje se po drugi put oženio. Sa obje žene i sedmoro djece vratio se u Petnjicu gdje je imenovan za imama u selima Petnjica i Savin Bor, nakon toga i u mjesnoj džamiji u Petnjici.

U junu 1941. godine Osman Rastoder je imenovan za komandanta odreda Muslimanske milicije Sandžaka za Gornji Bihor. Tokom Trinaestojulskog ustanka, njegov odred je napao ustanike oko Berana. Njegove snage su zapalile nekoliko pravoslavnih sela na području Police. Podržana od albanskih neregularnih snaga, kao i njemačkih okupatora, Muslimanska milicija je pobila crnogorske i italijanske partizane u blizini sela Vrbica. Saradnja Osmana Rastodera sa okupatorskim snagamna je nesporna.

Nakon što je pred kraj rata proglašen za ratnog zločinca, Osman Rastoder je ubijen 1946. godine. Istoričar Šerbo Rastoder je jednom prilikom za lokalni radio u Petnjici izjavio da, usljed činjenice da je Osman štitio muslimanski živalj tog kraja od četnika, „pokušava da ga razumije”, kao i da Muslimanska milicija nije pokret niti vojska, već skupina ljudi koji su branili svoj prag. „Gornji Bihor je sačuvan zahvaljujući tome što je postojala neka naoružana organizovana sila koja je branila te ljude. To je bila muslimanska milicija na čelu sa Osmanom” – kazao je tada Rastoder. Šerbo Rastoder nikada nije sporio da je Osman Rastoder proglašen za ratnog zločinca, i da svako treba da odgovara za svoja djela, a da oni koji smatraju da njegovo proglašenje za ratnog zločinca nije utemeljeno na činjenicama, mogu to da pokušaju da ospore samo pred nadležnim sudovima.

Bošnjačka kulturna zajednica Luksemburg, koja njeguje i nastavlja da slijedi djelo nedavno preminulog muftije Muamera Zukorlića, finansirala je snimanje ovog dokumentarnog filma i taj zadatak povjerila bosanskom dokumentaristi Avdu Huseinoviću.

Snimanje je trajalo dvije godine, da bi film premijerno bio prikazan 26. januara u Luksemburgu, na dan pogibije Osmana Rastodera. Toj promociji je prisustvovao i predsjednik Bošnjaškog kulturnog centra Sandžak iz Petnjice Almir Muratović, i njemu je uručena novoustanovljena nagrada koja nosi ime Osmana Rastodera. Sa tog skupa je poručeno da se traži njegova rehabilitacija.

Tada je najavljeno da će uslijediti promocije tog filma, prvo u Petnjici, a potom i u Rožajama i Novom Pazaru. Muratović je, tako, ovih dana organizovao projekciju u Petnjici, kojoj je prisutvovao i autor filma.

Predsjednik Bošnjačkog kulturnog centra Sandžak iz Petnjice Monitoru je kazao da „razumije i jedne i druge”.

„Nemamo namjeru da podgrijavamo tenzije, već upravo da pokrenemo da se ispitaju istorijske činjenice. Treba pogledati taj dokumentarni film i vidjeti da u njemu nema slova mržnje. Želja je samo da se dođe do istine iz Drugog svjetskog rata”, rekao Muratović.

On tvrdi da Stranka pravde i pomirenja (SPP) na čelu čijeg je Opštinskog odbora u Petnjici, nema nikakve veze sa promocijom dokumentarnog filma „Osman ef. Rastoder, oslobađanje od zaborava”.

Još 2015. godine tadašnji predsjednik lokalne skupštine u Petnjici, i u tom trenutku predsjednik Opštinskog odbora Bošnjačke stranke Adnan Muhović, postavio je, navodno samoinicijativno, u jednom sokaku tablu sa imenom Osmana Rastodera i izjavio da se radi o značajnoj ličnosti za Bošnjake. Sve je prošlo u tišini.

Na upit Monitora, iz Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju saopšteno je da je, nakon informacija u medijima, formiran predmet i od policije zatraženo prikupljanje podataka u vezi sa prošlonedjeljnom projekcijom, kako bi utvrdili da li je u Petnjici počinjeno neko krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo