Povežite se sa nama

OKO NAS

SEKND HEND BUTICI I MI: Luksuz i iz druge ruke

Objavljeno prije

na

,,Volim male radnje s jeftinom, nošenom garderobom, jer kao i većina stanovništva nemam para za pothranjivanje ničije sujete – pa tako ni svoje. Zato ne kupujem i ne nosim skupe odjevne artikle. Oblačim ono što mi se dopada, što je izraz mog identiteta, nevažno gdje je kupljeno i za koliko novca, ako je jeftinije, naravno da je to prednost”, primjećuje jedna od mušterija prodavnice polovne garderobe.

Odavno smo primorani da pazimo na svaki cent. U posljednjih nekoliko godina situacija se, za većinu građana Crne Gore, pogoršala. Zato se i dovijamo kako umijemo. Od sniženja, akcija u supermarketima za proizvode kojima će uskoro isteći rok upotrebe, preko kupovine na rate, pri čemu cijena proizvoda, koji se kupuje na rate, bude za trećinu skuplja od istog koji se prodaje za keš…Nemamo izbora, pomislimo, kako je drugima tako je i nama. No, da li je zaista tako?

Buvljaci subotom, starinarnice gdje cijene nisu da ti se okrene želudac, prodavnice koje prodaju polovni namještaj, dekoraciju, potrepštine za kuću, lampe, tepihe, knjige – su uobičajene u cijelom svijetu, primjećuje žena, koju smo zatekli, u jednom od podgoričkih butika polovne garderobe. Ranije je redovnije obilazila seknd hend prodavnice. Primjećuje da je ponuda dobra, ali da bi bilo mnogo bolje da je preglednije izložena. ,,Sva je garderoba hemijski tretirana i čista, pa se ne treba razbacivati, jer ono što nekome nije potrebno drugome dobro dođe”, zaključuje naša sagovornica.

I pored toga što smo zatekli gužvu Obrad Vićo, jedan od vlasnika Vipexa – prodavnica polovne garderobe u Podgorici, nas uvjerava da je posao drastično opao. Zajedno sa svojim bratom Radovanom i ocem Perom, koji je osnovao preduzeće, ovi Novljani posluju sedamnaest godina, imaju devet prodavnica i oko četrdesetak zaposlenih. Pet prodavnica se nalazi u Podgorici. ,,Jedna postoji dvanaest godina, a druge su otvorene u posljednjih pet. Ipak situacija je loša u posljednje vrijeme, tako da ćemo, možda, morati da ih zatvaramo. Posao je opao. A kirije, komunalije, prirez, porez sve to košta…”

Počeli su sa radom u Herceg Novom, kasnije su se proširili. Roba dolazi iz Holandije spakovana u posebne hrpe. ,,Mora da prođe cijelu proceduru, provjere da bi stigla do nas. Na carini se roba kontroliše. U firmi se razvrstava, probira, pere, pegla, čisti”. Primjećuje da se može naići na dobre stvari, kvalitetne, markirane pogotovo kad se dobija nova roba, što se dešava dva puta nedjeljno. ,,Radnje su tada uvijek pune, još od ranog jutra”, zaključuje Vićo.

Na svim njihovim objektima je istaknuto koliko se kreću cijene za sve vrste odjevnih predmeta. ,,To je još jedan od načina na koji pridobijamo naše mušterije.” Ali u posljednje vrijeme im ni to ne pomaže, jer je posla mnogo manje. To ima veze sa platežnom moći građana, ali i sa konkurencijom: Kinezima, buticima koji daju popuste ili prodaju na rate. Na pitanje da li misli da ova vrsta trgovine ima budućnost, Vićo odgovara da ne zna.

Sofija, koju smo sreli kako izlazi iz radnje u centru, kaže da je to njen omiljeni butik. U njemu je srela mnoge sugrađane, koji su svjesni da ovdje kupuju jeftinu i kvalitetnu garderobu. ,,Počinula sam od kad se otvorio seknd hend. Nema više zamornih tumaranja po podgoričkim buticima sa istom robom. Ne volim uniformisanost, i upravo mi je ova radnja omogućila da izgradim svoj stil. Jedini problem je što mi treba još jedan ormar, jer ne znam gdje ću sa garderobom”.

,,Kupio sam tako kožnu rock'n’ roll jaknu za nekih osam eura. Kožne čizme od zmijske kože sam platio tri eura”, kaže nam Milan, koji ima malo oštriji i dublji pristup ovom fenomenu. On kaže da ne želi da se oblači u nalickanim podgoričkim buticima, inače vrlo jasnim simbolima modernog, ružičastog društva i načina nerazmišljanja, sa, nerijetko, treš robom, koju niko ne kupuje u zemljama njenog porijekla, jer je kič i neukusno napravljena. Kupuje nošenu odjeću jer je i boljeg kroja i dizajna nego ono što renomirani butici nabavljaju.

Da pristupačno može biti firmirano, lijepo i od prirodnih materijala pokazuju Jelena Pejović i Valentina Kovačević, vlasnice butika polovne garderobe koji nudi vintidž i retro garderobu poznatih dizajnera. Butik se zove One off i u britanskom slengu znači jedinstvena prilika – sada ili nikad. Radnja postoji već dvije godine i zasad su zadovoljne prodajom. Pošto su obje prošle kroz svoj lični pakao: Vanja kroz razvod, a Jelena sa administracijom koja joj je otežavala da nastavi postdiplomske studije istorije umjetnosti u Francuskoj, okrenule su se jedna drugoj, i ideji da pokrenu jednu vrstu vintidž šopa sa odjevnim komadima, koje same biraju na putovanjima kroz Francusku, Englesku ili Njujork. Nema potrebe naglasiti da obje imaju bekraund u modi: Valentina je imala svoj modni atelje, a Jelena je deceniju u Njujorku provela radeći kao menadžer u butiku sa ekskluzivnom garderobom i skupocjenim nakitom – tako da, što se tiče poznavanja materijala, garderobe i kvaliteta, itekako su ispekle zanat.

,,Nismo htjele da držimo robu iz nužde. Da me ne razumijete pogrešno. Valentina je samohrana majka, ja sam žena koja je završila fakultet, ima iskustva i znanja, i opet ne može da se zaposli. Ljepote se nismo htjele odreći ni u poslu. Ako imate priliku da se susretnete sa lijepim, treba prigrliti tu ljepotu, a mi smo pronašle naš način da je plasiramo, i naravno da sve to bude pristupačno”, zaključuje Jelena Pejović.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo