Povežite se sa nama

FELJTON

IBRAHIM ČIKIĆ: GDJE SUNCE NE GRIJE (VI): Odlazak kod ljekara

Objavljeno prije

na

Pored neviđene informativne blokade i fašističkih izvještaja državnih medija Srbije i Crne Gore, bilo je hrabrih pojedinaca koji su željeli pisati istinu. Monitor, Liberal, Ljiljan, Glas Sandžaka, humanitarne organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava sa velikim zadovoljstvom dočekale su reakciji mog roditelja. Kako domaća, tako i međunarodna javnost, bili su upoznati sa mojim slučajem. Do ovog trenutka, zbog svog neznanja i straha, koji je tada vladao među bošnjačkim narodom u cijelom Sandžaku, bapko je u dogovoru sa ostalim članovima porodice donio odluku da se ne oglašava povodom mog hapšenja. Takva odluka išla je na ruku mojim dušmanima, tako da su nesmetano mogli da nadamnom provode sva zlodjela koja sam morao do sada podnositi i izdržavati.Već sljedećeg četvrtka u Monitoru je izašao članak mog bapka, koji je promijenio situaciju svih nas dvadesetjednog uhapšenika. Naravno, zatvor je zatvor i sama pomisao da si lišen slobode izuzetno teško pada svakom čovjeku. Ali, uslovi pod kojim se robuje su različiti i tu postoje velike razlike. Kad čovjek posjeduje neku krivicu kod sebe, pa i kad dopadne robije, svjestan svoje krivice lakše podnosi robiju. Ali, kada je čovjek svjestan da pri sebi nema nikakve krivice i da je ispravniji, pošteniji i čestitiji od svih onih koi su ga proglasili navodno krivim, to strahovito teško pada i pogađa dušu(…)

Poslije ovih posljednjih događaja, hvala Gospodaru, ja sam se oslobodio glavnih briga i noćne more. Sada sam samo razmišljao o sebi. U pitanju je samo moja sudbina, zbog moje nekooperativnosti sa DB, samo ja ispaštam. Hvala Gospodaru svemira veličanstvenog, pa sam ostao čovjek. Svaka druga opcija u konkretnom slučaju bila bi ravna vječnom ništavilu. I tada, početkom mjeseca jula, donio sam jasnu odluku: mogu me ostaviti bez vida i učiniti potpuno slijepim, mogu mi dati 20 godina robije, mogu me prebijati i mučiti raznim metodama i od mene napraviti stopostotnog invalida, kako slijepa tako i nepokretna, ali sam bio siguran da više nikada neće biti u situaciji da me naprave ludim i svojim saradnikom. Mogu mi ubiti sina, ženu, mene, prebijati kosti, izluđivati, praviti ono što im naum padne, ali nemaju šanse, kada dosad u tom nisu uspjeli, što im je, izgleda, bio glavni i jedini cilj prilikom mog hapšenja (…)

Negdje polovinom jula kao reakcija bapkovog teksta u Monitoru, koji su prenijeli i drugi mediji, a pod pritiskom međunarodnih i domaćih humanitarnih organizacija i diplomatskog kora u Beogradu i velikog pritiska Međunarodnog Crvenog krsta, sud donosi odluku da mi omoguće pregled očiju u Podgorici. Pravi i ispravni potez u datom trenutku, kauzalitetom povlači niz ispravnih događaja, a da mi toga nismo ni svjesni. Stvari se same od sebe ređaju.

Rano tog jutra po mene dođoše Milko i Duško te me saopštiše da imam zakazan pregled kod dr Jovovića. Sačekaše dok se ja obukoh i pripremih za put i dok su me vodili u zatvorsko dvorište, prema plavoj zastavi 101, počeše praviti dogovor i tražiti od mene obećanje da neću bježati, a oni bi mi zauzvrat skinuli lisice. Dobro su znali da nisam u stanju potrčati ni nekoliko metara, ali su na taj način željeli pokazati svoj položaj koji su u tom trenutku imali nadamnom. Odgovorih im da hoću da bježim i ako mi ne stave lisice na ruke, neću sa njima ići niti ću pristati na pregled. Objasnih im da je to zbog toga što su do sada prilikom moja dva odlaska kod doktora u bjelopoljsku bolnicu obavezno koristili lisice kako bi me što više podcijenili, a i mojoj sestri koja radi u istoj bolnici i koja bi me gledala u takvom stanju nanosili ogromnu bol i patnju. Tek kada su mi stavili lisice na ruke sjeo sam u zadnji dio auta i polahko pođosmo na put. Riješio sam da ovu priliku iskoristim maksimalno i da dopunim baterije za dalji boravak u zatvoru. Sve vrijeme sam maksimalno koristio da koliko-toliko osjetim civilizaciju. Put za Podgoricu obavezno je zahtijevao prolazak pored moje kuće. Rodnu kuću, topli roditeljski dom nisam vidio već skoro pet mjeseci. U istom gradu, a tako daleko. Vid da prepoznam ognjište u tom trenutku mi i nije bio potreban. Osjetih blaženstvo mahale Kule i toplinu doma. Zamolih da stanu pred moju kuću kako bih bar nakratko osjetio blizinu roditeljskog i svog doma. Doista zaustaviše vozilo ispred moje kuće. Iako nisam mogao vidjeti kuću, avliju, osjetih u duši mir i spokoj, pomiješan sa toplinom. Jadna majka je u tom trenutku bila u avliji i kada je ugledala plavu milicijsku zastavu dotrča do nje. Pritrča do auta, otvori vrata, nježno me zagrli i poljubi. Osjetih suze na njenim obrazima, tiho je plakala. Šaputala je nježnim glasom i tepala mi. Nikada je nisam jače zagrlio. Čovjek nauči cijeniti vrijednost roditelja pošto ih izgubi. Nažalost, tako je i sa zdravljem, slobodom… Nikada se dijete ne može odužiti roditeljima. Ovakvi susreti i rastanci majkama posebno teško padaju. Kako je to uzvišeno ime, majka?! Bože moj, oprosti grijeh i pokrij sramote mojim roditeljima. Njihova ružna dijela promijeni u dobra i obraduj ih džennetom.

Nikada neću zaboraviti ovaj susret, zato sam zahvalan Milku i Dušku. Susret je trajalo svega par minuta i mi nastavismo dalje put. Odnos ove dvojice tokom cijelog puta bio je korektan. Čak smo zastali na Miocki i svratili u kafanu da popijemo piće, s tim što su od mene tražili da u kafanu uđem bez lisica. Ispunio sam im zahtjev i dozvolio da mi skinu lisice. Poslije više mjeseci popio sam dvije kahve zaredom. Čak su mi velikodušno ponudili, ako hoću da popijem i nešto jače i žešće, što sam ja naravno odbio i zahvalio im se na časti. Zaista su bili maksimalno korektni…

Dok su me vodili ispod ruku prema Očnom odjeljenju čuo bih od strane onih pored kojih smo prolazili negodovanje i psovanje komandira, kako ih nije sramota da ovakvog čovjeka drže u zatvoru. Oni nisu imali pojma ko sam ja, vjerovatno su se sažalili na izgled koji sam imao tih dana i mjeseci. Konačno uđosmo i kod doktora. Samo što me još dok sam sa vrata ulazio u njegovu ordinaciju vidio (znao je o kome se radi jer je ranije bio obaviješten kako bi nam zakazao termin), bukvalno zaurla iz tamnog kutka ordinacije:

„Odvežite čovjeka, budale jedne! Kako vas nije sramota da mu stavite lisice na ruke? Ima li išta ljudskog u vama? Vidite li u kako jadnom stanju se nalazi taj čovjek? Kakva je ovo država kad ovakve bolesnike drže po zatvorima? Dabogda u Jadran propala ako je ovaj čovjek može srušiti! Onda ne treba ni da postoji. Sramota! Sramota jedna ! Bruka za mene i sve doktore u Crnoj Gori! Kako da niko do sada nije reagovao da se ovaj čovjek pusti na slobodu”?!

A onda se blagim tonom obrati meni, ponudivši mi da sjednem. Naredi da me odvežu i da napuste njegovu ordinaciju i sačekaju nalaz u čekaonici ispred vrata. Njegov gest unese svježinu, nadu u bolje.

U kratkim crtama upoznah doktora sa svim što sam do sada preživio i sa čime sam se morao susresti posljednjih mjeseci. Nije mogao vjerovati sopstvenim ušima, a bogme ni očima, šta je sve na meni vidio. Pošto je ispred sebe imao kompletnu ljekarsku dokumentaciju od strane četiri najjača profesora Beogradskog univerziteta i nalaze iz Berlina, od čuvenog dr Zenlera, i bio dobro upoznat sa mojom historijom bolesti, ote mu se iz usta bolah uzdah. „Dobro, čovječe, pa kako možeš stajati na nogama, kako si uopšte u stanju u pričati sa mnom? Ni u medicinskoj literaturi nisam naišao na takav slučaj”.

Dosta dugo je posmatrao mene i moje oči, ali tek kada je izmjerio očni pritisak na desnom i lijevom, reče: „Pa ovoliki pritisak u svojoj skoro četrdesetgodišnjoj službi nikada nijesam izmjerio. Po svim medicinskim spoznajama lijevo oko je do sada trebalo da ti se od jačine pritiska bukvalno raspadne, a desno oko mora se pod hitno operisati”.

Doktor mi dalje objasni da će mi dati određene kapi kojim ću liječiti upalu i da će on tražiti da me hitno prebace na ležanje u nekoj očnoj klinici. Nažalost, ni takav nalaz najčuvenijeg crnogorskog očnog doktora ni sud ni zatvorske vlasti nisu prihvatili i ja sam još skoro punih sedam mjeseci proveo u zatvoru.

(Nastaviće se)
Priredio: Veseljko KOPRIVICA

Komentari

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VII):  Svjedok sudbine življenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Dnevni boravak, s visokim plafonima, najveća prostorija u kući, gde se uglavnom odvijao život, bio je svedok sudbine življenja na prostoru koji liči na distopijski mizanscen. Podovi u početku zemljani, a kasnije sa drvenim daskama, bili su zastrti krparama ili ovčijim krznima. Dominantno mesto u takvoj prostoriji zauzimaju: ognjište, kamin, zidane peći „furune“, i kasnije plehani šporeti, oko kojih su se okupljali članovi domaćinstva. „Masivna peć zidana nepečenom glinom i blatom, koja se kasnijim loženjem „ispekla“, oslanjala se jednom stranom na zid na kome je sa spoljne strane bio veliki otvor za ložište. Ona se sporo zagrevala ali je dugo držala toplotu“. Klasični kamin su posedovale salašarske kuće imućnijih domaćina. Za razliku od furune, ognjišta su bila na sredini dnevne sobe, sa sačom i čađavim verigama, na kojima je visio veći garav bakrač. Za ogrev se koristila kukuruzovina (kukuruzne stabljike, koren i šišarke od klipa), i nešto skromnije, grane od bagrema i topole. Pored ognjišta ili furune, gde su se nalazile drvene klupe i tronošci, uvek je bilo komotno, prostrano, široko, visoko. To je centralno i najvažnije mesto u kući, središte svakog druženja oko kojeg se okupljala porodica. Zidovi su okrečeni ili molovani posebnim valjcima sa cvetovima, listovima, raznim geometrijskim oblicima. Na zidovima okačeni fenjeri, uramljene porodične fotografije, lampe petrolejke, ikona, srp, sito i ukrasni tanjiri, pa čak i poneka opaklija i šubara.

Pored dnevnog boravka, postojale su i manje spavaće sobe koje se zimi nisu grejale. (Oni koji su spavali u hladnim sobama, pre odlaska na počinak, grejali su crep ili pečenu ciglu, koju su nosili u svoj krevet). U ručno pravljenim plakarima, zvanim šifonjeri, na kojima se nalaze dunje, držala se posteljina, heklani stolnjaci, peškiri. Spavalo se na slamaricama, dušecima punjenim kukuruznom komušinom, kasnije na primitivnim krevetima, ponegde sa ručno vezenom posteljinom. Jastuci, punjeni usitnjenom slamom ili kukuruzovinom, a kasnije perjem. Pokrivači su najčešće bili od kudelje, perina, ispunjena perjem ili ovčja koža. (Od maja do oktobra kuvalo se u letnjoj kuhinji. U tom periodu spavalo se u seniku za seno, a u vreme većih vrućina ispod neke voćke). Za goste je bila izdvojena posebna soba, ili kako se u Vojvodini zvala „čista soba“. („Domaćicu salaša ne može iznenaditi nezvani gost, jer se još izdaleka vidi, sem ako ne dođe noću“). Bila je to najlepše uređena prostorija, puna ženske duše. Ove sobe su davale poseban smisao i značenje porodici. U tom tajanstvenom prostoru žene su stvarale čaroliju magijom sopstvene igre. Romantične domaćice su kreirale ovaj prostor u skladu sa svojom čulnom osetljivošću prema stvarima, ljudima i događajima, kombinujući prefinjen stilski komad nameštaja sa dopadljivim modernim kičem. Razlika u enterijerima ne umanjuje autentičnost njihovog identiteta. Ovaj prostor je bio povlašćen u odnosu na druge prostorije na salašu.

U komotnom prostoru dvorišta nalazi se sve što je neophodno za funkcionisanje jednog domaćinstva: ambar, čardak za kukuruz, štala, posebne namenske kućice, letnja kuhinja sa stolovima i klupama, silos, plevara, obor i svinjci, kokošinjac, golubarnik, poljski đeram, ljuljaška za decu, stogovi sena. Tu su i stabla višnje, oraha, kajsije, dunje, jorgovana, nekoliko struka vinove loze i dud, kao zaštitnik vojvođanskih salaša. Čardak za kukuruz uvek je na vetrometini, a ispod njega svinjci. Bagrenje i bunar sa čistom, hladnom i pitkom vodom i valovom za napajanje stoke, bili su neizostavan deo ovog prostora. Bagrem je služio kao ogrev, kao zaštita od vetra i hrana za ovce i koze. (Bagremovo drvo, čvrsto i trajno, nezamenljivo je kao građa. Za obradu se koristi samo kad je sirovo, jer u suvu dasku teško je i ekser zabiti). Iza štale su đubrišta koja su, kao uslov za prinos svih poljoprivrednih useva, dragocena za svako domaćinstvo. Očekivano je da svako dvorište bude okićeno i cvećem: muškatle, kadife, georgine. Tu su i ručno rađene peščane kule. Imućniji su posedovali fijaker, čeze i sanke. I najzad, svaki salaš imao je svoj vetrozaštitni pojas od drveća koje se nalazi oko ili u samom dvorištu. Bili su to najčešće jablani, koji poseduju gracioznu krošnju, i mogu da narastu do trideset metara.

Skoro svaka kuća držala je ovce, svinje, živinu i nekoliko košnica pčela. Od krupnije stoke, imali su volove i konje (vranci, čilaši, riđani, mrkovi), dok je krava bila ređe u salašarskim stajama. Vremenom, ona postaje dominantna domaća životinja, bez koje se nije mogao zamisliti život. („Čuvamo 250 ovaca, imamo pedesetak krava. U jesen je malo teže, ali proleće kad svane onda je lepše. Život je težak, ali ga ne bi menjali nikada za drugo mesto“, priča Momčilo Popović, salašar). „Tek s prelaskom na stajski uzgoj stoke, posebno svinja i goveda, dolazi do značajnijeg razvoja salaša“. Volovi su bili osnovna radna stoka: snažni, izdržljivi, čija ishrana, nega i smeštaj nisu bili zahtevni. Konje nisu imali svi salašari. „Oni koji su ih držali, češće su to radili za diku, ponos i uživanje, a manje za rad“. Bili su tu i mačke i pulini, „koji su terali ovce da budu disciplinovane“. U okolini salaša bilo je zečeva, fazana, srna, lisica, kuna, šakala, jastrebova, divljih patki, bisernih morki, a na dimnjacima gnezda roda. Naizgled „mrtve“ stvari koje se nalaze u njihovom dvorištu, poseduju toliko topline, životne energije i svetlosti pune ljudske radosti; suživot i simbioza čoveka i okoline, odnosno međusobna zavisnost čoveka i prirode. Dvorišta su bila zatravljena, sa stazama od utabanih cigli.

Pokućstvo je bilo skromno. Dabome, to je zavisilo od načina života i materijalnog statusa familije. Jedna prosečno imućna porodica imala je u svom vlasništvu: uređaj za mlevenje žita, mašinu za obradu lana, hlebnu peć, razboj za tkanje platna, preslicu i vreteno, razne skulpture, satove, slike, svećnjake, kvalitetniji escajg… Sačuvati zimnicu u surovim uslovima nije bilo jednostavno. Zime duge, sa dosta snega i s niskim temperaturama. Žito se bez problema moglo sačuvati, dok je krompir, povrće, voće i ostalu zimnicu u teglama i flašama trebalo adekvatno uskladištiti. Za takve potrebe koristio se špajz, trap, podrum. U dalekim slikama uspomena i života naših predaka, trap se ne može ni obići ni zaobići, pogotovo u vremenima kad je bolje imati pun stomak nego puno srce. A šta tek reći za špajz, taj skriveni kutak ženske brige, spokojstva, nade i sigurnosti; bio je praznik za oči i dušu. Na desetine tegli različitih veličina i boja, prepunih raznoraznih slatkih i kiselih, ljutih i slanih đakonija.

Na jednom salašu živelo je više generacija. Otac, odnosno domaćin, bio je najveći autoritet i glava porodice. Domaćin je, uz potreban sklad mudrosti, menjao sudbine, pomerao i rušio granice, što je podrazumevalo odricanje, posvećenost, požrtvovanje, odgovornost i disciplinu svih članova porodične zajednice. On nije samo gospodar salaša i imanja, već stvaralac, borac, baštinik prezimena i porodične tradicije, čuvar kućevne tapije; uzor otmenosti, častan i čestit, pošten i prosperitetan, ugledan i sposoban. U takvom poretku stvarnosti postojala je utvrđena podela rada prema polu, uzrastu i sposobnostima. O svim poslovima odlučivao je domaćin kuće, dok je domaćica raspoređivala zaduženja ženskim članovima i deci. Povećanjem broja članova familije, proširivao se i stambeni prostor. Pored postojeće, gradile su se i nove kuće. Uprkos tome, to je i dalje bila jedna porodična zajednica, ali sa odvojenim stanom.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VI): Između tišine i istine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Salaši, u beskraju panonske nizije, plodne i peskovite zemlje, sa bezbroj termalnih izvora i jezera, gordo i ponosno, kao figure na šahovskoj tabli, prkose od birvaktile, vaktu i zemanu. Kao nemi svedok vremena i dubinska istina života, u njhovom srcu i srce Vojvodine i svemira diše. (Pre Drugog svetskog rata, u okolini Subotice bilo je 11000, u Srbobranu 900 salaša. U bečejskom ataru, između 1890. i 1910. godine registrovano je 638 salaša. U Čeneju, između dva rata bilo je oko 440 salaša. Interesantan je i podatak da je do kraja devetnaestog veka na salašima živela čak polovina stanovnika Subotice, Radovan Balać, dnevni list „Danas“, 19.11.2021. godine). Odvajkada skriveni u prvobitnoj tradiciji, koja je svet zahvatala osećanjem nužnosti i opstanka, salaši se doimaju kao umetničke projekcije gorke istine o čovekovoj muci i tegobnom životu. Osećajni i otvoreni za svaku emociju, ni sami ne znaju koliko toga u sebi poseduju i skrivaju. U dubini istine koju salaši znaju o sebi, nastaje svet iz kojeg se ne može lako i brzo izaći; to je narativ o kojem se može naslućivati, i svet koji se između tišine i istine može lakše razumeti. Svima je zajedničko da je posvećenost životu u kojem su zaglavljeni, a određuje njihov svetonazor, jača od zdravorazumskog odnosa prema svetu i prirodi koji ih okružuju.

Pišem o salašima proteklih vekova, stalno nastanjenim, iako se dosta toga može podvesti i na one koji su bili samo sezonska staništa. U pokušaju skidanja vela tajne sa ove autentične pojavnosti, za koju sam mislio da je poznajem i razumem, očekivao sam gustinu i punu zbilju u pojašnjenju ovog fenomena, ali sam naišao na proređenu stvarnost i dosta praznine. Doduše, kultura zna da istina o bilo kojoj pojavi nema samo jednu stranu, a ta topla i ušuškana gnezda stoje iznad moje radoznalosti i ljudi kojima se diče, kao što ljudi stoje iznad svog rodnog mesta kojim se ponose. Ugrađeni u temelje tradicije, duhovnog i materijalnog nasleđa, tapiju na multietničnom prostoru Vojvodine oduvek su imali ljudi autentične istorije i kulture, puni duševnosti, koji teško podnose svaku promenu, svaku drugu stvarnost, tuđe navike. Čovekovo uzdizanje iznad zavičaja, pa samim tim i iznad salaša, nije samo prirodna činjenica, već duhovna dimenzija.

Salaši su mala svetla, orjentiri, oblici energije, ognjišta, mesta okupljanja i raskrsnice, sunašca pod nebrojivim zvezdama, svetli grobovi koje život i smrt, svetlost i senke dele. Taj ambijent, odakle se osmatraju sve četiri strane sveta, sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i karaktera, samo je na tom prostoru celovit, osoben, moćan. Svaki poseduje svoj mali svet: svet traganja, stvaranja i otkrića, svet dobrote, istine, lepote i duhovnosti, ali i sumorno mesto svakodnevice mladih ljudi. Iz takvog ambijenta se rađaju talenat, vrline i sposobnosti, iskušenja, melanholija, gostoljublje. Uz posvećenost, odricanje i požrtvovanje, između neba i zemlje, nade i očekivanja, salaš su gradili poput mrava ili ptice koja pravi gnezdo: zrno po zrno, slamčicu po slamčicu, grančicu po grančicu. Bila je to čovekova potreba da se vine u njemu nedostupne prostore i da u njima potraži promenu, blagoslov, zbilju i radost, utehu i smisao, za svoj i život svoje porodice. („Komšija je salašarima uvek bio nešto više i važnije nego onima na selu i gradu“ – „Naš salaš“). Od prostora praznine, pravili su naseobine sudbine, i svoj jedini raj iz koga ih niko ne može isterati.

Ta neobična salašarska filozofija života uklanja svakodnevnu žurbu, nervozu, na neki ljupki način uvodi vas u smireniji i drugačiji poredak stvari. U suživotu i simbioza čoveka i okoline, odnosno čoveka i prirode, naizgled „mrtve“ stvari koje se nalaze u njihovom dvorištu, poseduju toliko topline, životne energije i svetlosti, pune ljudske radosti.

Etimološko poreklo reči salaš nalazimo u mađarskoj imenici szallas, koja ima više značenja: smeštaj, mesto, zgrada, pokretno naselje, farma. Pored ovih, ova mađarska reč ima i druga značenja: stati, osvojiti, okupirati, leteti. U širem smislu, salaš je poljsko imanje s kućom i pomoćnim objektima (staje, ambari, čardaci), dok je u građevinskom smislu – tradicionalni tip panonske kuće za stanovanje. Slični pojmovi su bačija i majur. U analogiji sa sličnim objektima u kulturi zapadnih zemalja, bio bi to ranč ili farma. Gledano istorijski, kulturološki, tradicijski, semantički, etimološki, salaši su individualna gazdinstva, zatvorenog tipa, izdvojeni iz ruralno-urbanog kompleksa, u kome sve proizilazi iz unutrašnjih doživljaja članova domaćinstva i prirode.

Imanja na kojem se nalazio salaš bila su velika, što za vojvođanske prilike i nije toliko značajno. Parcele su, najčešće, bile veličine od pet do dvadesetak hektara. Salaši su prvobitno bili letnja staništa stočara, a vremenom su postajali stalne naseobine imućnih poljoprivrednika. Po osnovu primarne delatnosti, mogu se podeliti na stočarske, poljoprivredne, vinarske i mešovite salaše. Vinarskih je bilo najmanje, i uglavnom su se nalazili na peskovitom zemljištu, pogodnom za gajenje vinove loze. Doduše, nema salaša gde se nije držala stoka. Salaši se razlikuju i po tome što su jedni bili nastanjeni cele godine, a drugi samo u sezoni poljoprivednih radova.( Pojedini publiciste dele ove naseobine na dva tipa: salaš polutana ( vlasnik je bio imućniji seljak polutan) i salaš farmskog tipa (vlasnik je bio biroš – najamnik).

Stalno nastanjeni salaši, funkcionalni, svedenih oblika, uramljeni topolama, jasenom i bagrenjem, imali su, manje više, identične sadržaje. Veličina kuće za stanovanje (uglavnom prizemne), zavisila je od imovnog stanja domaćina. Kako dobri poznavaoci prilika u Vojvodini kažu, bio je to „prepoznatljiv tradicionalni tip panonske kuće za stanovanje, bez puta, vode i struje“. Mogle su biti dvodelne ili trodelne, najčešće bez podruma, sa većom verandom, sa stubovima ili ogradom od metala ili drveta. Građene su od prirodnog materijala koji se mogao naći na tom prostoru ili u bližoj okolini: čerpić, nepečena cigla, sušena na vetru i suncu, i tzv „pleter“ smesa (isitnjena slama i trska, zemlja (glina) i voda). Ono čemu su posebno poklanjali pažnju bili su spoljni zidovi kuće, sa malim prozorima, i fasadom okrečenoj u belo. (Ovakvo krečenje imalo je dvostruku funkciju: estetsku i dezinfekcionu). Termoizolacija im je bila prioritet: zimi da čuva unutrašnju toplotu, a leti da hladi. Sve do sredine prošlog veka, krovovi su bili od trske, a potom sa crepom. Prilikom izgradnje kuće vodilo se računa o tome da „začelje bude okrenuto severu, a čelo, na jugu“. Na tako podignutoj kući prozori i vrata bili su na južnoj strani, gde se formira dvorište. Inače, postoje tri tipa takvih objekata: „ kuća na brazdu“, „preko kuće“ i „kuće na lakat“. (Salašarske kuće viših socijalnih slojeva nosile su pečat i obeležja bogatstva i raskoši i, kao takve, ličile na minijaturne dvorce). Na čelu kuće, do krova, ugravirana godina izgradnje objekta. Na krovu visok odžak. Dabome, ovakvom univerzalom konceptu kuće svaka nacionalna zajednica je dodavala nešto svoje, čime je bila originalna i posebna. U suštini, sve salašarske kuće za stanovanje imale su isti koncept svrhe i sadržaja.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Snaga ljubavnog pisma bila je impresivna i presudna. Strast i čežnja fokusirane naracije, u ritualizovanom poretku života, bila je dovoljna za žensku osećajnost. Moć pisma je da pokrene dobru energiju i otvori dubinsku istinu života, u kojima se skrivaju tragovi veličanstvene hipersenzibilnosti i skrivene podsvesti. U potrazi za voljenim bićem, lepota reči, njena postojanost i upornost, dobija impuls potvrde života i vitalnosti. Darovi srca i duše, sugestivna jasnoća i uverljivost igre, postaju trajnost odnosa vrednog smisla života i srećne budućnosti. Pisma su se pisala dok krvni sudovi nisu stizali da prate nalete unutrašnjih tokova emocije; plamen steže golim rukama, izvesnost živi od neizvesnosti. Iz tamnih i skrivenih tokova podsvesti sudaraju se nada i očajanje. Nad njima plešu anđeo gordosti i demon propasti. Bio je to izazov podeljene realnosti kod svakog aktera koji je pisao i slao pismene poruke. Nit koja prožima sva pisma bila su inspirisana najsnažnijom silom koja pokreće svet – ljubavlju.

Istorija je prepuna zanimljivih pisama koja se odnose na izjavljivanje ljubavi. Nema slavnog imena koje se nije našlo na spisku autora i pošaljioca. Kako su voleli i o ljubavi pisali štampane su mnogobrojne antologije u milionskim tiražima, u kojima su se našla njihova najlepša ljubavna pisma na jednom mestu: Najlepša ljubavna pisma slavnih muškaraca; Najromantičnija ljubavna pisma slavnih pisaca; Najlepša ljubavna pisma izuzetnih žena; Pisma velikih književnika; Ljubavna pisma poznatih ličnosti; Najlepša ljubavna pisma svih vremena... Neki tragovi ovih pisama ostaće zauvek neizbrisivi. U silnoj raskoši i lepoti poetsko-proznih izraza, svako pismo je imalo svoju doslednost, jasnoću i dostojanstvenost, sa poetikom koja se prelivala iz najsenzibilnijih osećanja njihovih stvaralaca, od njihovih običnih dana u njihove neobične stihove, iz njihovih ingenioznih stihova u nežna, kratka i duga, setna i drhtava ljubavna pisma.

U ambijentu koji je bio sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i karaktera, ta tradicionalna utemeljena pojavnost imala je i neka svoja nepisana pravila. U brzopletom i naivnom pohodu osvajanja ženskih srca, pisma su više slali muškarci nego devojke. Ipak, bez literarnog talenta, kakav zahteva jedno ljubavno pismo, devojke su za to angažovale svoje najbolje drugarice koje su bile veštije u građenju pesničkih slika. („Pisala sam za najboljeg druga, komšiju, za rođaka. A ja, nikad ne napisah svom dečku jedno emotivno i srceparajuće pismo. Strah da otvoreno pokažem šta osećam ili da mi neće biti adekvatno uzvraćeno, bili su razlozi za takvu moju apstinenciju“, ističe anonimna čitateljka, u jednom ženskom časopisu. „Od dara za pisanje moj drug je imao olovku i blok za jamb. Pišući za njega pisma postala sam tajni obožavalac njegove djevojke, a kasnije i supruge“, beleži u svojoj ispovesti na svoju mladost, M. A. iz Podgorice). Ako pisma nisu slata poštom, onda su njihovi prenosioci bile diskretne i poverljive osobe. Bez straha da će to pismo pročitati neko nepoželjan, devojke su bile opuštene i staložene. U suprotnom, zastiđene moralnošću koja je striktno određivala granice normalnog, otvaraju se ona poslednja vrata koja je u svakoj bajci rizično, i po život opasno, otvarati. Zato je uručenje pisma bilo, koliko tvorevina duha, toliko sreće i veštine; to je trebalo biti nevidljivo i sitnim zvezdama na nebu. „Kad pošaljem pismo poštom, sama od sebe bežim, a kad se pojavi poštar sama sebe sustižem“. („Po slanju pisma osetiš kako dodiruješ svoju samoću, kako ti se telo javlja, kosti od mesa razdvajaju. Duša te drma, potresa; odazivaš se na glasove za koje nisi znao da u tebi, ućutkani, u živom zaboravu traju, uveren u realnost bola, u zbilju patnje i suza“, seća se autor ljubavnog pisma iz Beograda).  Ako su poslata poštom, poštari su nastojali da čuvaju devojačke tajne. To je bila njihova otmenost i normalnost. Inače, za takve namene birale su se najlepše koverte, dok je papir, veštim devojačkim crtežima, više ličio na slikarsko platno sa najlepšim motivima tanane osećajnosti. ,,Pisanje je za mene bio pravi ritual. Pažljivo sam birala boju, dezen, sliku, pa čak i miris pisma, vodeći računa da ne pošaljem dva puta za redom koverat iste boje. Onda bih tekst prvo pisala tehničkom olovkom u bloku, a nakon ispravljanja grešaka i korigovanjem delova koji mi se baš i nisu dopali, penkalom prepisivala na ružičaste, žute ili crvene listove“, objašnjava poznata slikarka svoju tehniku pisanja. Jednostavnim jezikom rečeno, kreativnost je bila polazna tačka svakog ljubavnog pisma. Svi ti rituali su prenošeni sa kolena na koleno.

Ova čežnjiva komunikacija, sa skrivenim duhovnim korenjem svog nadahnuća, nije bila obična. U njoj se ukrštala večnost, sugestivna jasnoća i uverljiva igra. Dovoljno za uživanje, premalo za potpunu sreću. Kakva je radost, strepnja i nadanja, držati u rukama neotvoreni koverat. Dakako, postoje i pisma posle kojih ne sviće. Ono što sadrži pismo pisano rukom, a što internet nikako ne može preneti, jeste vreme – vreme onoga ko piše i vreme onoga ko čeka pismo. To vreme nosi u sebi slojeve ličnog i prostornog pamćenja. „Neuporediv je osećaj iščekivanja pisma da ti stigne. Kao da hodaš po nečijim stopama u snegu do tople kuće, u kojoj ćete se jednom već susresti uživo. Ta pisma, puna darova srca i emocije, ljudske radosti i nezasite romantike, bila su mi značajnija od svih imejl, ili sms prepiski“. (,,Vazda mi je bilo drago zavući se u mamine stvari (normalno dok je ona na poslu) i čitati pisma koje je stari pisao dok je bio u vojsci“… Ovim pismima devojke i mladići branili su malo zemlje pod nogama i malo sunca u očima; ona su bila čovekova uteha za izgubljeni raj, ali i mera emocije srca i duše. Ona su bila sveta mesta u kojem je život dobijao svoje obrise kroz poetiku koja je prevazilazila mogućnosti njihovih stvaralaca. (Prema svedočenju pojedinih pesnikinja, one su svoj talenat prepoznale i preko pisanja ljubavnih pisama). Oni su svojom autentičnom kreativnošću i tajnim šapatom branili svoju mladost, šćućurene zvezde i mesec iznad sebe, ali i pokazivali ponorne tokove pometenog stanja duha i duboke emotivne neispunjenosti. (,,U njih sam utkala toliko emocije da mi se čini da ni sada, skoro četvrt veka kasnije, ne bih mogla nekome da napišem nekoliko ljubavnih rečenica, jer sam sve što sam mislila, želela, osećala tada prenela na papir. Bile su to bujice osećanja, koje su samo izvirale i nadolazile u talasima, preteći da me poplave“, napisala je jedna umetnica).

Živimo u delikatnom vremenu, u licemernom svetu koji je iz različitih razloga zaboravio neke dobre temeljne ljudske vrednosti. I sve to ne bi bilo toliko tragično, da ljubav, kao vrednost života, nije doista ugrožena, iako najbolje odražava prirodu ljudskog postojanja i smisao življenja. Gde nestade romantično, tajno i nepoznato, izvorno, nedirnuto, nevino, nehajno i naivno. Kao antropološka činjenica, ljubavna pisma su bila neponovljivi poetsko – lirski narativ i iskaz dragocene vrednosti, koji na literaran i stvaran način ispovedaju i trasponuju život u mikroesej, te se, ne bez razloga, smatraju delom naše pisane književne tradicije.

Digitalizacija, društvene mreže, savremena sredstva za komunikaciju podržavaju neke druge slike, nezamislive generacijama od pre samo nekoliko decenija. Današnji čovek je dresiran da racionalno promišlja o izazovima savremenog trenutka, u kojem bi „velike“ reči i patetične izjave delovale neprimereno. Živi se brzo, pa ko će pisati dugačko pismo, čekati danima da bude uručeno i onda još čekati na odgovor. Gde je i u kakvom mimohodu ljubav zalutala, gde je romantika nestala? Zanemarila se lepota, duh i duša stvaranja, koji u svim vremenima nastaju iz metafizičkog beskraja.

Ako ne u živoj komunikaciji, ljubavna pisma žive pokorno u senci svojih najbližih srodnika, starije generacije. Negde na tavanu, u podrumu, u nekoj kartonskoj kutiji ili staroj komodi. Ona se u tišini samoće, prepuna posthumne ljubavi, ne predaju, budući da u njima, kao u malim skrivenim tajnama, prošlost još uvek živi. Kao jedva čujni eho neke stare voljene pesme, te senke sećanja biće uvek moćne, nadahnjujuće i nostalgične.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo