Povežite se sa nama

MONITORING

IGOR LUKŠIĆ TRAŽI NOVI POSAO: Smijeh, strah, sumnja, UN

Objavljeno prije

na

Nije bila prvoaprilska šala kada nas je Igor Lukšić prije petnaestak dana obavijestio da podnosi ostavku na mjesto potpredsjednika vlade i ministra vanjskih poslova kako bi se u potpunosti posvetio borbi za novi posao. Nakon što ga je Vlada 28. decembra prošle godine kandidovala za mjesto generalnog sekretara UN.

,,Ogromna je privilegija biti u prilici da u godini kada obilježavamo deceniju nezavisnosti, Crna Gora ima svog kandidata za Ujedinjene nacije”, obznanio je odlazeći ministar prekid profesionalnog angažmana u Podgorici. Ostao je nedorečen pa moramo nagađati: da li je ogromna privilegija njegova – pošto ga je za novi posao predložila Vlada Mila Đukanovića ili su možda privelogavane Ujedinjene nacije – nije to mala stvar imati Crnu Goru za članicu, i Lukšića za kandidata. Taman kada obilježavamo deceniju nezavisnosti.

Slične nedorečenosti Lukšić sebi nije dozvolio u Njujorku, tokom prvog predstavljanja pred potencijalnim glasačima u UN. ,,U karijeri imao sam priliku da služim svojoj zemlji na razne načine”, uputio je prisutne diplomate u tajnu svog uspjeha. ,,Kao ministar finansija sam naučio da nikada ne mogu biti dovoljno srećan sa dobijenom vrijednošću od uloženih sredstava. Kao ministar vanjskih poslova sam naučio da treba dosta strpljenja bez obzira na to koliko je dobar cilj. Kao premijer sam naučio da bez obzira na skepticizam, ako postoji jaka volja, stvari mogu biti završene…” .

Sada smo, možda, u prilici da shvatimo zašto su novinari britanskog Gardijana, kao potencijalne adute crnogorskog kandidata na izborima u UN naveli njegove tri zbirke pjesama. Knjiga smijeha, Knjiga straha i Knjiga sumnje kazuju podosta o Igoru Lukšiću prije, tokom i nakon njegovog dvogodišnjeg premijerskog mandata, ali je teško ocijeniti koliko su novinari londonskog dnevnika bili u prilici da osjete snagu stihova koji nijesu prevedeni na engleski jezik (uz crnogorski, Lukšićeva poezija može se čitati još i na francuskom i italijanskom jeziku). Drugi Britanci, novinari Ekonomista, razumjeli kako je aktuelna Lukšićeva kampanja zapravo ,,promocija za neki drugi posao u međunarodnim vodama”.

Kada pominjemo i citiramo Lukšićeve izjave iz Podgorice, Njujorka ili sa nekog trećeg mjesta, valja primijetiti da njih ponekad nije lako razumjeti i staviti u aktuelni kontekst. U zvaničnoj biografiji odlazećeg ministra, na sajtu Vlade, stoji opis njegovog ekonomskog angažmana: ,,Osnovni principi za koje se zalagao bili su balansirani budžet, niske stope poreza i smanjivanje javnog duga”. Na istu temu, pred istek Lukšićevog premijerskog mandata, u novembru 2012. godine, Vijesti pišu: ,,Što se tiče ekonomske politike, Lukšiću doktorska disertacija (doktorirao 2005. na tezi: Tranzicija – Proces ostvarivanja ekonomskih i političkih sloboda, primjedba Monitora) ništa nije pomogla da ojača crnogorsku privredu, skoro trostruko je uvećao javni dug, broj nezaposlenih raste, plate se smanjuju, a profitiraju samo mešetari bliski članovima vrha DPS-a…”

Da ne bude kako samo novinari ne razumiju Igora Lukšića, ukažimo na nedosljednost između onoga što Lukšić radi i govori i onoga što njegovi biografi bilježe. ,,Principi kojima se vodio bili su vođenje dijaloga u društvu i inkluzivan pristup prema civilnom sektoru”, kratko i jasno objašnjavaju autori njegove biografije. U stvarnom životu to izgleda ovako: Naglašavajući puno razumijevanje za rastuće socijalne problem, premijer je u prvoj godini svog mandata optužio Janka Vučinića, tadašnjeg predsjednika sindikata Željezare, da pozivima na protest prijeti da ugrozi sistem. Ovako je govorio premijer Lukšić: „Uz poštovanje svačijeg prava da izrazi nezadovoljstvo tako što poziva ljude da izađu na ulice, teško se to može uraditi sa pozicije nekoga ko prima dvije prosječne plate, ili sa pozicije generalnog sekretara jednog sindikata koji ima veća primanja nego ministar”. Ako i zanemarimo činjenicu da su premijerove kalkulacije o visini plata bile netačne, ostaje problem da se u izrečenom prepozna narečena spremnost na vođenje dijaloga.

Neobičan je bio i Lukšićev odnos sa civilnim sektorom. Napao je i sam Brisel, spočitavajući im što finansiraju kampanju nadgledanja izbora koju je provodila NVO MANS. ,,Uz sumnje u neregularnost kad je posrijedi sprovođenje izbora u Crnoj Gori i te kako postoje sumnje u zloupotrebu evropskih fondova kad je riječ o nadgledanju izbora”, jadao se u Živoj istini. Lukšić je postao prvi crnogorski zvaničnik koji je neposlušnim podanicima zaprijetio da će ih prijaviti inostranim donatorima. Ako ostanu pri naumu da organizuju proteste umjesto ,,da pomažu Vladi da riješi pojedine probleme”!?

Bio je spreman da pokaže i svoju humaniju stranu. Prema braći Đukanović i njihovoj Prvoj banci, i ne samo njima. Ovako Lukšić objašnjava zašto je država na sebe preuzela dug od skoro 80 miliona eura koji je trebalo da vrati tadašnji vlasnik KAP-a Oleg Deripaska. „Deripaska je jedva živ dolazio u Crnu Goru, u pratnji Sergeja Šojgua, kao kopredsjedavajućeg tima za ekonomsku saradnju. Deripaska je bio u predinfarktnom stanju. To nije bio čovjek koji je odavao utisak da ima milijarde”. Dok je Lukšić u Deripaski vidio umirućeg, ovaj je svoj imetak uvećao na blizu 20 milijardi.

Kao ministar finansija Lukšić je svojevremeno obznanio kako je vlastitu partiju iz državnog budžeta ,,častio” 170 hiljada eura, plaćajući zakupninu za prostorije koje nijesu bile u vlasništvu DPS-a.

Istovremeno je objašnjavao kako je crnogorski pasoš izdat Taksinu Šinavatri, čovjeku osuđenom za koruptivne radnje teške približno milijardu dolara, je razvojna šansa naše zemlje. ,,Šinavatra će donijeti korist crnogorskoj ekonomiji time što će privući nove investitore ili sam investirati”. Mi te pare nijesmo vidjeli. Da li je neko drugi – to zna Igor Lukšić.

On je jedini evropski ministar finansija koji na kraju 2008. nije vidio krizu. Jedini šef državnih finansija koji se javno odrekao ingerencija nad bankarskim sistemom u državi. ,,Moja nadležnost kao ministra finansija su javne finansije, a bankarski sistem je nadležnost Centralne banke”, prsio se prije nego se prihvatio posla spašavanja privatne banke kojom je gazdovao predsjednik njegove Vlade. „Način na koji je Prva banka obezbijedila likvidnost nije za preispitivanje”, tvrdio je skromno, nakon što je obavio postavljeni zadatak. Briselu se, istovremeno, žalio na neposlušnost čelnika Prve.

Monitor je tada pisao kako će ga ono što je učinio spašavajući propali biznis Aca i Mila Đukanovića odvesti ili u premijersku fotelju ili na optuženičku klupu. On nas je proglasio za plaćenike – Centralne banke Crne Gore. Da bi šest mjeseci kasnije postao premijer.

Da opet prognoziramo: Igor Lukšić neće postati ,,predsjednik svijeta” (da parafraziramo njegovog protivkandidata Vuka Jeremića) ali će čitaoci Monitora dočekati da ga vide kao kandidata za predsjednika Crne Gore. Ako ga, u međuvremenu, ne upropaste priče o nekim hotelima, gipsanim radovima i sličnim – manje ili više krupnim – privilegovanim poslovima. U krugu familije.

Ministar u uniformi – vojnik partije

Praktično istog momenta kada je diplomirao (jun 1998) Igor Lukšić počinje rad u Ministarstvu spoljnih poslova kao saradnik na implementaciji programa pomoći Evropske komisije Obnova. U februaru 2000, počinje angažman u DPS-u – na mjestu savjetnika za međunarodne odnose. A naredne godine dobija novi posao u MIP-u (sekretar). Odatle napreduje do mjesta savjetnika za odnose sa javnošću tadašnjeg predsjednika Vlade Filipa Vujanovića. Slijedi kaljenje u Beogradu na mjestu zamjenika ministra spoljnih poslova SCG, gdje je radio od marta 2003. godine.

U februaru 2004. godine Lukšić biva biran za ministra finansija. Istovremeno odlazi i na (civilno) odsluženje vojnog roka. Tako postaje prvi i jedini ministar finansija u Evropi nakon Francuske buržoaske revolucije (1789) koji je istovremeno bio i – vojnik. Možda nije nebitno pomenuti kako je takav angažman (služenje vojnog roka uz istovremeno plaćen posao) u tadašnjoj državi bio – nezakonit.

,,Pod njegovim vođstvom”, stoji u zvaničnoj Lukšićevoj biografiji, ,,Crna Gora je zaradila svoj prvi međunarodni kreditni rejting 2004. godine i izdala prve euroobveznice 2010. godine”. Vođstvo, možda, nije prava riječ. Uglavnom, sa mjesta ministra finansije Lukšić biva prekomandovan u premijersku fotelju u decembru 2010, nako odluke Mila Đukanovića da se (po drugi put) povuče sa čela izvršne vlasti. U paketu – kako to već ide u Podgorici – novi premijer postaje i potpredsjednik DPS-a i predsjednik Košarkaškog saveza Crne Gore.

Dvije godine kasnije, Đukanovićev povratak najavljuje novu profesionalnu seobu Igora Lukšića. Mandat u ovoj Vladi proveo je na funkciji potpredsjednika za evropske integracije i ministra vanjskih poslova. Prošlogodišnja ,,dislokacija” sa funkcije potpredsjednika vladajuće partije potvrdila je pad Lukšićevog uticaja i najavila skori kraj njegovog angažmana u vrhu izvršne vlasti. Konkurs iz Njujorka stigao je u pravo vrijeme.

 

Konkurencija

Igor Lukšić je jedan od (do sada) devet prijavljenih kandidata za nasljednika Ban Ki-Muna na mjestu generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (UN).

Slijedeći preporuke prema kojima bi sljedeći generalni sekretar UN trebao biti neko iz istočne Evrope, po mogućnosti ženskog pola, kandidati dolaze mahom iz našeg bližeg i daljeg okruženja.

Tako su među njima i bivši šefovi diplomatija Hrvatske, Srbije i Makedonije: Vesna Pusić, Vuk Jeremić (nekadašnji predsjednik Generalne skupštine UN) i Srđan Kerim. Tu je i bivši predsjednik Slovenije Danilo Turk, nekadašnji premijer Portugala i Visoki komesar UNHCR Antonio Gutjeres te bivša zamjenica premijera Moldavije Natalia Herman.

Prema pisanju zapadnih medija, trenutno kao blagi favoriti za dobijanje posla u Njujorku slove Bugarka Irina Bokova i Australijanka Helen Klark. Obje, zapravo, već vode institucije pod okriljem UN, pošto je Bokova na čelu UNESCO, a Klark vodi UNDP.

Pošto procjene kažu da među sadašnjim kandidatima nema nijednog koji bi mogao obezbijediti podršku svih pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti sa pravom veta (Rusija, SAD, Francuska, Velika Britanija i Kina) – Rusi neće one koje podržava Zapad, i obrnuto – koje suštinski imaju glavnu riječ kada se bira novi generalni sekretar UN, moguće je da do juna u igru uskoči još neki kandidat. Među onima koji se pominju u pola glasa je i aktuelna njemačka kancelarka Angela Merkel.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DONACIJE VLADE I DRŽAVNIH PREDUZEĆA SPC: Blagoslov koji nas košta milione 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 2011. do ove godine Eparhiji budimljansko nikšićkoj iz budžeta je isplaćeno 1,9 miliona eura. Mitropoliji Crnogorsko primorskoj uplaćeno je 1,6 miliona eura. Najveći dio u posljednje četiri godine: 2021. godine 437 hiljada, 2022. – 654 hiljada eura, tokom protekle 208 hiljada i ove godine 106 hiljada eura

 

Vlada Crne Gore je u junu prošle godine odobrila 220.000 eura Eparhiji budimljanko-nikšićkoj za rekonstrukciju Saborne crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću. Državna revizorska institucija (DRI) je, u svom nedavnom Izvještaju o Budžetu za 2023, ustanovila da nema priložene propratne dokumentacije, kao i da nije navedena obaveza izvještavanja o utrošku navedenih sredstava.

U izvještaju DRI se navodi da im je Ministarstvo pravde proslijedilo dopis Eparhije budimljansko-nikšićke u kom je navedeno da je do 1. jula 2024. godine, utrošen iznos od 60.000, dok će se preostalih 160.000 eura biti utrošeno u narednom periodu.

Iz DRI su naveli da je ovim prekršeno niz pravila, te da su ,,Vlada i resorna ministarstva dužni da prije usvajanja zaključaka i plaćanja iz tekuće budžetske rezerve obezbijede relevantnu dokumentaciju kojom se vrši pravdanje odobrenog iznosa, kako je i predviđeno aktom o bližim kriterijumima za korišćenje sredstava tekuće i stalne budžetske rezerve i uputstvom o radu državnog trezora”.

U posljednje četiri godine, Vlada je za finansiranje vjerskih zajednica za četiri godine isplatila milion i 975 hiljada eura. Najviše novca je izdvojila za Mitropoliju crnogorsko-primorsku Srpske pravoslavne crkve – 930 hiljada, potom za Islamsku zajednicu u Crnoj Gori – 331 hiljadu, dok je Eparhiji budimljansko-nikšićkoj SPC dala 278 hiljada eura. Crnogorska pravoslavna crkva je za isti period dobila 231 hiljadu eura. Ostalih 13 vjerskih zajednica dobilo je između hiljadu i po i 55 hiljada eura, koliko je dobila Jevrejska zajednica.

Raniji izvještaj DRI-ja je pokazao da je posebno sporno finansiranje srednjih vjerskih škola, za što je iz budžeta isplaćeno 4,9 miliona eura. Čak tri miliona i sto hiljada eura dobila je Medresa ,,Mehmed Fatih” Islamske zajednice u Tuzima, a milion i 800 hiljada Gimnazija ,,Sveti Sava” Mitropolije crnogorsko-primorske u Podgorici.

Centar za građansko obrazovanje (CGO) je proteklog mjeseca podnio Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) krivičnu prijavu protiv NN lica koja su od 2019. do 2023. godine odobrili isplatu 4,9 miliona eura za finansiranje srednjih vjerskih škola u Crnoj Gori. ,,To je urađeno suprotno Opštem zakonu o obrazovanju i vaspitanju, što je utvrdila i Državna revizorska institucija (DRI) i dala negativno mišljenje na usklađenost finansiranja srednjih vjerskih škola sa ovim zakonom, a što ukazuje i na zloupotrebu službenog položaja sa ogromnom štetom za Budžet Crne Gore”, naveli su iz CGO.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. decembra ii na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREUZIMANJE VLASTI U BUDVI: Smjena  iz  Spuža

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je potvrdio optužnicu tužilaštva protiv gradonačelnika Budve  Mila Božovića, Viši sud je istovremeno dao odobrenje da se u spuški zatvor unesu službena dokumenta Božoviću na potpis. Omogućeno mu je da potpiše dva rješenja – o razrješenju Jasne Dokić i imenovanju Nikole Jovanovića za potpredsjednika Opštine Budva

 

 

U utorak, 03.decembra ,udaljena je sa radnog mjesta  potpredsjednica Opštine Jasna Dokić, od strane grupe građana predvođene Nikolom Jovanovićem, liderom političke grupacije Budva naš grad, nakon što ju je rješenjem iz  Spuža smijenio gradonačelnik Milo Božović, kome se sudi za organizovani kriminal i šverc narkoktika. Božović je, istovremeno,  postavio Jovanovića za potpredsjednika.

“Kada sam došla na posao i ušla u kancelariju Službe predsjednika pored kabineta, okružili su me nepoznati ljudi. Nijesu mi dozvolili da uđem u kabinet u kojem je Jovanović već sjedio. Kancelarija i predvorje bili su puni ljudi od kojih su mnogi bili meni nepoznati jer nisu zaposleni u Opštini. Tražila sam da uđem u kabinet kada mi se obratio Jovanović  uvredama,  govoreći “ti si niko i ništa, ti si obična nula, idi odavde… Pokazivao je rješenje o razrješenju sa funkcije uz konstataciju da se on sada za sve pita. Cijelo vrijeme iza mojih leđa stajali su pripadnici privatnog obezbjeđenja…” opisala je potpredsjednic Dokić. Ona je, kako navodi, bila prinuđena da pokupi svoje lične stvari i napusti kabinet.

Jovanović je demantovao da ju je vrijeđao i omalovažavao. Dokić se, kako je on naveo, u kabinet predsjednika Opštine  pojavila sa dvojicom pripadnika obezbjeđenja. “ Saopšteno joj je da je razriješena i da kod sekretarke kabineta preuzme rješenje o razrešenju. Nakon što je odbila da preuzme rješenje, omogućeno joj je da preuzme lične stvari iz kancelarije predsjednika” – kazao je novopostavljeni potpredsjednik opštine Budva.

Iako je Viši sud u Podgorici tri dana ranije potvrdio optužnicu tužilaštva protiv Božovića, istovremeno je  dao odobrenje da se u spuški zatvor unesu službena dokumenta  Božoviću na potpis, čime mu je omogućeno da potpiše dva rješenja –  jedno o razrješenju Jasne Dokić, i drugo o imenovanju Nikolu Jovanovića za potpredsjednika Opštine Budva. Jovanović je sjeo u fotelju potpredsjednika i bez stava odborničke većine, preuzeo vlast u Budvi.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. decembra ii na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BORISA RAONIĆA, GENERALNOG DIREKTORA RTCG: Kikiriki servis

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je tužilaštvo podiglo optužni prijedlog protiv dijela Savjeta zbog Raonićevog nezakonitog drugog izbora za generalnog direktora, on je odlučio da im uzvrati –  preko RTCG.  Kao jedini gost emisije televizije kojom rukovodi. Ništa druga strana, neugodna pitanja, istina i bakrači. Zategneš kravatu i obrvu i pričaš svom zaposlenom šta ti je volja. Dok javnost ubjeđuješ da vodiš javni servis

 

 

Boris Raonić, dva puta nezakonito izabrani generalni direktor RTCG, slikovito  je ove sedmice demonstrirao kako izgleda  javni servis koji se to samo pravi da jeste. Domaći, balkanski model. Za koji svi znamo da to baš i nije, a napredak mjerimo po tome koliko liči na to što treba da bude.

Nakon što je obznanjeno da je Osnovno tužilaštvo u Podgorici podiglo optužni prijedlog protiv više članova Savjeta RTCG zbog Raonićevog nezakonitog drugog izbora na čelo te kuće u junu prošle godine, on je odlučio da im odgovori, kako drugačije, nego –  preko RTCG.  Kao jedini gost emisije televizije kojom rukovodi. Ništa druga strana, nezavisni stručnjaci, neugodna pitanja, istina i bakrači. Sjedneš lijepo, zategneš kravatu i obrvu i pričaš svom zaposlenom šta ti je volja. Dok javnost ubjeđuješ da vodiš javni servis.

No i Raonić zna da RTCG treba da liči na javni servis, pa na prvo pitanje novinara hoće li podnijeti ostavku nakon optužnog prijedloga, prigodno uzdahne: „Prvo pa muško.Drago mi je da ste se odlučili za takav pristup.U nekim drugim vremenima bi vjerovatno rekli – nijesmo se tako dogovorili“.  Pošto se nisu dogovorili, slijedi pola sata priče o uspjesima Raonića i  opstrukcijama „medijskih i političkih struktura protiv RTCG“, koje i novinar lično primjećuje. Pa o tome kako RTCG već sad može „rame uz rame sa evropskim javnim servisima“. Idila.

Napokon, opet pitanje o optužnom prijedlogu. “Ne postoji šansa da će bilo koji sud potvrditi ovaj optužni prijedlog”, saopštava  sigurno  Raonić, diplomirani pravnik od 2018. godine, zbog čega, a ne samo zbog konflikta interesa kako to želi predstaviti, nije mogao biti zakonito izabran na čelo RTCG  u avgustu 2021.  Novinar normalno – ništa.  Ni pomena o tome da  Raonić,  da su se sprovodili zakoni,  nije mogao biti tu gdje je sve do  2028. godine, kada bi ispunio tadašnji uslov od deset godina radnog iskustva u odgovarajućoj spremi. Vlada mu je, u međuvremenu, priskočila i smanjila uslov na – pet godina.

Nije Raoniću samo to išlo na ruku. Srećna zvijezda ili neka druga sila, tek optužni prijedlog tužilaštva o kom pravnik Raonić samouvjereno danas govori iz fotelje  RTCG, zakasnio je taman toliko da ga neometano izaberu i treći put na čelo Javnog servisa u septembru ove godine.

ODT je predmet formirao 3. juna 2023. godine, zbog neizvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda u Podgorici, kojom je utvrđeno da je Raonić u avgustu 2021. godine izabran nezakonito jer je bio u konfliktu interesa kao član Savjeta Agencije za elektronske medije (AEM). Proces je vođen po tužbi Nikole Markovića, jednog od kandidata, koji takođe nije mogao biti izabran na čelo RTCG zbog uslova o radnom iskustvu u odgovarajućoj spremi. Predmet se šetao skoro  godinu i po dana, od ODT do SDT, pa opet nazad. ODT ga je još izviđao u vrijeme kada je Raonić i treći put izabran na tu poziciju. Ni Raoniću danas eto nije jasno zašto je to toliko trajalo.

Presuda zbog čijeg neizvršenja tužilaštvo sada tereti dio članova i predsjednika Savjeta, postala je pravosnažna 10. maja 2023. godine, odlukom Višeg suda, koji je Savjetu RTCG  tada naložio da postupi u skladu sa njom.  Savjet je, međutim, 1. juna iste godine, većinom glasova, za generalnog direktora RTCG ponovo izabrao nezakonito izabranog Raonića, čemu se javno usprotivila samo Marijana Camović Veličković, članica Savjeta i predsjednica SMCG.

Da je Savjet i tada Raonića  izabrao nezakonito,  utvrdio je Osnovni sud u Podgorici  u prvostepenoj presudi u aprilu ove godine.  Po ocjeni suda,  Raonić nije mogao ni drugi put  biti izabran, jer je Savjet morao cijeniti da li ispunjava  uslove u trenutku kada je konkurs raspisan. A ne, kako bi Boris volio a Savjet i uradio, nakon što je podnio ostavku na funkciju u AEM-u.

Raonić tvrdi da je sve urađeno zakonito: „Vi imate odluku suda, pravosnažnu, po tužbi Nikole Markovića koja kaže da se može birati novi direktor od svih prijavljenih kandidata, uključujući i mene”.  Pa ono, može se birati, al se ne može izabrati ako ne ispunjava uslove, a Raonić nije. Što zbog konflikta interesa, što zbog radnog iskustva.  Novinar, opet – ništa.

„Ne postoji pravni stručnjak koji mi nije rekao u prethodnom periodu da je ovo budalaština“, nastavlja Raonić dalje o optužnom prijedlogu.  Koji su do sada javno kritikovali samo njegovi branioci advokati Danilo Milović i Nebojša Aasanović. Na RTCG u zadnja dva dana.

Generalni direktor RTCG potom kaže da on poštuje pravosnažne presude, al da  mu je ova nelogična. Valjda poštuje samo one koje su mu logične.  “Ukoliko se sjutra, kada ja odem odavde, prijavi, recimo, pet direktora lokalnih javnih emitera, to po ovoj presudi suda znači da svi oni moraju da daju ostavke, a samo jedan će biti izabran. Ostala četiri će ostati bez posla”, pojašnjava.  Raonić, pritom,  egzistencijalno i materijalno obezbijeđen, ne bi baš ostao bez posla da je napustio funkciju u AEM-u prije kandidature.  Ostao bi direktor Građanske alijanse (GA), u okviru koje funkcioniše Škola demokratskog rukovođenja, kroz koju su kroz decenije prošle gotovo sve partije vlasti i opozicije. Ili što bi  Raonić rekao: „Sreo sam bukvalno svakog ko nešto znači u Crnoj Gori“.

Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) nije  našla ništa sporno u tome što su tri člana Savjeta koji je prvi put izabrao nezakonito Raonića – Milica ŠpajakAmina MurićBojan Baća  bili u poslovnim vezama sa GA.  Murić je i danas  u GA,  Špajak je  programska direktorka NVO Inicijativa mladih za ljudska prava, koja je prema registru nevladinih organizacija jedan od dva osnivača GA, dok je  Baća u vrijeme prvog izbora  bio član Savjeta GA. Podnio je ostavku neposredno pred drugi nezakoniti Raonićev izbor. O tome Boris i Marko, kako je svog zaposlenog pri kraju emisije Raonić počeo da zove, nijesu razgovarali.

Raonić je, umjesto toga,  iznio Marku „nevjerovatno tešku optužbu“.

„Ja imam dokaze da su  brojni ljudi, čak  i postupajući tužioci u ovim predmetima  radili negativne i nezakonite stvari. Tužioci koji su bili postupajući, više ih je bilo, su imali bliske kontakte sa organizovanim kriminalnim grupama..U narednim danima ćemo iznositi te informacije“, kazao je Raonić.  Zašto ih RTCG, kao javni servis rame uz rame s evropskim servisima,  nije iznosila prije optužnog prijedloga, što joj je medijska obaveza, nijesu objašnjavali.  Ostalo je nejasno i zašto bi navodni tužioci u spregama s kriminalom htjeli da sruše Raonića, obzirom da  RTCG prethodno nije ni pomenula da postoje.

Raonić je, sve u svemu, poslao  poruku da ko god tvrdi da je nezakonito na čelu RTCG, spada u kategoriju kriminalaca, zavidnih, korumpiranih i prodanih. Dok je uz njega  „najbolje što Crna Gora ima“. Tu su  i novinari RTCG koji mu kažu da nikad „nijesu bili tako slobodni“. On im, zauzvrat, oprašta sitne greške.  Kao da se ne daj Bože miješa u  uređivačku politiku, primijetio je i da je u Markovoj emisiji bilo grešaka, ali oprostio mu je.  Ne oprašta jedino zaposlenima koji ga lažno optužuju. O istinitosti optužbe sudi on.  To je ta sloboda.

„Mnogi su u Crnoj Gori optuživani za teške stvari od strane tužilaštva, pa se pokazalo da to možda nije bilo tako“, kazao je direktor RTCG, podsjećajući na slučaj državni udar. U odnosu na to ovo je kikiriki, zaključio je.

Kikiriki su, kad je u pitanju Raonić, do sada bile i sudske presude koje su ukazivale na njegove nezakonite mandate. Iako su se smijenile i vlasti i tužilački vrh.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo