Povežite se sa nama

MONITORING

IGOR LUKŠIĆ TRAŽI NOVI POSAO: Smijeh, strah, sumnja, UN

Objavljeno prije

na

Nije bila prvoaprilska šala kada nas je Igor Lukšić prije petnaestak dana obavijestio da podnosi ostavku na mjesto potpredsjednika vlade i ministra vanjskih poslova kako bi se u potpunosti posvetio borbi za novi posao. Nakon što ga je Vlada 28. decembra prošle godine kandidovala za mjesto generalnog sekretara UN.

,,Ogromna je privilegija biti u prilici da u godini kada obilježavamo deceniju nezavisnosti, Crna Gora ima svog kandidata za Ujedinjene nacije”, obznanio je odlazeći ministar prekid profesionalnog angažmana u Podgorici. Ostao je nedorečen pa moramo nagađati: da li je ogromna privilegija njegova – pošto ga je za novi posao predložila Vlada Mila Đukanovića ili su možda privelogavane Ujedinjene nacije – nije to mala stvar imati Crnu Goru za članicu, i Lukšića za kandidata. Taman kada obilježavamo deceniju nezavisnosti.

Slične nedorečenosti Lukšić sebi nije dozvolio u Njujorku, tokom prvog predstavljanja pred potencijalnim glasačima u UN. ,,U karijeri imao sam priliku da služim svojoj zemlji na razne načine”, uputio je prisutne diplomate u tajnu svog uspjeha. ,,Kao ministar finansija sam naučio da nikada ne mogu biti dovoljno srećan sa dobijenom vrijednošću od uloženih sredstava. Kao ministar vanjskih poslova sam naučio da treba dosta strpljenja bez obzira na to koliko je dobar cilj. Kao premijer sam naučio da bez obzira na skepticizam, ako postoji jaka volja, stvari mogu biti završene…” .

Sada smo, možda, u prilici da shvatimo zašto su novinari britanskog Gardijana, kao potencijalne adute crnogorskog kandidata na izborima u UN naveli njegove tri zbirke pjesama. Knjiga smijeha, Knjiga straha i Knjiga sumnje kazuju podosta o Igoru Lukšiću prije, tokom i nakon njegovog dvogodišnjeg premijerskog mandata, ali je teško ocijeniti koliko su novinari londonskog dnevnika bili u prilici da osjete snagu stihova koji nijesu prevedeni na engleski jezik (uz crnogorski, Lukšićeva poezija može se čitati još i na francuskom i italijanskom jeziku). Drugi Britanci, novinari Ekonomista, razumjeli kako je aktuelna Lukšićeva kampanja zapravo ,,promocija za neki drugi posao u međunarodnim vodama”.

Kada pominjemo i citiramo Lukšićeve izjave iz Podgorice, Njujorka ili sa nekog trećeg mjesta, valja primijetiti da njih ponekad nije lako razumjeti i staviti u aktuelni kontekst. U zvaničnoj biografiji odlazećeg ministra, na sajtu Vlade, stoji opis njegovog ekonomskog angažmana: ,,Osnovni principi za koje se zalagao bili su balansirani budžet, niske stope poreza i smanjivanje javnog duga”. Na istu temu, pred istek Lukšićevog premijerskog mandata, u novembru 2012. godine, Vijesti pišu: ,,Što se tiče ekonomske politike, Lukšiću doktorska disertacija (doktorirao 2005. na tezi: Tranzicija – Proces ostvarivanja ekonomskih i političkih sloboda, primjedba Monitora) ništa nije pomogla da ojača crnogorsku privredu, skoro trostruko je uvećao javni dug, broj nezaposlenih raste, plate se smanjuju, a profitiraju samo mešetari bliski članovima vrha DPS-a…”

Da ne bude kako samo novinari ne razumiju Igora Lukšića, ukažimo na nedosljednost između onoga što Lukšić radi i govori i onoga što njegovi biografi bilježe. ,,Principi kojima se vodio bili su vođenje dijaloga u društvu i inkluzivan pristup prema civilnom sektoru”, kratko i jasno objašnjavaju autori njegove biografije. U stvarnom životu to izgleda ovako: Naglašavajući puno razumijevanje za rastuće socijalne problem, premijer je u prvoj godini svog mandata optužio Janka Vučinića, tadašnjeg predsjednika sindikata Željezare, da pozivima na protest prijeti da ugrozi sistem. Ovako je govorio premijer Lukšić: „Uz poštovanje svačijeg prava da izrazi nezadovoljstvo tako što poziva ljude da izađu na ulice, teško se to može uraditi sa pozicije nekoga ko prima dvije prosječne plate, ili sa pozicije generalnog sekretara jednog sindikata koji ima veća primanja nego ministar”. Ako i zanemarimo činjenicu da su premijerove kalkulacije o visini plata bile netačne, ostaje problem da se u izrečenom prepozna narečena spremnost na vođenje dijaloga.

Neobičan je bio i Lukšićev odnos sa civilnim sektorom. Napao je i sam Brisel, spočitavajući im što finansiraju kampanju nadgledanja izbora koju je provodila NVO MANS. ,,Uz sumnje u neregularnost kad je posrijedi sprovođenje izbora u Crnoj Gori i te kako postoje sumnje u zloupotrebu evropskih fondova kad je riječ o nadgledanju izbora”, jadao se u Živoj istini. Lukšić je postao prvi crnogorski zvaničnik koji je neposlušnim podanicima zaprijetio da će ih prijaviti inostranim donatorima. Ako ostanu pri naumu da organizuju proteste umjesto ,,da pomažu Vladi da riješi pojedine probleme”!?

Bio je spreman da pokaže i svoju humaniju stranu. Prema braći Đukanović i njihovoj Prvoj banci, i ne samo njima. Ovako Lukšić objašnjava zašto je država na sebe preuzela dug od skoro 80 miliona eura koji je trebalo da vrati tadašnji vlasnik KAP-a Oleg Deripaska. „Deripaska je jedva živ dolazio u Crnu Goru, u pratnji Sergeja Šojgua, kao kopredsjedavajućeg tima za ekonomsku saradnju. Deripaska je bio u predinfarktnom stanju. To nije bio čovjek koji je odavao utisak da ima milijarde”. Dok je Lukšić u Deripaski vidio umirućeg, ovaj je svoj imetak uvećao na blizu 20 milijardi.

Kao ministar finansija Lukšić je svojevremeno obznanio kako je vlastitu partiju iz državnog budžeta ,,častio” 170 hiljada eura, plaćajući zakupninu za prostorije koje nijesu bile u vlasništvu DPS-a.

Istovremeno je objašnjavao kako je crnogorski pasoš izdat Taksinu Šinavatri, čovjeku osuđenom za koruptivne radnje teške približno milijardu dolara, je razvojna šansa naše zemlje. ,,Šinavatra će donijeti korist crnogorskoj ekonomiji time što će privući nove investitore ili sam investirati”. Mi te pare nijesmo vidjeli. Da li je neko drugi – to zna Igor Lukšić.

On je jedini evropski ministar finansija koji na kraju 2008. nije vidio krizu. Jedini šef državnih finansija koji se javno odrekao ingerencija nad bankarskim sistemom u državi. ,,Moja nadležnost kao ministra finansija su javne finansije, a bankarski sistem je nadležnost Centralne banke”, prsio se prije nego se prihvatio posla spašavanja privatne banke kojom je gazdovao predsjednik njegove Vlade. „Način na koji je Prva banka obezbijedila likvidnost nije za preispitivanje”, tvrdio je skromno, nakon što je obavio postavljeni zadatak. Briselu se, istovremeno, žalio na neposlušnost čelnika Prve.

Monitor je tada pisao kako će ga ono što je učinio spašavajući propali biznis Aca i Mila Đukanovića odvesti ili u premijersku fotelju ili na optuženičku klupu. On nas je proglasio za plaćenike – Centralne banke Crne Gore. Da bi šest mjeseci kasnije postao premijer.

Da opet prognoziramo: Igor Lukšić neće postati ,,predsjednik svijeta” (da parafraziramo njegovog protivkandidata Vuka Jeremića) ali će čitaoci Monitora dočekati da ga vide kao kandidata za predsjednika Crne Gore. Ako ga, u međuvremenu, ne upropaste priče o nekim hotelima, gipsanim radovima i sličnim – manje ili više krupnim – privilegovanim poslovima. U krugu familije.

Ministar u uniformi – vojnik partije

Praktično istog momenta kada je diplomirao (jun 1998) Igor Lukšić počinje rad u Ministarstvu spoljnih poslova kao saradnik na implementaciji programa pomoći Evropske komisije Obnova. U februaru 2000, počinje angažman u DPS-u – na mjestu savjetnika za međunarodne odnose. A naredne godine dobija novi posao u MIP-u (sekretar). Odatle napreduje do mjesta savjetnika za odnose sa javnošću tadašnjeg predsjednika Vlade Filipa Vujanovića. Slijedi kaljenje u Beogradu na mjestu zamjenika ministra spoljnih poslova SCG, gdje je radio od marta 2003. godine.

U februaru 2004. godine Lukšić biva biran za ministra finansija. Istovremeno odlazi i na (civilno) odsluženje vojnog roka. Tako postaje prvi i jedini ministar finansija u Evropi nakon Francuske buržoaske revolucije (1789) koji je istovremeno bio i – vojnik. Možda nije nebitno pomenuti kako je takav angažman (služenje vojnog roka uz istovremeno plaćen posao) u tadašnjoj državi bio – nezakonit.

,,Pod njegovim vođstvom”, stoji u zvaničnoj Lukšićevoj biografiji, ,,Crna Gora je zaradila svoj prvi međunarodni kreditni rejting 2004. godine i izdala prve euroobveznice 2010. godine”. Vođstvo, možda, nije prava riječ. Uglavnom, sa mjesta ministra finansije Lukšić biva prekomandovan u premijersku fotelju u decembru 2010, nako odluke Mila Đukanovića da se (po drugi put) povuče sa čela izvršne vlasti. U paketu – kako to već ide u Podgorici – novi premijer postaje i potpredsjednik DPS-a i predsjednik Košarkaškog saveza Crne Gore.

Dvije godine kasnije, Đukanovićev povratak najavljuje novu profesionalnu seobu Igora Lukšića. Mandat u ovoj Vladi proveo je na funkciji potpredsjednika za evropske integracije i ministra vanjskih poslova. Prošlogodišnja ,,dislokacija” sa funkcije potpredsjednika vladajuće partije potvrdila je pad Lukšićevog uticaja i najavila skori kraj njegovog angažmana u vrhu izvršne vlasti. Konkurs iz Njujorka stigao je u pravo vrijeme.

 

Konkurencija

Igor Lukšić je jedan od (do sada) devet prijavljenih kandidata za nasljednika Ban Ki-Muna na mjestu generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (UN).

Slijedeći preporuke prema kojima bi sljedeći generalni sekretar UN trebao biti neko iz istočne Evrope, po mogućnosti ženskog pola, kandidati dolaze mahom iz našeg bližeg i daljeg okruženja.

Tako su među njima i bivši šefovi diplomatija Hrvatske, Srbije i Makedonije: Vesna Pusić, Vuk Jeremić (nekadašnji predsjednik Generalne skupštine UN) i Srđan Kerim. Tu je i bivši predsjednik Slovenije Danilo Turk, nekadašnji premijer Portugala i Visoki komesar UNHCR Antonio Gutjeres te bivša zamjenica premijera Moldavije Natalia Herman.

Prema pisanju zapadnih medija, trenutno kao blagi favoriti za dobijanje posla u Njujorku slove Bugarka Irina Bokova i Australijanka Helen Klark. Obje, zapravo, već vode institucije pod okriljem UN, pošto je Bokova na čelu UNESCO, a Klark vodi UNDP.

Pošto procjene kažu da među sadašnjim kandidatima nema nijednog koji bi mogao obezbijediti podršku svih pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti sa pravom veta (Rusija, SAD, Francuska, Velika Britanija i Kina) – Rusi neće one koje podržava Zapad, i obrnuto – koje suštinski imaju glavnu riječ kada se bira novi generalni sekretar UN, moguće je da do juna u igru uskoči još neki kandidat. Među onima koji se pominju u pola glasa je i aktuelna njemačka kancelarka Angela Merkel.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POLJOPRIVREDNICI I DALJE BEZ AGROBUDŽETA: Na goloj ledini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stočna hrana je sve skuplja, poljoprivrednicima i stočarima država naplaćuje punu akcizu na gorivo za mehanizaciju dok uvoznički lobi nastavlja dominaciju. Kasni, uveliko, i agrobudžet. Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu dok Vlada usvoji taj dokument. A to je tek prvi korak

 

„Poljoprivreda ne može da čeka“, kaže nam Milko Živković, predsjednik Unije stočara sjevera Crne Gore. Pa pritvrđuje primjerom: od početka godine stočna hrana (koncetrat) poskupila je sa 0,3 na više od 0,4 eura po kilogramu. „Kako troškovi ishrane stoke čine oko 60 -70 odsto ukupnih troškova, cijena koncentrovane hrane preko 30 euro centi za kilogram čini ovu proizvodnju nerentabilnom a na 40 centi se ulazi u gubitak“. A cijena stočne hrane nastavlja da raste.

Proizvesti je skupo, a prodati – teško. Gotovo nemoguće, u situaciji kada  trgovci, ugostitelji i hotelijeri još  vagaju stvarne domete predstojeće turističke sezone. Nakon prošlogodišnje katastrofe.

U zalihama sirare Miljanić blizu devet tona kozjeg sira od zimus čeka kupce. Dok Radisav – Rašo Miljanić, jedan od najvećih proizvođača i otkupljivača kozjeg mlijeka u Crnoj Gori, čeka pomoć države. „Mi moramo znati da li imamo podršku države da spasi kozarstvo ili nemamo“.

Crna Gora je 2019. uvezla sira za 16,5 miliona, dok trenutno u Banjanima leži domaći proizvod vrijedan od skoro 100.000 (prema proizvođačkim cijenama) do blizu 200.000 eura (u maloprodaji, uz uračunatu trgovačku maržu koja se kreće do 50 odsto i 21 odsto PDV-a koji se zaračunava na tako formiranu cijenu). Ta informacija je, zimus, prvo zainteresovala medije pa tek onda resorno ministarstvo. Odakle su tada, nakon upita sa TVCG, odgovorili kako su „preduzete aktivnosti“ kako bi se na terenu sagledala cjelokupna situacija  a da će javnost biti blagovremeno upoznata sa konkretnim potezima.

Javnost još čeka, a Miljanić se nada. „Nakon saopštenja Ministarstva poljoprivrede obišla nas je inspekcija i uvjerila se da lagerovana količina sira o kojoj sam pričao postoji, tačno do u kilogram. Popisali su ga i otišli“. Od tada, kaže za Monitor, nema novih vijesti. „Predlagao sam da nađemo model da plasiramo proizvode na tržište, ili za bolnice, škole, domove starih. Ima načina ako ima volje“.

Ima li volje?

Skupštinska rasprava o Vladinom Prijedlogu zakona o budžetu za 2021. godinu počeće tek naredne nedjelje, pa je sada izvjesno da će crnogorski poljoprivrednici i početak juna dočekati bez očekivane, i neophodne, pomoći iz Agrobudžeta.

Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu do usvajanja Agrobudžeta na sjednici Vlade. Pod uslovom da ne dođe do komplikacija. Tek tada slijede pozivi za učešće u raspodjeli predviđenih sredstava, prikupljanje dokumentacije, terenske provjere, odlučivanje i, konačno, raspodjela novca namijenjenog za podršku ratarima, stočarima, vinogradarima, ribarima…

Riječ je, prema predloženom budžetu, o nekih 35 miliona eura, u koje će, prema običajima naslijeđenim od prošlih vlada, biti uračunat i dio tzv. socijalnih davanja (naknade za staračka domaćinstva) u vrijednosti 3,35 miliona. Da barem na papiru  izgleda kako se za poljoprivredu izdvaja više nego što je to zaista slučaj.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEMOKRATE POBJEDNICI IZBORA U HERCEG NOVOM: Brodolom Demokratske partije socijalista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki Novljani vide dvije varijante formiranja vlasti. Ona u kojoj bi Novska lista bila isključena, te bi se u Novom preslikao odnos snaga na vlasti sa državnog nivoa. I druga, gdje bi svih pet lista koje su učestvovale na izborima participirale u izvršnoj vlasti u skladu sa osvojenim mandatima. To bi se moglo zaključiti iz slavljeničkog govora lidera Demokrata, Alekse Bečića koji je sabrao da vlast nakon izbora čini 80 odsto, a opoziciju 20 odsto volje biračkog tijela

 

Brod lokalne uprave u Herceg Novom imao je mirno more i dobar vjetar u nedjelju 9. maja, kada je cjelokupna posada ubilježila politički dobitak, osim barke Demokratske partije socijalista koja je pretrpjela težak brodolom u kome je, očekivano, potopljena.

Na birališta je u nedjelju izašlo 17 hiljada građana Novog, od upisanih 25.590 sa pravom glasa. Na 16.738 važećih glasačkih listića Novljani su većinom zaokružili one političke stranke koje posljednje četiri godine vladaju u ovom primorskom gradu, tako da nekih većih iznenađenja nije bilo osim porasta povjerenja u lokalne stranke, grupe građana čija je politička deviza da vlast na lokalnom nivou treba da bude servis građana za rješavanje lokalnih, komunalnih potreba i  problema, koji nemaju previše dodirnih tačaka sa nacionalnim i identitetskim pitanjima koja opterećuju crnogorsku političku scenu.

Pobjednik nedjeljnih redovnih lokalnih izbora u Novom  je Demokratska Crna Gora, partija čija je lista osvojila najveći broj glasova ili 27,65 odsto, što pretočeno u odborničke mandate čini 10 odborničkih mjesta u Skupštini Opštine Herceg Novi. To je neznatno povećanje u odnosu na rezultat prethodnih lokalnih izbora iz 2017. kada su Demokrate, same, osvojile 9 odborničkih mandata. Međutim, gledano iz perspektive avgustovskih parlamentarnih izbora, na kojima je ova stranka osvojila u Novom 20,68 odsto glasova, postignuti rezultat, sa manjom izlaznošću nego u avgustu 2020, ocjenjuje se kao uzlet Demokrata, koji su osigurali podršku istaknutih Novljana i u izbornu trku ušli sa predsjednikom Opštine, Stevanom Katićem, nosiocem izborne liste Ni lijevo ni desno – pravac Novi.

Najveće iznenađenje izbora predstavlja sjajan rezultat Novske liste, lokalne političke stranke koja je nastupila samostalno pod sloganom Naš grad, naš brod i osvojila 3.195 glasova ili 7 odborničkih mjesta. U Novskoj listi ističu kako su pojedinačno najjača politička opcija u Herceg Novom, jer su sve ostale liste predstavljene kao koalicije više političkih subjekata. Novska lista osnovana je pred lokalne izbore 2012. godine. U izbornu trku 9. maja ušla je sa pozicije vlasti. U lokalnoj skupštini zauzima tri odbornička mjesta na osnovu kojih je, raspodjelom funkcija prije četiri godine, dobila više značajnih pozicija u izvršnoj vlasti. Imali su mjesto potpredsjednika Opštine Herceg Novi, dva opštinska sekretarijata, Turističku organizaciju grada i direktorske fotelje u dva gradska preduzeća. Prethodni rad ih je očigledno preporučio da su zadobili više nego duplo glasova Novljana u odnosu na prethodne izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Vijeće Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavao sudija Radovan Mandić je presudom od 12. juna 2001.  oslobodilo Mićunovića optužbe za ubistvo i ukinulo mu pritvor u kome je bio od 7. oktobra 2000. godine. Presudi su prethodile promjene iskaza ključnih svjedoka davane u policiji, istražnom postupku i glavnom pretresu. Takođe, svjedoci, osim Okice Mujovića, su tvrdili na glavnom pretresu da nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca već su ga samo vidjeli da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo. Mujović je na sudu izjavio da je vidio ispruženu desnu ruku Mićunovića u kojoj je bio pištolj koji je bio „poluokrenut dolje i u pravcu Kovačević Radovana u kom momentu čuje još jedan hitac, pri čemu ne vidi da se iz pištolja Mićunovića ispaljuje taj hitac ali vidi da dolazi od njegovog pravca…“. Sudsko vijeće sudije Mandića je odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno jer je utvrdilo da se on nije nalazio na mjestu odakle je mogao biti očevidac kao i da ga drugi svjedoci nisu primijetili. Sudsko vijeće je takođe odbacilo i svjedočenja drugih svjedoka, osim sanitetskih radnika, zaključivši da oni zapravo nisu bili na mjestima na kojima su tvrdili da su bili i time nisu mogli biti očevici predmetnog događaja.

Optuženi Mićunović je nakon testiranja bio negativan na prisustvo barutnih čestica, kako na ruci tako i na odjeći.

Jedini nepravosnažno osuđeni u tom procesu je bio Zdravko Lopušina iz Nikšića koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane. Međutim, Lopušina je poginuo nekoliko mjeseci nakon prvostepene presude tako da je dalji postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.

Slučaj se preselio na Vrhovni sud, koji je tada bio drugostepeni sud, i kojim je predsjedavao sudija Stevan Damjanović. Njegovo vijeće je u maju 2004. ukinulo oslobađajuću presudu sudije Mandića zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i vratilo slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je takođe naložio prvostepenom sudu da svestranije analizira izjave sanitetskog osoblja Dragoslava Vojičića (koji je samo „primijetio ruku muškarca, u stvari podlakticu koja je bila gola i ta ruka ide prema povrijeđenom“) i Milorada Krsmanovića, kao i da treba suočiti svjedoke policajca Mrvaljevića i sanitetskog radnika Vojičića.

Sudija Mandić nije izvršio suočenje i u ponovljenom postupku 10. februara 2005. godine, opet donio oslobađajuću presudu. Viši tužilac se žalio na presudu po objavljivanju i žalbeni postupak se preselio na upravo novoformirani Apelacioni sud čije adaptiranje prostorija je završeno u martu 2005. a u aprilu iste godine počinje sa radom. Apelacioni sud je preuzeo 172 „Kž“ drugostepena krivična predmeta od Vrhovnog suda.

Predmet pod rednim brojem K.br. 79/2004 sudije Mandića dolazi pred petočlano vijeće sudija Apelacionog suda, po tadašnjem Zakoniku o krivičnom postupku. Dr Vukoman Golubović je bio predsjedavajući vijeća dok su članovi vijeća bili Radmila Mijušković, Branimir Femić, Marija Marinković i Milivoje Katnić kao sudija izvjestilac. Izvjestilac je inače, i u procesnom pravu i u praksi uvijek onaj označen kao posljednji član u uvodu svake presude. Izvjestilac po ZKP-u „duži“ predmet, čita, objašnjava, preduzima sve druge radnje ali i priprema prijedlog presude sudskom vijeću. U praksi sudija izvjestilac je glavna osoba koja određuje smjer u kome će odlučivati sudsko vijeće, kako je Monitoru reklo nekoliko pravnih stručnjaka.

Do formiranja Apelacionog suda Katnić je bio neraspoređeni vojni sudija nakon što je Skupština Crne Gore donijela zakon o prestanku rada Vojnog suda i Vojnog tužilaštva  u aprilu 2004.

Na konferenciji za štampu od 24. februara ove godine, specijalni tužilac Katnić je na pitanje novinara da li je bio član Sudskog vijeća Apelacionog suda koje je opravosnažilo oslobađajuću presudu Branislavu Mićunoviću odgovorio da je bio član toga vijeća i da je glasao za  oslobašajuću presudu. Prećutao je da je bio sudija izvjestilac.

Katnić je na pressu izjavio da se nikad nije sreo ni s Branom Mićunovićem, ni s bilo kim njegovim dodavši da „on (Mićunović) i njegovi i ja smo se razdvojili 1400. godine, kad smo imali zajedničkog pretka“. Takođe Katnić je optužio jednog od lidera DF-a Milana Kneževića i jednog od vlasnika Vijesti Željka Ivanovića da su entiteti „koji pokušavaju da krv nesrećnog momka stave na ruke mene i moje porodice“.

Više državno tužilaštvo i tužiteljka Lepa Medenica su Vijestima 10. novembra 2019. godine,  izjavili da VDT ne traži ubicu pokojnog Kovačevića nakon što su Mićunović i još dvije osobe  oslobođene optužbe. Tada je VDT uputio novinarku „da sve odgovore na pitanja iz vašeg e-maila možete naći u predmetnoj presudi“.

U dotičnoj presudi Apelacionog suda kao i onoj od Višeg suda zaključuje se da je ubica Kovačevića zapravo pokojni Petko Pešukić koji mu je i nanio povrede u kazinu Hotela Podgorica od kojih je iskrvario, usljed čega je nastupila smrt. To je bio stav domaćih vještaka i Komisije vještaka Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Po tom stanovištu, koje je za kritičare upitno, Kovačević je već bio mrtav kad je doveden pred Urgentni blok. Sve i da je dokazano da je Mićunović pucao u mrtvog Kovačevića (po nalazu vještaka), ne bi bio osuđen za ubistvo već za neko blaže djelo poput izazivanja opšte opasnosti ili u najgorem, za pokušaj ubistva. Međutim,  u sudskoj praksi kod nas i u regionu ne postoji preseda slične vrste, pa ostaje nejasno da li bi uopšte i kako odgovarao.

Državno tužilaštvo se nakon pravosnažne presude nije bavilo identitetom pucača makar radi utvrđivanja da li je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Pucač je najvjerovatnije došao ispred Urgentnog bloka u uvjerenju da je Kovačević još živ.

Inače izuzetno složeni i javnosti poznati predmet ubistva Kovačevića se ne spominje u zvaničnoj biografiji glavnog specijalnog tužioca.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude Branislavu Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Osim nje i Katnića posrećilo se i predmetnom istražnom sudiji Mušiki Dujoviću koji će kasnije doći na čelo Apelacionog suda.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo